(1906–1985)

Rođena je u Kansasu 1906. u obitelji prezaposlenog odvjetnika i majke umjetnice koja je smatrala da se "plačuća derišta koja sam rodila mogu brinuti sama za sebe". Od djetinjstva je nosila bob frizuru koju je kasnije proslavila, a zvali su je i 'crna kaciga'.

Od 14. godine mnogo je pila, a u svojim tridesetim godinama počela je koristiti i pilule za spavanje. Karijeru je započela kao plesačica u Los Angelesu, a 1925. potpisala je petogodišnji ugovor s filmskim studiom Paramount Pictures.

Kao i u plesu, do glavnih filmskih uloga došla je vrlo brzo, a najpoznatija  je bila ona vamp zavodnice u nijemom filmu Howarda Hawksa "A Girl in Every Port". Nakon što joj u Paramountu nisu dali obećanu povišicu, Brooksova, kojoj je američke filmske industrije već tada bilo dosta, je 1928. otišla u Europu i snimala s G.W. Pabstom, slavnim austrijskim redateljem.

Tom odlukom praktički je završila karijeru u Hollywood, ali i postala legenda nijemih filmova. "Pandorina kutija" (1929.) film je koji je digao mnogo prašine zbog iskrenog prikaza seksualnosti, a  uključivao je i jedan od prvih filmskih prikaza lezbijke. Nakon Pandore glumila je u filmovima "Diary of a lost girl" i "Prix de beaute", oba poznata i cenzurirana zbog (tada) šokantno slobodnog prikaza seksualnosti i društvene satire.

Ranih tridesetih Brooks se vratila u Hollywood i igrala manje uloge u B produkcijama i kratkim filmovima. Njen zadnji film bio je vestern "Overland Stage Raiders" iz 1938., u kojem je glumila s Johnom Wayneom, tada glumcem u usponu.

Kratko je vodila plesni studio, zatim postala radio glumica pa trač-kolumnistica. Nekoliko godina radila je kao prodavačica, pa zatim u 36. godini postala kurtizana koju je uzdržavalo nekoliko stalnih bogatih mušterija. Brooksova je bila rastrošna, toliko da je 1932. objavila bankrot, no uvijek velikodušna prema prijateljima.

Dvaput se udavala i imala afere s mnogim muškarcima, uključuju i Charlie Chaplina. Imala i nekoliko seksualnih izleta sa ženama, uključujući Gretu Garbo (koju je opisala kao muževnu, no šarmantnu i nježnu ljubavnicu) no nikada s njima nije ulazila u veze. Priče o tome da je lezbijka ili biseksualka silno su je zabavljale.

"Kada umrem vjerujem da će se svi uhvatiti za priču da sam lezbijka…. Trudila sam se da to izgleda uvjerljivo" izjavila je, i dodala "Slažem se s Christopherom Isherwoodom, biseksualnost ne postoji. Obični ljudi, iako se mogu zbog prilagoditi zbog kurvanja ili braka, su jedno-seksualni. Imala sam dvije afere sa ženama. Nisu bile ništa posebno."

Francuski filmski povjesničari "otkrili" su ju 1950-ih, proglasili boljom od Garbo i Dietrich te pokrenuli svojevrsni revival Brooksine ostavštine, što je smatrala zabavnim, ali to je i započelo njenu novu karijeru - počela je pisati o filmu i vlastitom životu  za razne časopise.

Godine 1982. izdala je hvaljene memoare "Lulu in Hollywood", za koje poznati kritičar Roger Ebert tvrdi da je "jedna od najduhovitijih i najistinitijih knjiga o filmu". John Updike smatra ju najboljim holivudskim piscem. Godine 2010. javnosti su predstavljeni njeni dnevnici i zabilješke koje je ostavila muzeju zakladi Georgea Eastmana uz uvjet da se otvore javnosti tek 25 godina nakon njene smrti.

Svojom ljepotom, inteligencijom, neovisnošću i  opakim jezikom  inspirirala je neke likove crtača Huga Pratta, SF roman The Invention of Morel, strip Dixie Dugan i erotske knjige Valentina. Liza Minnelli na njoj je bazirala lik Sally Bowels iz "Cabareta".

Deset godina prije smrti, prema sebi uvijek kritična Brooks u jednom pismu bratu sažela je svoj životni put ovako:

"Rezimiram svojih 50 godina otkad sam otišla iz Wichite 1922. u dobi od 15 godina da postanem plesačica u trupi Ruth St. Denis i Teda Shawa. Moje postojanje ispunjava me užasom. Ni u čemu nisam uspjela: u pravopisu, aritmetici, jahanju, plivanju, tenisu, golfu, plesu, pjevanju, glumi, braku, ni u ulozi žene, ljubavnice, kurve, prijateljice. Čak ni u kuhanju. I ne ispričavam se time što se nisam trudila. Trudila sam se svim srcem."