Selo nadomak šume

A šta ti misliš da smo mi ostali besposleni ceo dan?
Otopiće se led na Arktiku dok Tončiju prevedem onu seriju Embarrassed

Ipak, koliko se uveče muvamo ovuda, utamanićemo i okolna sela LOL

Bata Tihi će da ti turi klauzulu u Ugovor za "Selo": ideš tako prvu noć, oklizneš se i upadneš u Bojino kazanče.

I mi mirni i ti miran.

Kaži samo cifru kolko da ti uplatimo i na koji žiro račun za ovu epizodnu ulogu.

Bučna družba voća, povrća i koštunjača pobjegla je jednog dana iz dućana u kojem je živjela. U starom, zapuštenom vrtnom spremištu i oko njega, družba je napravila svoj novi dom – Zelengrad.

Eden Paradajz, crven i bucmast, vječno na suncu osim kad odlazi na spavanje u bijelu PVC vrećicu koju je donio vjetar. Povremeno se žali, u večernje sate, na već pomalo omekšale dijelove svog nabubrjelog tijela uz mrmljanje sebi u bradu kako je došlo vrijeme da ga Veliki Vrtlar na Nebu pozove gore, a on da svoje tijelo preda u Vječni Kečap. No, čim osvane sunce, opet je to vedar, nasmijan, s uredno začešljanom peteljkom, brbljav Paradajz.

Jagodica Ljubica je prva Edenova susjeda, ponekad mrzovoljna zbog Edenovog geganja pri kojem vuče guzicu po zemlji i ostavlja paradajzaste fleke koje ona riba i čisti ispred svoje prazne konzerve sardina u kojoj živi. Kao što je očito, Ljubica je opsjednuta higijenom i izgledom – ostalim mještanima Zelengrada nikako nije jasno kako je uopće izrasla iz zemlje s obzirom koliko zazire od prljavštine.

Cersei Kupus-Glavica (zadržala je prezime bivšeg supruga Didija Kelj-Glavice), živi gredicu dalje od ostalih mještana u plastičnoj kantici pokušavajući kroz pomalo asketsko-pustinjački život povratiti nekadašnju liniju i formu koju je imala kad je izabrana za Najkupus Šestina 1991. Svako jutro se važe i otkine pokoji list sa sebe pazeći na količinu kalorija koju kroz rosu unosi u sebe.

Osman Kruškić ne mari za liniju i težinu. Voli uživati u smrtnim užicima tipičnim za voće i povrće (koji god to bili). Ostali mještani ga malo i ogovaraju iza leđa jer u njegovoj konzervi od kompota u kojoj živi sve miriše na viljamovku.

Hogar Lubenica, najkrupniji stanovnik Zelengrada također muku muči s kilogramima. Pomalo mu je i neugodno izlaziti iz svoje pletene košare jer mu počesto u javnosti zna puknuti zelena kora te provire neprilični crveni dijelovi. A XXL trgovine nema u Zelengradu. Stoga najviše voli igrati šah pred svojom kućom, pljuckajući koštice i mrmljajući kako je sve bilo nekad bolje kad je on bio mlad.

Bojana Trešnjić, preplanula gotovo do crnila trešnja, koja svoj ten duguje danima iz karijere modela gdje je pozirala za najpoznatije časopise poput „Poljoprivrednog lista“, „Vašeg vrta“, „Zdrava prehrana“ kao i mnogobrojnih duplerica o kojima ne želi pričati. Svaki puta kad izađe iz svoje razbijene boce mineralne vode u kojoj živi, muški živalj se nalakti uz svoje ograde kako bi pogledima pratili njenu šetnju povrtnjakom.

Vojana Višnjić, vatrena crvena višnja, o kojoj zlobni ženski jezici pričaju da je živjela „trista na sat“ prije nego se skrasila u praznoj vrećici „Smokija“ na rubu Zelengrada. Ona sama kaže da je radila u avioprijevozništvu gdje je surađivala s raznim koktelima i desertima, ali se odlučila za miran, „zemaljski“ život.

Kadetoni Krastavac, švaler i zavodnik za kojim uzdišu mnoga ženska voćna i povrćna srca, živi u plavoj kanti za zalijevanje. Redovito džogira želeći, zapravo, pokazati svoju figuru. Muški dio Zelengrada iza leđa širi tračeve kako je Kadetoni bio žigolo, krastavac za svaku turšiju, koji se valjao u svakakvom acetu balsamicu i vrhnju po noćnim klubovima u kojima je radio da bi zabavio starije gospođe (on tvrdi da je bio izbacivač). Ne mareći za zlobna ogovaranja, Kadetoni je u fazi otvaranja aerobik škole.

Danilo Poriluk-Praziluk (dijete iz miješane salate), čvrst stup povrtnog društva, sklon avanturizmu i „survivor“ načinu života. Priča se da je jednom preživio prolazak kroz Saharu bez kapi vode deset dana u komadu. Sad živi ispod stare marame od koje je napravio šator, skuplja minerale i vitamine iz zemlje i sprema se na početak zombi-vegetarijanske apokalipse za koju je uvjeren da će se dogoditi prije ili kasnije.

Didi Kelj-Glavica, bivši Cersein suprug, nekad burzovni mešetar - na titlovačkoj zelenoj pijaci, a sad penzionirani kelj koji puši lulu i šeta povrtnjakom oslanjajući se o štap (odbačenu čačkalicu) što ga podsjeća na traumu koju je pretrpjela njegova noga kad ga je onomad krava dohvatila, a zbog čega se i umirovio. Nije slučajno da zbog tog događaja još uvijek pati od kravofobije, štoviše i patološke rogofobije – pa mu strah izazivaju čak i puževi. Sve je to ujedno i bio razlog zašto ga je žena ostavila ne mogavši se više brinuti za njegovo mentalno zdravlje. Unatoč svemu, Didi mirno živi u praznoj konzervi gulaša i mašta kako će opet osvojiti svoju bivšu.

Nemili prizor je zadesio naš Zelengrad tog jutra. Nasred gradskog trga, pokraj prazne kutije Marlbora, ugledali su stravičnu scenu – žuta kora banane stajala je odbačena poput stare krpe, a oko nje mrvice bijelog praha. Bilo je to sve što je ostalo od Ire Bananka.

- Živ oderan! Past ću u nesvijest… - izbezumila se Jagodica Ljubica i umalo se onesvijetila, ali kad je vidjela da bi pala na zemlju, odustala je od toga.

Hogar Lubenica se nagnuo do praha i kušao ga prstom.

- Šećer! Napravili su od njega voćnu salatu. Jadanik!

- To znači samo jedno… - tmurno će Cersei.

- U našem Zelengradu je frutodlak! – dovršio je rečenicu Didi.

Dakle – 1 frutodlak, 1 izdajnik i 1 vidovnjak.

P. S.

Ukoliko je netko prepoznao sam početak ove priče – one uvodne rečenice – i zna gdje se mogu nabaviti navedene slikovnice, neka mi javi.

...Cheeks are hollow, skin is withering. Crone time comes, this life comes to an end. Life, life, death, life. The words of a crone. Cheeks are hollow, skin is withered...