Vjerojatno najpoznatiji poljski redatelj u zadnjih dvadeset godina počeo je snimanjem dokumentaraca. Ti su filmovi usredotočeni na aspekte života, kulture i političku situaciju pod kontrolom poljske Komunističke partije.

Počevši snimati crno-bijele dokumentarce na 16 milimetarskoj vrpci, Kieslowski je razvijao stil koji je postao karakterističan za njegov daljni rad. Naglašavanje naizgled beznačajnih detalja, poput ljudskog hoda i sporednih likova, pomoglo je u postizanju jasnoće njegovog filmskog izraza. Kieslowski je bio koncentriran na realizam, tako da su i njegovi dugometražni igrani filmovi prožeti dokumentarističkim pristupom.

Raniji radovi oslikavaju društveni komentar poljskih zakona i načina na koji se dotiču života ljudi u restriktivnom okruženju. Nagrađivani film 'Camera Buff' iz 1979. godine pruža humoristični i satirični pogled na život u korumpiranoj provincijskoj tvornici. Film za Kieslowskog sadrži i osobnu dimenziju, jer opisuje filmaša koji se na putu napretka iz 'uradi sam' kućnih filmova u svijet dokumentaraca istovremeno izlaže i pažnji i kritici.

Prvi susret s cenzurom doživio je 1981. zbog filma 'Blind Chance', koji se bavio trima mogućnostima političke budućnosti Poljske na primjeru studenta koji žuri na vlak. Film je trebao imati i četvrtu mogućnost (u kojoj Poljska u potpunosti odbacuje Komunističku partiju), a unatoč tome što je nije sadržavao, bio je zabranjen cijelih pet godina prije nego je dopušteno prikazivanje.

I dok je 'Blind Chance' smješten u nepolitičan svijet (student zakasni na vlak, ali zato upoznaje seksi djevojku s kojom se spetlja), u filmu 'No End' iz 1984. godine odbija biti satiričan. Junak filma, odvjetnik koji predstavlja Poljake koje ugnjetavaju važeći zakoni, umire odmah na početku.

Njegovi filmovi su oduvijek sadržavali filozofska putovanja u unutrašnjost ljudskog duha i brigu za moralne i etičke implikacije ljudskih djela. Svoj status velikog redatelj potvrdio je 'Dekalogom' iz 1988., ambicioznoj seriji od deset filmova temeljenih na deset Božjih zapovijedi koje je financirala poljska televizija.

Iste je godine Kieslowski proširio peti i šesti dio 'Dekaloga' te su nastali 'Short Film About Killing' i 'Short Film About Love'. 

Njegov prvi međunarodni film 'The Double Life Of Veronique' iz 1991. godine na često delikatan i ironičan način istražuje ljudske osjećaje. On ga je opisao kao 'osjećajan film za osjećajne ljude', a radi se o dvjema ženama (Poljakinji i Francuskinji), koje su zapravo dvojnice prožete jakim međusobnim osjećajem povezanosti.

Najpoznatije i posljednje djelo Krzysztofa Kieslowskog je trilogija 'Tri boje': 'Plava' (1993), 'Bijela' i 'Crvena' (1994). Baziran na bojama, svaki film istražuje svoju temu. U 'Plavoj' istražuje slobodu kroz prizmu žene koja u automobilskoj nesreći izgubi obitelj i pronalazi novi smjer svog života. U 'Bijeloj' kroz crni humor pruža pogled u borbu jednog muža za jednakost u braku, dok se u 'Crvenoj' koncentrira na zajedništvo, potcrtavajući vezu mlade manekenke i starijeg muškarca.

Nedugo prije smrti, Kieslowski je objavio plan za novu trilogiju ('Raj', 'Čistilište', 'Pakao'), koji nažalost nije uspio pretočiti u djelo. Umro je od srčanih komplikacija u ožujku 1996. godine u bolnici u Varšavi.

preuzeto sa filmski.net