Jedina pripadnica slabijeg spola među talijanskim filmskim zvijezdama šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, simbol evolucije ženske figure ondašnjeg društva, tokom četrdesetogodišnje karijere snimila je preko 50 filmova. Bila je špijunka, srednjovjekovna mladenka, djevojka s pištoljem, ekscentrična supruga... Obožavana glumica, koja u životu nikada nije bila diva u pravom smislu te riječi, odavno se zbog Alzheimerove bolesti povukla u osamu, a trećeg novembra 2012  proslavila je 80. rođendan.

Pravog imena Maria Luisa Ceciarelli, Monica Vitti rođena je u Rimu 1931. godine. U tradicionalnoj talijanskoj porodici, koju su činili otac, majka i dva brata, bila je djevojčica željna pažnje od koje se očekivalo “ženstveno” ponašanje, inače je znala dobiti po glavi. Jednog dana, kada joj je bilo 14, odlučila je da to mora prestati: “Život bi išao dalje, ali ja ga ne bih takvog živjela. Bila je to moja pobuna, moja jedina mogućnost, moja mala revolucija koja je sve promijenila.” Kada je odlučila da će biti glumica, majka joj je rekla: “Prašina sa scene pogubno djeluje na dušu i tijelo, nagriza ih do uništenja.” Bilo je prekasno. Monica je odlučila kojim putem krenuti i ništa je nije moglo zaustaviti. Utirala je svoj put, malo-pomalo, strpljivo i uporno, radeći stvari koje su joj branili: pisala je, glumila pred ogledalom i odlazila na izložbe. Majka joj je stalno prigovarala i govorila: “Kakve ti imaš veze s glumom, sa slikama i slikarima”, a što je to više činila, to je Monica bila upornija i odlučnija. Tako se desilo da je Monica, noseći uvijek u srcu djetinjstvo prevedeno na Siciliji, teške godine poslije Drugog svjetskog rata, kao i nikad preboljenu majčinu smrt, postala jedna od prvih filmskih zvijezda.

PREOKRET
Imala je 14 kada je debitirala u predstavi Neprijateljica Darija Niccodemija, glumeći 45-godišnju ženu koja je u ratu izgubila sina. Godine 1953. završila je Umjetničku akademiju Silvio D’Amico, te neko vrijeme glumila u pozorištu, a 1956. bila je Ofelija u Hamletu Riccarda Bacchelija. Nakon nekoliko epizodnih uloga u komičnim filmovima, primijetio ju je reditelj Michelangelo Antonioni i tada u njenom privatnom i profesionalnom životu dolazi do drastičnog preokreta. Povremeno je radila na sinhroniziranju filmova, te se njen karakterističan promukao glas može čuti u Pasolinijevom filmu Accattone i Antonionijevom Vrisku. Tokom sedamdesetih bila je protagonistica mnogih talijanskih komedija, ali su je angažirali i “ozbiljni“ reditelji, kao što je Luis Bunuel u Fantomu slobode. Okušala se i kao rediteljica, te je 1990. snimila film Scandalo segreto, u kojem je glumila i za koji je napisala scenarij, te kao spisateljica. Godine 1993. izdala je autobiografiju Sette sottane (Sedam podsuknji), nakon koje je uslijedio i roman Il letto è una rosa (Krevet je jedna ruža). “ Pisanje je apsolutna sloboda. Prazan papir i olovka pomogli su mi da otkrijem mir, tišinu i sreću.”

IZ DRAME U KOMEDIJU
Romantičarka, sanjalica, uvijek puna oduševljenja, sklona ironičnim opaskama, Monica Vitti nedvojbena je protagonistica talijanske komedije. U mladosti depresivna, neshvaćena, čeznutljiva i rafinirana, bila je muza reditelja Michelangela Antonionija, kao i obožavana životna partnerica. Šezdesetih su, prema mišljenju filmskih kritičara, zajedno uspjeli “obnoviti filmsku dramaturgiju”, crno-bijelim ostvarenjima Avantura, Noć i Eklipsa, te prvim Antonionijevim filmom u boji Crvena pustinja. Iako je u njegovim filmovima imala dramatične uloge, interpretirala misteriozne i ćudljive tipove nekog drugog vremena, privatno je bila zabavna, uvijek raspoložena i imala je smisla za humor, što je vjerovatno uticalo na odluku da se okrene komedijama.

Nevjerovatnom lakoćom i potpuno prirodno zakoračila je iz drame u komediju, dočaravajući likove uz pomoć fantastične ironije, uspijevajući ih s velikog ekrana projektirati u stvarni svijet, gdje su postali svojevrstan model ponašanja koji su talijanske žene počele slijediti. I to tadašnje inertne žene, uljuljkane pravilima provincijske sredine, konzervativnog društva u kojem je muškarac imao posebno mjesto. “Kada sam otkrila da nasmijavam ljude bilo je kao kada iznenada saznate da ste kraljeva kćerka. Tajna mog uspjeha u komediji je u tome što sam sam se uspjela osloboditi tuge, nemira i životne melanholije.”

Tokom godina njena figura se zaoblila, a neobično lice, skoro nordijske ljepote, i prodoran pogled postali su nježniji i manje hladni. Promukao glas i način smijanja gurnuli su u drugi plan prelijepe, duge noge, te je Monica Vitti postala kao bilo koji od likova iz komedija u kojima je glumila – ironična i smiješna. Nije slučajno što su tih godina u talijanskim filmskim dramama glumile strankinje, Charlotte Rampling, Catherine Deneuve, Maria Schneider, dok je komedijom vladala Monica. Talijanska komedija imala je svoju Vittijevu: sviđala se ženama koje su se s njom identificirale, dok su muškarci žudjeli za stranim glumicama.

Sa Alainom Delonom u "Pomračini"

PRIJATELJI I LJUBAVNICI
Prilikom prvog susreta, 1957. godine, Michelangelo Antonioni bio je oduševljen njenom pojavom i to nije krio. Rodila se intenzivna privlačnost, iako je naglas izgovorio jedino kako Monica “ima lijep vrat”. “Gledao me i slušao s ogromnim zanimanjem, što mi se nikada ranije nije desilo. Postavljao mi je bezbroj pitanja i ja sam se zabavljala odgovarajući mu. Bilo mi je jasno da je zadivljen. Ponosna sam što sam glumila u njegovim filmovima. Dotad sam bila nesigurna, nisam se smatrala lijepom, uvijek mi se činilo da sam premršava, previsoka, da mi je kosa presvijetla, da imam previše pjega, da imam užasan glas. Zbog načina na koji me gledao, zbog njegove vjere u mene, postala sam snažna”, prisjećala se Antonionijeva muza početaka njihovog druženja. Njihov odnos je bio izuzetno važan za oboje jer je Monica bila u stanju savršeno interpretirati osjećaje onako kako je on želio, a Antonioni je bio najbolji reditelj s kojim je radila. Mlada glumica na pragu tridesetih i poznat, lijep, elegantan i strog, skoro pedesetogodišnji reditelj veoma su se voljeli, a nagrade, čestitke, trijumfi u rodnoj zemlji i van nje obilježili su njihov zajednički rad. Skoro da su živjeli zajedno, u dva stana, jedan iznad drugog, spojena unutrašnjim stepenicama, i to običnim životom, bez ikakvih skandala i tračeva, ali sa sveprisutnom nervozom koja je vremenom prerasla u dosadu i završilo se razlazom.

Uvijek uzdržana kada je privatni život u pitanju, rijetko je govorila o odnosu s Antonionijem koji je trajao cijelu deceniju. “Koliko i da li on meni išta duguje, ne znam, nikada se to nisam pitala i ne želim niti znati”, izjavila je kratko Monica godinama nakon njihovog razlaza. Poslije slavnog reditelja, bila je u vezi s direktorom fotografije Carlom Di Palmom, a 2000. udala se za 16 godina mlađeg scenskog fotografa Roberta Russoa. Učinili su to na diskretnoj zabavi poslije 27 godina zajedničkog života, a upoznali su se 1983. na snimanju filma Flert, koji je Russo režirao. “Roberto i ja smo prijatelji, brat i sestra, ljubavnici, protivnici... Pažljiv je, nježan, inteligentan i pronicljiv, iz samo jednog mog pogleda ili pokreta zna šta mislim”, opisivala je Monica u jednom od posljednjih intervjua krajem devedesetih supruga i zaštitnika, koji je njeno jedino društvo otkad se prije 15 godina povukla u samoću zbog Alzheimerove bolesti.

Monica Vitti nije bila samo filmska zvijezda koju su širom svijeta dočekivali aplauzi, bila je i svojevrstan simbol oslobođenja talijanskih žena, simbol neovisnosti. Njen život bio je pun strasti, ispunjen velikim ljubavima, kao i teškim razočarenjima koje je skrivala u dnu duše: “Oduvijek sam naporno radila, cijelog života, bila sam stroga prema samoj sebi, iskrena i poštena prema drugima... Nasmijavala sam ljude oko sebe, čime se veoma ponosim. Vjerovatno sam griješila u životu i donijela mnoge pogrešne odluke, ali zar nismo svi?”

Izvor: Gracia

Jedna od najljepših plavuša i najpoznatijih pin-up djevojaka svih vremena bila je prava holivudska diva, elegantna, seksepilna, niskog rasta ali savršenih proporcija. No iza besprijekornog izgleda i anđeoske ljepote krila se duboko nesretna, neuravnotežena i bolesna žena, koja u svom kratkom životu nije uspjela pronaći ljubav i sreću.

Bilo je dovoljno samo nekoliko filmova da Veronica Lake postane jedna od najpopularnijih holivudskih diva četrdesetih, a sve ih je snimila u razdoblju od svoje sedamnaeste do dvadeset i šeste godine. Intrigantan izgled fatalne žene bio je naglašen slapom platinastoplave kose koja je prekrivala jedan dio lica, frizurom zvanom peek-a-boo, koju su jednako kopirale Amerikanke i žene širom svijeta. Upravo je Veronikin izgled više od pedeset godina poslije inspirirao Kim Basinger za ulogu zavodljive Lynn Bracken u filmu L.A. Confidental, Curtisa Hansona, za koju je nagrađena Oscarom.

SHIZOFRENIČNA MISS
Constance Frances Marie Ockleman rođena je 14. novembra 1922. godine u New Yorku. Bila je kćerka jedinica, vrijeme uglavnom provodila sama ili s majkom, te odmalena bila povučena i usamljena. Kao desetogodišnjakinja ostaje bez oca, Harryja E. Ockelmana, koji je poginuo od ozljeda zadobivenih usljed eksplozije na naftnoj platformi Sun Oil Company, gdje je radio. “Ponašala se veoma čudno, nije pustila ni suzu. Taj tragični događaj ostavio je neizbrisiv trag na Connienu već tada osjetljivu prirodu”, riječi su njene majke Constance Charlott Trimble, koja se godinu poslije ponovo udala. Stupila je u brak s dugogodišnjim porodičnim prijateljem Anthonyjem Keaneom, čije prezime je dobila i mala Connie, a koristila ga je na samom početku filmske karijere. Pohađala je strogu katoličku školu za djevojčice Villa Maria, u Montrealu, a kako odvajanje od porodice nije dobro podnijela, školovanje nastavlja u Miamiju. Već u tom periodu bio joj je dijagnosticiran lakši oblik shizofrenije, koji se vremenom razvio u paranoičnu. Bila je zatvorena, teško je sklapala prijateljstva i ni s kim se nije družila. Majka je pokušavala sve kako bi je socijalizirala te ju je prijavljivala i na izbore ljepote. Connie je u Miamiju zauzela treće, a na najvećem državnom izboru Miss Florida prvo mjesto.

OPIJANJE MALOLJETNICE
U pobjedi nije dugo uživala, diskvalificirana je kada su saznali da je maloljetna – imala je samo petnaest godina. Ipak je od toga imala neke koristi: direktor Hotela Flamingo angažirao ju je u spektaklu na vodi, tokom kojeg ju je zapazio lovac na talente Metro Goldwyn Mayera i pozvao na audiciju. Zbog toga porodica 1938. godine seli u Hollywood, u mali stan na Beverly Hillsu, ali MGM otkazuje probu. Odlučna majka ne želi odustati i ubrzo potom upisuje je u renomiranu školu glume Bliss-Hayden. Uskoro Connie počinje dobivati prve manje uloge kao Constance Keane. Reditelj jednog od prvih filmova, Sorority House, John Farrow, primijetio ju je zbog plave kose i šiški koje su padale preko desnog oka i neobične, pomalo mistične pojave. Predstavio ju je producentu Arthuru Hornblowu, te je Constance 1941. potpisala svoj prvi ugovor s Paramountom, s početnom zaradom od 75 dolara sedmično, a na prijedlog Hornblowa ime promijenila u Veronica Lake. “Hollywood se mladoj djevojci čini kao velika farma orgija, čijim stanovnicama je bitno jedino to da uskoče u krevet svakoga ko naiđe”, izjavila je jednom prilikom. Već tokom snimanja filma Forty Little Mothers 1940. počelo je njeno opijanje: slobodne večeri provodila je u baru Ciro’s, isprobavajući sva pića koja su nudili, a još nije bila punoljetna.

SAVRŠENI PAR
Publika i kritika najbolje su prihvatili Veronikine noir filmove koje je snimila s Alanom Laddom: This Gun for Hire, Stakleni ključ, Plava dalija. Bili su savršen filmski par ne samo zbog glumačkih sposobnosti, ljepote i skladnosti: Veronica, visoka tek 151 centimetar, bila je jedina glumica niža od Ladda, visokog 168 centimetara. Ali, paralelno s uspjehom i visokom zaradom, i do 4.500 dolara sedmično, Veronica je zbog svojih psihičkih smetnji i neobičnih promjena raspoloženja navukla odbojnost mnoštva kolega i zaradila epitet teške osobe. Osim toga, ni u privatnom životu joj nije bilo nimalo lako. Godine 1940. udala se za četrnaest godina starijeg Johna Detlieja, filmskog animatora i dizajnera, a sljedeće dobila prvo dijete, kćerku Elaine. Tri godine poslije, John i Veronica dobili su još jedno dijete koje je sedam dana kasnije umrlo. To je veoma teško podnijela, pogotovo što je ubrzo uslijedio razvod, a onda i katastrofalne kritike filma The Hour Before the Dawn. Vrhunac lošeg perioda na privatnom i profesionalnom planu bio je zahtjev vlade da promijeni izgled, jer su je mnoge radnice imitirale: kako bi ličile na Veroniku puštale su kosu, te se znalo dešavati da bude uhvaćena mašinama i da dožive teške povrede na radu. Prema mišljenju mnogih, novi Veronikin izgled negativno je uticao na njen šarm, ali je činjenica da popularnost i prije promjene imidža nije bila ravna nekadašnjoj i da su njeni filmovi donosili sve manje zarade kinima. Veronikin novi look uticao je i na Marlona Branda, koji se u nju zaljubio gledajući je u filmu I Wanted Wings 1941: kada su se upoznali nakon predstave Tramvaj zvani čežnja bio je nemalo razočaran jer je upravo peek-a-boo frizura bila ono što ga je najviše privuklo. Njihova afera, kako je tvrdio reditelj Elia Kazan, trajala je “deset noći – ako i toliko.” “Naša romansa bila je kratka ali slatka”, priznala je Veronica. “On je bio na početku jedne sjajne filmske karijere, a ja na zalasku. Naravno, moja karijera se ne može porediti s njegovom.”

U tandemu sa Allan Laddom činili su idealan filmski par

BUNTOVNICA DO KRAJA

I dok se Veronikino zdravstveno stanje pogoršavalo, na nagovor drugog muža, reditelja Andréa de Totha, s kojim se vjenčala 1944., ipak prekida s redovnim posjetama psihijatru. U tom periodu počinje sve više piti, što pogubno djeluje na njenu karijeru te Paramount 1948. raskida ugovor. Ponovo je pokrenuta prava lavina loših dešavanja: kako je nakon raskida ugovora snimila samo dva filma, 1952. je bankrotirala i razvela se od De Totha, s kojim je imala dvoje djece, sina Michaela i kćerku Diane.

Uslijedilo je nekoliko angažmana na televiziji i u teatru, uglavnom nezapaženih, a 1955. i treći brak, s kompozitorom Josephom McCarthyjem. Kada je 1959. povrijedila članak, prestala je raditi i nezadovoljna životom, napustila muža i preselila u New York. Nažalost, treći razvod i promjena sredine nisu nimalo pozitivno uticale na rastrojenu Veroniku, nekoliko puta je uhapšena zbog opijanja i nedoličnog ponašanja, a novinar New York Posta otkriva kako tajno radi u Hotelu Washington na Manhattanu kao konobarica. Iako je to negirala, objašnjavajući kako je gošća hotela, događaj joj je neočekivano pomogao, te je dobila nekoliko angažmana na televiziji i sporednih uloga u filmovima. Šezdesete godine obilježilo je pogoršanje Veronikinog zdravstvenog stanja, postala je paranoična i čak umišljala kako je FBI agenti prate i prisluškuju joj telefon. “Dosegla sam fazu u životu u kojoj ne marim za mnogo stvari... Uvijek sam bila buntovnica i vjerovatno bih postigla daleko više da sam promijenila način razmišljanja. Ali kad sad mislim o tome: dospjela sam daleko i bez promjene stava. Ovako sam sretnija”, govorila je.

ZAGUBLJENA URNA
Početkom sedamdesetih uslijedio je konačno jedan uspješan period u burnom životu nesretne glumice. Snimila je svoj posljednji film, doduše niskobudžetni horor Flesh Feast 1970., a dvije godine kasnije objavila knjigu Autobiografija Veronike Lake, koju je promovirala u emisiji legendarnog Dicka Cavetta. Dobivene honorare iskoristila je kako bi preselila u Englesku, gdje se ponovo i udala. Četvrti muž bio je Robert Carleton-Munro, britanski pomorski kapetan, a brak je trajao do početka 1973. i njenog povratka u Ameriku, gdje je pokrenula brakorazvodnu parnicu. Sedmog jula iste godine, Veronica Lake umrla je od hepatitisa i prestanka rada bubrega, komplikacija nastalih zbog alkoholizma, u 51. godini. Pored nje, u bolnici u Burlingtonu, u saveznoj državi Vermont, nije bilo nikoga od rodbine i prijatelja, bila je okružena ostalim pacijentima, medicinskim sestrama i ljekarima, a slično je bilo i na sahrani u New Yorku. Među malobrojnim osobama koje su je ispratile na vječni počinak jedini član porodice bio je sin Michael, iz braka s Andréom de Tothom. Umrla je u siromaštvu i bijedi, kremirana je, a dugo se nije znalo gdje je završila urna s njenim pepelom, da li je u Miamiju ili je prosuta u more kod Floride. Tek 2004. godine, tri decenije nakon smrti, urna je pronađena u jednoj njujorškoj staretinarnici, čija ju je vlasnica Laura Levine obožavala.

 "Sullivanova putovanja" sa glumačkim partnerom Joel McCreom

Izvor: Gracia

Brigitte Bardot

Eksplozivnom seksualnošću, liberalnim ponašanjem i odbijanjem konvencionalnog, francuska kultna plavuša, Brigitte Bardot, pokrenula je revoluciju u modi, kinematografiji i poimanju žene. Prva je glumica s neengleskog govornog područja koja je stekla planetarnu slavu, a danas se, skoro četrdeset godina van holivudskog glamura, bori za zaštitu životinja.

U pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća nije postojala poznatija i skandaloznija glumica od prelijepe seksepilne mačkice, francuske glumice Brigitte Bardot (76). Kultna plavuša, prva strankinja koja se proslavila na američkom tlu, učinila je više za francusku međunarodnu trgovinu nego cijela automobilistička industrija te zemlje. Neprevaziđena seks-bomba, utjelovljenje prirodne i nevine seksualnosti, koja je prethodila seksualnoj revoluciji 60-ih, javno je odbacila katoličke principe, koje je naslijedila od roditelja, i rekla: "Bolje je biti nevjeran nego vjeran protiv svoje volje." Varala je supruge i momke, bila jedna od prvih žena koje su nosile bikini i među prvima se javno kupala u toplesu, a nakon što se, veoma rano, povukla iz filmske industrije kako bi se potpuno posvetila zaštiti životinja, nije prestala šokirati javnost kontroverznim izjavama.

PRVA LOLITA Kada se pojavila u javnosti, na naslovnoj strani magazina Elle, pin-up djevojka Brigitte Bardot, kćerka inžinjera Louisa Bardota i Anne-Marie Mucel, rođena 28. septembra 1934. u Parizu, jedva da je imala 16 godina. U ružičastoj haljini, s kratkom kosom boje lješnjaka i veličanstvenim držanjem plesačice, Bardot, koja je kao dijete nosila naočale i aparatić za zube, po prvi put u historiji mode utjelovila je jeune fille. Prije nje tinejdžerice nisu krasile naslovne strane, a u javnosti mogle su se vidjeti slike ili slatkih djevojčica ili starijih udatih žena. Ona je bila prva lolita, mlada i seksepilna djevojka, mamac za starije muškarce i prijetnja moralnim principima. U svijet mode upala je zahvaljujući majčinim poznanstvima i upornošću. Majka je Brigitte i njenu četiri godina mlađu sestru Marie-Jean vodila na časove plesa. Sestra je odustala kako bi se posvetila školi, ali se Brigitte, koja je počela plesati s pet, odlučno koncentrirala na karijeru balerine, pohađala je časove u Visokom nacionalnom konzervatoriju za muziku i ples u Parizu i znala je da svijet mora postati njen.

LJEPOTA, A NE TALENT Ljepotica s naslovne strane Ellea privukla je pažnju sada pokojnog francuskog scenariste i reditelja Rogera Vadima, rođenog 1928., koji je pokazao sliku svom tadašnjem šefu, reditelju Marcu Allegretu, kako bi joj ponudili ulogu u filmu Les Lauriers Sont Coupes. Iako nikada nije snimljen, plesačici i modelu otvorio se put u svijet filmske industrije: debitirala je 1952. u komediji Crazy for Love, nakon čega su uslijedile mnogobrojne manje uloge te prva glavna u filmu The Light Across the Street (1955.). Glumila je zavodljive plavušice, a ispred talenta stajali su nesvakidašnja ljepota i seksepilnost, koji su ostavljali muškarce bez daha, a žene u želji da budu poput nje. Brigittine fotografije u novinama, na kojima je obilazila festivale s rediteljem Rogerom Vadimom, koji joj je postao suprug i bio odlučan da svijetu pokaže svoje blago, obišle su svijet, a vijest da se željela ubiti jer religiozni roditelji nisu odobravali brak, zaintrigirala je javnost. Tri sedmice nakon pokušaja samoubistva i obećanja da će to ponovo učiniti ukoliko joj roditelji ne dozvole da se uda za Vadima, Brigitte je s 18 godina stala pred oltar, što će učiniti još nekoliko puta kasnije. To je i bio šablon po kojem je gradila slavu - ljepota, seks i skandali.

I BOG STVORI ŽENU Fascinacija Brigittinim likom, koja je započela 1953. zbog prvog američkog ostvarenja u kojem se pojavljuje s glumcem Kirkom Douglasom - Act of Love, vrhunac je doživjela kultnom i neprevaziđenom erotskom dramom I Bog stvori ženu (1956.), koja je i danas jedan od najgledaniji filmova u Americi svih vremena. Film je šokirao Ameriku i Evropu, menadžeri kina su hapšeni zbog njega, a Brigittu je proslavio kao prvu osobu s neengleskog govornog područja koja je dostigla američke talente i time zapečatila uspjeh francuske kinematografije. Uloga nemoralne Juliette, žene nezasitog seksualnog apetita, koja osvaja muškarce, stvorila je svojevrsnu revoluciju, a seksi scene, poput one u kojoj Brigitte pleše bosonoga, raspuštene kose i znojave kože, postale su odlučujući momenati u historiji kinematografije. Svaki Brigittin film nakon ovog postajao je ultimativni hit i punio kina muškarcima koji do tada nikada nisu vidjeli ženu s takvom eksplozivnom seksualnošću, koja joj je donijela nadimak seksi mačkice.

KULTUROLOŠKI FENOMEN Zbog BB žene su bojile kosu u plavo, oblačile bikini i nosile tzv. "košnica" frizure, a mladići patili i, poput Boba Dylana, posvećivali joj pjesme. Ali Brigitte nije bila samo prelijepa glumica, već i kulturološki fenomen, koji je privukao mnoge intelektualce da raspravljaju o revoluciji koja se upravo dešavala. U eseju posvećenom Brigitte Bardot pod nazivom Lolitin sindrom, iz 1959., književnica Simone de Beauvoir nazvala ju je "lokomotivom ženske historije" i predstavila kao prvu i najliberalniju ženu Francuske. "Prati svoje sklonosti. Jede kada je gladna i isto tako jednostavo vodi ljubav. Požuda i zadovoljstvo važniji su joj nego pravila i konvencije. Ona nikoga ne kritizira. Radi ono što voli i u tome je problem", napisala je.

PROPALI BRAKOVI Kao što je De Beauvoir predvidjela, Bardot je odbila biti dobra supruga i majka, zaljubljivala se i odljubljivala, četiri puta se udavala, slomila stotine muških srca, varala muževe i obožavala mlađe muškarce, rodila je sina, ali mu nije htjela biti majka. "Odlazim prije nego što me ostave. Ja odlučujem", rekla je ljepotica, koja se nakon petogodišnjeg propalog braka s rediteljem Vadimom, s kojim je i dalje nastavila surađivati, upuštala u burne, kratkotrajne afere: jedna je bila i s glumcem Jean-Louisom Trintignantom, za vrijeme snimanja I Bog stvori ženu, pred suprugovim očima. "Zaista sam mačka preobražena u ženu: predem, grebem, i nekada grizem", izjavila je. U filmu Babette ide u rat (1959.) zbližila se s glumcem Jacquesom Charrierom, za koga se udala iste godine i s njim dobila prvog i jedinog sina, Nicolas-Jacquesa, i šokirala javnost jer je nakon razvoda, koji je uslijedio dvije godine kasnije, dala suprugu skrbništvo. "Nisam stvorena da bih bila majka", izjavila je na zaprepaštenje svih žena. "Ne znam zašto mislim tako, jer obožavam životinje i djecu. Znam da je grozno, ali nisam dovoljno odrasla da bih se brinula o djetetu. Treba mi neko da se brine o meni. Tužna sam što sam rodila to dijete. Kakav će njegov život biti?", rekla je. Ali Bardot nije ništa činila da bi šokirala javnost, ona je bila prva žena koja je imala hrabrosti činiti što voli i pratiti svoje instinkte, koji su često bili mračnog predznaka. Kada je imala 26 godina uzela je pilule za spavanje i presijekla vene, što će učiniti i nekoliko puta kasnije. "Zaista sam željela umrijeti u određenim periodima života. Smrt je bila poput ljubavi, romantičnog bijega. Uzimala sam pilule jer nisam htjela da se bacim s balkona - znam da bi me ljudi slikali kako ležim mrtva dolje", rekla je. "Izvana si zvijezda. Ali u stvarnosti, potpuno si sam, sumnjaš u sve. Iskusiti ovu samoću duše najteža je stvar na svijetu."

BORBA ZA PRAVA ŽIVOTINJA Kada se povukla 1973. iz svijeta glume, imala je samo 39 godina i više od 50 snimljenih filmova. Svoj potez objasnila je kao način da se izvuče elegantno i obilježila ga slikajući se gola za talijanski Playboy, za 40. rođendan. Povukla se u voljeni Saint-Tropez kako bi se posvetila životinjama i bosonogom i laganom mediteranskom životu, te je osnovala Fondaciju Brigitte Bardot. Dom bi napuštala samo kako bi se borila za prava životinja, javno kritizirajući one koji ih ne poštivaju, poput glumice Sophie Loren, francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i američke političarke Sarah Palin. "Životinje me nikada nisu izdale. One su lak plijen, kao što sam ja bila tokom karijere, tako da osjećamo isto", rekla je. "Ljepotu i mladost dala sam muškarcima. Pamet i iskustvo dat ću životinjama." Pisala je peticije mnogobrojnim vladama, a od Vlade Bosne i Hercegovine je tražila da pusti na slobodu dva medvjeda koji su bili zatočeni u Gornjem Vakufu i transportira ih u Njemačku.

RASISTIČKE IZJAVE Iako skandalozna, BB ostala je dosljedna i iskrena. Nikada se nije podvrgnula kozmetičkoj hirurgiji i uvijek je govorila ono što misli, a njeni prijatelji su tvrdili da je veoma velikodušna osoba. Kada je 1983. godine otkrila rak dojke, odbila je liječenje jer je vjerovala da je to njena sudbina. Bilo je potrebno ubjeđivanje prijateljice, francuske glumice Marine Vlady, da sebi spasi život. "Tužno je ostariti, ali je lijepo sazrijeti", rekla je. Njena borba za prava životinja donijela joj je neprijatelje, jer je šokirala javnost rasističkim izjavama usmjerenim protiv muslimanske tradicije klanja kurbana za Bajram. Bori se za uvođenje zakonske odluke koja će osigurati da se životinje omame prije klanja, a do sada je pet puta novčano kažnjena za poticanje rasne mržnje. U knjizi A Cry in Silence izrazila je zabrinutost zbog infiltracije islamskih ekstremista u Francuskoj. "Nikada nisam svjesno htjela nekoga povrijediti. To nije u mom karakteru", izvinila se na sudu. Ekološka stranka u Francuskoj zamolila je Brigitte, koja je već 19 godina u braku s bogatim industrijalcem i bivšim desničarem Bernardom d'Ormaleom, da je predstavlja na predsjedničkim izborima 2012. Jedna od posljednjih živih ikona 20. stoljeća vodi i drugu borbu - nastoji spriječiti redatelja Kylea Newmana da snimi film o njoj. "Film o mom životu? To je smiješno, niko to ne bi mogao vjerno odglumiti!"

Izvor: Gracia

Imala je samo 19 kada je 1954. osvojila publiku ulogom Elize u mjuziklu My Fair Lady, a do danas je u srcima miliona ljudi svih generacija ostala leteća dadilja Mary Poppins. “Ponosna sam i sretna. Karijere, prijateljstva i brakovi, sve ima uspone i padove, a ja sam bila jedna od sretnica koja je padala, ali se uvijek vraćala”, kaže Julie Andrews, koja se u osmoj deceniji ponovo popela na pozornicu i vratila na veliki ekran filmom Zubić vila.

Julia Elizabeth Wells rođena je prvog oktobra 1925. godine u engleskom gradiću po imenu Walton-on-Thames. Njena majka Barbara Wells bila je tada udata za učitelja tehničkog odgoja Edwarda C. Wellsa, ali je Julie plod majčine veze s porodičnim prijateljem. Barbara, profesionalna pijanistica, naizgled je bila u sretnom braku, ali je nakon mnogo godina povjerila kćerki da nisu bili u sjajnim odnosima i da je imala vanbračnu vezu. Tajnu o tome Julie je čuvala 58 godina, a tek je objelodanila u memoarima objavljenim 2008. Majka se 1939. rastala od Wellsa i udala za kanadskog zabavljača Teda Andrewsa, čije je prezime uzela Julie, koja je i očuha i Wellsa, kojeg je smatrala pravim ocem, zvala tata. Krajem 1949. godine, Julie i Barbara bile su na zabavi kod majčinih prijatelja, a nakon što je Julie otpjevala svoju ariju, prišao joj je vlasnik kuće: “Bio je visok i naočit, prepoznala sam ga jer nas je nekoliko puta posjetio u Meuseu, u kući gdje sam živjela s majkom i očuhom. Kada je sjeo pored mene, osjetila sam neku energiju među nama koju nisam mogla objasniti, a pri povratku kući majka mi je rekla da je to moj otac.” Majka joj je objasnila kako je godinama čekala da joj to kaže jer je nije htjela povrijediti, nakon čega skoro da i nisu razgovarale.

“Ta spoznaja nije promijenila činjenicu da volim čovjeka koji me podigao i kojeg ću zauvijek smatrati ocem”, napisala je u biografiji Julie, koja je i nakon razvoda roditelja ostala u kontaktu s Wellsom. Kada su i majka i otac umrli, Julie se raspitivala kod tetke Joan da li je čovjek kojeg je voljela kao oca znao da mu supruga nije bila vjerna i da nije njen biološki otac. Kad joj je tetka rekla kako je Wells od samog početka znao da mu ona nije kćerka, Julie nije mogla vjerovati: “To me, jednostavno, oborilo s nogu.”



DVANAESTOGODIŠNJA SENZACIJA U godinama uoči Drugog svjetskog rata majka i očuh nastupaju kao uspješan duet. Julie je, nakon niza neoficijelnih nastupa s roditeljima, debitirala kao dvanaestogodišnjakinja na londonskom Hipodromu, u revijalnom muzičkom programu Starlight Roof. Iako još djevojčica, imala je nevjerovatno snažan glas i raspon od četiri oktave, te je brzo postigla veliki uspjeh i postala prava senzacija. U novembru 1948. nastupila je kao najmlađa solistica u Royal Variety Performanceu, zajedno s Dannyjem Kayeom, pred kraljicom Elizabetom u London Palladiumu. Imala je 18 godina kada su je američki producenti izabrali za protagonisticu američke verzije mjuzikla The Boy Friend, kada je postala nova nada američkog teatra. Godinu poslije povjerena joj je uloga u jednom od najznačajnijih mjuzikla u istoriji, My Fair Lady, s Rexom Harrisonom, nakon čega je uslijedila njena prva nominacija za nagradu Tony. Godine 1960. glumila je naslovnu ulogu u Camelotu, zajedno s Richardom Burtonom. Iz ovog perioda datiraju i prvi televizijski nastupi Julie Andrews, među kojima su High Tor, prvi TV film u istoriji, s Bingom Crosbyjem; mjuzikl Pepeljuga, kada su autori Richard Rodgers i Oscar Hammerstein II ulogu napisali upravo za nju, a kojeg je uživo gledalo 107 miliona gledalaca; Julie & Carol at Carnagie Hall, kada je prvi, od bezbroj kasnijih puta, zaigrala s komičarkom Carol Burnett.

SAVRŠENA DADILJA Uloga Elize Doolittle u filmskoj verziji My Fair Lady, koju je Julie glumila na Broadwayu, bila je povjerena Audrey Hepburn, umjesto koje bi pjevački dio odradila Marni Nixon. Jack Warner, jedan od braće Warner, odlučio se za već afirmiranu Hepburnovu jer se Julie nikad nije pojavljivala na filmskom platnu i bila je nepoznata internacionalnoj publici. Taj potez bio je jedan od najnepravednijih u istoriji filma i izazvao mnoštvo polemika. Nekoliko mjeseci kasnije, Walt Disney ponudio je Julie ulogu Mary Poppins, obećavajući joj uspjeh i popularnost koje će premašiti sve što bi dobila Warnerovim filmom. Tako je Julie 1964. utjelovila lik leteće dadilje koja joj je godinu kasnije donijela Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu. Film joj je donio status dive, a dadilja Mary Poppins je postala prava ikona, što se ni danas nije promijenilo.
Mjuzikl Moje pjesme, moji snovi iz 1965., reditelja Roberta Wisea, zasnovan na istinitoj priči o Mariji von Trapp i grupi Trapp Family Singers, doživio je izuzetno dobre kritike publike i filmskih kritičara. Dobitnik je pet Oscara, dva Zlatna globusa i mnoštvo drugih nagrada, a Julie Andrews je drugi put nominirana za Oscara. Ostao je do danas na trećem mjestu najgledanijih filmskih ostvarenja svih vremena, iza Prohujalo s vihorom i Rata zvijezda, a početna scena u kojoj Julie pjeva šetajući i plešući zelenim austrijskim poljima jedna je od legendarnih u istoriji holivudskog filma. Nakon uloga pažljivih, slatkorječivih i majčinski nastrojenih guvernanti, snimila je dramu Hawaii, s Richardom Harrisom i Maxom von Sydowim, te igrala u Hitchcockovom filmu Pocijepana zavjesa, s Paulom Newmanom. Julie je 1966. godine bila najplaćenija holivudska glumica, filmovi u kojima je igrala bili su veoma uspješni, donosili su ogromnu zaradu, a onda je 1968. iznenada doživjela neuspjeh. Film Star!, skupi biografski mjuzikl o Gertrude Lawrence, divi iz tridesetih, doživio je fijasko. Iako se danas smatra posljednjim velikim mjuziklom iz zlatne ere Hollywooda, u ono vrijeme se ukus publike naglo promijenio: više su cijenili žestoke i jeftinije, kao što su Goli u sedli, Ponoćni kauboj i slično, koji su počeli seriju filmskih ostvarenja punih nasilja i označili svojevrstan kraj filmskog mjuzikla.

DESETKA Godine 1969. Julie se udala za američkog reditelja Blakea Edwardsa te su do njegovog povlačenja sa scene skoro sve naredne filmske projekte radili zajedno. Njihov prvi zajednički film, preskupi mjuzikl Darling Lily, s Rockom Hudsonom kao koprotagonistom, doživio je katastrofalan neuspjeh, te glumačko-rediteljski par seli u Evropu i posvećuje se mnogobrojnoj porodici. Edwards, koji iz prvog braka ima dvoje djece, Jennifer i Geoffreya, sa Julie je usvojio dvije vijetnamske djevojčice, Amy i Joannu, a Julie ima i kćerku Emmu (48), iz prvog braka s britanskim modnim dizajnerom Tonyjem Waltonom. U Evropi rade s manjim intenzitetom, Julie u TV varijeteima i koncertima uživo, a Edwards počinje snimati niz filmskih uspješnica o Pink Panteru s Peterom Sellersom. Godine 1979. ostvaruju prvi zajednički projekt, seksi komediju Desetka, gdje pored Julie glume Bo Derek i Dudley Moore, koja je proslavila rediteljsko-glumački bračni par.

SVI SU LUDI ZA VICTOR/VICTORIJOM Najveći uspjeh u dugogodišnjoj karijeri Julie je postigla kompleksnom ulogom u filmu Victor/Victoria (1982.), s Jamesom Garnerom i Robertom Prestonom, gdje je žena koja se pretvara da je muškarac homoseksualnih sklonosti i nastupa kao drag queen u Parizu tridesetih, za koju je nominirana za Oscara, te nagrađena Zlatnim globusom i Donatellovim Davidom. Posljednja saradnja slavnih supružnika desila se 1997., kada je Edwards režirao pozorišnu adaptaciju Victora/Victorije, što je bio njegov debi na Broadwayu, a Julien povratak poslije 25 godina. Predstava je doživjela ogroman uspjeh kod publike, nešto manji kod kritike koja ju je ocijenila prekinematografskom. Kada je uslijedila samo jedna nominacija za nagradu Tony za najbolju glavnu glumicu, to je protumačeno kao direktan napad njujorškog teatra na holivudskog reditelja i Juliena reakcija bila je bez presedana u historiji nagrade: na konferenciji za štampu odbija nominaciju. Vijest je završila na svim svjetskim naslovnicama i dodatno izreklamirala predstavu, za koju se godinama poslije tražila karta više (Liza Minnelli je zamijenila Julie).
Uspjeh je naglo prekinut dramatičnim događajem: zbog greške ljekara njujorške bolnice Mount Sinai, tokom rutinske operacije uklanjanja benigne ciste grla, Julie je skoro ostala bez glasa i izgubila fascinantan raspon od pet oktava. Godine 2009. ponovo se podvrgnula operaciji i tek u junu 2010. ponovo zapjevala., i to u londonskoj O2 areni, pred 23. 000 gledalaca.



SEKSUALNOST U AMERIČKOM MJUZIKLU Prema istraživanju Bretta Farmera, australijskog pisca i profesora kulturologije, Julie je jedna od rijetkih diva koje uživaju jednaku popularnost i kod gej publike, što je najizraženije kod Anglosaksonaca. Julie je svoj jedinstven položaj komentirala ovako: “Čudno je da sam s jedne strane gej ikona, a s druge dobivam ogromne aplauze djedova i baka, koji me smatraju idealnom dadiljom najmlađih članova njihovih porodica.” Julie Andrews se u maju 2007. godine našla na vrhu liste osoba koje se smatraju najuticajnijim gej ikonama 21. vijeka, a interesantno je da njen šarm u ulogama dadilja, a ne Victora/Victorije, posebno oduševljava gej populaciju. Film Moje pjesme, moji snovi, naprimjer, oduvijek je bio film koji su homoseksualci obožavali, a eminentna autorica studije o seksualnosti u umjetnosti i kulturi, Stacy Wolf, pokušavala je objasniti uticaj Julieinih najpoznatijih filmova, analizirajući njen jedinstveni stil i posvetila joj cijelo poglavlje u knjizi Problem Like Maria: Gender and Sexuality in the American Musica

Elizabeth Taylor

(Hampstead, London, 27. veljače 1932 - Los Angeles, 23. ožujka 2011.)

Mode prolaze, ruše se mitovi, ali o njoj se i dalje govori. Elizabeth Taylor se sjećamo zbog njenog emotivnog i eklektičnog glumačkog stila, koji joj je omogućio interpretiranje potpuno suprotnih likova. Pritom je uvijek ostajala vjerna ulozi istinske dive. Imala je uznemirujući i tajanstven život, za kojeg je nedovoljno reći samo – buran: obilježen prevelikim brojem

muževa i brakova, ovisnostima, bulimijom, bolestima, bizarnostima i kapricima. Posljednja filmska diva, prelijepa glumica ljubičastih očiju – “najljepša žena na svijetu”

                                                                                                                    NEUNIŠTIVA LIZ Elizabeth Taylor je u Las Vegasu 27. februara 2007. godine priredila sjajnu rođendansku zabavu, na kojoj se pojavila i njena kolegica i vršnjakinja Debbie Reynolds. U novembru 2004. zvanično je objavila kako boluje od teškog srčanog oboljenja. Odmalena je imala zdravstvenih problema, više puta s kičmom, preživjela je operaciju tumora na mozgu, rak kože, meningitis i teške upale pluća, dvaput je doživjela kliničku smrt. Dešavalo se da je zbog lošeg zdravstvenog stanja često živjela povučeno, izbjegavajući pojavljivanje u javnosti. Tako se u aprilu prošle godine proširila vijest da je u kritičnom stanju, što je demantirao njen menadžer Dick Guttman, mada se Liz uglavnom kreće u invalidskim kolicima. U intervjuu za magazin W izjavila je kako je sa Burtonom i Toddom bila najsretnija, ali je sada sasvim zadovoljna u društvu svog psa po imenu Daisy, od kojeg se nikada ne odvaja.

RUŽNO PAČE Elizabeth Rosemond Taylor rođena je u Londonu 27. februara 1932. godine. Majka Sara bavila se glumom i pisanjem za pozorište, a otac Francis je bio galerist i antikvar, te najčešće putovao svijetom tražeći vrijedne predmete za kolekciju bogatog strica iz Amerike. Njeno rođenje bilo je prava trauma za majku: bila je sitna beba, pretjerano dlakava i danima nije mogla otvoriti oči. Ljekar je obavijestio roditelje da je tokom poroda došlo do povrede kičme, te da su moguće komplikacije kada odraste. Sa tri godine je bila zdepasta, nespretna i neproporcionalno građena, te je majka odlučila upisati malu Liz u školu plesa. Razvila se u lijepu, smjelu, talentiranu i izuzetno upornu djevojčicu. Porodični prijatelj je roditelje savjetovao da Liz upišu i u školu glume. Taylori su živjeli u Londonu do njene sedme godine, te su se 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, vratili u Ameriku, u Pasadenu, u djedovu kuću. Veoma fotogeničnu Liz otkriva jedan lovac na talente i kao desetogodišnjakinja sklapa svoj prvi ugovor sa studiom Universal, pojavivši se u filmu There’s One Born Every Minute. Film je ocijenjen kao potpun promašaj i jednostavno izbrisan iz njene zvanične biografije, a ugovor nije obnovljen. Na scenu stupa MGM, koji ju je angažirao na sljedećih 20 godina.

 
LESI SE VRAĆA KUĆI Dirljiva i nezaboravna priča Freda Wilcoxa o uzbudljivom povratku psa svojoj maloj vlasnici doživjela je 1945. godine veliki uspjeh u cijelom svijetu. Kada je snimila nastavak Hrabri Lesi već je bila prava zvijezda i zarađivala ogromne honorare, nezamislive za to vrijeme. Kako je imala mnogo obaveza bila je prinuđena napustiti redovnu školu i imala je privatnog učitelja na raspolaganju. Jedna priča kaže kako je, nakon što ju je producent zbog niskog rasta odbio za ulogu u filmu National Velvet, uz vježbe, vitamine i pojačanu ishranu, uspjela porasti osam centimetara za tri mjeseca. U šesnaestoj godini počela je dobivati uloge fatalnih žena, mada su njeni prijatelji tvrdili “da je još uvijek djevojčica koja se igra sjedeći na podu, jede čokoladice i plače zbog loših ocjena”.  

VJERENICA AMERIKE Nakon što je stekla internacionalnu popularnost, njeno se ime, gotovo svakodnevno, pojavljivalo u časopisima pored imena različitih muškaraca. Najčešće su predstavljani kao njeni “trenutni pratioci”, ali ponekad i kao vjerenici. Ali, Liz se upisala u “Klub usamljenih djevojaka” i marinci je nazivaju “vjerenicom Amerike”. Među pravim i izmišljenim ljubavima bila su imena Marshala Thompsona, prvog mladića koji ju je poljubio, Petera Lawforda, koji kasnije postaje član obitelji Kennedy, te Glena Davisa, poznatog sportskog šampiona. Prva oficijelna veza bila je sa milijarderom Williamom D. Pawleyem, koji joj je poklonio vjerenički prsten sa dijamantom od tri i po karata. Kako je William izrazio želju da Liz napusti film, ona mu je odgovorila tako što je raskinula zaruke, zadržala prsten i upustila se u flert prvo sa Howardom Hughesom, zatim sa Roddyjem McDowallom i Vicom Damoneom.

BRAKOVI Conrad Nicholas Hilton, sin vlasnika lanca luksuznih hotela, bio je njen prvi muž. Brak je trajao od maja 1950. do januara naredne godine, završivši se burnim razvodom. Godinama kasnije Liz je priznala kako je nesretno izgubila bebu zbog batina svog prvog supruga. Kada joj je bilo 19 zaljubila se u Stanleya Donena, ali do braka nije došlo zbog protivljenja njene porodice, jer je Donen bio siromašan i razveden. Majka je odlučila preuzeti stvari u svoje ruke i naći joj pogodnog supruga. Tako se Liz 1952. udala za Michela Wildinga, glumca 20 godina starijeg, rodila dvoje djece i razvela nakon četiri godine. U tadašnjoj štampi se moglo pročitati da je Wilding imao težak i neobičan karakter, te da je Liz sama sebi kupila vjerenički prsten – ogroman plavi safir, da su živjeli okruženi velikim brojem kućnih ljubimaca, neprestano bili u dugovima… Producent Mike Todd bio je Elizabethin treći muž, a brak započet sa brilijantom od 30 karata završen je tragičnim padom privatnog aviona i njegovom pogibijom. Kako joj se nimalo nije svidjela uloga neutješne udovice, ubrzo je ukrala muža najboljoj prijateljici Debbie Reynolds, koja joj se potpuno posvetila u tom periodu, pomažući joj da prevaziđe nesretni događaj. Tako se Liz po četvrti put udala za pjevača Eddieja Fishera. Nakon ovog braka, dvaput se udavala za glumca Richarda Burtona, a sedmi brak, sa senatorom Johnom Warnerom, trajao je od 1976. do 1981. godine. Njen posljednji muž, Larry Fortensky, bio je 20 godina mlađi. Brak je trajao kratko jer je, prema njenim riječima, nije dovoljno poštovao i definirao je staricom koja hrče i loše podnosi svoje godine.

ANTONIO I KLEOPATRA Na snimanju filma Kleopatra (za koji je dobila milion dolara) planula je vatrena ljubav sa malo poznatim glumcem Richardom Burtonom, puneći stranice tadašnjih novina. Oboje su bili u brakovima i oboje su se razveli da bi se 1964. ujedinili u zajednički brak. Njihova ljubav i strast trajala je punih deset godina i bila ispunjena strašnim svađama, opijanjima, obostranim uvredama: Liz ga je zvala “prljavom pjandurom”, a on nju “lutkom bez duše” i “gomilom masti”. Ko zna koji razlaz po redu, završio se razvodom 1974. godine. Iako oboje bolesno ljubomorni, još uvijek su se voljeli i nakon godinu dana ponovo vjenčali. Definitivan raskid uslijedio je, ipak, 1976. godine, ali kada je Burton umro 1984., Liz je priznala kako je i njeno srce zakopano zajedno sa njim. Nakon toga se, ipak, udavala još triput i imala još mnogo velikih ljubavi. Godinama nakon razvoda, Burton je dešavanja na setu Kleopatre nazvao “nevjerovatnim skandalom”. Ta epizoda je, međutim, potvrdila Elizabethinu reputaciju fatalne žene, pokrenula filmsku karijeru Debbie Reynolds, a Burtona dovela na sam vrh holivudskog Olimpa. Jedini koji nije imao nikakve koristi i bio potpuno zaboravljen je Eddie Fisher.

NEMILOSRDNE BOLESTI Nakon prvog Oscara 1960. godine za ulogu u filmu Butterfield 8 počeo je mračni period Lizinog života. Veoma se udebljala, zatim jako smršala, bila više puta smještena u bolnicu zbog problema sa kičmom, zatim zbog ovisnosti o alkoholu i različitim drogama, kao i zbog pokušaja samoubistva. U ljeto 1962. oboljela je od teškog oblika meningitisa, zatim od jake upale pluća, zbog koje se morala podvrći traheotomiji. Sedamdesetih je upravo zbog debljine i demotiviranosti dobivala samo manje i beznačajne uloge, a početkom osamdesetih počeli su problemi sa bulimijom. Tada je njena težina iznosila preko 80 kilograma, što je za visinu od 163 centimetra neoprostivo neprivlačno. Otkriven joj je benigni tumor na mozgu. Liz je tada ponovo počela piti i drogirati se, te je otišla na liječenje u Kliniku Betty Ford. Nakon djelimičnog oporavka, podvrgla se nizu plastičnih operacija, potrošivši preko 30.000 dolara, kako bi donekle povratila stari izgled i ljepotu.

 
BIZARNO PRIJATELJSTVO Jedna je od rijetkih, ako ne i jedina osoba koja je izjavila kako je “Michael najnormalnija osoba koju poznaje”. Njihovo neobično prijateljstvo je toliko zaokupilo pažnju javnosti da se pričalo o mogućem “platonskom braku” ove dvije svjetski poznate zvijezde. Michael Jackson ju je oduvijek obožavao i to u tolikoj mjeri da se podvrgao bezbrojnim intervencijama estetskog hirurga kako bi što više ličio na Liz. Zajednička im je ljubav prema korekcijama, tako ih je i Liz imala četrdesetak. Godine 2005. ga je više puta javno branila tokom procesa vođenog u Kaliforniji zbog navodnih optužbi za pedofiliju.

DRAGULJI I PARFEMI Nikada nije tajila svoju veliku strast prema draguljima. Tokom života skupila je zavidnu kolekciju, a dva od njih su među najpoznatijim: Krupp od 33, 19 i Taylor-Barton, u obliku kruške, od 69,42 karata. Oba su, naravno, pokloni njene najveće i nikada prežaljene ljubavi, Richarda Burtona. Svi njeni dijamanti našli su mjesto u knjizi My Love Affair with Jewelry, izdatoj 2002. godine. Elizabeth se prije dvije godine udružila sa Jackom i Montyjem Abramovim iz losanđeleske kuće Mirabelle Luxury Concepts u House of Taylor Jewelry. Kreirala je i lansirala tri parfema: Passion, White Diamonds i Black Pearls, koji su zajedno inkasirali oko 200 miliona dolara.

BORBA PROTIV AIDS-a Poslije smrti bliskog prijatelja, glumca Rocka Hudsona 1985. godine, Liz se posvetila borbi protiv AIDS-a. Povela je neumornu borbu protiv šutnje i predrasuda koje su pratile ovu bolest, što joj je donijelo novu slavu i poštovanje. Jedan je od osnivača američke fondacije amfAR (American Foundation for AIDS Research), a osnovala je i jednu vlastitu fondaciju. Do 1999. godine pomogla je u prikupljanju 50 miliona dolara za borbu protiv te sve raširenije bolesti: “Žalosno je što ljudi umiru zbog side, ali niko ne treba umrijeti zbog vlastitog neznanja.”

Izvor: Gracia

Charlotte Rampling

Mršava brineta prodornog i uznemirujućeg pogleda jedna je od najseksepilnijih glumica prošlog stoljeća. Ovog mjeseca njena će karijera zabilježiti novi momenat: Les Grains de Sable naziv je kompilacije s deset kompozicija o ženskim osjećajima, koje Ramplingova interpretira svojim nezaboravnim, dubokim i promuklim glasom

U prvoj deceniji ovog milenija Charlotte Rampling kao da je odlučila vratiti vrijeme iz sedamdesetih, kada je bila na vrhuncu slave: 2001. dobila je počasnu nagradu Cezar, snimila preko dvadeset filmova, u julu ove godine dobila francuski Orden legije časti, a upravo je okončala snimanje Melanholije Larsa von Triera, koji će 2011. stići u kinodvorane. Najveća Francuskinja među britanskim glumicama vratila se ljubavi iz rane mladosti – muzici. Njen prvi pjevački nastup desio se kada se kao trinaestogodišnjakinja popela na binu jednog bara na Piccadillyju, zajedno sa sestrom Sarah. Da njihov otac nije bio protiv, Charlotte bi danas možda iza sebe imala uspješnu pjevačku karijeru. Bilo kako bilo, u novembru će Charlotteina karijera zabilježiti novi momenat: Les Grains de Sable naziv je kompilacije s deset kompozicija o ženskim osjećajima, koje Ramplingova interpretira svojim nezaboravnim, dubokim i promuklim glasom.

SESTRINA SMRT Kćerka Godfreya Ramplinga, britanskog oficira i atletičara, osvajača zlatne medalje na olimpijadi u Berlinu, i slikarice Anne Isabelle, Tessa Charlotte Rampling rođena je petog februara 1946. godine u gradiću Sturmer, u Essexu, Velika Britanija. Djetinjstvo je provela između Francuske i Engleske. Pohađala je Jeanne d’Arc Académie pour Jeunes Filles u Versaillesu, a kasnije prešla u ekskluzivnu St. Hilda’s School, u engleskom Bushleyu, pošto je otac zbog posla često mijenjao mjesto boravka. Zahvaljujući tome, Charlotte je još kao djevojčica savršeno govorila i engleski i francuski. Nekoliko mjeseci je živjela u Madridu, ali ga je ubrzo napustila kako bi se pridružila jednom kanadskom bendu u kojem je pjevala i svirala gitaru. Već 1963. počinje raditi kao model i manekenka. Kada se 1966. njena tri godine starija sestra Sarah, koja je s mužem živjela u Argentini, ubila nakon prijevremenog poroda, taj tragični događaj zauvijek je obilježio Charlottein život. Ona i otac samoubistvo su godinama krili od majke, govoreći da je uzrok smrti bio moždani udar, a tek 2001., nakon smrti majke, Charlotte je javnosti obznanila istinu. Poslije iznenadne sestrine smrti Charlotte se povukla u osamu, godinu dana živjela je u jednom manastiru u Škotskoj, posvetivši se meditaciji i proučavanju orijentalnih religija. Nakon toga  iznenada je odlučila postati glumica, te krenula učiti glumu na londonskoj Royal Court Stage School, gdje su je odmah zapazili i počeli iznimno cijeniti zbog njenog neobičnog izgleda i šarma.

SKANDALOZNA FILMSKA ZVIJEZDA Na filmskom platnu debitirala je 1965. u komediji Richarda Lestera The Knack ...and How to Get It, svojevrsnom manifestu swinging Londona i dobitniku kanske Zlatne palme. Uslijedila je zatim uloga u filmu kojim se predstavila široj publici, Georgy Girl iz 1966., te godinu kasnije Long Duel, a nakon njih je tri filma snimila u Italiji: Sumrak bogova, Addio fratello crudele i Giordano Bruno. Uspjeh kod američke publike postigla je remakeom Chandlerove detektivske priče Farewell, My Lovely, Sjećanjima na zvjezdanu prašinu Woodyja Allena i veoma hvaljenom dramom The Verdict Sidneya Lumeta. Devedesetih je uglavnom imala nekoliko TV angažmana i sporednih uloga, a onda je srela mladog i talentiranog francuskog redatelja, Francoisea Ozona, koji ju je angažirao u filmovima Under the Sand (2001) i Bazen (2003), proglasivši je svojom muzom.
Mnogi se pitaju šta bi se desilo s ovom britanskom glumicom da nije snimila Noćnog portira s Dirkom Bogardom. Da li bi se povukla iz svijeta filma s pojavom prvih znakova starosti. Te 1974. godine talijanska rediteljica Liliana Cavani vidjela je u njoj nešto što drugi nisu. Iako je bila savršena u filmu Sumrak bogova Luchina Viscontija, Cavanijeva je željela iz Charlotte izvući maksimum, natjerati je da bude intimnija s publikom, da se skine u filmu čija je atmosfera na momente bila nepodnošljivo teška i da pokuša ispoljiti svoj prikriveni erotizam. Nastao je jedan od najskandaloznijih talijanskih i svjetskih filmova o sadomazohističkom odnosu djevojke Lucije, koja je preživjela zarobljeništvo u koncentracionom logoru, i njenog mučitelja, SS oficira, zasnovan na priči o njihovom susretu u jednom bečkom hotelu poslije 13 godina. Postala je slavna u cijelom svijetu, nametnuvši se kao androgini seks simbol, svojevrstan model mnogih ličnosti koje su se pojavile poslije nje. A jedna scena je postala nezaboravna i zauvijek obilježila istoriju filma: Lucia u crnim hlačama, s tregerima preko golih grudi, dugim kožnim rukavicama i kapom SS oficira na glavi, kao perverzna Marlene Dietrich pjeva Wenn Ich Mir Was Wünschen Dürfte. Ne da je Liliana uspjela u svojim namjerama nego je emitiranjem kontroverznog Noćnog portira rođena nova filmska zvijezda. Niko to nije očekivao, a najmanje Charlotte, koja se samo plašila da će ostati etiketirana kao kraljica perverzije.

DVA MUŠKARCA Početkom sedamdesetih Charlotte je skandalizirala javnost otvorenim odnosom s dvojicom muškaraca, objašnjavajući da se ne može odlučiti jer ih obojicu podjednako voli. Jedan je model i fotograf Randall Laurence, a drugi je njegov najbolji prijatelj, glumac i izdavač Brian Suthcombe, za kojeg se 1972. udala i  dobila sina, danas reditelja, da bi se poslije četiri godine razveli. Kada je na večeri u Saint Tropezu upoznala francuskog pjevača i kompozitora Jeana Michela Jarrea, bila je još u braku s Suthcombeom, ali to je nije spriječilo da ga odmah sljedećeg jutra napusti. Za Jarrea se udala 1978., bili su nerazdvojni, često ga je pratila na turnejama, obožavala ga je fotografirati jer je fotografija njena velika ljubav, a upravo njoj je posvetio pjesmu Les mots Bleus. Sa Jeanom Michelom ima sina Davida, a kao rođenu kćerku prihvatila je Emily, iz njegovog prvog braka sa Flore Guillard. U časopisu Hello krajem 1995. objavljene su fotografije Jean Michela u zagrljaju sa sekretaricom Odile Froument, koji svoju vezu više nisu željeli kriti, te se Charlotte 1996. ponovo razvodi. Od 1998. godine Charlotte je u vezi s deset godina mlađim francuskim biznismenom Jean-Noelom Tassezom, od kojeg se, kaže, nikada neće rastati.

SEKS, NAJEFIKASNIJE ORUŽJE “Filmove, uglavnom, ne snimam kako bih zabavila publiku, nego biram uloge koje na mene djeluju podsticajno, koje me tjeraju da idem preko vlastitih granica. Potrebe čovjeka za kažnjavanjem, za uništavanjem ili potčinjavanjem možda su samo neke od običnih ljudskih osobina, ali su sigurno veoma povezane sa seksom. Kako biste otkrili šta je normalno, trebali biste ponekad krenuti i putevima nastranosti. Seks spada među najmoćnija i najefikasnija oružja koja žena posjeduje. Zavođenje muškaraca je za mene bio način da vidim kolika je moja moć i dokle mogu ići. Spoznaja o vlastitoj seksualnoj moći utiče na jačanje našeg samopouzdanja čak i onda kad na licu imamo i nekoliko bora više”, riječi su glumice koja je svoju prividnu hladnoću pretvorila u fantastično oružje, u neodoljivi erotski šarm. Nikada se nije smatrala posebno privlačnom, iako, naravno, priznaje da se služila seksepilom u vezama i kontaktima sa suprotnim spolom. Ona nije samo žena. Ona nije samo glumica. Charlotte Rampling je ikona u pravom smislu te riječi. Mršava brineta prodornog i uznemirujućeg pogleda jedna je od najseksepilnijih glumica prošlog stoljeća, čija karijera je rezultat talenta koji je odjednom snažno eksplodirao i zauvijek ostavio trag u istoriji filma.

Izvor: Gracia

Vedra i uvijek nasmijana plavuša, s frizurom koju su kopirale žene širom svijeta, seks-simbol sedamdesetih, postala je prototip američke ljepote, ali i dio američke pop kulture zbog postera u crvenom kostimu, prodatog u osam miliona primjeraka. Nominirana za šest Zlatnih globusa i tri Emmyja, nije dobila ni jednu od tih nagrada, a obožavatelji vjeruju da je mogla biti mnogo veća zvijezda nego što je bila.

DO POSLJEDNJEG DAHA Najpoznatija od tri Charliejeva anđela, od čije smrti je prošla jedna godina, ostala je zapamćena i po tome što je smrtonosnu bolest, koja ju je transformirala u bezvrijednu plavušu, kako je sebe nazvala, iskoristila da skrene pažnju javnosti na nužnost borbe protiv karcinoma: “Borba protiv karcinoma postala je moj lični rat. Mučnina, bolovi, visoka temperatura, kontinuirano izazivaju moju fizičku snagu i moje mentalno stanje. Poslije godina borbe i dalje ne shvatam zašto moje tijelo ne reagira na terapiju i ne prestajem plakati. Ali ne predajem se, jer kada to učinite, već ste mrtvi”, govorila je, gledajući u kameru.

FILM ZA ODRASLE Farrah Leni Fawcett rođena je drugog februara 1947. godine, u mjestu Corpus Christi, Teksas, kao kćerka naftaša Jamesa Williama Fawcetta i domaćice Pauline Alice. Nakon završene W. B. Ray High School u rodnom mjestu, diplomirala je biologiju na Univerzitetu Teksas u Austinu. Veoma fotogenična i karizmatična još kao djevojčica, ljubav prema glumi otkrila je u srednjoškolskoj dramskoj sekciji, a nakon pobjede na studentskom takmičenju ljepote, 1968. godine odlazi u Los Angeles, uprkos protivljenju roditelja. U Kaliforniji nije dugo čekala na prve angažmane, najprije počinje snimati reklame, zatim epizodne uloge u televizijskim serijama, a veza s glumcem Leejem Majorsom pomaže joj u dobijanju poslova.
Farrah se ne može pohvaliti uspjehom prve veće uloge: film Myra Breckinridge iz 1970. biva pokopan od publike i kritike, a dobiva i oznaku X, te je neslavno počela karijeru u takozvanom filmu za odrasle. To je nije pokolebalo, uporno nastavlja s manjim i većim TV angažmanima. Godine 1973. Farrah se udala za Leeja Majorsa i svom prezimenu dodala njegovo. I dok muž postiže uspjeh s novom TV serijom, Čovjek od šest miliona dolara, Farrah uglavnom prolazi nezapaženo. Situacija se neočekivano mijenja 1976. godine, fotografiranjem za poster: angažirala ju je mala neovisna kompanija Pro Arts Inc., želeći da se Farrah slika u bikiniju, ali je glumica insistirala na jednodijelnom kostimu. Poster, čiji je autor fotograf Bruce McBroom, postaje jedan od najtraženijih, prodat je u osam miliona primjeraka, a Farrah donio  ogromnu popularnost, kao i ulogu u Charliejevim anđelima koja ju je proslavila.

SPOR ZBOG ANĐELA Zvijezda je postala 1976. godine, ulogom detektivke Jill Munroe u akcijskoj TV seriji Charliejevi anđeli, koju je ABC emitirao od 1976. do 1981. godine, u kojoj se pored Farrah glumile Jaclyn Smith i Kate Jackson. Dok su Charliejevi anđeli doživljavali svjetsku slavu, Farrah, koja dobiva People’s Choice Awards 1977., daje sljedeću izjavu: “Na samom početku sam mislila da je za uspjeh zaslužna naša gluma, a tek poslije shvatila sam da je to zbog činjenice da ni jedna od nas tri nije nosila grudnjak.” Iako je zarađivala tada nevjerovatnih 10.000 dolara po epizodi, seriju je napustila odmah poslije prve sezone, na vrhuncu slave, i šokirala američku publiku iznenadnom odlukom. Farrah se, navodno, željela posvetiti filmskoj karijeri i pokazati glumačke sposobnosti, mada postoje napisi o tome da je seriju napustila zbog muževe ljubomore. Njen nagli odlazak razljutio je producenta serije Aarona Spellinga, koji ju je tužio, tražeći nadoknadu od 13 miliona dolara. Postignut je vansudski dogovor, te je Farrah platila manje nego je traženo, obavezala se da će se povremeno pojavljivati u nekim epizodama, a zamijenila ju je Cheryl Ladd.

NOMINACIJE I PLAYBOY Prvi filmovi nakon Charliejevih anđela, Logans Run, Somebody Killed Her Husband i Sunburn dobili su katastrofalne kritike, a najgore je ocijenjena Farrahina gluma. Nakon toga počela je iznenađivati gledatelje i kritičare serijom upečatljivih uloga u filmovima Krevet u plamenu (1984.), Ekstremi (1985.), Nazi Hunter: The Beate Klarsfield Story (1986.), Sirota mala bogatašica (1987.) i Small Sacrifices iz 1989. godine, koje joj donose nominacije za Zlatni globus i Emmy. Devedesetih snima manje kvalitetne filmove, a 1995. iznenađuje poziranjem za Playboy u 48. godini, što je 60-ih i 80-ih uporno odbijala. Nakon toga slijedi period javnih nastupa na kojima se čudno ponašala, što podstiče priče o njenoj psihičkoj nestabilnosti i ovisnosti o alkoholu i drogama, te mnogo negativnog publiciteta. Uprkos tome, Farrah i dalje snima, pojavljuje se u poznatim serijama kao što su Ally McBeal, Spin City, The Guardian…

FARRAH I RYAN Poslije braka s Leejem Majorsom, koji je trajao od 1973. do 1982., Farrah je do kraja života bila s glumcem Ryanom O’Nealom, s kojim je imala sina Redmonda, rođenog 1985. godine. Sin je više puta hapšen zbog posjedovanja narkotika i vožnje pod uticajem droge, a 2008. su otac i sin zajedno uhapšeni nakon što je policija pronašla drogu u njihovoj kući u Malibuu. U januaru ove godine Redmond je opet uhapšen zbog kršenja uslovne kazne i zbog pozitivnog testa na drogu, te je upućen na rehabilitaciju. Uprkos problematičnom načinu života, majka mu je ostavila svo bogatstvo, oko pet miliona dolara, potpuno isključivši Ryana iz testamenta. Farrah i Ryan upoznali su se u vrijeme kada im je karijera krenula silaznom putanjom, a 17 godina duga veza bila je obilježena svađama, rastancima i mirenjima. Tokom jednog od dužih prekida, od sredine 1978. do kraja 1979., Farrah je bila u vezi s producentom Jamesom Orrom, obilježenom svađama, fizičkim obračunima, hapšenjima i optužbama za nasilje. Farrah i Ryan nikada se nisu vjenčali, a odluku o stupanju u brak donijeli su pred sam kraj njenog života: Los Angeles Times od 22. juna 2009. najavio je vjenčanje Farrah Fawcett i Ryana O’Neala, ali je glumica umrla tri dana poslije, u bolnici John’s Health Center u Santa Monici.

SMRT PRED KAMERAMA Kada je 25. juna 2009. umrla, njena smrt prošla je u sjeni iznenadnog odlaska Michaela Jacksona, a sahrana na groblju Westwood Memorial Park u Los Angelesu nije bila spektakularna i medijski praćena, nego organizirana za obitelj i najbliže prijatelje. Farrah Fawcett preminula je nakon dugogodišnje bitke s bolešću koju nije krila. Iako se najprije bunila da joj nedostaje mira i privatnosti, tokom boravka u bolnici, kada su uposlenici novinarima dozvolili da zavire čak i u njen zdravstveni karton, Farrah je iznenada dopustila kamerama da je prate, te je nastao dokumentarni film Farrah’s Story, u kojem govori o mukama kroz koje je prolazila tri godine, o svojoj bolesti, karcinomu debelog crijeva. U filmu, koji je nastajao 18 mjeseci, uz pomoć Farrahine prijateljice i producentice Alane Stewart, prikazano je apsolutno sve, od kliničkih ispitivanja, različitih hirurških intervencija, hemoterapije, brijanja glave, eksperimentalnog tretmana matičnim ćelijama u Njemačkoj, do dirljivih susreta s mužem i sinom. Više od devet miliona ljudi bilo je prikovano za male ekrane kako bi vidjeli patnju, agoniju, mučne i potresne trenutke žene koja se bori zadnjim snagama, iako zna da lijeka nema. Kamere su zabilježile posljednje trenutke glumice Farrah Fawcet, koja je umrla u 63. godini. “Bila je zdrava, u formi i prelijepa, kada se stanje odjednom nepovratno pogoršalo. Posljednje dvije godine sam je volio kao nikad dosad, jer je bila tako hrabra, neustrašiva i osjećao sam ogromno strahopoštovanje”, riječi su njenog životnog partnera Ryana O’Neala.

Bivši model, dobitnica Oscara, seks-simbol osamdesetih, glumica koje se sjećamo kao neobuzdane, seksi plavuše u izazovnom striptizu iz Devet i po nedjelja, ima 57 godina i još uvijek izgleda sjajno.

LJEPOTA DOLAZI IZNUTRA Sumnja na autizam, nadimak nigger lips, pobjeda na izboru za Miss, ugovor s Ford agencijom, slike u Playboyu, skandal s filmom Devet i po nedjelja, bankrot, dva burna braka, dva traumatična razvoda, borba za starateljstvo, agorafobija – sve je to pratilo oskarovku Kim Basinger, seks-simbol osamdesetih. “Poslije svega što sam doživjela u životu, da nisam zadržala smisao za humor i vjeru u Boga ne znam kako bih se osjećala i kako bih izgledala. Naravno, možete piti dosta vode, jesti zdravo i baviti se sportom, ali mislim da izgled zavisi od onog što unutar sebe održavate na životu”, izjavila je slavna glumica.

Rođena je 8. decembra 1953. godine u američkom gradiću Athens, na jugu Georgije, kao Kimila Ann Basinger. Otac Don bio je diplomirani muzičar, na konzervatoriju u Chicagu studirao je klavir i trubu, ali je postao direktor banke, smatrajući da će lakše izdržavati porodicu. Mama Ann, bivši model iz Alabame, bila je šampionka u plivanju i zbog toga se često pojavljivala u filmovima s Esther Williams. Kim ima dvije mlađe sestre, Ashley i Barbaru, i dva starija brata, Skipa i Micka. Kao djevojčica bila je veoma stidljiva, uvijek meta zadirkivanja braće, a ni u školi nije bilo ništa bolje: dobila je nadimak nigger lips (crnačke usne). Roditelji, zabrinuti zbog njene povučenosti, odvode je na niz pregleda zbog sumnje da je autistična. Tek kasnije se ispostavilo da Kim pati od agorafobije, paničnog straha od otvorenog prostora. Zahvaljujući očevoj upornosti, Kim se vremenom oslobodila i počela recitirati i glumiti, a po ugledu na majku počinje odlaziti na plivanje i uzimati lekcije pjevanja i plesa. Tokom srednje škole mlada Kim je čak postala i navijačica ragbi tima. Kada joj je bilo 16, otac ju je prijavio na Miss Athens Contest, na kojem je pobijedila, izvodeći pjesmu Wouldn’t it be Lovely iz mjuzikla My Fair Lady.

USPON NAKON PLAYBOYA Početkom sedamdesetih, Kim odlazi u New York, potpisuje ugovor s agencijom Ford i prihvata privremeni posao modela, jer je njena ambicija bila da uđe u svijet šou-biznisa. Između snimanja reklama i revija odlazi na časove glume. Podržavao ju je tadašnji dečko, također model, Dale Robinette. Reklamirajući kozmetiku Revlon i Maybelline te šampon Breck, Kim se afirmirala u modelingu, zarađujući 1.000 dolara na dan: “Užasan posao, ali sam imala novaca napretek. Doživjela sam loša iskustva, ali naučila jednu veliku istinu: ono što te ne ubije – ojača te.” Godine 1976. seli u Los Angeles, čega se nerado sjeća, jer je doživjela prvi napad panike i pola godine ostala zatvorena u kući. Prva pojavljivanja na televiziji bila su u serijama Charliejevi anđeli i Six Million Dollar Man, prva filmska uloga u Hard Countryju, a ozbiljniju pažnju privukla je tek 1983., kada su u Playboyu objavljene njene fotografije. “Što se glumica više skida, to, nažalost, brže napreduje u karijeri. Tek nakon fotki u Playboyu uslijedili su pozivi mnogih reditelja. Neću se pojavljivati u filmovima s nepotrebnim seksi scenama”, izjavila je nakon napisa o njenom naglom prodoru ka holivudskim visinama. Nakon toga Kim je imala sreću i dobila ulogu Bondove djevojke, uz Seana Conneryja, filmu u Nikad ne reci nikad, a onda je uslijedila komedija Blakea Edwardsa Čovjek koji je volio žene, te drame The Natural i Fool for Love.

DEVET I PO NEDJELJA Kultni film iz 1986. godine, s Mickeyem Rourkeom u glavnoj muškoj ulozi, izazvao je pravi skandal, a publicitet je dodatno povećan pričom o ljubavnoj vezi glavnih glumaca. Kim se nije izjašnjavala o odnosu s Rourkeom, ali je o snimanju rekla da joj je to bilo najveće poniženje u životu. Prije prikazivanja u Americi, više puta je montiran i prerađivan, te su se prikazivale dvije verzije: jedna s oznakom R – cenzurisana, koju su mlađi od 18 mogli gledati isključivo u pratnji odraslih, i jedna s oznakom – home video, samo za kućnu upotrebu. Originalna verzija filma Devet i po nedjelja traje više od tri sata, ali su mnoge scene izbačene. Reditelj Adrian Lyne više puta je najavljivao posebnu verziju s većim dijelom izbačenih scena, ali to nikada nije učinjeno. Interesantno je da je glavna muška uloga najprije ponuđena Samu Shepardu, a prije Kim bile su pozvane Dominique Sanda, Isabelle Adjani, Jacqueline Bisset i Sigourney Weaver. Poznati pornoglumac Ron Jeremy bio je poseban savjetnik reditelja za snimanje vrućih scena. I s izbačenim scenama, preostalih 111 minuta bilo je dovoljno da skandalizira publiku širom svijeta i od Kim Basinger stvori pravu erotsku zvijezdu. Prošle godine, na premijeri krimi-drame Gregora Jordana The Informers, u kojoj su Kim i Mickey ponovo glumili zajedno, spominjalo se snimanje nastavka Devet i po nedjelja, ali je sve ostalo na glasinama.

GLAD ZA SEKSOM Godine 1981., na snimanju filma Hard Country, Kim je upoznala šminkera i fotografa Rona Snydera Brittona, s kojim će biti u braku osam godina. Živjeli su na farmi, okruženi prirodom i životinjama, ali Kim nije bila sretna. “Taj brak mi nije dozvolio da budem ono što jesam, nije mi omogućio da se u potpunosti izrazim”, govorila je. Odnos s Ronom pogoršao se tokom snimanja Batmana, jer je Kim priznala avanture s producentom filma Jonom Petersom i s ekscentričnim Princeom, autorom muzike za film, pravdajući se da je u tom periodu “bila gladna seksa”. Kada je zatražila razvod, Ron je zaprijetio otkrivanjem liste Kiminih navodnih ljubavnika ukoliko ne dobije 12.000 dolara mjesečno, koje je nakon razvoda i dobio. Ron Snyder je napisao knjigu Kim Basinger: Longer Than Forever, s mnoštvom detalja iz njihovog osmogodišnjeg braka, sa zaključkom da joj je poslužio samo kao alibi za mnogobrojne avanture. U knjizi su objavljena i pisma koja je Richard Gere pisao Kim, zaljubivši se u nju tokom snimanja filma Bez milosti.

KIM I ALEC Film Oženjeni čovjek, iz 1991. godine, dvostruko je značajan za Kim Basinger: postigao je veliki komercijalni uspjeh i upoznala Aleca Baldwina. Ljubav je planula na setu, izazvala oduševljenje producenata, ali počeli su se dešavati problemi zbog iznenadnih odsustvovanja sa snimanja, jer zaljubljeni par koristi svaku priliku da se osami. Brak s pet godina mlađim Alecom Baldwinom sklopljen je u New Yorku, na plaži Long Islanda, 19. augusta 1993. godine. Na sedmominutnoj svečanosti bilo je 65 zvanica, a među njima i Paul Newman. Iste godine snimila je remake filma Bjekstvo, koji je publika zapamtila po brojnim scenama nasilnog seksa s glavnim glumcem, njenim mužem, koje, navodno, nisu bile odglumljene. Tada je izjavila: “Naravno da mi je manje nezgodno snimati scene seksa s vlastitim mužem, ali ovo na setu nema nikakve sličnosti s našim odnosom.”

BRASELTON Kim Besinger nikada nije patila za raskošnim vilama, luksuznim automobilima i jahtama; slaba tačka bio joj je gradić Braselton u Georgiji. Kupila ga je za 20 miliona dolara 1989. godine (a četiri godine kasnije bankrotirala) i poželjela od njega napraviti šarmantan turistički centar. Novac je posudila i predala fondu Ameritech Corporation, ali nije imala kontrolu nad projektom oživljavanja grada. Kako je Kim odbila ulogu u filmu Boxing Helena, za koju je navodno dala usmeni pristanak, kompanija Main Line Pictures ju je tužila i dobila parnicu. Kim je morala isplatiti osam miliona dolara, ali se nagodbom sklopljenom van suda iznos smanjio na dva miliona. Zbog nedostatka novca, Kim je prodala svoj udio u Braseltonu za samo milion dolara. Tada je bila tek udata za Baldwina i, iako je bankrotirala prije udaje, pravila mjesečne troškove od skoro 45.000 dolara.

KĆERKA IZNAD SVEGA Dvije godine poslije udaje, Kim je postala majka: 23. oktobra 1995. rodila je kćerku Ireland Eliesse, nakon čega je ponovo patila od agorafobije. Kada je tokom trudnoće odbila ulogu u Altmanovom filmu Kansas City, govorilo se da ima zdravstvenih problema, što je demantirala: “Nikad u životu nisam se bolje osjećala, ali s obzirom na trudnoću u ovim godinama, moram biti pažljivija.” Odbijala je uloge sve do 1997. i ponude za film L.A. povjerljivo, Curtisa Hansona, koja joj je donijela Oscara i nakon koje je postala jedna od najplaćenijih holivudskih glumica. Poslije ovog uspjeha, Kim se ponovo povlači, a brak zapada u krizu zbog Alecove nagle naravi i oštrog jezika. Glumački par trpio je konstantan medijski pritisak, često bio na meti tabloida, što je kulminiralo Baldwinovim napadom na paparazza koji ih je pokušao fotografirati sa kćerkom. Kim je 2001. podnijela zahtjev za razvod, razišli su se poslije godinu dana, a pune dvije godine vodili borbu oko starateljstva nad kćerkom. Od 2004., kada je spor riješen u njenu korist, Kim sa kćerkom živi u Los Angelesu, a Baldwin u New Yorku. U posljednjih deset godina snimila je desetak filmova, među kojima su najviše uspjeha imali drama 8 milja, u kojem je glumila Eminemovu majku, triler Cellular i drama The Door in the Floor. Sama je i, kaže, sretna i bez muškarca pored sebe: “Iako nisam imala sreće u dosadašnjim brakovima, još vjerujem u brak. Ako je jedan odnos baziran na obostranom i bezuslovnom povjerenju, moguće je s lakoćom riješiti životne probleme. Danas mi je najvažnija moja kćerka, ne krijemo ništa jedna od druge i odlično se razumijemo. Nadam se da će joj moje životno iskustvo biti od koristi”, izjavila je Kim.

Smatraju je jednom od najljepših žena na svijetu, a u brojnim časopisima redovno je na samom vrhu liste najseksepilnijih žena zbog neodoljivo zanosnog tijela i savršenog lica

LIJEPA I SRETNA “Ljepota može biti nedostatak ako je želiš iskoristiti kao prednost. Sjećam se da mi je, kada sam počela s glumačkim poslom, neko rekao da budem pažljiva, jer ovakve kao ja ne funkcioniraju na filmu. Vjerovatno je u mom slučaju pogriješio, ali rizik postoji: možeš postati stereotip, biti ona koja posjeduje određene fizičke osobine koje prolaze na televiziji, ali na filmu ne. Ukoliko u to ne vjerujete, trebate mnogo raditi kako se tako nešto ne bi dogodilo. Moje tijelo mi je veoma važno, moje lice, moje ruke, moje noge, moje šake, moje oči, sve. Koristim sve što imam! Ljepota je hendikep ako si glup i ne znaš je iskoristiti. Osjećam se ugodno u svome tijelu, ali ne samo zato što sam lijepa. Poznajem mnogo lijepih ljudi čiji su životi užasni jer su veoma nesigurni u sebe. Ja sam sretna što sam voljena i što imam divnu porodicu.”

MODEL Rođena je 30. septembra 1964. u malom talijanskom mjestu Citta di Castello, u blizini Perugie. Odrastala je obožavajući film i talijanske filmske dive Annu Magnani, Sophiju Loren, Claudiju Cardinale. Nakon mature upisala je pravo, namjeravajući postati advokat, a usput je zarađivala kao model. Nakon dvije godine napušta fakultet, seli u Milano i tamo potpisuje ugovor s modnom agencijom Elite. Uspjeh je bio veoma brz, te je za kratko vrijeme postala najtraženiji talijanski model u svijetu. Bila je veoma odlučna nakon što je shvatila da želi postići mnogo više od karijere top modela. Izbor je pao na film, iako su mnogi modeli prije nje imali problema pri prelasku iz mode pred kamere, kao Naomi Campbell i Cindy Crawford. Monica se nimalo nije bojala, mada je njen veliki početni problem bio razuvjeriti one koji su mislili da jedna lijepa žena ne može istovremeno biti i inteligentna i dobra glumica. Bilo je ponižavajuće, ali odlučila je naporno raditi i pokazati da ima i druge kvalitete sem ljepote.
Nakon što joj se ostvario san iz djetinjstva da bude model, počinje učiti glumu i 1990. debitira u TV filmu Vita coi figli (Život s djecom). Poslije uloga u Draculi (Francis F. Coppola, 1992.) i u nekoliko talijanskih filmova, odlazi u Francusku u potrazi za novim angažmanima. Tamo 1996. glumi u filmu L’appartament, za šta je dobila nagradu Cesar kao nada godine. U tom filmu, kao i u Dobermannu, glumila je zajedno s Vincentom Casselom, budućim mužem. Iako zauzeta snimanjem filmova, Monica nastavlja posuđivati svoj lik reklamama za parfeme, satove, nakit, donje rublje, a s fotografima Richardom Avedonom i Fabriziom Ferrijem realizira i dva kalendara. Njena ljepota nailazi na opća odobravanja kako muškaraca tako i žena. Ona je najljepša. Razočarala je samo Piercea Brosnana koji je nije mogao imati pored sebe u ulozi Bond djevojke.



ULOGE Njenu posebnost prvi su primijetili Dolce & Gabbana i angažirali je za reklamiranje parfema. Kako je reditelj Giuseppe Tornatore radio na snimanju reklame, uzeo je Monicu i za film Malena, 2000. godine. Nakon njega postaje poznata kao glumica u cijelom svijetu, da bi uslijedio čitav niz filmova s veoma različitim ulogama: Kleopatra u Asterixu, ikona u Matrixu, Marija Magdalena u Pasiji, žrtva brutalnog silovanja u filmu Nepovratno... Voli glumiti različite uloge, dosadno joj je uvijek biti seksi žena ili ona čiji je život uništen. Kada bira ulogu, važni su joj scenarij i reditelj, a nikada ne gleda koliko će trajati njeno pojavljivanje na ekranu. Nikada neće odbiti neku ulogu samo zato jer se ne radi o glavnoj ulozi. Sretna je što je dobivala raznovrsne uloge koje se nisu zasnivale isključivo na njenom izgledu. “Mnogi reditelji smatraju da ne možete dobiti ulogu paćenice ako ste lijepi. Sretna sam što sam radila s rediteljima koji su shvatili da mogu i patiti.”

JEZIK I GLAS Iako vjenčani, Monica i Vincent ne žive uvijek zajedno i njihov brak ne može se nazvati klasičnim. Kako bi izbjegli da im život postane dosadan i pretvori se u rutinu, svako živi u svom stanu. Monica najčešće u Londonu, a Vincent u Parizu. Njenom mužu najviše se sviđaju Monikina ženstvenost i nježnost, kao i njen topao i mazni glas, za koji kaže da mu se svidio od prvog trenutka i da je to jedino što se vremenom neće promijeniti. Na snimanju filmova Monica ponekad ima problema upravo zbog glasa, te su ga u nekim ulogama morali nadsinhronizirati. “U nekim filmovima moj glas im nije odgovarao, ali se u mnogima čuje. Nemojte zaboraviti da nema mnogo glumica koje su u svojim ulogama govorile talijanski, francuski i engleski. U Pasiji Mela Gibsona govorila sam i aramejski.”

PASIJA “Moram vjerovati u film i biti u njega uključena. Vjerovala sam u Pasiju, i iako je tada moj menadžer smatrao da trebam odbiti ulogu u njemu, instinkt mi je govorio da je prihvatim. Duhovna sam osoba, ali agnostik koji poštuje sve religije. Ne mogu govoriti o stvarima koje ne mogu objasniti. Pasiju sam posmatrala kroz nasilje, a ne kroz religiju, jer nam taj film govori da se u zadnje dvije hiljade godina skoro ništa nije promijenilo. Ljudi su i danas tako zastrašujuće nasilni. Nije onda bilo mnogo ljudi koji su bili protiv Isusa, ali su zato bili veoma uticajni. I danas je tako, nekolicina ljudi donosi važne odluke u ime mase. Skandal nakon filma izazvali su nedovoljno inteligentni ljudi koji su ga proglasili opasnim, nimalo ga ne shvaćajući.”

NEBESKO STVORENJE Uprkos pretrpanom rasporedu i mnogobrojnim profesionalnim obavezama tokom 2004. godine, Monica je 12. septembra rodila kćerku po imenu Deva, što na sanskrtu znači nebesko stvorenje. “S radošću se sjećam sale za porode jer je to bilo mjesto koje je odisalo vedrinom. Jedan njemački reditelj kaže da je porod lijepa priča puna krvi i suza. Bilo je to za mene božansko i, istovremeno, puteno iskustvo. Sretna sam jer je sve bilo jednostavno i brzo. Prije njenog rođenja nisam imala nikakvog iskustva s djecom, učim svakog dana ponešto. Ono što me najviše začudilo jeste što je ona, Deva, od prvog trenutka kada se rodila, odmah postala prava osoba, tako minijaturna i posebna. Najljepša je djevojčica na svijetu, a najljepša uloga mog života je biti mama. Lijepo je imati djecu. Danas mogu reći da je to najbolje iskustvo na svijetu. Ne za sve žene, znam. Imam mnogo prijateljica koje nemaju djece i sretne su. Za mene, međutim, radi se o vrhuncu moje ženstvenosti.”

TRADICIONALNA I MODERNA “Ne bih nikada mogla živjeti u Americi. Tamo glumica poludi kad dođe u četrdesete a reditelji traže samo mlade. Zatim, oni vole i drugačiji tip žena, a ja nikada neću biti mršava. Jednostavno, volim da jedem – prava tradicionalna i zastarjela Talijanka. I brižna majka. Možda će se to mijenjati vremenom, kako Deva bude odrastala. U svemu drugom sam moderna, savremena žena, borac za pravdu, angažirana u humanitarnom radu. Učestvujem u pokretu za borbu protiv smrtne kazne zbog preljuba nad ženama u afričkim i arapskim zemljama, kao i za pravo na vještačku oplodnju kod sterilnih parova.”



PLANOVI “Kad imate dijete, razmišljate o budućnosti, a ne o prošlosti. Svi smo sujetni, ne volimo ni stariti ni misliti o starosti, voljeli bismo zauvijek biti mladi. Uz dijete počnete razmišljati drugačije, o njemu i njegovom vaspitanju, o njegovoj budućnosti. Želim da me moja kćerka kada odraste gleda kao majku, nikako kao glumicu. Nemam određenu strategiju u karijeri, samo idem u onom smjeru u kojem mi se u određenom trenutku ide. Dosad sam snimila oko 40 filmova, a 2009. proslavit ću 20 godina rada na filmu.  Ono što želim u budućnosti je još djece, udobna i topla kuća, kuhanje i muž koji me voli.”

VJEŠTICA I DIVA Terry Gilliam, reditelj filma Braća Grimm u kojem Monica glumi divnu petstogodišnju vješticu, proglasio ju je posljednjom filmskom divom. Prema njenom mišljenju, dive više ne postoje. Nisu više među živima. Nijedna današnja glumica ne može biti diva kao što je Sophia Loren, jer nema više ničeg tajanstvenog, nema nekadašnjeg distanciranog i posebnog odnosa prema zvijezdama. “Ni po čemu se ne osjećam divom. Ja sam samo glumica koja treba još mnogo toga naučiti. Moja sreća je što mogu raditi s različitim rediteljima i svakim danom naučiti nešto novo. Ali, moja evolucija se mora i dalje nastaviti. Ovaj film je predivna metafora, vještica koja je spremna na sve kako bi ostala mlada i lijepa, podsjeća na sve nas, žrtve taštine i vanjskog izgleda. Danas smo potpuno pritisnuti time, nema više razlike između osobe i slike o njoj. Kada je slika uništena, ni osobe više nema, postali su jedno. Mi glumci smo prve žrtve toga


Izvor: Gracia

Nesvakidašnja, eterična ljepota Juliette Binoche vjerovatno je rezultat mješavine poljskog, francuskog, marokanskog i brazilskog porijekla. Smirena, odlučna, inteligentna, elegantna, ali po prirodi skromna, više puta se našla na listama najljepših i najpoželjnijih žena na svijetu. Od kultnog filma Nepodnošljiva lakoća postojanja, preko strastvene i izazovne Požude s Jeremyjem Ironsom, do Certified Copy, sve uloge obilježila je galskim šarmom, jednostavnom ljepotom, eksplozivnom senzualnošću i seksualnim nabojem.

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA IGRANJA “U mladosti nisam gledala filmove, jer nisam imala novaca za kino. Filmove sam otkrila tek kada sam ih počela snimati”, riječi su oskarovke i najplaćenije francuske glumice. Rođena 9. marta 1964. godine, Juliette Binoche kćerka je umjetnika: otac Jean-Marie Binoche je vajar i pozorišni reditelj, a majka Monique Stalens glumica. Njena dvije godine starija sestra Marion Stalens također je glumica i fotograf. Kada je Juliette imala četiri godine roditelji se razvode i šalju je u internat, zajedno sa sestrom. Odmalena je voljela teatar, pohađala je specijalnu srednju umjetničku školu, a zatim upisala National Conservatory of Dramatic Arts u Parizu. Priključila se manjoj pozorišnoj trupi, s kojom je krenula na turneju po Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj, pod pseudonimom Juliette Adrienne. Godine 1983. dobila je malu ulogu u nezavisnom filmu Liberti belle. Pokušavajući započeti glumačku karijeru, pet godina je radila kao službenica i kao slikarski model. Prva velika uloga desila joj se u 24. godini, u filmu Philipa Kaufmana Nepodnošljiva lakoća postojanja, snimljenom prema romanu Milana Kundere, s Danielom Day-Lewisom i Lenom Olin u glavnim ulogama. Iako bez scena eksplicitnog seksa, film je izazvao popriličan skandal zbog mnoštva skoro opipljive erotske napetosti između dvije žene koje dijele istog muškarca. Uslijedili su Orkanski visovi, Požuda, trilogija Tri boje (Plavo, Bijelo i Crveno) koja je postigla ogroman uspjeh u evropskim kinima i na brojnim festivalima, za koju je dobila Cezara; Engleski pacijent Anthonyja Minghelle, kada je tumačeći medicinsku sestru Hanu dobila Oscara za sporednu žensku ulogu; Čokolada s Johnnyjem Deppom…

ŽIVOTNI TRENUCI U filmu Anthonyja Minghelle Provala iz 2006. Juliette je igrala Amiru, izbjeglicu iz Bosne, a pripremajući se za ulogu i želeći što bolje razumjeti sudbinu žene koju je trebala glumiti, boravila je u Sarajevu. “Osjećam da je moja dužnost da ličnost predstavim što uvjerljivije, kako bi ljudi mogli što bolje razumjeti njenu prošlost i mjesto iz kojeg dolazi. Ako kao glumica posjedujem neku vještinu, mislim da je to sposobnost da ljudima ukažem na ono što je važno, da ih ‘probudim’. Filmovi su otvorena vrata, a pred svakim od tih vrata ja mijenjam i svoj život i svoj karakter.”
Godine 2009. pokazala je da nije samo glumica: u Francuskom kulturnom centru u New Yorku otvorila je svoju prvu izložbu pod nazivom In-I & Jubilations. Trajala je mjesec dana, a sastojala se od plesnih performansa, filmskih retrospektiva, potpisivanja knjiga, dokumentarca o Juliette Binoche, koji je producirala njena sestra Marion, te izlaganje pjesama i 58 grafika. Njena prva američka izložba omogućila je publici da stekne uvid u različite radove francuske glumačke zvijezde. Među portretima nazvanim In-Eyes su Juliettini autoportreti kao i portreti slavnih reditelja s kojima je sarađivala. “Za slikanje me nadahnjuju tišina i pokret. Slikanje je značajan dio mog života, kao i gluma. Osjećaji i posebna toplina sastavni su dio života svih glumaca, u kojima ništa nije konačno, u pitanju su samo zabilježeni fragmenti, životni trenuci”, izjavila je Binoche na otvaranju izložbe.    

JULIETTIN SMIJEH Kada je u pitanju Juliette Binoche, izraz “puknuti od smijeha” nije metaforički, jer je njen osmijeh glasan, eksplozivan i zarazan. U jednom intervjuu ispričala je da se i kao djevojčica jednako smijala: jednom je neki daljnji rođak primio u kuću majku i nju kada su bile u teškoj situaciji, ali ih je nakon nekoliko dana zamolio da odu jer nije mogao podnijeti prodoran zvuk Juliettinog smijanja. Taj smijeh možda je bio poseban nagovještaj nečeg drugačijeg, simptom drskosti koja ju je potakla da 1990. napiše gorljivo pismo Françoisu Mitterrandu i zamoli ga da pomogne Léosu Caraxu, s kojim je tada bila u vezi, i finansira njegov film. Simptom izdržljivosti koja joj je pomogla da skoro tri godine provede u ulozi beskućnice za potrebe snimanja Caraxovog filma Ljubavnici s Pont-Neufa (1991.), jednog od skupljih u istoriji filma. Simptom hrabrosti da odbije ulogu u Spielbergovom Jurskom parku, kako bi snimila Tri boje: Plavo Krzystofa Kieslowskog. Ili je u pitanju simptom slobode da 2008. godine prihvati izazov zvan In-I, spektakl britanskog baletana i koreografa Akrama Khana, u kojem je Juliette plesala prvi put.

SAMOĆA KAO UTOČIŠTE Juliette van filma nastoji izbjeći paparazze i sačuvati privatnost. Kada ne glumi, čita knjige Carlosa Castanede, šeta, obožava jesti Nutellu i slobodno vrijeme provoditi s djecom. Iz veze s Andreom Halleom, profesionalnim roniocem, ima sedamnaestogodišnjeg sina Raphaëla, a desetogodišnja kćerka Hanna rođena je iz veze s deset godina mlađim glumcem Benoitom Magimelom, s kojim je 1999. snimila film Children of the Century. S argentinskim rediteljem i scenaristom Santiagom Amigorenom je u vezi od 2005., a prije njega bila je u kraćim vezama s glumcima Olivierom Martinezom i Danielom Day-Lewisom.
“Imam dvoje djece, posao, putujem po cijelom svijetu, možda bih mogla biti sama, bez muškarca pored mene. Ali, podijeliti sve što imate s nekim koga volite, zadovoljava duboku, iskonsku potrebu, koju ne želim ne zadovoljiti. Tačno je da današnje veze ne traju zauvijek, kao nekad. Društvo u kojem živimo nudi nam neograničene mogućnosti za zadovoljavanjem različitih potreba, tako da ostanak kod kuće s jednim muškarcem nekom može izgledati smrtno dosadno”, uz smijeh je izjavila u nedavnom intervjuu, dodajući kako sada, prvi put u životu, s Magimelom može ozbiljno razmišljati i govoriti o porodici, u pravom smislu te riječi. Juliette bi željela da njena djeca budu nezavisna i da slijede vlastite snove, da odrastaju drugačije od nje, rastrzane između razvedenih roditelja, i da redovno viđaju svoje očeve. “Nastojim stvoriti porodičnu atmosferu uz sestrinu pomoć. Kao djevojke nismo se slagale, bile smo previše različite, ali sada smo uspostavile odličan i čvrst odnos. Redovno organiziramo porodična okupljanja, pozovemo djecu, baku i djeda, razgovaramo i družimo se. Ali, imam i samo moje trenutke, kada želim biti sama. Kada sam počela s glumom, osjećala sam jaku potrebu za društvom, a danas je drugačije. Samoća je neka vrsta mog utočišta i čini me jačom.” 

(1921–1985)

Bila je prva žena dobitnica priznanja Kanskog filmskog festivala, prezirala je glamur, a njene senzualne crte lica i provokativna “ovozemaljska” priroda vodili su je ka tipskim ulogama prostitutki koje je fantastično igrala. Od 1959. godine, kada je postala prva francuska glumica dobitnica Oscara, to je uspjelo još samo Juliette Binoche 1997. za sporednu i Marion Cotillard 2008. za glavnu ulogu.

ULOGE PO MJERI Prva francuska dobitnica Oscara nije bila klasična ljepotica; plijenila je provokativnošću, posebnom senzualnošću, dubokim glasom i jedinstvenim talentom. Njene najbolje i najpoznatije uloge uglavnom su oscilirale od djevojke nekog od mračnih pripadnika podzemlja do ulične prostitutke. Njena gluma bila je posebna: uvijek je bila smirena, prodornog pogleda i zračila je neizmjernom unutrašnjom snagom. Bilo da se našla u ulozi nestašne ili patetične žene, svaka uloga kao da je napisana upravo za nju, rađena po mjeri. Ni najmanje nije bilo važno što se radnja filma mogla predvidjeti; sugestivnost i šarm učinili su je istinskom divom francuskog filma.

SEKRETARICA I GLUMICA Simone Henriette Charlotte Kaminker rođena je u Wiesbadenu 25. marta 1921. kao najstarija od troje djece Andrée Kaminkera, poljskog Jevreja, i Parižanke Georgette Signoret. Wiesbaden, iako na njemačkoj teritoriji, tada, nakon Prvog svjetskog rata, nalazio se pod francuskom okupacijom. André Kaminker (1888-1961) bio je izumitelj simultanog prevođenja i jedan od osnivača AIIC-a, Međunarodnog udruženja konferencijskih prevodilaca, a kasnije i glavni prevodilac Vijeća Evrope. Bio je u vojsci kada se Simone rodila, a kada se vratio 1923. godine, porodica seli u pariško predgrađe Neuilly-sur-Seine. Odrastala je i školovala se u intelektualnom okruženju, naučila engleski i latinski te dobila certifikat predavača. Tokom nemirnog perioda uoči Drugog svjetskog rata, porodica opet seli, ovog puta na sjeverozapad Francuske, u Bretanju, ali se Simone vraća u Pariz 1941. godine. Zapošljava se kao sekretarica u redakciji časopisa Le nouveau temps, čiji je osnivač bio Jean Luchaire, otac njene bivše školske drugarice Corinne. Upravo zahvaljujući Corinne, koja je počela glumiti, Simone pomalo počinje upoznavati svijet kinematografije. U to vrijeme učvrstila je prijateljske veze s grupom pisaca i glumaca koje je upoznala u Café de Flore. Podržavali su Simoneino zanimanje za glumu, u čemu je prednjačio njen tadašnji ljubavnik, glumac Daniel Gélin. Godine 1942. počinje se pojavljivati u sporednim ulogama, što joj je omogućavalo da dodatno zaradi i izdržava roditelje i dva brata. Uzima majčino djevojačko prezime Signoret kako bi prikrila jevrejsko porijeklo.

ALLEGRET I MONTAND Godine 1943. upoznala je reditelja i scenaristu Yvesa Allégreta, za kojeg se udala poslije godinu dana, a u aprilu 1946. rodila kćerku Catherine. Iste godine, Simone je dobila ulogu u filmu Macadam, koja joj je 1947. donijela Nagradu Suzane Bianchetti. Allégret joj je namijenio prve značajne role u svojim filmovima, među kojima je i ona lučke prostitutke u Dédée d’Anvers, nakon koje postaje poznata širem auditoriju. U zlatno doba kvarta Saint-Germain-des-Prés u šestom arondismanu, Simone se kretala u društvu značajnih i obrazovanih ljudi na lijevoj obali Sene, nosila flanelske hlače, rolke i pušila cigarete Caporal. Antikonformista, borbena, odana socijalnoj pravdi i jednakosti, upoznala je i sprijateljila se s Jacquesom Prévertom. Nekoliko godina kasnije, upravo on ju je upoznao s naočitim mladićem koji je kao dječak stigao iz Italije, lučkim radnikom kojeg je kasnije otkrila i Edith Piaf, učinivši da postane pjevač. Bio je to Ivo Livi, poznat kao Yves Montand. U augustu 1949. Simone je odlučila napustiti muža i početi živjeti s Montandom. Vjenčali su se u decembru 1951. i njihova burna veza trajala je sve do Simoneine smrti 1985. godine.
Glumac i šansonjer Yves Montand bio je poznat po mnogobrojnim avanturama, varao je Simone na svakom koraku, a najpoznatija je njegova afera s Marilyn Monroe. Tokom puta u Ameriku, zbog preuzimanja Oscara, par Montand-Signoret imao je priliku upoznati Marilyn Monroe, tada udatu za pisca Arthura Millera. Marilyn je u zgodnom i šarmantnom Montandu vidjela idealnog partnera za muzičku komediju Georgea Cukora Let’s Make Love, čije je snimanje trebalo uskoro početi. Simone se vraća u Pariz, a između Yvesa i Marilyn rađa se strasna veza, koja ubrzo postaje tema svih medija i o kojoj se više pričalo nego o samom filmu. Nakon premijere, Montand se pomirio sa suprugom i vratio u Francusku.



OSCAR Pedesetih godina, Simone Signoret pojavljivala se u nekoliko značajnijih francuskih filmova: Therese Raquin (1953.), Les diaboliques (1954.), Les Sorcières de Salem (1957.). Pažnju šire javnosti skrenula je 1950. godine, glumeći prostitutku u filmu La Ronde, koji je

ocijenjen kao nemoralan i čije je prikazivanje bilo zabranjeno u New Yorku. Film Casque d’Or, Jacquesa Beckera, snimljen prema istinitoj priči o uzbudljivom i tragičnom životu Amélie Hélie, pariške prostitutke iz 19. vijeka, oduševio je publiku i donio joj nagradu Britanske filmske akademije. Godine 1959. osvaja Oscara za najbolju žensku ulogu u filmu Soba na vrhu, Jacka Claytona, kao i nagradu Kanskog festivala. Postala je prva francuska glumica i prva žena koja dobija ovakvu vrstu priznanja, nakon čega su uslijedile ponude holivudske produkcije. Signoret ih odbija i nastavlja raditi u Francuskoj i Engleskoj, a par godina kasnije ipak odlazi u Ameriku i snima nekoliko filmova: The Deadly Affair i Morski galeb Sidneya Lumeta, Games Curtisa Harringtona, te Brod luđaka iz 1965., Stanleya Kramera, kada je za ulogu grofice ponovo bila nominirana za Oscara.

KAO DRUGE ŽENE Zadnji put je glumila u filmu L’Etoile du Nord, snimljenom 1981. godine, nakon kojeg se povukla zbog višestrukih zdravstvenih problema. Jedan od njih bilo je teško očno oboljenje zbog kojeg je počela naglo gubiti vid. Svaka Simoneina rola bila je nezaboravna, čak i kada je postajala sve deblja, što zbog godina, što zbog pretjeranog konzumiranja alkohola. Često je bila kritizirana zbog viška kilograma i zapuštenog izgleda, kritičari su je upoređivali s ostarjelim bokserom i Marlonom Brandom. Ali, Simone im nije pridavala značaj; i tada i u mladosti beskrajno je prezirala glamur, a uvijek bila sjajna glumica. Izjavila je kako stari na isti način na koji stare sve ostale žene koje nisu glumice. Umrla je od raka pankreasa u 64. godini, 30. septembra 1985. godine, u svojoj kući na sjeveru Francuske, u mjestu Autheuil-Authoullet, a sahranjena u Parizu na čuvenom groblju Père Lachaise, gdje počivaju mnoge slavne žene: Edith Piaf, Sarah Bernhardt, Isadora Duncan…

ADIEU, SIMONE Nostalgija nije ono što je nekad bila naziv je autobiografije Simone Signoret, objavljene 1976. godine, koja je imala jednak uspjeh kao i njeni filmovi. Napisala je i roman Adieu, Volodia, o grupi jevrejskih migranata iz Rusije i Ukrajine, koji rade u pariškoj filmskoj i pozorišnoj industriji od 1926. do 1945. godine. Objavljen je 1985., iste godine kada je umrla, a kritičari su napisali: “Simone Signoret bila je žena izvanredne ljepote, ali ne samo to. Posjedovala je izuzetan talenat za pisanje, na veoma sugestivan način dočarala atmosferu pariškog života, te čitateljima skretala pažnju na dešavanja jednog vremena, na brzo zaboravljenu evropsku tragediju. Bila je Parižanka koja se znala pretvoriti u proleterku i kao buldožer rušiti sve pred sobom, izgledati prirodno i autoritativno kao djevojka iz predgrađa u ulozi sudije u borbi s noževima dvojice mladića koji se bore za njenu naklonost.”.

Izvor: Gracija

Julie Christie

Iako je Oskara dobila još kao 24-godišnja djevojka, glumica Julie Christie nema mnogo zajedničkog s filmskim zvijezdama. Bavi se humanitarnim radom daleko od očiju javnosti i izbjegava medije.

EVROPLJANKA U HOLLYWOODU Bez obzira na godine, Julie Christie je još uvijek ista anglosaksonska djevojka plavozelenih očiju, nježnih crta i neodoljivog osmijeha, omiljenih među mnogim generacijama. Nemali je broj današnjih kolega koji je doživljavaju modelom, a ima i onih koji se sjećaju kako su se zaljubili u nju kao Laru. Spisak reditelja koji su voljeli njen poseban način glume i, posebno, nepredvidivost i samostalnost, veoma je dug: Francois Truffaut, njen veliki prijatelj John Schlesinger, Richard Lester, Robert Altman, James Ivory, David Lean, Nicolas Roeg, Sidney Lumet... Kroz filmove šezdesetih i sedamdesetih provlačili su se njeni likovi buntovnih, sofisticiranih, ranjivih i žena sklonih avanturama. Bila je jedna od rijetkih evropskih glumica omiljenih u Hollywoodu. I ne samo zbog duge veze s Warrenom Beattyjem, potajne simpatije prema Ryanu O’Neilu, afiniteta koji ju je povezivao s Terenceom Stampom, još jednim anglosaksoncem koji je obogatio Hollywood svojim šarmom, elegancijom i posebnošću.

DRUGAČIJA OD OSTALIH Julie je nekoliko puta svrstavana među stotinu najljepših i najseksepilnijih osoba na svijetu, važila je za najbolje odjevenu glumicu u vrijeme kada lični stilisti nisu ni postojali. Iako Juliein glamur nije, naravno, baziran samo na odjeći s potpisom, modnim markama, reklamnim sponzorima, ipak je obilježio modu: frizurama, mini suknjama, širokim majicama i šarenim cipelama. U Timeu iz 1967. godine pisalo je: “Ono što obuče Julie Christie više utiče na modu nego odjeća deset najbolje obučenih žena na svijetu.” Julie je i najčudniju i najsmješniju odjeću nosila na dostojanstven način. A kakav ima odnos prema odjeći dovoljno govori njena izjava na ovogodišnjoj dodjeli Oskara: “Ne radujem se Oskaru zbog ovog glamura. Crveni tepih je namijenjen mladim i atraktivnim zvijezdama, kao što su Angelina Jolie ili Johnny Depp. Prije deset godina pristala sam na uslov studija da me obuče stilist te da reklamiram nečiju kreaciju. To više neću raditi, jer sam odjeću uvijek sama birala. Nikad mi se nije sviđala ideja da se uredim za Oskara. I kada sam bila nominirana za Darling, nisam otišla. Mi, nekadašnje djevojke, bile smo mnogo drugačije od današnjih, nije se cijela industrija vrtila oko nas. Manje smo zarađivale, ali znale smo se obući i zabaviti s malo novca i spavati u vreći za spavanje.”

Lara (Doktor Zhivago)

IZMIŠLJENI SVIJET Julie Christie nikada nije bila opsjednuta karijerom: “Više volim posmatrati šta se oko mene dešava nego raditi. Ono što me najviše zanima u životu je učenje. A posmatrajući oko sebe, gledajući kroz prozor na ulice, svijet i ljude, mnogo se nauči. Hollywood je izmišljeni svijet koji me nije doticao, samo je rasplamsavao moju maštu. Omogućava ti da ponovo budeš dijete i zato ga volim. Iako me karijera nikada nije zanimala, u sebi nosim sve svoje likove: Liz iz Billyja lažljivca, Jackie iz Holivudskog frizera, Emme iz Finding Neverland… Doktor Živago je od mene napravio zvijezdu, ali ja sam više voljela šetati okolo kao nepoznata, u farmerkama i s tamnim naočalama na nosu. Živjela sam u Kaliforniji, daleko od celebritymanije, posebnoj, multirasnoj, punoj kreativnih, slobodnih i optimističnih ljudi – veliki kvaliteti, posebno za osobu naviknutu na englesku ukočenost.”

ASSAM – PARIZ – LONDON Rođena je u Assamu, u Indiji, 14. aprila 1941. godine, gdje je njen otac Frank St. John Christie radio na velikoj plantaži čaja. Majka Rosemary Ramsden je slikala, čitala i poučavala svoju djecu, podstičući njihovu umjetničku prirodu. Julie ima mlađeg polubrata, rođenog iz vanbračne očeve veze s jednom Indijkom. Poslije razvoda roditelja, Julie odlazi u Veliku Britaniju na školovanje, a neko vrijeme provodi i u Parizu, učeći francuski. Sama kaže da se još osjeća kao onda kada je stigla u Pariz i otkrila život, slobodu, nove mogućnosti i očekivanja. U Londonu je upisala školu drame i 1957. godine debitirala kao članica trupe Frinton Repertory of Essex. Pozorišne daske joj se nisu svidjele, više ju je privlačio film te se 1961. pojavila u TV seriji A za Andromedu.

WARREN Prva velika uloga u filmu Lažljivac Billy (1963.) značajna je i zbog Julienog susreta s rediteljem Johnom Schlesingerom, čija je oduševljenost bila tolika da ju je dvije godine poslije angažirao i za film Darling, koji joj je donio prvog Oskara 1966. godine. Uloga Diane, nagrađena najznačajnijom filmskom nagradom, donijela joj je jednu posve drugačiju, onu po kojoj je većina i danas pamti – ulogu Lare u filmu Doktor Živago, uz Omara Sharifa. Slava joj je donijela novac (bila je najplaćenija glumica s 400.000 dolara po filmu, ostale su dobivale oko 35.000), nevjerovatnu pažnju medija i ljubav tada najvećeg holivudskog zavodnika – Warrena Beattyja. Zajedno su bili sedam godina, tokom kojih je mnogo optužbi upućivano na njegov račun. On je, navodno, bio glavni krivac što je Julie zapustila filmsku karijeru. Julie je tada rekla da niko nije kriv za to, nego da ona jednostavno ne osjeća pripadnost tom posebnom svijetu. Mogla je birati gdje će glumiti, s obzirom na visoke honorare, što dokazuje i prihvatanje uloge u neuspješnom Fahrenheitu 451 Francoisa Truffauta, kojeg je obožavala.

 

AMNEZIJA Zbog nje su se u Laru iz Doktora Živaga svi zaljubili, a za fantastičnu interpretaciju Fione Anderson, žene oboljele od Alzheimera, iz prošlogodišnjeg filma Away From Her, kandidirana je za Oskara. Oskar joj je ovog puta izmakao, ali je nagrađena Zlatnim globusom. Glumica Sarah Polley, scenaristica i rediteljica filma, dugo je ubjeđivala Julie da prihvati ulogu u ovom filmu. Možda ju je prihvatila zbog toga što i sama pati od rijetkog i neizlječivog zdravstvenog problema – ne može se sjetiti događaja iz prošlosti. Iako je dijagnoza postavljena prije desetak godina, Julie je to držala u tajnosti. Niko od glumaca i članova ekipe tokom snimanja filma nije znao za njen problem, niti ga je primijetio. “Veoma mi je teško da naučim tekst, zato sam sretna kad ne moram snimati.” Veliki broj uloga Julie je odbila, od one Jacqueline Kennedy Onassis u filmu The Greek Tycoon, glavne uloge u Američkom žigolu (mislila je da će glumiti John Travolta, a ne Richard Gere) i Louise Bryant u filmu Crveni, Warrena Beattyja.

SJEĆANJA Kao što je nekada voljela Marlona Branda, danas obožava Seana Penna, Johnnyja Deppa, Kennetha Branagha, Tildu Swinton, Helen Mirren, Vanessu Redgrave, te reditelje Pedra Almodovara, Sarah Polley, Hala Hartleya, Jima Jarmuscha… Obožava ići u kino, vidjeti film, vratiti se kući i razmišljati o njemu. Ne sviđaju joj se podjele, konzumerizam, opsjednutost materijalnim stvarima… “Pronalaženje suštine pomaže vam da budete otvoreni za susrete i nove podsticaje.” Iako u njenom pamćenju postoje praznine, pamti nekadašnji London, s Twiggy, Bibom i Mary Quant, genijalnost Roberta Altmana, period proveden s Warrenom Beattyjem, prijateljstvo s Jackom Nicholsonom, joga-pauze s Goldie Hawn tokom snimanja Holivudskog frizera i snagu velikog Donalda Sutherlanda.

NE OKREĆI SE Film iz 1973. Don’t Look Now, reditelja Nicolasa Roega, snimljen prema priči Daphne du Maurier, kombinacija je psihološkog trilera i horora. Trominutna scena seksa Julie Christie i Donalda Sutherlanda bila je toliko uvjerljiva da su mnogi tvrdili kako nije bila odglumljena, da su glavni glumci zaista vodili ljubav pred kamerama. Sem što je to bilo prvi put da su dvije velike filmske zvijezde “demonstrirale” oralni seks, ta scena se smatra jednom od najseksi scena u filmskoj istoriji: Roeg je pokazao seks kakav nikada prije ni poslije nije viđen na filmu – uzbudljiv i erotičan, ali i blizak, intiman, istrgnut iz porodičnog života. “Donalda sam površno poznavala i ta scena je bila među prvim snimljenim. Možda je zbog toga bila tako spontana”, izjavila je Julie.

VIŠE OD GLUME Još od sedamdesetih, Julie je politički aktivna i uključena u mnogobrojne akcije, među kojima su zaštita životinja, zaštita okoline i borba protiv upotrebe nuklearnog oružja. Uvijek je bila slobodna, i onda kada je napustila Englesku da bi živjela usred prirode, na sjeveru Los Angelesa, i onda kada se u nju vratila, zbog ljubavi prema novinaru Guardiana Duncanu Campbellu. U novembru prošle godine tajno su se vjenčali nakon 28 godina zajedničkog života, u njenom rodnom mjestu Assamu, u Indiji. Julie nije jednostavna osoba, oprezno promišlja o odgovoru na svako pitanje, rijetko prihvata intervjue, priznaje da je gluma bila njena velika strast, ali da joj je život pružio mnogo više od glume, slave i karijere.

Izvor: Gracia

Jedna od posljednjih istinskih filmskih diva, holivudska femme fatale i kraljica noir filmova četrdesetih, Lauren Bacall, u septembru će napuniti 85 godina, a još uvijek je jednako energična, ironična i kritična kao u najboljim danima.

VON TRIER I PEDRO Filmska i pozorišna zvijezda Lauren Bacall našla se 1997. godine na listi 50 najljepših ljudi na svijetu, a prema mišljenju Američkog filmskog instituta jedna je od 25 filmskih legendi prošlog stoljeća. U septembru će napuniti 85 godina, a još uvijek je jednako energična, ironična i kritična kao u najboljim danima. U jednom intervjuu je izjavila: “Obožavam svoju profesiju i veoma je poštujem, ali ne osjećam nikakvo poštovanje prema crvenom tepihu i celebrity sceni koja je postala pravi zoološki vrt. Danas filmove snimaju poslovni ljudi čiji je osnovni i jedini cilj zarada, a ne oni koji zaista vole film. S nekoliko izuzetaka, radi se o nekvalitetnim ostvarenjima koji se snimaju u nastavcima: ako prvi ima uspjeha, obavezno će uslijediti i nekoliko nastavaka. Volim filmove Larsa von Triera i Pedra Almodovara, mog malog Pedra, tako zabavnog i tako inteligentnog.”

DOBA OSREDNJOSTI U intervjuu časopisu Radio Times 2005., nije imala lijepih riječi ni za mlade glumice: “Današnje glumice posjeduju neznatan talent, premršave su i misle samo o slavi. Da bi postale slavne spremne su učiniti sve i žrtvovati sve. Svoju karijeru sam uvijek stavljala iza braka, ali nimalo ne žalim zbog toga. Treba odabrati ono što želite. Ako želite imati dobar brak, posvetite mu dovoljno pažnje, a ako želite biti neovisni, idite sami svojim putem. Ne možete imati oboje. Današnje glumice s vrlo malo talenta ne žele ništa drugo nego žrtvovati sve zbog karijere. Glumci se najviše pojavljuju na televiziji, za koju smatram da nema mnogo zajedničkog s glumom. Dovoljno im je da budu fotografirani i odmah su zadovoljni. Treba mi beskrajno mnogo vremena da uspijem razlikovati jedne od drugih, sve djevojke imaju iste frizure i svaka izgleda anoreksično. Nedostaje im ženstvenosti. Živimo u doba osrednjosti, današnje zvijezde nemaju istu figuru i stas kao nekada Bogie, Jimmy Cagney, Spencer Tracy, Henry Fonda, Jimmy Stewart… Moj omiljeni glumac je Irac Michael Gambon, a izuzetak među onim prosječnog izgleda je šarmantni Hugh Grant. Nije veliki glumac, ali to ne mora ni biti.”

POČECI Rođena je kao Betty Joan Perske u New Yorku, 16. septembra 1924. godine, u porodici jevrejskih imigranata. Majka Natalie, Rumunka porijeklom, radila je kao sekretarica, a otac William je bio Poljak i radio kao prodavač. Kao djevojčica je željela postati balerina, voljela gledati filmove s Fredom Astaireom i Bette Davis. Nakon razvoda roditelja, preselila je s majkom u Kaliforniju. Studirala je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti jer je oduvijek željela biti pozorišna glumica, iako je počela kao model. Posao modela joj je služio samo da zaradi novac i da bude primijećena. Godine 1942. debitira na Broadwayu u predstavi Johnny 2 X 4. Godinu dana kasnije, supruga reditelja Howarda Hawksa primijetila je njenu sliku na naslovnici Harper’s Bazaara, te mu predložila da je uzme za film Imati i nemati. Ubrzo nakon toga potpisala je sedmogodišnji ugovor sa Hawksom, on postaje njen menadžer i zajedno sa suprugom Nancy rade na Laureninom stilu i imidžu. Na njihov prijedlog je promijenila ime i postala Lauren Bacall.

LJEPOTA I SNAGA Nije se smatrala lijepom, više je voljela da je smatraju osobom uvijek spremnom na šalu i smijeh, punom duha, nego ljepoticom. Priznaje da svoje filmove ne voli gledati upravo zbog toga što joj se ne sviđa kako izgleda, ni kako se kreće. Misli kako se ne ponaša prirodno, kako je preukočena. Isprva, gledajući stare filmove, to mišljenje je opravdavala vlastitom mladošću i neiskustvom. Kada se to isto ponovilo i s kasnijim filmovima, potpuno je odustala od gledanja. “Nikad se nisam smatrala lijepom, vjerujem u svoj šarm. Imam veliku unutrašnju snagu jer sam dugo živjela sama. Nervozna sam u prisustvu mnoštva ljudi. Kao djevojka sam sebi napravila svojevrstan oklop, naučila da izgledam sigurna i staložena, iako sam u sebi uvijek drhtala. U jednom trenutku sam postala Humphrey Bogart: usvojila sam njegovu sposobnost reagiranja kako bih preživjela. Ne mogu vjerovati koliko imam godina i nastojim zaboraviti svoje rođendane. Ali, moja djeca mi to ne dozvoljavaju i svake godine mi prirede neko iznenađenje. Taj 16. septembar doživljavam kao napet triler i samo čekam da što prije prođe.”

BACALL & BOGART Zvali su je Baby zbog njenog pogleda, zbog prelijepih očiju i načina na koji je gledala odozdo prema gore. Upravo se u te oči zaljubio Humphrey Bogart kada ju je upoznao kao 19-godišnju djevojku. On je imao 25 više i bio je u mučnom braku s glumicom Mayo Methot, koja je imala problema s alkoholom i depresijom. Lauren i Bogart su se sreli na snimanju filma Imati i nemati, a zajedno snimili još tri: Duboki san, Mračni prolaz i Otok Largo, te postali jedan od najpoznatijih filmskih parova. Vjenčali su se 1945. godine na imanju Bogartovog bliskog prijatelja Louisa Bromfielda, dobitnika Pulitzerove nagrade. Sretno su živjeli u otmjenom dijelu Holmby Hillsa, mada su bili potpuno različiti: Bogie je bio štedljiv i jednostavan, Lauren rastrošna i sklona luksuzu; on je volio biti u kući, ona je obožavala noćne izlaske. Često su se svađali zbog Bogartovog pretjeranog uživanja u alkoholu, ali njihova ljubav je bila neuništiva. Godine 1949. rodila je prvo dijete, sina Stephena Humphreyja Bogarta, a tri godine kasnije kćerku Leslie. Bogart je umro 1957., a Lauren je Sama odgajala njihovo dvoje djece.
O Bogartu je izjavila: “To je bila ljubav na prvi pogled, iako sam sebi obećala da nikad neću biti s oženjenim muškarcem. Dok ga nisam upoznala, mislila sam da je neobrazovan i površan, a onda me sasvim iznenadio. Bio je inteligentan, duhovit, imao je smisla za humor, često smo se smijali. Važno je znati smijati se i u situacijama kada ti ništa nije smiješno, to smatram važnom osobinom. Znao me nasmijati, iznenaditi, nikad nisam znala šta mi sprema i time me neprestano osvajao. Naučio me da ne vjerujem svemu što pročitam u novinama, o sebi i o drugima. Bila sam mlada i nisam skoro ništa znala o odnosima u filmskom svijetu, a njemu sam potpuno vjerovala. Imala sam sreću da je bio beskrajno iskren i pošten čovjek. Ja sam njemu prenijela ljubav prema klasičnoj muzici, počeo je istinski uživati u njoj iako ispočetka nije bio zainteresiran.”

NEMA VIŠE PRAVIH MUŠKARACA Lauren se 1959. udaljava od filma i posvećuje pozorištu, a dvije godine kasnije udaje se za glumca Jasona Robardsa. U drugom braku rodila je treće dijete, sina Sama Robardsa, koji je također glumac i zajedno se pojavljuju u Altmanovom Pret-a-Porteru 1974. godine. Nakon razvoda od drugog muža, Lauren radi isključivo u pozorištu i na televiziji, a na filmu se pojavljuje veoma rijetko i uglavnom u manjim ulogama.
Otkad se rastala od Jasona Robardsa, koji je bio “veliki glumac i divan, ali veoma težak čovjek”, Lauren je sama – jer nema više muškaraca kakvi joj se sviđaju. “Volim duhovite i inteligentne muškarce i voljela bih da sam nekog takvog srela, ali oni više ne postoje. A zašto, ne znam. Nisam upoznala nijednog s kojim bih rado provela jedno veče, a kamoli život.” Lauren Bacall je još uvijek veoma aktivna i nema mnogo slobodnog vremena. Zadnjih godina je naučila koristiti kompjuter, često odlazi u pozorište i rado gleda sport na televiziji. Najsretnija je u društvu prijatelja. Iako većina njenih dobrih prijatelja više nisu među živima, Lauren ne dozvoljava da je previše obuzme sjeta: “Važna je sadašnjost, važno je ne izgubiti danas, jer ne znaš hoćeš li doživjeti sutra. Nastaviti raditi znači nastaviti živjeti.”.

Izvor: Gracia

ILENA MIRONOVA Britanska pozorišna, filmska i televizijska glumica rođena je kao Ilena Vasiljevna Mironova u Ilfordu, 26. jula 1945. godine. Otac Vasilij Petrovič Mironov bio je Rus, a majka Kathleen Rogers Britanka. Djed po ocu, Pjotr, bio je plemić, diplomata i pukovnik careve vojske. Kada se 1917. našao u Londonu zbog dogovora s britanskom vladom oko isporuke oružja, tamo je i ostao. Među Heleninim rođacima je i Mihail Kamenski, junak iz vremena Napoleonovih ratova. Vasilij Mironov svirao je violinu u Londonskoj filharmoniji do početka Drugog svjetskog rata, a njegovim završetkom radio je kao taksista i instruktor vožnje, prije nego se zaposlio u Ministarstvu za transport. Tokom pedesetih promijenio je ime u Basil Mirren. Majka Kathleen je rođena u londonskom predgrađu West Ham, kao pretposljednja od četrnaestero djece.

POZORIŠNI DANI Helen je pohađala katoličku školu za žene St. Bernard’s u mjestu Southend-on-Sea, a nakon diplome, školu glume na londonskom Middlesex univerzitetu. Kao 18-godišnjakinji uspjelo joj je zadovoljiti na probi te počinje raditi u National Youth Theatreu. Poslije dvije godine dobiva ulogu Kleopatre u predstavi Antonio i Kleopatra, postavljenoj u Old Vicu, koja joj je donijela prvi ugovor i omogućila daljnje angažmane. Od 1972. do 1974. Helen Mirren je radila i u Americi i Južnoj Africi, učestvujući u eksperimentalnom projektu Petera Brooka Conference of the Birds. Vrativši se u domovinu, najviše je angažirana u teatru. Osamdesetih intenzivira kinematografsku aktivnost i odlazi na neko vrijeme u Hollywood. Uprkos dugogodišnjoj pozorišnoj aktivnosti, sve do 1994. poznatija je kao filmska glumica. Publika je otkriva kao pozorišnu glumicu tek nakon uloge Natalije Petrovne u komediji Mjesec dana na selu rađenoj prema tekstu Ivana Turgenjeva, u Yvonne Arnaud Theatre u Guildfordu. Komedija je godinu dana poslije igrana i na Broadwayu, te joj donijela nominaciju za nagradu Tony. Još jedna nominacija uslijedila je 2002. za Strindbergovu dramu Mrtvački ples, čije su se probe održavale tokom napada na njujorški World Center (što Helen spominje u autobiografiji In the Frame, 2007.).
Filmska aktivnost započinje 1967. godine u Herostratusu Dona Levyja. Uslijedili su filmovi San ljetne noći, Doba saglasnosti (The Age of Consent), The Long Goodbye, O Lucky Man!, da bi u kontroverznom Caliguli Tinta Brassa, 1979. godine, glumila najpromiskuitetniju ženu u Rimu, Kesoniju. Zbog izuzetne aktivnosti u teatru nije prihvatala mnogo uloga, ali ju je reditelj John Boorman nagovorio da prihvati ulogu vještice Morgane u Excaliburu. Kako se ni privatno nije slagala s Merlinom, kojeg je tumačio Nicol Williamson, ostvarila je sjajnu ulogu. Najveći dio filmskih ostvarenja Helen Mirren koncentriran je od 80-ih naovamo, među njima: Obala komaraca, Kuhar, lopov, njegova žena i njen ljubavnik, Ludilo kralja Georgea, Gosford Park, Rimsko proljeće gospođe Stone...). Uslijedile su i mnogobrojne nominacije, te jedan Oscar tek 2006. za film Stephena Frearsa Kraljica.

GLAS ZA SAMU SEBE Godine 1984. Helen prihvata ulogu udovice britanskog vojnika koja se zaljubljuje u Irca odgovornog za smrt supruga, u filmu Cal. Iako film nije postigao veliki uspjeh u Americi, u Evropi je odlično prihvaćen i donio joj je nagradu za najbolju glumicu u Canessu. Bila je to prava potvrda da je spremna na zahtjevne glumačke uloge. Slična uloga je bila i ona iz filma Gdje se anđeli plaše ići (Where Angels Fear to Tread), iz 1991.: opet je tumačila stariju ženu zaljubljenu u mlađeg muškarca i bila jednako privlačna. Helen za sebe kaže da se ne osjeća lijepom i da je tajna njene privlačnosti upravo u tome što je prihvatila sve svoje mane.
Poslije dodjele Oscara, na večeri u restoranu National Theatrea, Helen je oduševljeno izjavila kako je veoma zadovoljna priznanjem: “Ovo je najkorisnija nagrada koju sam dobila u svom životu. Neće mi biti žao ako u karijeri više nikada ništa ne osvojim. Trebalo bi nešto učiniti, nešto promijeniti pa da u igri budu samo korisne nagrade. Ovo je bila nevjerovatna godina za mene, sve ove neočekivane nagrade… Radiš cijelog života, ne očekuješ ništa i onda, odjednom…” Priznala je da je kao članica američke Akademije za filmsku nauku i umjetnost glasala za samu sebe. Ali je i dodala da je to bilo znatno teže nego odigrati ulogu britanske kraljice, za koju je nagrađena: “Bio je to užasan, grozan trenutak – neopisiva moralna dilema. Prvo pomisliš da nema smisla, da to ne možeš uraditi, kako ćeš glasati za sebe. A onda, kad bolje razmisliš, kažeš sebi da se možda radi o glasu koji će biti odlučujući, koji može sve promijeniti. Toga ću se sjećati dok sam živa.”

BEZ MAJČINSKIH INSTINKTA Od 1997. udata je za američkog reditelja Taylora Hackforda, životnog partnera još od 1986. godine, kojeg je upoznala na snimanju filma Bijele noći (White Nights). Vjenčali su se u Škotskoj na njegov 53. rođendan; to je njen prvi, a Taylorov treći brak. Helen nema djece i izjavila je da je zadovoljna što je tako jer, jednostavno, ne posjeduje majčinske instinkte. “Ne mislim da sam bijela vrana, vjerujem da ima mnogo žena koje ne žele istinski biti majke, samo osjećaju obavezu da ih imaju. Volim klince, ne smeta mi kad čuvam nečiju djecu, ali sam sretna kada ih roditelji napokon odvedu. Nisam rođena da budem nečija majka. Moja želja za majčinstvom najvjerovatnije je uništena kad sam imala 13 godina. Bilo je zastrašujuće kada su nam u školi prikazali snimke rađanja. Kada su konačno upalili svjetla, niko nije ništa govorio. Bili smo blijedi i nismo smjeli pogledati u oči jedni drugima.”  

Zrele godine joj idu na ruku

ZDRAVA GOLOTINJA U intervjuu za magazin GQ Helen Mirren je izjavila kako je teško biti shvaćen ozbiljno “kada si plavuša i imaš bujne grudi, čak i kada posjeduješ inteligenciju”. Priznala je da je kao mlada konzumirala kokain i da je prestala zbog jednostavnog motiva: jednog dana je otkrila da je kriminalac i nacist Klaus Barbie, prije nego je uhvaćen 80-ih, živio u Boliviji od prodaje droge. “Kada sam to pročitala u novinama, kao da mi je nešto bljesnulo u glavi. Shvatila sam da je svaka i najmanja količina kokaina ušmrkana na nekoj zabavi direktno povezana s tim ogavnim čovjekom u Južnoj Americi. Prije toga mi nikada nije pao na pamet zastrašujući način na koji bijeli prah stiže na naše zabave.” Sem toga, otkrila je kako je više puta silovana između 16. i 25. godine, što joj je usadilo svojevrstan osjećaj gađenja prema muškarcima, tako “divljim, odvratnim i okrutnim”. “Išli su za mnom samo zbog seksa, osjećala sam kako me preziru kao osobu, bila sam samo komad mesa.”
U aprilu 2008. godine Američko udruženje nudista (USA Naturist Socitey), proglasilo je 62-godišnju Helen Mirren osobom koja na najbolji način promovira zdravu golotinju. Helen je nebrojeno puta izjavila da beskrajno uživa u nudizmu, da se oduvijek sunčala gola, i da se od početka karijere bez imalo ustručavanja skidala pred kamerama. Tako je i dobila nadimak “Sexpot of Suffolk”. Helen se i dalje ne libi skinuti, bez obzira na godine koje nikada nije krila, a da je i dalje privlačna potvrdio je film, rađen prema istinitom događaju, Djevojke s kalendara iz 2003., gdje predvodi grupu starijih žena koje se u dobrotvorne svrhe slikaju obnažene.

Karizmatična zvijezda talijanskog neorealizma pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, Anna Magnani, bila je jednostavna, posebna žena, nevjerovatnog talenta, snažnog karaktera i potpuno drugačija od ondašnjih glumica.

RIM, PAPA I ANNA Pojavila se u vrijeme kada su filmovi bili veoma gledani, moćni i bez imalo podilaženja publici. Nudili su mnoštvo karakternih likova i priča koje su na najbolji mogući način dočaravale život. Tih godina je Anna Magnani bila pod budnim okom najslavnijih rediteljskih imena i s izuzetnom lakoćom i životnošću odigrala čitavu galeriju različitih likova u sjajnim filmovima: Rim, otvoreni grad,  Roberta Rossellinija (1945.), Bellissima Luchina Viscontija (1951.), Tetovirana ruža Daniella Manna (1955.), Zmijska koža (1959.) Sidneya Lumeta, Divlji vjetar Georgea Cukora (1957.), Pakao u gradu Renata Castellanija (1958.), Mamma Roma Piera Paola Pasolinija (1962.), Roma Federika Fellinija (1972.)… U vrijeme kad je njena slava bila na vrhuncu, u Rimu su se mogle kupiti samo tri vrste razglednica: s motivima grada, s likom Pape i s Annom Magnani!

ŽENA IZ NARODA Posesivna i eksplozivnog temperamenta, poklonila je svijetu filma čitavu galeriju raznovrsnih likova, snažnih i pronicljivih žena, žena iz naroda koje žive kao što je živjela ona sama, bez sumnji i dvojbi, bez izbora, često se žrtvujući kako se ne bi odrekle ponosa i dostojanstva. Nije bila visoka, zgodna i mršava, nije bila ljepotica, ali je ipak postala seks simbol svog vremena. “Ne znam da li sam glumica, velika glumica ili velika umjetnica. Ne znam da li sam sposobna za glumu. U sebi imam mnogo likova, mnogo žena, dvije hiljade žena – samo imam potrebu da ih sretnem. Trebalo je da se rodim kao seljanka u okolini Rima, da rodim trinaestero djece i da me muž, čim otvorim usta da nešto kažem, išamara. Tako nešto bi bilo u skladu s mojom prirodom. Tako sam trebala uraditi, a ja sam počela glumiti, postala sam Anna Magnani i zauvijek ostala nesretna”, priznala je u jednom intervjuu.

ROĐENA GLUMICA Anna Magnani rođena je sedmog marta 1908. godine u Rimu, kao kćerka krojačice Marine Magnani i nepoznatog oca. Ubrzo nakon rođenja djevojčice, majka je odselila, a Anna ostala s bakom i pet majčinih sestara. Kratko je pohađala školu francuskih časnih sestara, a zatim se posvetila muzici, koju je obožavala kao i baka, te se posvetila klaviru. Poslije bezuspješnog očekivanja majčinog povratka, kao 11-godišnjakinja ju je odlučila sama potražiti. Odlazi u gradić Alessandriju i pokušava zbližiti s majkom, prezauzetom novom porodicom. Anna odlazi nakon jedne godine, shvativši da nikada neće vratiti ljubav žene koja joj je postala potpuno strana. Vraća se u Rim kod bake i, odlučna da se posveti glumi, pohađa Školu Eleonora Duse, u okviru Akademije Canta Cecilia. Silvio D’Amico. Tada jedan od predavača, a kasnije poznati novinar i pozorišni kritičar, rekao je o Anni: “Došla mi je jedna djevojka, crna, sitna, izražajnih očiju. Ne glumi, nego živi tekstove koje izgovara: već je glumica, u školi neće naučiti mnogo više od onog što prirodno nosi u sebi.”

TETOVIRANA RUŽA Godine 1955., kao već kompletna i slavna glumica, Anna je pozvana u Hollywood gdje ju je čekao tekst bliskog prijatelja, američkog pisca Tennesseeja Williamsa, napisan upravo za nju. Uprkos bolu koji je osjećala što je morala ostaviti sina Lucu, puna entuzijazma uputila se u avanturu koja joj je otvorila mogućnost da je upoznaju i s druge strane okeana. Tokom deset dana provedenih na brodu, upravo Williams joj je pomagao da na engleskom (kojeg nije uopće poznavala) nauči svoju ulogu. Film je Tetovirana ruža, melodrama u kojoj je Anna italoamerička krojačica Serafina, a partner joj je Burt Lancaster. Po prirodi skromna, Anna se nije ni pojavila na dodjeli nagrada, smatrala je kako pored holivudskih zvijezda nema šanse. Tek kada ju je neki novinar nazvao usred noći kako bi je pitao kako se osjeća kao dobitnica Oscara, saznala je da je prva talijanska glumica koja je osvojila prestižnu nagradu Akademije.

BEZ ZASLUŽENE LJUBAVI Godine 1928. počinje glumiti u teatru, najčešće u dramatičnim, a ponekad i u komičnim i melodramatičnim ulogama. S pozorišnom trupom odlazi na turneju po cijeloj Italiji, zatim u Argentinu, a baka umire ubrzo nakon Anninog odlaska. Zbog gubitka najvažnije osobe u životu koja joj je zamijenila majku, Anna se osjeća napuštenom i usamljenom, što snažno djeluje na njen karakter. Dobila je neočekivanu snagu i odlučnost da se suprotstavi životu koji joj je već uskratio mnogo zaslužene ljubavi. Početkom 1935. godine Anna se udala za pozorišnog reditelja Goffreda Alessandrinija, s kojim je imala burnu ljubavnu vezu, punu ljubomornih scena i koja je kulminirala rastankom. Ovako je objasnila odnos s Alessandrinijem i muškarcima koje je sretala: “Činjenica je da žene kao što sam ja privlače samo muškarci čiji je karakter jači od njihovog, a ja još nisam naišla na takvog muškarca. Uvijek sam nalazila ljepuškaste muškarce, zbog njih i plakala, a jedini kojem sam privržena zauvijek ostaje moj muž Goffredo. Ni s njim nisu tekli med i mlijeko, udala sam se mlada i u braku bila prevarena mnogo puta.” Nije imala sreće u ljubavi, a najviše ju je povrijedio Roberto Rossellini. Zajednički rad i sentimentalna veza potrajali su do 1948. godine, dolaskom Ingrid Bergman. Rossellini se zaljubio u lijepu švedsku glumicu, te joj ponudio i ulogu u filmu Stromboli: Božija zemlja, prvobitno namijenjenu Anni. Ponovno razočarenje, utučenost i obeshrabrenje zbog jedne ljubavne priče iznenada i loše završene. Pričalo se da je prihvatila ulogu u Vulkanu, Williama Dieterlea, samo iz inata Rosselliniju.

KONAČNO MAJKA Za vrijeme Drugog svjetskog rata desio se jedan od najznačajnijih susreta u Anninom životu, onaj s glumcem Massimom Seratom, ocem njenog sina Luke. Neobično je što ih je rođenje djeteta u oktobru 1942. godine potpuno udaljilo. Anna se u trudnoći potpuno transformirala, postala je ljepša i smirenija. Bila je beskrajno sretna što će joj se konačno, u 33. godini, ostvariti želja da postane majka i što će moći utažiti svoju veliku žeđ za apsolutnom ljubavi. Ali, sreća zbog majčinstva nije dugo trajala, sa samo tri godine Luca je obolio od poliomijelitisa (dječija paraliza). Anna je bila sama u još jednoj teškoj životnoj situaciji i uspjela je pronaći snage da se suoči s tim ogromnim problemom. Maksimalno se posvetila sinu koji je do 1957. najviše vremena provodio na liječenju u Švicarskoj. Zbog Lukine bolesti odbila je i ulogu u De Sikinom filmu La ciociara, za koji je Sofia Loren dobila Oscara.  

OPROŠTAJ OD DIVE Prvih dana septembra 1973. Anna je smještena u bolnicu Mater Dei u Rimu, gdje i umrla 26. septembra u 65. godini od raka pankreasa. Pored nje su bili sin Luca i Roberto Rossellini, koji je želio da bude sahranjena u njegovoj porodičnoj grobnici. Do samog kraja bila je okružena ljubavlju obožavatelja, zaljubljenih u ženu s kojom su svi plakali, smijali se, poznavali njene slabosti koje se nije ustručavala pokazati. Tog dana kao da se cijela Italija zaustavila kako bi joj se poklonila. Desio se neočekivani gest, bez presedana: prateći tužnu povorku, masa je dugotrajno i gromko aplaudirala, a među prisutnima bili su i Orson Welles, Bette Davis, Giulietta Masina, Alberto Moravia… Rim joj se poklonio onako kako je mnogo ranije zaslužila, tek svjestan Annine veličine. Sahranjena je na malom groblju San Felice Circeo u mjestu Latina, u pokrajini Lazio, nedaleko od svoje vile koju je obožavala..

Hladna, lijepa i zagonetna: te tri riječi najbolje opisuju veliku francusku glumicu i izražavaju najjače karakteristike njenog šarma, zbog kojeg su u nju zaljubljeni najslavniji reditelji i publika širom svijeta.

LJEPOTICA DANA Catherine Fabienne Dorléac rođena je 22. oktobra 1943. godine u Parizu. Otac Maurice Dorléac, poznatiji kao Maurice Teynac, i majka Renée Deneuve bili su pozorišni glumci. Nakon prvog debija Catherine je uzela majčino prezime, a očevo prepustila starijoj sestri Franciose, također glumici, koja je smrtno nastradala u saobraćajnoj nesreći u junu 1967. godine. O porodičnoj tragediji Catherine nije željela govoriti sve do 1969., kada je zajedno s Annom Andreu i Patrickom Modianom napisala knjigu On appelait Françoise. U njoj je ispričala sve o svom mučnom odnosu sa sestrom, s kojom je snimila samo jedan film, mjuzikl Josephin, Jacquesa Demya.
Prvi uspjeh postiže s drugim Demyevim mjuziklom – Šerburski kišobrani (1964.), pored mladog talijanskog glumca po imenu Nino Castelnuovo. Nakog toga uslijedila je uloga shizofrenične, nestabilne frizerke opsjednute seksom u filmu Odvratnost Romana Polanskog. Veliki Louis Buñuel učinio je da postane svjetski poznata, nadgrađujući njenu hladnu ljepotu neurotočnim i senzualnim likom Severine, nezadovoljne supruge koja se danju prostituira, u filmu Ljepotica dana. U Cannesu odbijen zbog “nedovoljno umjetničkog prikaza”, a u Veneciji nagrađen Zlatnim lavom, ovaj film je mladoj Catherine pomogao u formiranju izrazito osebujne glumačke ličnosti. Stekavši svjetsku slavu, postala je idealna za interpretiranje posebnih uloga stvorenih upravo za nju od strane velikih imena francuske i internacionalne kinematografije.

SUDBONOSNI SUSRET Njen misteriozni i oholi, skoro enigmatski šarm znao je naslutiti i cijeniti reditelj Roger Vadim, te joj je kao 19-godišnjakinji povjerio ulogu Justine u Le vice et la vertu. Njihov susret i zajednički projekt bili su sudbonosni za oboje. Ova uloga otkrila je svu raskoš njenog talenta, stavila u prvi plan njenu dvosmislenu hladnoću koja će je pratiti tokom cjelokupne karijere. Rodila se tada obostrana strasna ljubav i, iako se nikada nisu vjenčali, Catherine je 1963. rodila prvo dijete, Rogerovog sina Christiana. Ljubav je trajala četiri burne godine, što je za reditelja vulkanskog karaktera bilo nezamislivo mnogo: “Užasavam se vjernosti”, nije nimalo krio.

VRIJEME LJUBAVI Film Tempo d’amore najviše se pamti po prvom susretu Catherine i talijanskog glumca Marcella Mastroiannija. Catherine tada napušta muža, engleskog fotografa Davida Baileya, za kojeg se udala 1965. (kum je bio Mick Jagger) i započinje dugu vezu s oženjenim Mastroiannijem koja je neprestano bila pod budnim okom javnosti. Flora Mastroianni, naviknuta na muževe česte avanture, strpljivo je čekala da se Marcello ponovo vrati kući. Ali, on se prvi put upustio u vezu koju nije želio prekinuti. Nije tražio razvod, ali Catherine je postala najvažnija u njegovom životu. Vijest o njenoj trudnoći preplavila je sve svjetske časopise, a cijela porodica Mastroianni bila je u šoku. Catherine je tada imala 29, a Marcello 48 godina. Iako je Marcellova majka tvrdila da se radi o novinarskim izmišljotinama, 28. maja 1972. rodila se Chiara. Catherine je bila toliko oduševljena novim majčinstvom da se počelo govoriti o njenom povlačenju s filma. Živjeli su povučeno u malom pariškom stanu, a Marcello se trudio što više vremena provoditi s kćeri, koja je nevjerovatno ličila na oca. Marcellova i Catherineina ljubav bila je iskrena i duboka, što se najbolje vidjelo i osjetilo u filmu Lisa, snimljenom dvije godine nakon Chiarinog rođenja. Oboje su se, ipak, željeli posvetiti i karijerama, te je česta razdvojenost 1974. godine dovela do neizbježnog prekida. Ali, nikada jedno o drugom nisu rekli niti jednu ružnu riječ. Marcello je bio uzdržan kada su bile u pitanju izjave o Catherine, a ona je rekla: “Ko jednom upozna Marcella, nikada ga ne može zaboraviti.”

POKUŠAJ RUŠENJA MITA Neautorizirana biografija nastala nakon dvije godine istraživanja – Deneuve l’affranchie, novinara Bernarda Violeta, ruši mit o lijepoj Catherine. Violet je razočaran ženom koju je otkrio iza lica glumice, nazivajući je “patetičnom i nesretnom ličnosti, koja je skupo platila svoju neovisnost”. Autor se nije nimalo ustručavao govoreći o Catherine kao ženi koja je zbog novca spremna prihvatiti sve, posuditi lice luksuznoj robi i naplatiti prisustvovanje svečanim i važnim događajima. Iako je Catherine poznata i po tome što će odvesti pred sud svakoga ko pokuša prodrijeti u njenu privatnost, Violet nije posustajao. Govorio je o saradnji njenog oca s nacistima tokom Drugog svjetskog rata, vratio se i na skandaloznu ljubavnu priču s Rogerom Vadimom iz 60-ih, na njen odnos sa sestrom... “Mislim da je više poznata nego što je voljena”, zaključio je autor biografije.

GREŠKA Kada je 2004. izašla njena knjiga pisana u obliku dnevnika A l’ombre de moi-meme (U sjeni same sebe), kritika ju je dočekala s izrugivanjem i podsmijehom. Le Figaro je knjigu nazvao “prvim krivim potezom” dive koja je obilježila istoriju francuskog filma. Ismijavajući njenu trivijalnost, kritičar je smatrao da bi bilo bolje da neke dijelove knjige nikada nije napisala. To su anegdote o kašnjenju i propuštanju letova (budilnik mi je stao na njujorškom vremenu ili zaboravila sam avionsku kartu), Amerikancima u New Yorku (čudni ljudi, puno je gojaznih, čak i veoma mladih) te rečenica o usamljenosti – posebno je opterećujuća navečer, kada se čovjek tokom snimanja u inostranstvu vrati u praznu hotelsku sobu! Poruka literarne kritike bila je jednoglasna: “Poredeći je s Deneuve, Marilyn Monroe je bila prava intelektualka.”

GLUMCI I IDOLI “Kao djevojka živjela sam u četvrti u kojoj nije bilo mnogo kinodvorana, ali sam ipak često išla gledati filmove. Moj otac je radio u teatru, a i on i majka su posuđivali glasove mnogim stranim glumcima. Majka je, naprimjer, bila francuski glas slavne Esther Williams. Veoma cijenim tu vrstu posla, mada danas ne gledam sinhronizirane filmove. Voljela sam mnoge glumce, ali ih nikad nisam pretvarala u idole, osim Marilyn Monroe. Nikad nisam niti pomišljala da budem glumica. Desilo se sasvim slučajno, sestra me  nagovorila da odem na jednu probu i tako je počelo. Ali, da nisam susrela Jacquesa Demya, sigurno ne bih nastavila s glumom. Da nije bilo njega i Šerburskih kišobrana, sigurno bih se bavila nečim drugim u životu.”

IZMEĐU SNIMANJA Bavi se dizajniranjem nakita, naočala i cipela, a uredila je enterijer café-salona pariškog kina Pantheon. Uz pomoć vjernog scenografa i antikvara Clignancurta, odabrala je komade namještaja prikupljene na čestim putovanjima i stvorila udoban i ekskluzivan ambijent, posebnog ugođaja. I ponuđeni meni govori o njenom ukusu: torta od mrkve, jagode i mascarpone, divlji losos… Na policama, osvijetljenim prigušenim svjetlom – Cahiers du Cinema, svete knjige francuske sedme umjetnosti, onih reditelja i autora koji su, kao i ona, rušili pravila i osim filmova stvorili nešto o čemu se i danas tajno govori.

ZAŠTITNO LICE Catherine Deneuve, oduvijek izuzetno vrijedna i uporna, željela se dokazati i u Hollywoodu. Taj pokušaj nije slavno završio: postigla je manji uspjeh, ali Amerikanci su je pamtili kao zaštitno lice Chanelovih parfema, a ne kao glumicu velikog potencijala. U Francuskoj njena zvijezda još uvijek sija, a 1985. godine Catherinino lice je odabrano kao model za Marianne, nacionalni simbol Francuske. Prošle godine Catherine je postala zaštitno lice modne kuće Louis Vuitton, a prvi koji je lijepu glumicu pretvorio u svoju muzu bio je Yves Saint-Laurent. Sedamdesetih je reklamirala Chanel No.5, a posljednjih godina kreme za YSL i L’Oreal. “Riječ je samo o trendu, modna industrija počela je cijeniti zrelije žene i sve je više nekadašnjih supermodela na pistama. Iz istog razloga odabrali su i mene”, izjavila je za Times. Prije nekoliko godina priznala je da dvaput mjesečno dobiva vitaminske injekcije, a za svoj dobar izgled najviše “optužuje” gene (i sestre odlično izgledaju). Pazi na prehranu, izbjegava sunce, ide na pilates, ali nije se odrekla kafe i cigareta. Ima troje unuka. A ljubavnika i preko glave.

Najslavnija erotska filmska diva sedamdesetih, umrla je 17. oktobra 2012 u šezdesetoj godini od posljedica raka grla. Iako je snimila skoro 60 filmova, najpoznatija je po ulozi Emmanuelle, koja ju je proslavila, ali i zauvijek obilježila. 

Posljednji film koji je holandska glumica Sylvia Kristel snimila jeste hrvatsko ostvarenje iz 2010. godine Dva sunčana dana, reditelja Ognjena Sviličića, koji je rekao: “Bila je mnogo bolja glumica nego što je to uspjela pokazati. Na setu je bila vrlo srčana, a našoj glumačkoj ekipi vrlo ugodna. Vidjelo se da je najduže od nas u ovom poslu. Bila je zaista draga osoba i daleko od lika koji ju je proslavio. Šteta da se nakon Emmanuelle nikada nije dokazala.”

Junakinja erotskog hita iz sedamdesetih godina umrla je 17. oktobra u amsterdamskoj bolnici, nakon duge borbe s rakom grla koji je metastazirao na jetru. “Preminula je u snu”, rekla je njezina glasnogovornica Marieke Verheren.

Djetinjstvo u hotelu
Kćerka Jean-Nicholasa Kristela i Piete, Sylvia Maria Kristel, rođena je u Utrechtu 28. septembra 1952. godine. Odrastala je u strogoj katoličkoj porodici, djetinjstvo provodeći u hotelu koji su vodili roditelji, pa se za karijeru manekenke najvjerovatnije odlučila iz mladalačkog bunta. Vrata u svijet kinematografije otvorila joj je pobjeda na izboru ljepote Miss TV Europea 1973., te je iste godine dobila uloge u tri filma. U to vrijeme mnogo je putovala Evropom, a pratilac joj je bio 23 godine stariji belgijski pisac, slikar i reditelj Hugo Claus, za kojeg se udala i 1975. dobila sina Arthura. Putujući, učila je jezike te savršeno govorila engleski, francuski, njemački i talijanski jezik.

Na jednom od putovanja upoznala je francuskog reditelja Justa Jaeckina, te prihvatila glavnu ulogu u filmu Emmanuelle, jer je producent Yves Rousset-Rouard tražio nepoznato lice za ekranizaciju erotskog bestsellera iz 1959., autorice Emmanuelle Arsan (pseudonim tajlandske spisateljice Marayat Rollet-Andriane, supruge francuskog diplomate). Taj veoma uspješan francuski serijal mekih erotskih filmova proslavio je Sylviju Kristel. Snimanje je počelo 1974., a prvi film je imao nevjerovatnu gledanost: u kinima širom svijeta gledalo ga je oko 300 miliona ljudi, a holandska glumica postala je najpoželjnija žena na zemaljskoj kugli. Prvi film iz serije o promiskuitetnoj kućanici Emmanuelli najprije je bio zabranjen u Francuskoj, da bi postao najuspješniji francuski film sedamdesetih. Snimljeno je sedam službenih dijelova serijala, kao i mnoštvo imitacija.

Neuspješni pokušaji bijega
Uslijedila su zatim slična Sylvijina ostvarenja: majstori filmske erotike Roger Vadim i Walerian Borowczyk povjerili su joj glavne uloge u Vjernoj ženi i Uličarki, ali su je počeli smatrati ozbiljnom glumicom tek 1977. Te godine ju je slavni Claude Chabrol angažirao za neobičan filmski esej Alice ili posljednji bijeg, koji je prošao prilično nezapaženo. U ratnoj drami Pastorala 1943., reditelja Wima Verstappena, glumila je bez honorara jer je željela ulogu u kojoj “neće morati skinuti ni kaput”, ali je film prikazan samo u Holandiji.

Bili su to Sylvijini neuspješni pokušaji bijega od Emmanuelle, koja se ulozi, ipak, morala vratiti kako bi zadovoljila vlastite potrebe za ugodnim i porocima obilježenim životom. Just Jaeckin je bio više nego spreman za ponovnu saradnju, te je Kristelova 1981. snimila novu verziju Ljubavnika Lady Chatterley, naravno u soft-core izdanju. Erotska tinejdžerska komedija iz 1981. Privatni časovi u američkim je kinima prošla bolje od Emmanuelle. Glumila je francusku dadilju koju bogati poduzetnik angažuje da njegovog sina upozna sa svim tajnama seksa. Kako je film obilovao scenama seksa 30-godišnje Sylvije i 16-godišnjeg Erica Browna, glumica i reditelj Alan Myerson bivaju optuženi za pedofiliju. Kristelova je tada razočarala veliki broj obožavatelja, otkrivši da ju je u spornim scenama zamijenila američka glumica Judy Sheldon. Polupornografska filmska biografija Mate Hari, koju je snimila 1984. bila je neuspješna, nije joj pomogao ni tada uspješni Curtis Harrington, koji je režirao neke od boljih epizoda Dinastije.

Ovisnost o kokainu
Godine 1979. Sylvija je napustila Clausa zbog britanskog glumca Iana McShanea, kojeg je upoznala na snimanju filma Peti mušketir. Preselili su u Los Angeles, jer joj je Ian obećao pomoći u pokušaju ostvarivanja holivudske karijere. Tokom petogodišnje veze nije bilo nikakvih značajnih dešavanja na profesionalnom planu, a Sylvia u to vrijeme počinje konzumirati kokain. “To je supervitamin, vrlo moderan dodatak, bez opasnosti, puno uzbudljiviji od ubijanja u alkoholu, ali vrlo skup”, govorila je o svojoj ovisnosti. U autobiografiji Undressing Emmanuelle, iz 2006. godine, napisala je kako su razvod roditelja i seksualno napastvovanje porodičnog prijatelja u devetoj godini ono što ju je najviše pogodilo u životu i zauvijek ga obilježilo. “Imala sam samo 14 godina kad je otac doveo drugu ženu u hotel koji je bio naš dom, koji je vodio zajedno s majkom. Sestru, majku i mene izbacio je na ulicu iz sobe broj 21, u kojoj smo živjele.” Smatrala je velikim životnim uspjehom pobjedu nad porocima, jer je sama otišla na odvikavanje kada je shvatila u kakvom je stanju. Odrekla se kokaina i alkohola, nakon čega je raskinula sadomazohističku vezu s McShaneom. Iako ju je finansijski upropastio drugi suprug, reditelj i producent Philippe Blot, bila je zadovoljna skromnim načinom života na koji je bila prisiljena nakon gubitka kuće i novca. Deset godina bila je u vezi s belgijskim radioproducentom Fredom De Vreeom, sve do njegove smrti 2006. Bila je strastveni pušač, i to cigareta bez filtera, još od 11. godine. Rak grla dijagnosticiran 2001., metastazirao je na pluća i jetru, a u junu ove godine, potpuno slomljena Sylvia doživjela je moždani udar od kojeg se nikad nije oporavila..

Nekad jedna od najljepših glumica svijeta, ljubimica Romana Polanskog i Wima Wendersa, dugo se nije pojavljivala u javnosti, a posljednji hit, Avantura za jednu noć, snimila je prije deceniju i po. Nakon godina tišine, Nastassja Kinski vratit će se filmu i to dokumentarcem o slavnim sportistima koji su uključeni u misiju “Sports for Peace”

Iznenadila je mnoge pojavljivanjem na ovogodišnjem Cannesu, s obzirom da je posljednjih godina o njoj vrlo malo informacija u medijima. Dodatno iznenađenje bilo je i to što se crvenim tepihom prošetala u društvu Romana Polanskog, kao nekad, prije 33 godine. “Bila jednom jedna djevojka po imenu Tessa… Voljela sam i još uvijek volim taj film, za njega me vežu divne uspomene, pune obećavajućih planova za budući život. A i pomogao mi je da sazrijem. Roman me tada naučio disciplini na poslu koju sam kasnije sama razvijala. Nas dvoje smo i danas bliski. Za mene, on će uvijek ostati veliki reditelj i porodični prijatelj”, izjavila je Nastassja po završetku projekcije obnovljene, digitalne verzije filma Tessa, koji ju je proslavio i 1979. donio joj Zlatni globus. Filmska adaptacija novele Thomasa Hardyja iz 1891. Tessa iz porodice D’Urberville dobila je još tri Cesara i tri Oscara, a prvi je evropski projekt Polanskog, nakon hapšenja u Los Angelesu 1977. zbog silovanja 13-godišnje Samanthe Geimer. Film je donekle uspio prevazići skandal nastao zbog dešavanja koja su privlačila pažnju medija, pošto je mlada glumica tada bila muza i ljubavnica skoro tri decenije starijeg reditelja.

MONSTRUM U KUĆI Rođena je 24. januara 1961. u Berlinu kao Nastassja Aglaia Nakszyński. Njen otac, karizmatični njemački glumac poljskog porijekla Klaus Kinski (1926-1991), monstrum više u privatnom životu nego na filmu, napustio je porodicu kada je Nastassja imala osam godina. Majka Ruth Brigitte Tocki, također glumica, kao da nikada nije sasvim odrasla, zbog svog posebnog karaktera, ali i zbog toga što ju je muž držao zatvorenu u svojevrsnom zlatnom kavezu. “Otac je govorio da majka treba imati samo zlato i dijamante, a ostavio ju je bez ijednog novčića.” Opsesivan i bolesno ljubomoran Klaus joj je zabranio bilo kakav kontakt s vanjskim svijetom, te nije znala kako da preživi nakon što je otišao, pa su majka i kćerka neko vrijeme živjele u jednoj minhenskoj komuni. Nastassja je pokušavala da se snađe na najrazličitije moguće načine, čak je počela i krasti, zbog čega je provela tri mjeseca u zatvoru. “Male ćelije i kreveta u njoj sjećam se kao jednog od najsretnijih perioda u životu. Konačno je postojao neko ko se brinuo o meni.”

Kako novca nisu imale, odlučila je prihvatiti ponude koje su zbog njenog zrelog izraza u ranoj adolescenciji stizale sa svih strana. U to vrijeme još uvijek je bila Nastassja Nakszyński. Radila je na njemačkoj televiziji i dobivala dječije glumačke nagrade kao što su Bambi i Otto. Vrlo rano počinje pozirati, a u svijet filma ulazi kao 13-godišnjakinja, igrajući nijemu tinejdžericu Mignon u filmu Wima Wendersa Pogrešan pokret. I tako je krenulo.

POD ROMANOVOM ZAŠTITOM Imala je samo 15 godina i jednog jedinog mladića, s kojim se prvi put poljubila poslije njegovog dugotrajnog i stidljivog udvaranja, kada je u Monaku srela reditelja Romana Polanskog. Imao je 43 i bio sklon vezama s mladim djevojkama, skoro djevojčicama. Odmah ju je uzeo pod svoje. Odveo ju je na Sejšele na modno snimanje za francuski Vogue, a onda poslao u Actors Studio na časove glume kod slavnog Leeja Strasberga. “Rekao mi je: ako želiš biti dobra, moraš biti najbolja.” Uslijedila je uloga u talijanskom filmu Takva kakva si, s Marcellom Mastroiannijem, koje se sjeća kao jednog od neugodnijih iskustava: “Rekli su mi da se skinem, mada na to nisam bila spremna, ali nije bilo nikoga da intervenira, da kaže kako tako nešto nije u redu, da se tako ne postupa s jednom djevojčicom. Niko me nije štitio.” Ali, više nije bilo tako kada je u njen život ušao Polanski. Dovoljno je bio zreo i moćan da je štiti i pazi, kao i svi ostali muškarci koje je Nastassja imala poslije njega. Bilo je to ono što njen otac nikada nije činio i što mu nikada nije oprostila. “Kada sam čula da je umro, bila sam tužna tridesetak sekundi, a onda je sve prošlo i nisam čak otišla ni na sahranu.” Nastassja ima 11 godina stariju polusestru, njemačku glumicu Polu Kinski, iz prvog braka njenog oca s pjevačicom Gislindom Kühlbeck. Polubrat Nikolai Kinski, rođen 1976. u trećem Klausovom braku s Minhoi Geneviève Loanic, također je glumac, a živi u Parizu.

DALEKA PROŠLOST Poslije uloge Tesse uslijedio je niz dobrih godina, obilježen nezaboravnim filmovima, kao što su horor Paula Schradera Ljudi mačke (1982), drama Marijini ljubavnici Andreja Končalovskog (1984) te Wendersov Paris-Texas, tokom čijeg snimanja je ostala u drugom stanju. Najprije su kružile priče da je dijete Wendersovo, zatim se spominjao Polanski, te Gerard Depardieu i Jean-Jacques Beinex, partneri iz filma Moon in the Gutter. “Uvijek se zaljubim u muškarce s kojima radim”, izjavila je Nastassja, a onda se ispostavilo da je u pitanju 14 godina stariji egipatski producent Ibrahim Moussa. Vjenčali su se 1984., kada je na svijet došao i sin Aljosha, čijim je rođenjem “sve ostalo izblijedjelo”, kako je rekla Nastassja.

Dvije godine kasnije rodila je kćerku Sonju, a brak s Moussom potrajao je do 1992., kada je uslijedio buran i dugotrajan razvod zbog skrbništva nad djecom. Do 1995. Nastassja je živjela s američkim muzičarem i producentom Quincyjem Jonesom, rođenim 1933., a kćerku po imenu Kenya Julia Miambi Sarah Jones rodila je 1993. godine. “Mama više voli da studiram nego da se bavim modom. Ne druži se s ljudima iz svijeta filma, prezire ponašanje zvijezda, a najviše voli obući farmerke i majicu”, kaže Nastassjina kćerka Sonja. Quincy Jones, od kojeg se razvela 1995., živi u blizini i ostali su dobri prijatelji. “Znam da je uvijek spreman kad mi treba neko s kim ću se raspravljati”, kaže Nastassja.

Rođena Berlinčanka danas živi u Los Angelesu. Vrijeme uglavnom provodi sa svoje troje djece, tri psa i tri mačke, u domu na Bel Airu. Posljednji put su je doveli u vezu s nekim muškarcem kada se 2002. s glumcem Johnom Voightom, ocem Angeline Jolie, pojavila na dodjeli Oscara. Oboje su tada požurili objasniti da su “samo dobri prijatelji”, što je možda bila uobičajena fraza koju holivudske zvijezde izgovaraju novinarima. Ali, Nastassja je bila iskrena. Povukla se iz javnog života i potpuno zapostavila glumačku karijeru. “Moja kćerka Sonja ima 26 godina, u Cannesu je prikazan film Dark Hearts u kojem glumi, zbog čega sam veoma ponosna. Ne glumim, ali u srcu još nosim godine provedene u Rimu, filmove Line Wertmüller, braće Taviani, koji će zauvijek ostati važni. Ja sam na prvom mjestu majka, djeca su me učinila kompletnom osobom, oni su svrha mog postojanja.” To teško prihvataju mnogi, pogotovo u Americi, gdje je se sjećaju s fantastične fotografije Richarda Avedona: sasvim naga 21-godišnja Nastassja, tijela omotanog ogromnom zmijom. Ali, za glumicu koja je osamdesetih utjelovljavala Evu u vrtu holivudskih pakosti, sve to je daleka i davno zaboravljena prošlost.

SPORTOM ZA BOLJI SVIJET Poslije godina tišine, Nastassja će se, po svemu sudeći, vratiti filmu i to sportskim dokumentarcem čije je snimanje u toku, a nekoliko prvih minuta prikazano je na Cannesu, kako bi prikupila novac za nastavak. Cilj joj je pronaći osobe iz svijeta sporta koje će poslužiti kao primjer mladima i prikazati im njihov život. Dosad su na snimanje pristali Maria Sharapova, Michael Jordan, Cristiano Ronaldo, Serena Williams, Andre Agassi i mnogi drugi, koji će govoriti o svom djetinjstvu i odrastanju, često teškom i kompliciranom. “Sport udaljava mlade od problema s alkoholom i drogom, spašava ih od lošeg društva i samoće, omogućava im da sebe bolje upoznaju i više cijene. Djeca koja su stidljiva, ili dolaze iz problematične obitelji, mogu pronaći snagu u sportu. Meni je sport mnogo pomogao, kao i mojoj kćerki Sonji, da prevaziđem teške momente. I danas u nekim trenucima oklijevanja sama sebe bodrim, govorim da je sve moguće, što je moto koji spaja sve sportove i predstavlja pravi pogled na život. Sport je takmičenje, ali i timski duh. I, kako je rekao Nelson Mandela, može spasiti svijet.”

Dvostruka oskarovka i najuspješnija američka izvođačica, sa 100 miliona prodatih albuma u Americi i 240 miliona u svijetu, u 71. godini i dalje aktivno glumi, pjeva, režira, bori se za ljudska prava i nikad ne zaboravlja siromaštvo koje je iskusila u djetinjstvu.

Od trenutka kada je 1960. stala za mikrofon njujorškog noćnog kluba The Lion do danas, ostala je neprikosnovena dama sa stilom u svijetu šou biznisa. Barbra Streisand nije pravila skandale niti se ponašala kao razmažena zvijezda. Jedan je od primjera kako se talentirana djevojka radom i upornošću može transformirati u pjevačicu koja je još uvijek prva na američkoj diskografskoj listi ženskih izvođača: do sada ima 100 miliona prodatih albuma u Americi i 240 miliona u svijetu. Tokom pet decenija plodne karijere dobila je dva Oscara, osam Grammyja, četiri Emmyja, nagrade Tony i Peabody. “Nije lako okarakterizirati umjetnost Barbre Streisand. Njena svestranost je nevjerovatna i bez presedana, glumica je, rediteljica, pjevačica i kompozitorica, producentica, scenaristica. Biti izvrstan na jednom polju je rijetkost, a biti izvrstan na više polja je više nego izvanredno. Jednoglasno je mišljenje da posjeduje kvalitete prave renesansne žene”, stoji u obrazloženju Američkog filmskog instituta koji joj je 2001. dodijelio Nagradu za životno djelo. Prema rezultatima istraživanja Reutersa, Barbra Streisand je najveća američka pjevačica poslije Drugog svjetskog rata. Savršena interpretatorica brodvejskog stila i fantastična muzička umjetnica, koja je osvojila sve postojeće nagrade, te je porede samo s Frankom Sinatrom, nikada nije iznevjerila svoju prvu ljubav – glumu. Pokazala je da je talenat presudan: “Beskorisno je učiti ako niste talentirani. Talenat je najvažniji i on je sve što vam treba.”

KAKO BITI JEDINSTVENA
Barbara Joan Streisand rođena je 24. aprila 1942. u njujorškom kvartu Brooklyn, u kojem je provela djetinjstvo, kao druga od troje djece Emanuela Streisanda i Diane Rosen, austrijskih doseljenika. Otac, po zanimanju učitelj, umro je od moždanog udara kad je imala nepunih 15 mjeseci, te je porodica zapala u finansijske poteškoće. Majka se kasnije ponovo udala, a Barbarin odnos s očuhom Louisom Kindom je od samog početka bio veoma napet i problematičan. Devet godina mlađa polusestra Roslyn Kind također je kasnije postala pjevačica. Barbara je pohađala obližnju Erasmus Hall High School, gdje je počela pjevati u horu. Još kao tinejdžerica nastupala je u noćnim klubovima, htjela je postati glumica, te je sudjelovala i u nekoliko off-Broadway produkcija. Neko vrijeme je nastupala u popularnom gay noćnom klubu The Lion, u Greenwich Villageu, kada je i skratila ime u Barbra. “Nisam voljela svoje ime, ali ga nisam htjela ni promijeniti. Bilo bi to previše, nekako lažno. Imala sam 18 i htjela biti jedinstvena, ljudi su mi predlagali razna imena... Kao Joanie Sands, naprimjer, jer je moje srednje ime Joan, ali sam odlučila samo izbaciti jedno slovo, postati Barbra i – opet sam bila jedinstvena.”

Godine 1962. prvi put se pojavila na Broadwayu, u mjuziklu I Can Get It for You Wholesale, s malom ali značajnom ulogom Miss Marmelstein. Ubrzo je potpisala ugovor s producentskom kućom Columbia Records te 1963. objavila debitantski The Barbra Streisand Album, koji je osvojio dvije Grammy nagrade. Pored tog albuma, ostali iz 60-ih, The Third Album, My Name Is Barbra, itd., smatraju se klasičnim izvedbama pozorišnih i kabaretskih komada. Uprkos uspjehu prvih albuma, do 1964. odbijala je nastupati na velikim koncertima kako bi se posvetila brodvejskoj predstavi Funny Girl (Smiješna djevojka), u kojoj je igrala više od dvije godine. Pjesma People iz te predstave bila je Barbrin prvi singl koji se našao među prvih deset na top listama, a istoimeni album bio joj je prvi koji je na njima zauzeo vodeće mjesto.

Godine 1968. debitirala je u Hollywoodu ulogom u romantičnoj muzičkoj komediji Smiješna djevojka Williama Wylera, gdje joj je partner bio Omar Sharif, snimljenoj prema istoimenom brodvejskom hitu. Dobila je prvog Oscara, nakon čega se pokušala okrenuti modernim muzičkim trendovima, ali se u rocku nije snašla kao ni mnogi tadašnji pjevači. Ipak je prevladao njen izniman vokalni talent, te je 1971. postigla veliki uspjeh albumom balada Stoney End. Tokom 70-ih uspješno je uskladila muzičku i filmsku karijeru. Njeni najpoznatiji filmovi iz tog perioda su komedija Što te tata pušta samu?, s Ryanom O’Nealom, te kultna drama s Robertom Redfordom iz 1973. Djevojka koju sam volio (The Way We Were). Drugog Oscara dobila je kao kompozitorica, zajedno s tekstopiscem Paulom Williamsom, za pjesmu Evergreen iz filma Zvijezda je rođena 1976., i postala prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada. Barbrina karijera nezaustavljivo je krenula uzlaznom putanjom, snimila je 35 studijskih albuma, 20 filmova, išla na turneje, čiji su koncerti bilježili rekordne posjete i zaradu. Posljednji Barbrin album, What Matters Most, izašao je 23. augusta prošle godine, a snimljen je, na njeno insistiranje, kao i ostali – uživo, s orkestrom u studiju.

DJEVOJKA KOJU SU VOLJELI
U vrijeme najveće popularnosti pričalo se o njenim mnogobrojnim avanturama i vezama s poznatim ličnostima. Prema eksplozivnoj neautoriziranoj biografiji Barbra: The Way She Is, koju je napisao Christopher Anderson, imala je tajnu ljubavnu aferu s princom Charlesom, koji je jednom izjavio kako je Barbra “moja jedina pin-up djevojka”. Navodno su imali romansu tokom njegovog boravka u Americi novembra 1994. Dvije godine prije toga rastavio se od princeze Diane i počeo vezu s Camillom Parker Bowles. Izvori u biografiji tvrde kako je Charles organizirao privatnu večeru za Barbru, te da je izgledalo kako su “vrlo naklonjeni jednom drugom”.

Princ Charles upoznao je šest godina stariju Barbru 1974. na setu Smiješne djevojke nakon što je svratio u studio Columbia u Hollywoodu u nadi da će je sresti. Podijelili su šoljicu kafe u 20-minutnom razgovoru. Charles je kasnije napisao: “Ja i dalje tvrdim da ona ima veliku seksualnu privlačnost”, dok se Barbra šalila kako bi, da nije bila nervozna kad ga je upoznavala, možda i pobijedila Dianu i postala njegova žena. U knjizi stoji kako se par vidio u Londonu u aprilu 1994. kad je Barbra nastupala na svečanosti Charlesove humanitarne zaklade u Wembley Areni. Barbra mu je tad pjevala i zadirkivala ga o tome kakvi bi naslovi u novinama bili kad bi njih dvoje završili zajedno. Zapravo, na prinčevom putovanju u Los Angeles u novembru iste godine, njih dvoje su navodno postali iznimno bliski, i to na večeri priređenoj u njegovu čast. Nekoliko dana kasnije našli su se na intimnom druženju uz šolju čaja u hotelu Bel Air, gdje je Charles odsjeo. Prema riječima Harolda Brooksa Baker, direktora Burke’s Peeragea, aristokratskog i kraljevskog rodoslova, zvanično objašnjenje je bilo da su Charles i Barbra imali druženje uz čaj. “Pa, princ Charles je godinama imao ‘druženja uz čaj’ s nizom žena. Koliko sam shvatio, bio je potpuno opijen Barbrom… Je li iko ikad odbio Charlesa? Koliko ja znam – nije.” U augustu naredne godine Barbra je stigla u London u pratnji ljubavnika Jona Voighta, oca Angeline Jolie. Nisu zastali da posjete princa na  njegovom seoskom imanju u Highgroveu. U knjizi nadalje piše da je, prema tvrdnjama bivšeg člana Charlesovog ličnog osoblja, princ morao držati odstojanje kako njegova tadašnja ljubavnica Camilla ne bi saznala za njega i Barbru. “Princ i Miss Streisand bili su nježni jedno prema drugom. Ušao sam u sobu u kojoj su boravili i očito ih prekinuo u nečemu – bili su prilično zbinjeni.” Glasnogovornik princa Charlesa kao i Barbra odbili su komentirati navode iz knjige.

U biografiji se tvrdi kako je Streisand imala vezu i s glumcima Warrenom Beattyjem, Liamom Neesonom, Omarom Sharifom, Ryanom O’Nealom i Donom Johnsonom, teniserom Andreom Agassijem, ali i Dianinim ljubavnikom Dodijem Al Fayedom. Anderson razrađuje detalje Barbrine kratke romanse s Dodijem, koji je poginuo s Lady Di u saobraćajnoj nesreći u Parizu. Petnaest godina mlađeg Dodija Barbra je upoznala početkom 80-ih, nakon što je bila impresionirana filmom Vatrene kočije, čiju je produkciju pomogao. Pomalo jezivo, knjiga otkriva kako je tokom jedne vožnje s Barbrom, Dodi, u pokušaju da pobjegne fotografima koji su ih u stopu pratili, naredio vozaču da stisne gas, dok je Barbra u strahu povikala da uspore: “Hej, ubit ćeš nas!” Također, u knjizi se navodi kako je Hillary Clinton bila ubijeđena da je njezin suprug Bill bio opsjednut pjevačicom. Navodno je u martu 1993., dok je Hillary bila u Arkansasu pazeći na oca na samrti, Barbra prespavala u Bijeloj  kući, a narednog jutra Bill Clinton održao je press konferenciju s jasnim ogrebotinama na vratu i licu. Izvori iz Bijele kuće tvrde kako su se supružnici posvađali zbog toga. Navodno je Hillary vikala na muža: “Pobogu Bill! Ja sam ovdje s umirućim ocem, a ti si tamo s Barbrom. Je li stvarno morala prespavati?!”

Početkom 90-ih Barbra se pojavila u javnosti s teniskim asom Andreom Agassijem, za kojeg je rekla da je “vrlo inteligentan, vrlo, vrlo senzitivan, i puno zreliji u odnosu na njegove godine.” Što se tiče njihove veze, Agassi je objasnio: “Odgovaramo jedno drugom, i šta ako je starija 28 godina? To što smo izloženi javnoj osudi samo začinjava naš odnos i naše prijateljstvo čini zabranjenim, tabuom.”

U ČEMU JE TAJNA?
Fatalna Barbra udavala se dvaput. S glumcem Elliottom Gouldom bila je u braku od 1963. do 1971., a sina Jasona Goulda rodila je 1966. godine. Drugi muž, James Brolin, također je glumac, vjenčali su se 1998. godine, nemaju djece i žive u Malibuu. “Mislim da se po prvi put ne plašim ljubavi. Jim je ispunio prazninu u mom životu za koju sam mislila da ju je nemoguće ispuniti. Odrastanje bez oca u meni je stvorilo duboku rupu koju ništa nije moglo ispuniti. On ne samo da je moj ljubavnik i najbolji prijatelj, već i neko ko se s vremena na vrijeme nađe u ulozi moga oca.”

Kada je pitaju koja je tajna njenog mladalačkog izgleda, Barbra kaže da su najvažniji – sreća u ljubavi i sretan brak s Jamesom Brolinom. Jedna je od rijetkih zvijezda koja se ne ustručava pojaviti bez šminke (omiljeni proizvod za njegu lica joj je Gale Hayman Night Cream, koja košta deset dolara), nikada ne vježba, iako je pokušala s jogom, aerobikom, pilatesom, te imala osobnog trenera. “To jednostavno nije za mene, ne volim ni vokalne vježbe, dosadno mi je bilo kakvo vježbanje.” Pokušavala se zdravo hraniti, bila na raznim dijetama, ali odustajala jer previše voli palačinke i jede ih svakog jutra za doručak. Jedini skandal za vrijeme Barbrine višedecenijske karijere je navodni pornofilm snimljen početkom šezdesetih. Crno-bijeli uradak je, prema nekim navodima, izašao u samo 200 kopija, po cijeni od 50 dolara, a naknadno je nazvan Barbra Streisend in Hard Core. U intervjuu koji je dala Playboyu 1977., objasnila je da djevojka iz filma donekle liči na nju, samo što je deblja i ima kvrgave prste. Međutim, prije nego je postala zvijezda, pokazala je grudi u filmu Sova i mačkica iz 1971., te ga kasnije uspjela cenzurirati sudskim putem. 

SVE ZA LJUDSKA PRAVA
Iako je u aprilu proslavila 70. rođendan, ne pada joj na pamet da prestane s radom, te ćemo je krajem godine gledati u filmu The Guilt Trip, rediteljice Anne Fletcher, a počela je sa snimanjem mjuzikla Gipsy, Stephena Sondheima, u kojem igra glavnu ulogu. Poslije 16 godina, nakon filma Ogledalo ima dva lica, odlučila se vratiti režiji: Skinny and Cat je ljubavna priča o piscu Erskineu Caldwellu i njegovoj supruzi fotoreporterki Margaret Bourke-White, u kojoj će glavne uloge tumačiti Cate Blanchett i Colin Firth. Streisandova je izjavila da će režiranje biti veliki izazov poslije duge pauze, a snimanje će početi čim prikupi potrebnih 20 miliona dolara. Barbra je društveno aktivna, podržava demokrate, zalaže se za kontrolu naoružanja, pomoć žrtvama uragana Katrina, podržava reproduktivna prava žena, te LGBT prava, kao što su pravo na usvajanje djece i brak. Pored otvorenih zagovaranja poštovanja ljudskih prava, osnovala je The Streisand Foundation, specijaliziranu za finansiranje projekata koji se bave sidom, ekologijom, rakom dojke i slobodom govora. “Željela bih da smo živjeli u vrijeme kad nam nisu trebali zakoni da nas čuvaju od diskriminacije”, rekla je. Vjeruje da je siromaštvo u kojem je odrastala na nju ostavilo ostavilo dubok trag. “Još uvijek kada odem na krstarenje svojom jahtom ne vjerujem da to sebi mogu priuštiti. Kad si siromašan kao dijete, uvijek si na neki način siromašan. Dio mene je još ona malena djevojčica koja nikad nije imala lutku, a svi drugi su je imali”, objašnjava Barbra koja toliko voli lutke da im je izgradila kuću, te počela saradnju s kompanijom Matell, proizvođačem Barbika, kako bi dizajnirali lutku po uzoru na nju. “Nisam sasvim zadovoljna rezultatom, kosa joj je previše srebrna, a mašna na bluzi prekratka. Ali, mnogo su se trudili, pa je to okej.” Prije dvoje godine objavila je knjigu My Passion For Design, u kojoj donosi vlastita iskustva tokom uređenja kuće u Malibuu, te govori o strasti prema umjetnosti, bojama i uređenju vrta. U knjizi ima i nešto detalja iz Barbrinog privatnog života, što je izdavače podstaknulo na pitanja o izdavanju autobiografije. “To se neće desiti u skorije vrijeme, još nisam spremna biti toliko otvorena prema cijelom svijetu.”

“Ne bih opet imala 20 godina. Sad znam više o životu. Osjećam se ugodnije u vlastitoj koži”, veli seksepilna i ženstvena američka glumica Susan Sarandon. Oskarovka iza koje je više od 70 filmova poznata je i kao okorjela liberalka i ljevičarka: već tri decenije aktivno učestvuje u mnogim dobrotvornim akcijama, kao i demonstracijama protiv rata i diskriminacije homoseksualaca.

Ako ste se ikada pitali kako je biti 65-godišnja glumica u Hollywoodu, Susan Sarandon ima odgovor. “Tačno je da nema mnogo pozitivnih strana. Doživjela sam mnoga razočarenja jer je teško biti dijelom ovog posebnog svijeta, a ne biti ovisnik, o alkoholu ili drogi svejedno, ili ne postati histerična i ljuta stara žena. Sebi treba priznati da je teško i da je jedina alternativa koja ostaje, ako se ne želiš prilagoditi, promijeniti posao. Nisam jedina kojoj je bilo teško kada je shvatila kako stvari stoje, svi prolazimo kroz takve faze”, izjavila je nedavno glumica koja se još ne predaje i koja obožava biti seksi, ali je “svjesna da je taj period života okončan oko 40. rođendana”.

Rođena 4. oktobra 1946. godine u New Yorku kao Susan Abigail Tomalin, bila je najstarije od devetero djece domaćice Lenore Marie Criscione i Phillipa Lesliea Tomalina, televizijskog producenta i pjevača. S očeve strane ima engleske, irske i velške krvi, dok je majka Amerikanka talijanskog porijekla. Vaspitavana je prema strogim katoličkim principima, a pohađala je i Katoličku školu u Edisonu, New Yersey, gdje je 1964. završila i srednju školu. Nakon toga upisala je glumu na vašingtonskom Katoličkom univerzitetu Amerike. Po završetku fakulteta počinje glumiti, a od 1970. i prve uloge u drami Joe, Johna G. Avildsena, do danas snimila je preko 70 filmova, između ostalih: Rocky Horror Picture Show, Slatka mala, Glad, Vještice iz Eastwicka,Bull Durham, Thelma & Louise, Male žene,Klijent, Dead Man Walking – za kojeg je dobila jedinog Oscara u karijeri. Susan je i danas angažirana, ponuda za nove uloge ne nedostaje, što objašnjava činjenicom da je jedna od rijetkih u Hollywoodu koja ima bore i koja izgleda u skladu s godinama.

LUCIDNI RAZGOVORI Susan Sarandon nije samo glumica; ova okorjela liberalka i ljevičarka poznata je kao jedna od najvećih aktivistica u Hollywoodu. Već tri decenije aktivno učestvuje u mnogim dobrotvornim akcijama, kao i demonstracijama protiv rata i diskriminacije homoseksualaca. Kao suvlasnica stonoteniskog kluba Spin, nedavno je gradu New Yorku poklonila 75.000 dolara za razvoj stonog tenisa u državnim školama, smatrajući da sport ublažava stres te da je “odličan za djecu koja imaju problem s koncentracijom i potrebna im je vježba”. Kao djevojka sudjelovala je u demonstracijama protiv rata u Vijetnamu, žestoko se protivila invaziji na Irak 2003. godine, a pojavila se i na demonstracijama na Wall Streetu 27. septembra 2011. godine. U oktobru prošle godine šokirala je javnost i razbjesnila Katoličku crkvu. U intervjuu koji je dala glumcu Bobu Balabanu, kao gošća Internacionalnog filmskog festivala u Hamptonsu, nazvala je nacistom papu Benedikta XVI. “Jednom su mi već rekli da sam pretjerani primjer izvornog grijeha”, komentirala je kritike upućene povodom te izjavu.

A u emisiji Lucid Conversations, u intervjuu Alanu Cummingu, u februaru ove godine, izjavila je: “Ako neka žena želi zatrudniti a ne ide joj, neka ode u Italiju, u Rim. Neka sebi dopusti ugodan odmor s partnerom, opuštanje uz dobru hranu i vino, i neka uživaju u seksu. Vjerovatno će ostati u drugom stanju. To je upravo ono što se meni dogodilo, moja Eva začeta je na stepenicama Španskog trga.” Nakon pomalo šokantnog uvoda, Susan je govorila o svom zdravstvenom problemu, o teškom obliku endometrioze, ginekološkom poremećaju od kojeg pati mnogo žena. Mislila je da nikada neće moći imati djece, a tog ljeta u Rimu, 1984. godine, dok je bila u kratkoj ali strasnoj vezi s talijanskim rediteljem Francom Amurrijem, desilo se ono što je priželjkivala: ostala je u drugom stanju. Petnaestog  marta 1985. rodila je prvo dijete, kćerku Evu Amurri.

Kada je 1982. glumila u filmu The Tempest, reditelj John Cassavetes govorio joj je da ne treba rađati, da se treba odreći majčinstva, jer poslije njega nikada neće biti dovoljno senzualna. “Smijala sam se tada i sada se smijem kada se toga sjetim. Imam troje djece, zadovoljna sam što me muškarci još smatraju poželjnom. Obožavam taj osjećaj.”

LJUBAV TRAJE 23 GODINE Od 1967. do 1979. bila je u braku s Chrisom Sarandonom, kojeg je upoznala na fakultetu. Imali su po 20 kada su se vjenčali, upoznali su se na fakultetu, bio joj je prvi dečko i najbolji prijatelj. “Kasno sam izgubila nevinost i udala se mlada jer sam vezu i brak shvatala ozbiljno. Iako sama sebe još donekle smatram hipi djevojkom, nisam bila pretjerano neobuzdana ili divlja, imala sam vrlo malo partnera. Sada u mom životu ima mnogo ljudi, ali više nikoga ne uzimam zdravo za gotovo. Veza s ljudima ili poslom je kao živo biće, koje raste i razvija se, nije nešto što dobiješ i čuvaš. Svaku vezu treba njegovati, treba biti i ostati radoznao, jer kada se zadovoljiš onim što imaš sigurno ćeš vremenom zapeti u odnosu.”

Poslije razlaza s glumcem Timom Robbinsom, koji je šokirao i kolege i javnost, Susan je u intervjuu za britanski Daily Telegraph govorila o njihovoj 23 godine dugoj vezi. Priznala je da joj je razvod teško pao, jer nije očekivala da će do njega doći. “Nismo se nikad vjenčali, a često su nam postavljali to pitanje. Meni se sviđa pomisao da sam izabrala da budem s nekom osobom jer to želim, a ne zbog komada papira. Sada više nisam sigurna da je tako... Možda veze služe da dobijemo djecu i onda se završe.” S Timom Robbinsom ima dva sina, Jacka Henryja (23) i Milesa Guthrieja (20). Veza između Susan i 12 godina mlađeg Tima započela je 1987, na snimanju filma Bull Durham, u kojem su igrali ljubavnike.

Posljednje tri godine često je u društvu 32 godine mlađeg Jonathana Bricklina, zbog kojeg je navodno ostavila Robbinsa, što je negirala, tvrdeći da su najprije postali poslovni partneri, kada je uložila novac u njegov stonoteniski klub, te da su samo dobri prijatelji.

ŽENSKO PRIJATELJSTVO Film Ridleya Scotta iz 1991., Thelma & Louise, s Geenom Davis i Susan Sarandon, postao je kultni, proslavivši glavne glumice i tada mlađahnog Brada Pitta. Magazin Vanity Fair je prošle godine obilježio 20. godišnjicu ovog ostvarenja, nazivajući ga modernim klasikom, čije su protagonistice postale besmrtne zahvaljujući jednoj od najuzbudljivijih avantura na cesti, ali najviše izuzetno upečatljivoj finalnoj sceni. Mnogi su film nazivali feminističkim, sa čime se Susan ne slaže, niti smatra da je u pitanju djelo čija je tema osveta žena muškarcima. Ali i poslije dvije decenije želi svima postaviti pitanje: zašto se muškarci i danas tako ponašaju? “Veoma su rijetki filmovi u kojima imate dvije glavne ženske uloge, a ni danas, osim Kathryn Bigelow, nema među rediteljima žena koje rade na velikim projektima. Cijelim Hollywoodom još dominiraju muškarci, moć je u njihovim rukama. Današnje žene su emancipirane i odlučne, ali su i dalje prve žrtve ekonomske krize, a nasilje i silovanja nisu iščezli. Nadam se da će vremenom biti sve više žena koje pomažu drugim ženama. Volim ovaj film, ali bi mi se sada mnogo više sviđao da glavne junakinje nisu završile u ponoru.”

Inače, za ženska prijateljstva Susan vjeruje da imaju nevjerovatnu moć. Kaže da ima mnogo prijateljica, neke čak iz djetinjstva, s kojima je odrastala i zajedno prevazilazila mnoge probleme i iskušenja. “Ne znam kako bih bez njih preživjela teške trenutke. Među nama ne postoji suparništvo, različitih smo zanimanja i godina, ali sve su zabavne, briljantne i strasne. Kada postoji takva baza, prijateljstvo je vječno. Znam nekad biti gruba u iskrenosti, kod mene ne postoji autocenzura, zato jer želim apsolutno iskreno prijateljstvo. I, iako se uvijek ne slažemo, znamo da uvijek možemo računati jedna na drugu. Bolje je izgubiti muža nego prijateljicu”, kaže Susan, te priznaje kako ima malo muških prijatelja, a svi su homoseksualci.

BORE SU LJEPŠE Nekoliko godina bila je zaštitno lice Revlona, mada je znala da je mnogo starija nego što bi trebala biti za tu ulogu, i da obično prekidaju ugovor i s mnogo mlađim od nje. “Tada sam sebi rekla, dobro je što kažu da lice žene u određenim godinama može biti privlačno i izazvati osjećaje.” Priznala je da se podrvgnula estetskoj hirurgiji, korigirala je podočnjake i imala liposukciju podvaljka, te da bi probala i botox kada ljekari ne bi pretjerivali. “Sredila bih moje dvije velike bore na čelu, ali ako neću moći pokretati lice, ako ću postati neprepoznatljiva, kako to može biti ljepše? Mislim da niko ne želi izgledati kao žena koja se samo predstavlja kao vi”, iskrena je Susan. “Ono što vam može uništiti holivudsku karijeru je da ostarite i udebljate se. Ne znam kako će me u Hollywoodu ubuduće tretirati, ali nikada ne bih prihvatila uloge, uglavnom loše, kao što čine neki muškarci samo zbog velikog honorara. Hollywood je fabrika filmova i ne očekujem ništa, samo bih željela da nisu obavezno o bijelom heteroseksualcu.”

Kontroverzna zvijezda burleske, koja se proslavila kupanjem u ogromnoj čaši martinija i sedmogodišnjom vezom sa šokantnim pjevačem Marilynom Mansonom, karijeru je započela kao glumica u filmovima za odrasle. Inspiracija zlatnim dobom Hollywooda i ljubav prema ekstravagantnom retro donjem rublju dovela ju je do svjetske popularnosti, tako da se danas više ne naziva striptizetom, već umjetnicom.

Nekadašnja krhka plavuša danas je oličenje seksepila i senzualnosti, nadahnuće mnogim dizajnerima i zaštitno lice slavnih brendova. Ona je i modna ikona i kraljica burleske koja je ostvarila želju da pokaže svima kako striptiz nije jeftin i prljav, te od njega napravila mnogo više od običnog skidanja uz muziku i ples. Oživjela je nekadašnji glamur holivudskih zvijezda, stvorila umjetnost čiji je jedinstven predstavnik, prva dama gracioznog i senzualnog plesa. Za razliku od klasičnog striptiza, obično posla kojim plesačice zarađuju za život, umjetnici burleske posvećuju tome cijeli život, uživaju u nastupima pred publikom, a za kostime i šminku troše čitavo bogatstvo. Burleska je, zapravo, vrsta kabarea iz 20-ih i 30-ih godina, humoristična pozorišna zabava koja uključuje parodiju i grotesku, kojoj se tokom vremena dodao i striptiz. Danas je to, ukratko, erotski šou s elementima komedije. Burleska slavi ljepotu tijela i ne poznaje skidanje do kraja, a da performansi ne poznaju granice, dokaz je Ditin ples u raskošnoj, skupocjenoj odjeći koji se završi u ogromnoj čaši za martini. “Iako neki tvrde da ovo što radim nije sinonim seksualne slobode, smatram da je više nego oslobađajuće zaraditi 20.000 dolara za deset minuta.”

POTRAGA ZA KORZETOM
Dita Von Teese pseudonim je Heather Renée Sweet, rođene 28. septembra 1972. u Rochesteru, savezna država Michigan. Srednja od tri kćerke manikirke i mašinskog radnika, odmalena je, pod uticajem majke, razvijala posebnu ljubav prema filmu i mjuziklima iz četrdesetih. Očarana starom, takozvanom zlatnom erom Hollywooda, Heather se počinje poistovjećivati s ondašnjim divama koje je obožavala i oblačiti se u njihovom stilu. Među najomiljenijim bila joj je platinasta pin-up ikona iz doba Drugog svjetskog rata, glumica, pjevačica i plesačica Betty Grable. Kako joj je, kao većini djevojčica, prva želja bila da postane balerina, Heather počinje odlaziti na časove klasičnog baleta, što joj je kasnije bilo od velike pomoći. Kada otac dobiva novi posao, kao dvanaestogodišnjakinja s porodicom seli u Kaliforniju, u Orange County. Tri godine kasnije našla je prvi posao i počela raditi u prodavnici donjeg rublja. Razlog zbog kojeg je odlučila potražiti posao bilo je razočarenje. S majkom je išla kupiti prvi grudnjak: uz obične najlonke boje kože, kupile su i bijeli, pamučni grudnjak, nimalo sličan onom koji je žarko željela. Zamišljala se u fantastičnim, seksi kreacijama, korzetima i halterima koje je vidjela na fotografijama omiljenih glumica u kolekciji očevih Playboya, te je morala naći posao kako bi ih kupila. Radeći kao prodavačica, dovoljno je zarađivala da kupi željeno rublje i istakne ženstvenost.

Strast prema vintage odjeći učinila je da napusti ideju o plesanju na prstima i da poslije University High School, u gradiću Irvine, počne studirati Istoriju mode, sa željom da radi kao pozorišni i filmski kostimograf. “Oduvijek sam bila opsjednuta donjim rubljem, a kada sam s 15 počela raditi i dala se u potragu za korzetom, mislila sam da ih više niko ne pravi. Prijatelj mi je dao adresu jedne prodavnice, a tamo sam upoznala simpatičnog starca koji mi je ispričao sve što je znao o svijetu mog interesiranja. Još tada je nastala ideja, tačnije, jasna slika o tome kako bi trebali izgledati moji nastupi.”

163 CENTIMETRA SEKSEPILA
Karijeru striptizete počela je kao devetnaestogodišnjakinja, a u klubovima gdje je nastupala od ostalih plesačica razlikovala se sofisticiranom izvedbom i originalnošću. Voljela je osmišljavati numere u stilu četrdesetih, odjevena u korzete, sa satenskim rukavicama do laktova i kosom skupljenom u punđu, koje su privlačile i osvajale publiku. Na početku karijere snimila je nekoliko softcore filmova, kao što su Romancing Sara i Matter of Trust, te dva pornića Andrewa Blakea, Pin Ups 2 i Decadence, pod imenom Bedroom Betty. Ako je elegancija njenih izvedbi podsjećala na ljepotice Gypsy Rose Lee i Betty Grable, Ditin izgled je nedvosmisleno inspiriran Bettie Page. Dita je prirodna plavuša nježnobijelog lica, što nikako nije odgovaralo izgledu koji je zamislila, te je, u svijetu punom tamnokosih koje se pretvaraju u platinaste ljepotice i redovno posjećuju solarij, ofarbala kosu u crno, potamnila obrve, zadržala porculanskobijeli ten te usne i nokte bojila jarkocrveno. Tako se malena Dita, visoka 163 centimetra i teška pedesetak kilograma, uspješno izdvojila od mnoštva ostalih, uglavnom sličnih djevojaka, počela raditi kao model za najpoznatije fetiš časopise Marquis i Bizzare, te se pojavila na omotu Midorijeve knjige The Seductive Art of Japanese Bondage. Nisu samo fetišisti i ljubitelji lateksa cijenili njenu posebnu ljepotu, Dita je brzo postala muza mnogim umjetnicima, među kojima se ističe Christian Louboutin: slavni francuski dizajner postao je i Ditin veliki prijatelj, koji joj za svaki nastup kreira posebne cipele.

SAVRŠENI DŽENTLMEN
Postala je poznata širem auditoriju tokom sedmogodišnje veze sa šokantnom muzičkom zvijezdom, Brianom Warnerom, umjetničkog imena Marilyn Manson, koji pažnju izaziva ekscentričnim izgledom, ponašanjem i nastupima na kojima se suprotstavlja crkvenim i političkim krugovima. Nakon neuspješnog telefonskog dogovora njihovih menadžera o saradnji na snimanju spota, Manson je nazvao Ditu, upoznali su se i pozvao ju je na rođendansku zabavu. Tog petog januara 2001., kada je Dita na rođendan stigla s flašom apsinta u rukama, zvanično počinje njihova veza, jer je slavljenik “bio savršeni džentlmen”. Tri godine kasnije, Manson je, klečeći na podu njihovog stana u Los Angelesu, zaprosio Ditu, pružajući joj antikni dijamantni prsten od sedam karata. Iako su se vjenčali krajem novembra 2005., na privatnoj zabavi, sedam dana kasnije, u dvorcu Gurteen, vlasništvu zajedničkog prijatelja, umjetnika Gottfrieda Helnweina, na sjeveru Irske, priređena je nimalo obična ceremonija. Zavjete su izgovorili u ponoć uz zvuke harfe, odjeveni u kostime iz 18. vijeka, a obred je predvodio još jedan zajednički prijatelj, čileanski pisac i reditelj Alejandro Jodorowski. Gostima je priređena prava gotička gozba, a među njih šezdesetak bili su Lisa Marie Presley, Ozzy i Sharon Osbourne, Keanu Reeves, David Lynch..., dok je za muziku bio zadužen njemački pjevač Max Raabe. Njihov burni brak okončan je krajem 2006. zbog već uobičajenih “nepomirljivih razlika”, a zvanično potpisivanje dokumenata desilo se petog januara 2007., na Mansonov 38. rođendan. Osim neslaganja, za razvod je kriva i glumica Evan Rachel Wood, koja Mansonu nije bila samo inspiracija za tadašnji projekt, ploču Eat Me, Drink Me. Dita, koja je prije braka bila u kraćim vezama s Mikeom Nessom, vođom grupe Social Distortion, i glumcem Peterom Sarsgaardom, krizu na privatnom planu prevazišla je uz pomoć ironije: odobrila je Penthouseu da objavi njene seksi fotografije na naslovnici i u editorijalu pod nazivom See what Manson’s Missing!

 “U prošlosti sam bila u vezama s muškarcima koji su se prema meni ponašali kao da sam kraljica, istovremeno nipodaštavajući sve druge ljude. Isprva me je to privlačilo, osjećala sam se drugačijom, povlaštenom, a onda sam shvatila da svu tu nevaspitanost, taj nedostatak poštovanja mogu osjetiti i na svojoj koži. Shvatila sam da to nije u redu. Znali su moji partneri biti i veoma nasilni, te me pod uticajem droge gađati svim i svačim. Sada volim bit u društvu osoba koje su šarmantne, vaspitane i dobrih manira, prema meni i prema svima”, izjavila je za talijanski Playboy Dita, koja je od 2009. u vezi s francuskim glumcem plave krvi, a to je 11 godina mlađi Louis-Marie de Castelbajac, sin poznatog modnog dizajnera Jean-Charlesa de Castelbajaca. “Louis je nevjerovatno romantičan. Kada me prvi put odveo u porodični dvorac, kuhao mi je, bio veoma pažljiv, a ja, nenaviknuta na takve ljude, danima nakon odlaska nisam bila u stanju govoriti. Kao da me je začarao,” priznaje zaljubljena Dita koja je zbog Louisa kupila stan u Parizu.

OD PLAYBOYA DO CRAZY HORSA
U decembru 2002. pozirala je naslovnicu Playboya, što je učinilo da za nju saznaju u cijeloj Americi. Za potrebe naslovnice nastalo je i prezime koje danas nosi: iz telefonskog imenika izabrala je Von Treese, ali je greškom odštampano Teese, dok je ime ranije uzela od njemačke glumice iz dvadesetih Dite Parlo. Nakon Playboya su uslijedili angažmani za mnogobrojne kampanje. Godine 2005. zajedno s Mansonom pozirala je za kampanju Vivienne Westwood, nosila je Moschinove i Gaultierove revije, bila zaštitno lice brendova rublja Agent Provocateur, Frederick’s of Hollywood, te Wonderbra, za koji je kreirala i vlastitu liniju, zatim avionske kompanije Virgin, vode Perrier, poznatog francuskog likera Cointreau, koji joj je posvetio CointreauTeese, personalizirani koktel s mirisom ljubičice, a oktobru 2006. bila je prva gošća u istoriji Crazy Horsea. Početkom ove godine je s nogometašem Thierryjem Henryem snimila reklamu za Renault Clio Va va voom koja je u Velikoj Britaniji zabranjena za mlađe od 18.

 “Pronašla sam način da izrazim svoju ličnost i senzualnost. Često me žene pitaju šta da urade kako bi bile seksi, ali nema univerzalnog pravila, a ukusi su različiti. Ono što je meni seksi ne mora biti nekom drugom, i obrnuto. Najvažnije je zapamtiti da se najprije trebamo sviđati sami sebi, pa tek onda drugima. Trebate vjerovati u sebe, vjerovati u ono što radite kako biste bili zadovoljni i uspješni. Prije nekoliko godina burleska je bila više kao underground pokret, a zahvaljujući meni je postala popularna. Kada sam tek počela, moju publiku činili su uglavnom fetišisti, ljubitelji pin-upa i stila Betty Page iz doba prije Playboya, a vremenom, iz nastupa u nastup privlačila sam sve više ljudi. Nije mi bilo lako, nisam se svima sviđala, ali sam uvijek voljela i volim to što radim, zbog toga sam i uspjela. Ne stidim se početaka u jeftinim striptiz-barovima; tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka zvijezde burleske bile su striptizete, a najpoznatija svih vremena, Gypsy Rose Lee, sama sebe je zvala kraljicom striptiza. Današnje djevojke vole reći da su plesačice ili umjetnice, jer se stide reći roditeljima čime se bave. Istina je da se termin umjetnik zloupotrebljava i, iako bih to voljela reći za sebe, ne smatram se umjetnicom nego zabavljačicom.”

Gotovo da je ne možete zamisliti bez cigarete koja je kao light motiv njene autentične pojave i prizvuka frankofonije u njenom hrapavom glasu.

Proslavila se filmovima francuskog novog talasa, a magazin Empire uvrstio ju je na listu najseksipilnijih žena u istoriji filmografije. Snimila je više od stotinu filmova a karijeru je započela prije 60 godina. Kao arhetip talentovane glumice Jeanne Moreau tumačući likove poput Margaret Diras pokazala je koliko inteligentna žena može biti istovremeno i seksi.
Ekstremno cijenjena evropska i holivudska glumica imidž vječne "ljubavnice" dobija poslije filma " Les Amants" davne 1958. godine, sa kojim skreće pažnju na svoj neupitan talenat za glumu, demonstrirajući sa svim svojim narednim ulogama kako izgleda sjediniti se sa likom i pretvoriti tuđu fikciju u autobiografsku priču... 
Njena višeslojna atraktivnost i boemski duh 60 -tih godina nadmašili su ljepotu Bridgitte Bardot, sa kojom je 1965. godine igrala u filmu Viva Maria. Biti glumica za nju značilo je biti u središtu maštanja muškaraca, a voljeti za nju znači štititi tijelo i duh od starosti. Kada je primljena u Academie Des Beaux Arts čuveni modni dizajner Pierre Cardin sa kojim je bila u vezi držeći prigodan govor dodao je intiman detalj iz njihove zajedničke prošlosti i rekao: " U Veneciji smo u hotelu Danielli u sobi gdje su živjeli Musset i George Sand vodili ljubav, naša tijela su ležala isprepletena i bila jedno, ima li ljepše stvari za koju vrijedi živjeti? 
Morreau je imala mnogo ljubavnih afera što čini dio njene bogate biografije, a bila je i neprežaljena nikad ostvarena ljubav čuvenog Orsona Wellesa koji je na njen život imao velikog uticaja.

Iako je kao mlađa koproducirala filmove u kojima je i sama igrala, od kojih je jedan bio i njen možda najpoznatiji film "Jules et Jim", režijom se počela baviti 70 – tih godina kada je snimila film "Lumiere" za kojeg je napisala i scenario i odigrala ulogu Sarah, glumice svojih godina koja je često u ljubavnim vezama sa rediteljima dok snima njihove filmove, što predstavlja jednu od paralela sa njenim privatnim životom s obzirom na vezu sa rediteljem Louisom Malleom.

" Snimanje filmova je nevjerovatna avantura, to je putovanje gdje nosite sav vaš " prtljag " i idete u neku drugu dimenziju uranjajući u ljudske misli sve dublje i dublje", riječi su glumice.

Dobila je nekoliko nagrada za životno dijelo uključujući i nagradu Zlatni medvjed koja joj je uručena na festivalu u Berlinu 1998. godine ali i nagradu Francuske akademije . Kao pjevačica nastupala je sa Frankom Sinatrom u Carnagie Hillu ali i sa Milesom Davisom, ima mnoštvo snimljenih albuma mada je koncerte i direktan kontakt sa publikom najčešće izbjegavala. 
Kretala se u društvenim krugovima gdje su preovladavali književnici i umjetnici a bila je blizak prijatelj sa piscima poput Jeana Cocteaua, Margaret Duras i Henryjem Millerom. Na fakultetu u New Yorku Jeanne Moreau dobila je zvanje doktora umjetnosti a bila je i temom retrospektive u Muzeju moderne umjetnosti kojoj je posvetila šest decenija svog života. U jednom od intervjua istakla je da je glavni cilj u njenom životu bio nepovoditi se za onim što drugi od nas očekuju nego slijediti putokaze za svoj sopstveni životni put.

Kredibilitet legende francuskog filma i epitet besmrtne Mademoiselle dobila je zahvaljujući snažno izraženoj ličnosti, a spada u grupu rijetkih zvijezda koja starenje smatra privilegijom jer sa sobom nosi mudrost.

 
Uz "Brižitu nacionale" smatra se simbolom lepote, ženstvenosti i šarma francuskog filma. No, za razliku od Brižit Bardo, Žana Moro je plenila i svojim duhovnom koliko i fizičkom lepotom. Orson Vels ju je proglasio najvećom glumicom svih vremena.

Lepa, talentovana, seksepilna i, za razliku od mnogih tadašnjih filmskih diva, samosvojna, sa intelektom koji odskače od pozantog stereotipa - to je Žana Moro, glumica za koju se tvrdi da je jedan od simbola francuskog filma, ali i svetskog filma zlatnih šezdesetih godina minulog veka. Na filmskoj pozornici ona je uz "Brižitu nacionale" u vreme svog punog sjaja smatrana simbolom lepote, ženstvenosti i šarma francuskog filma. No, kako tvrde mnogi filmski kritičari, za razliku od Brižit Bardo, Žana Moro je plenila i svojim duhovnom koliko i fizičkom lepotom, i neretko je sa intelektualcima svoga vremena Žakom Koktoom i Henrijem Milerom umela da vodi maratonske intelektualne polemike. Iza sebe ima 130 snimljenih filmova, više od 50 pozorišnih uloga, tri filmske režije, nekoliko zapaženih scenarija i osam albuma šansona.

No, kako je ona ipak i pre svega bila žena, i to neodoljive lepote, njen život takođe u mnogočemu liči na uobičajeni filmski kliše - mnogo veza i ljubavnih romansi sa zvezdana toga sveta, uz nekoliko propalih brakova. Njeni biografi ne propuštaju priliku da spomenu kako je Žana Moro uspela da zavede i jednog Pjera Kardena, osvedočenog homoseksulaca, koji je samo zbog nje odlučio da privremeno promeni svoju seksulanu orijentaciju. Žanu Moro je novembra 2007. Nacionalnim ordenom za zasluge odlikovao francuski ministar kulture Reno Donedije de Vabr. "Vi ste istaknuta ličnost filma, zaštitni znak dasaka koje život znače, mitska umetnica, velika dama koja je duboko dirnula srca gledalaca. Vi ste jedinstvena ambasadorka francuskog filma, kulture i elegancije", rekao je tom prilikom ministar Donedije. Pored brojnih priznanja u zemlji, uključujući i francusko filmsko priznanje Cezar za životno delo, Žana Moro je 1991. nagrađena Zlatnim lavom za životno delo u Veneciji, a 1998. godine Oskarom za životno delo. Dve godine kasnije dobila je počasnog Zlatnog medveda na filmskom festivalu u Berlinu.

Izvor: internet

Biografija

Grace Patricia Kelly rođena je 12. studenoga 1929. u Philadelphiji kao treće dijete bogatih roditelja. Djetinjstvo joj je ostalo u znaku vjere i sporta. Otac (olimpijski šampion) bio bi sretniji da mu se djevojčica nježne, svijetle puti uklopila u njegovu “spartansku viziju“, ali Grace je od malena željela postati glumica (najviše je voljela Ingrid Bergman; godinama kasnije naslijedit će je kao Hitchcockova mezimica).

Stoga je odmah nakon mature 1947. osjetila zov “svjetala velegrada” (New Yorka) i tamo odlučila okušati sreću. Studirala je na Academy of Dramatic Art i paralelno radila kao model. Iako je u “The Country Girl“ (1954.) kazala kako je za nju “kazalište potpuna nepoznanica“, prve glumačke korake učinila je 1949. upravo na Broadwayu (“Otac“ Augusta Strindberga), nakon što se prethodno okušala i na TV-u.

Selidbom u Los Angeles, Grace se fokusirala na najprestižniji dio glume – film. U dobi od 22 debitirala je malom ulogom u filmu ”14 sati” (1951.). Sljedeće godine ostvarila je zapaženu ulogu u vesternu “Točno u podne” (1952.) pored Garyja Coopera, a potom uz Clarka Gablea i Avu Gardner u pustolovini “Mogambo” (1953.), za koju je osvojila nominaciju za Oscara u kategoriji najbolje sporedne glumice.

Zvijezda je bila rođena. Ipak, tek su Hitchcockovi trileri “Nazovi M radi umorstva” (1954.), “Prozor u dvorište“ (1954.) i “Drž’te lopova“ (1955.) zacementirali njezin zvjezdani status, a besmrtnost je, pak, stekla osvojivši Oscara za “Provincijalku” (1954.).

Posljednju ulogu ostvarila je u glazbenoj komediji “Visoko društvo” (1956.) s Frankom Sinatrom i Bingom Crosbyjem. Naime, Kelly je, postavši princezom od Monaka, morala odustati od karijere. Do kraja života ostala je u središtu medijske pozornosti isključivo zbog braka s princom Rainierom i njihovo troje djece (Carolina, Albert i Stephanie).

Taj “showmanship“ (bolje reći “showwomanship“) demonstrirala je 40-ak godina ranije Ava Gardner u filmu “Mogambo“ velikog Johna Forda. Zanosna Ava u prvoj se sceni tušira u afričkoj divljini, a Clark Gable joj nevoljko dodaje ručnik da njime ogrne “nepoštenje od koljena do vrata“.

Suprotno Avi, “namiguši koja je počela život po newyorškim klubovima, a završila nudeći se u svijetu poput žive reklame“, Grace Kelly ulazi u film u decentnoj odjeći za safari i prvi put je opažamo kako elegantno silazi s riječnog brodića. Riddler bi joj vjerojatno dobacio iste riječi.

Ava je, dakle, Batman, a Grace Two Face, što donekle ima i smisla s obzirom na to da joj je kazala kako se “krije iza lica svetice“. Ali, dok su u prethodnom filmskom slučaju sve oči bile uperene u Čovjeka-šišmiša, ovdje je, neovisno o “spektakularnosti“ prvoga uleta, fokus ipak (ostao) na “zakopčanoj“ Kelly, pa makar Gardnerica do odjavne špice defilirala u opravama koje joj ističu grudi i leđa.

Čak i kad bi Ford snimao krasne afričke totale, oko publike bježalo bi prema Grace. “Zbog takvih žena muškarci bježe iz zatvora“, reći će Ava.

scena iz filma "Uhvatite lopova"

Hodala je pola metra iznad zemlje

Kelly je bila svjesna toga. Znala je da je “prava žena“ i “lutrijski zgoditak vrsnih karakternih crta“ (Cary Grant, “Drž’te lopova“). “Čak i u ovom svjetlu vidim gdje ti oči gledaju“, prela je zadovoljno u finalu tog filma pričajući o seksu između redaka dok vatromet napolju luduje i po nebu iscrtava sve njezine (pritajene) čežnje.

Ljepotu nije mogla sakriti čak i kad se trudila izgledati starije u “Provincijalki“, bez šminke, noseći naočale i neuglednu odjeću kako bi i najvećim kritičarima pokazala kako nije samo dekor nego odlična glumica (sjetite se njezinih komičarskih bravura u “Visokom društvu”).

Da, Kelly je bila prokleto seksi. Seksi kad prolazi zavodljivo prstima preko čaše dok joj Frank Sinatra pjeva na uho (“Visoko društvo“) ili kad Caryja Granta simbolično pita “Želiš li batak ili prsa?“ (“Drž’te lopova“). No, za njezin filmski seksepil znakovito je da je Grant uzeo batak.

Jer, Grace je bila seksi na stubokom drukčiji način od njezine suvremenice Marilyn Monroe i sve što je (na filmu) pokazala jest goli “batak“ pokraj bazena u “Visokom društvu“. S golišavom Merlinkom kamera bi najradije općila i zavirila ispod njezine podignute haljine (“Sedam godina vjernosti“), ona istražuje njezino tijelo i često se zaustavlja na “prsima“.

Grace, pak, objektiv samo mirno gleda i voajerski se divi njezinoj božanskoj ljepoti. U tom smislu za nju je najviše napravio film “Prozor u dvorište“. U prvoj sceni Hitchcock ju je snimio u snolikom “close-upu“. Dok se Kelly lagano naginje naprijed prema kameri da poljubi Jamesa Stewarta, drži fiksiran “eye contact“ kao da bi mogla poljubiti i gledatelja.

Za Hitchcocka je Kelly bila muza i idealna “hičkokovska plavuša“, svojevrsno nevino božanstvo silom oteto s neba za uloge u (onozemaljskim) trilerima koje “mrzi kad je sama“ (“Nazovi M radi umorstva“).

Scenu njezina davljenja s leđa Hitch je snimio kao silovanje, a Grace je potom iskoristio kao zamamni mamac koji ulazi u ubojičinu jazbinu (“Prozor u dvorište“) te, konačno, transformirao u nimfetu koja se predaje Grantu dok nebo poviše rivijere eruptira u vatrometu (“Drž’te lopova“). Međutim, upravo je Hitch postao neposredni “krivac” za njezin odlazak iz svijeta filma.

Kraj bajke, početak legende

U ljeto 1954. Kelly i Grant snimali su na francuskoj rivijeri Hitchov “Drž’te lopova“. Nakon što je jurila vijugavom cestom da bi stigla do “savršene lokacije za piknik”, Grace je imala vremena pogledati okolinu duž obale. “Čiji li su to vrtovi“, upitala je scenarista Johna Michaela Haynesa kad se zaustavila na mjestu za piknik.

“Princa Grimaldija“, odgovorio joj je, ne znajući da će princa sresti već iduće godine. Dogodilo se to u Cannesu, tijekom filmskog festivala na kojemu je prikazana “Provincijalka“. Princ Rainier trebao je ženu jer nije imao nasljednika, a Monaco bi nakon njegove smrti opet bio pripojen Francuskoj.

Kako je Kelly smatrala da je došlo vrijeme da se skrasi i napokon odabere supruga, jed(i)nog koji bi naišao na odobravanje njezinih roditelja, stupila je u brak i postala princeza. Ipak, “život nije glazbena komedija“ (“Provincijalka“), niti bajka, pa Grace nije živjela “happily ever after“.

Postupno se u dvorcu počela osjećati zarobljeno i okrenula se alkoholu, a onda je na cesti na kojoj joj je vjetar mrsio plave uvojke u “Drž’te lopova“ doživjela fatalnu nesreću. Na istomu mjestu koje je odabrala za piknik s Grantom, njezin se rover prevrnuo i survao u provaliju u prizoru koji ni Hitch ne bi režirao (da jest, Kelly bi ostala živa).

Bajci je tada došao kraj... legendi tek početak. S obzirom na to, možemo se samo pitati što bi još sve Kelly postigla da se nije odlučila udati za Rainiera (nuđene su joj, među ostalim, uloge u “Divu”, “Mački na vrućem limenom krovu” i “Marnie”). Pitati se i maštati.

Crtice

- U filmu “Drž’te lopova“ Grace Kelly prvi put vidimo nakratko na plaži u Cannesu. To nije slučajno. Stari lisac Hitchcock kao da je naslutio da će mu muza postati kraljica (kasnije često oponašanog) visokog stila i glamura pa ju je ovjekovječio u gradiću koji je sinonim za to dvoje.

“Ako nešto znam, to je prikladno se odjenuti“, kazala je Grace u “Prozoru u dvorište“, filmu u kojem nikad nije nosila istu haljinu dvaput. Očarani Hitchcock čak je završio film kadrom gdje ona nonšalantno lista magazin “Bazaar“ u poluležećem položaju.

- Na ekranu je Grace Kelly izgledala nedodirljivo i hladno, ali u pravom životu je, priča se, bila i te kako “dodirljiva“ – prava predatorica u krevetu “navikla privlačiti muškarce“ (“Drž’te lopova“). Navodno je bila “povezana“ sa svim partnerima, izuzev Jamesa Stewarta koji joj se jedini nije dodovoravao. Clark Gable je samo za nju priredio večeru uz svijeće u afričkoj divljini.

Zbog Grace se razveo Ray Milland (“Nazovi M radi umorstva“), a ljubavnici su joj bili William Holden i Bing Crosby (“Provincijalka“). Njezina smrt pogodila je Caryja Granta više od Bergmaničine - bila mu je, priznao je, najdraža partnerica.

- Nakon udaje za princa Rainiera, Alfred Hitchcock se nadao da će izvući kućnu glumicu Grace Kelly iz preuranjene mirovine za film “Marnie“ (1964.). Kako je Graceina kreativnost (s)pala na uređivanje cvijeća u vrtu i dobrotvorni rad u Crvenom križu, bila je više nego spremna ponovno stati pred kamere.

Nažalost, teška je srca morala odbiti Hitchcocka jer bi narodu Monaca bilo krajnje uvredljivo da im princeza u slobodno vrijeme igra frigidnu lopovku i romansira Seana Conneryja.

Zato su Kelly, u oživljavanju scena iz “Prozora u dvorište“ i “Nazovi M radi umorstva“, naslijedile Scarlett Johansson i Charlize Theron (potonja se još ekstremnije od Grace u “Provincijalki“ poružnila u “Čudovištu“).

No, jedino je Gwyneth Paltrow imala tu čast da čak dvaput postane Grace Kelly – u remakeu “Dial M For Murder“ (“Savršeno ubojstvo”), a potom i u editorijalu “Vanity Faira“ (“Drž’te lopova“). Govori li nam to nešto?

Napisao: Marko Njegić - Slobodna Dalmacija

Malo tko je uspio toliko dugo šokirati javnost kao zamamna Mađarica Zsa Zsa Gabor, koja je imala more slavnih ljubavnika, podugačak niz brakova te isto toliko incidenata. Čak je protiv jedine kćeri podignula sudsku tužbu

Ogrnuta bijelim krznom i ukrašena sjaj­nim dijamantima, Zsa Zsa Gabor postala je prava ikona glamura koja je u svijetu show businessa ostala naj­zapamćenija po poduljoj listi uspješnih ljubavnika. Na njezinu su popisu i Sean Connery, za kojeg je tvrdila da ima baršu­nastu kožu, ali kao ljubavnik nije nešto, Richard Burton, koji je volio pričati u krevetu, te Frank Sinatra s kojim je spavala samo zato što je odbio maknuti automobil s njezina prilaza.
Puno prije nego što su se pojavile sestre Hil­ton i Kardashian, javnost su svojim često bizarnim ponašanjem zabavljale sestre Gabor; Mag­da, Eva i Zsa Zsa, koja je prozvana prvom slav­nom javnom osobom poznatom samo po tome. Iako od 2002. ne razgovara s novinarima, nekad je bila pravi izvor sočnih materijala za tabloide koji su pratili svaki njezin korak.

Za većinu stvari iz svog života ostala je tajanstvena i mistična, a poznata je čak i kao žena koja je o mnogo čemu lagala. Tako se i ne može sa sigurnošću tvrditi koje je godine rođena, ali se u većini napisa navodi 1917. Iako od 2002. godine ne razgovara sa medijima, Zas Zsa Gabor je svojim izjavama decenijama uveseljavala štampu, dok je sa sestrama Magdom i Evom tabloidima često davala povoda za bizarne tekstove.

Talenat za laganje nasledile su od majke Jolie. Lagale su o svemu. Kada sam pisala svoju knjigu o Jolie, Eva se udavala za svog četvrtog supruga, a venčanica je bila veoma dekoltirana. Na grudima joj je bio krst veći od onoga na bazilici Svetog Petra. Gabori su Jevreji, a ja sam pitala Jolie šta je sa tim krstom. Ona mi je rekla: Evin budući suprug mrzi Jevreje, pa ti u knjizi napiši da smo katolici. Uvek su živeli bez dodira sa realnošću - otkrila je kolumnistkinja Cindy Adams.

Zsa Zsa je rođena u Budimpešti kao drugo dete vojnika Vilmosa i glumice Jolie, pod imenom Sari. Pravo ime dobila je prema najpopularnijoj mađarskoj glumici Sari Fedak, koju je kćer s obzirom na to da nije mogla izgovoriti njeno puno ime, zvala Zsa Zsa.

Iako je tvrdila da potiče iz bogate porodice, uzdanice predratnog mađarskog društva, pouzdano znam da je njena majka pobegla iz jednog od najuspešnijih bordela - priznala je glumičina prijateljica Wendy Leigh.

Nakon školovanja u švajcarskom internatu Madame Subilia’s njen život je počeo znatno da se menja. Navodno je 1936. godine pobedila na izboru za mis Mađarske, ali je pre proglašenja diskvalifikovana jer je bila maloletna. Ni danas se pouzdano ne zna da li je pobednička kruna zaista pripala njoj jer su tokom godina i druge sestre Gabor pričale kako su upravo one osvojile tu titulu. Iste godine otišla je na izlet u Beč gde je upoznala slavnog tenora Richarda Taubera koji ju je zamolio da zapeva u opereti The Singing Dream, koju je postavio u tamošnjem teatru. To je bio njen prvi javni nastup, ali i početak nove ljubavne sage. Upoznala je kompozitora Willija Schmidt-Kentnera sa kojim je bila u kratkoj vezi. Samo godinu dana kasnije, sa 15 godina, srela je mnogo starijeg turskog diplomatu Burhana Belgeu, koga je i zaprosila. Iako je brak trajao nekoliko godina, glumica je tvrdila kako nikada nije spavala sa njim.

Ne znam ništa o seksu, zato što sam stalno bila u braku - govorila je svojevremeno Zsa Zsa koja je uvek isticala da je sve svoje muškarce oslovljavala sa dragi jer nijednom nije mogla da zapamti ime.

Nevinost je, kako je tvrdila, izgubila tek sa predsednikom Turske Kemalom Ataturkom, koga je upoznala prilikom jedne posete njegovoj zemlji. Romansa je potrajala nekoliko meseci, ali Drugi svetski rat ju je naterao da potraži svoj drugi dom u Americi. Njen važniji ulov bio je hotelski magnat Conard Hilton, pradeda starlete Paris Hilton, za koga se udala 1942. Budući da je shvatio kako je njegova supruga prava rasipnica, odlučio je da je kazni džeparcem od samo 250 dolara mesečno. To nije prijalo njihovom ionako lošem braku, ali pre nego što su se razveli, Zsa Zsa je ostala trudna i to, kako je posle objavila u svojoj biografiji, nakon što ju je suprug silovao. Za vreme trudnoće plavuša sklona estetskoj hirurgiji na televiziji je ugledala glumca Georgea Sandersa i izjavila da će on postati njen budući muž. Kad se Francesca rodila, ona se već razvela od Hiltona sa kojim je ostala u veoma dobrim odnosima. Toliko dobrim da je bivšoj ženi 1955. dao poseban doživotni popust na sve svoje hotele. Kada se udala za hladnog i okrutnog Sandersa koji je bio njena velika ljubav, Zsa Zsa je i sama odlučila da postane glumica i vrlo brzo počela je da se pojavljuje na ekranu. Tokom pedesetih godina prošlog veka imala je manje uloge u filmovima, a tokom šezdesetih kratko se pojavljivala pred kamerama uglavnom glumeći samu sebe. Jedina zahtevna uloga bila je ona u filmu Moulin Rouge 1951, a tokom snimanja reditelj John Houston neprekidno ju je ponižavao pred celom ekipom. Iako još u braku sa Sandersom, 1952. počela je vezu sa dominikanskim plejbojem Porfijem Rubirosom i to samo kako bi se suprugu osvetila za aferu sa bogatašicom Doris Duke. Nakon što je javno izjavila kako bi želela da joj Rubirosa bude ljubavnik, on se potrudio da se vrlo brzo nađe u hotelu u kom je odsela te je celu njenu sobu ispunio ružama. Ubrzo potom, na proslavi božićnih praznika pojavila se sa čvorugom na čelu za koju je tvrdila da je posledica pada, a upućeni su otkrili da je to delo Rubirose pošto je odbila da se razvede od supruga.

Rubi me voli. Rubirosa na španskom znači crvena ruža, a za mene to znači plavo oko. Muškarac će udariti ženu samo ako je jako voli - jedna je od njenih bizarnih izjava. U junu 1955. njihov čudan odnos ipak je završen, ali svojim izjavama i ponašanjem Zsa Zsa je i dalje punila novinske stupce. Bila je rado viđena gošća brojnih talk showova, gde je pokazivala svoje dijamante i sa prenaglašenim mađarskim naglaskom koketirala sa voditeljem... Rado su citirane njene izjave: Odlična sam domaćica. Svaki put kada ostavim muškarca, zadržim kuću ili Nikada nisam toliko mrzela muškarca da bih mu vratila njegove dijamante.

Njeno ponašanje postajalo je sve ekscentričnije. Za samo godinu dana 1968. ošamarila je nosača u hotelu u Londonu, udaljili su je iz aviona za Majorku kada je otkriveno da nije podmirila hotelski račun (sa sobom je nosila robu u vrednosti od 3.000 dolara koju takođe nije platila), u hotelu u Lisabonu odbijen joj je ček da bi potom održala konferenciju za štampu na kojoj je objavila da neko pokušava da je ubije. Kako bi se osvetio još voljenoj ženi, njen bivši muž Sanders 1970. godine oženio se njenom rođenom sestrom Magdom, ali taj brak trajao je svega šest nedelja jer se glumac propio.

Zsa Zsa se 1982. udala za meksičku filmsku zvezdu Felipea de Albu, ali s obzirom na to da je njen sedmi brak sa suprugom Michaelom O’ Harom (advokatom koji je vodio njenu brakorazvodnu parnicu od šestog supruga Jacka Ryana stvaraoca lutke Barbie) još nije bio zvanično razveden - taj brak je poništen pa se u u člancima često pogrešno spominje kako se udavala deset, umesto devet puta.

Njeni životni partneri bili su još i Herbert Hunter, finansijski savetnik, ali i naftni naslednik Joshua S. Cosden Jr. Oba braka potrajala su manje od dve godine. Poslednji u nizu bio je Frederic von Anhalt za koga se udala 1986. i danas su zajedno.

Upoznali smo se u restoranu preko zajedničkih prijatelja. Svidelo mi se sve na njemu - rekla je i još jedanput prikrila pravu istinu

U Ameriku sam došao 1983. i želeo sam da upoznam filmsku zvezdu. Bilo koju. Zainteresovala me je Zsa Zsa jer sam imao puno njenih starih fotografija. Sakupljao sam ih. Voleo sam nju i njene filmove. Za nas Nemce, Amerika je bila raj. Bogati i slavni u Holivudu -to je za nas zemlja snova - priznao je. A njoj je bio potreban muškarac jer kad nije imala muža, imala je ljubavnika. Nagađalo se i da je žarko želela da se dočepa titule, ali ni taj poslednji brak joj nije omogućio da postane plemkinja. Njen muž rođen je kao Robert Lichtenberg, a kasnije je platio princezi Marie Auguste von Anhalt da ga usvoji. Tim činom nije postao plemić ili princ, već je samo dobio primamljivije prezime.

Skandalima sklona glumica nije prestala da ih niže ni u poznim godinama. Gabor je 1989. zaustavila policija na Beverli Hilsu i otkrila da joj je istekla vozačka dozvola. Navodno je u automobilu bila i otvorena boca viskija, a nakon rasprave sa policajcem udarila mu je šamar. Uhapšena je i proglašena krivom za napad, a njena jedina izjava bila je kako joj nije sudila ravnopravna porota.

To nije bio moj soj ljudi, onde nije bio nijedan producent, medijski agent, reditelj ili glumac - rekla je. Pravni problemi usledili su i 1993. kada je nemačkoj glumici Elkeri Sommer zbog optužbe za klevetu morala da isplati milion dolara. Svađa između dve plavuše navodno je počela kada je Sommer rekla da Zsa Zsa ima veliku pozadinu, a ova joj je uzvratila rekavši novinarima kako je Elkeina karijera završena. Tužba je usledila tek nakon što je Gaborin suprug Von Anhalt potvrdio kako je Elke izjavila i da su svi nemački muškarci svinje. Ova presuda, a navodno i loši odnosi sa ćerkom, doveli su je do bankrota. Zsa Zsa i njen muž tužili su njenu  ćerku Francescu za krađu nekoliko miliona dolara, ali su kasnije, 2007. godine, na zahtePre osam godina kada se auto koji je vozio njen frizer zakucao u uličnu svetiljku povređena je u automobilskoj nesreći. Ostala je delimično paralizovana i vezana za kolica. Nakon moždanog udara 2005. ponovo je hospitalizovana, a od pre dve godine, kada je pala i slomila kuk, potpuno je vezana za krevet. Sama i skrivena od medija boravi u bolničkoj sobi i u posetu prima samo svog supruga.v Von Anhalta odbacili optužbu.

Pre osam godina kada se auto koji je vozio njen frizer zakucao u uličnu svetiljku povređena je u automobilskoj nesreći. Ostala je delimično paralizovana i vezana za kolica. Nakon moždanog udara 2005. ponovo je hospitalizovana, a od pre dve godine, kada je pala i slomila kuk, potpuno je vezana za krevet. Sama i skrivena od medija boravi u bolničkoj sobi i u posetu prima samo svog supruga.

Izvor: Story.rs

Greta Garbo, jedna od najvećih filmskih diva svih vremena, rođena je 18. rujna 1905. godine u Stockholmu kao Greta Lovisa Gustafsson. "Švedska sfinga" i "Lice" (The Face) nadimci su koji mnogo govore o ovoj glumici nevjerojatno izražajne mimike: izbjegavala je publicitet (dala je svega 14 intervjua tijekom karijere), a početkom 40-ih zauvijek se povukla iz javnoga života ostavivši iza sebe niz bezvremenskih uloga – od Ane Karenjine i Ninočke do Dame s kamelijama i Anne Christie, zahvaljujući kojima ju je Američki filmski institut 1999. godine smjestio na peto mjesto ljestvice najvećih glumica.

Lepota je nešto što izvire iz duše, a isijava na licu. Međutim, kako iz subote u subotu saznajemo mnogo toga iz života ovih prelepih diva, sve nam ukazuje na to da njihove duše nisu bile ni upola lepe i čiste kao njihova lica. Ali, ako je nečija lepota potpuno zasenila lični život, to je bila njena. Ona je bila toliko obožavana da je publika nekada propuštala replike, ili čitave scene, slepo zaneta njenim treptajem oka, zamahom kosom, ili nekim zavodljivim pokretom. Detinjstvo je provela u nemaštini, ali joj je slava ubrzo nadoknadila sve što nije imala. Bila je predodređena za romantične uloge i publika je pamtila po ljubavnim scenama u kojima je uglavnom igrala neku femme fatale, mada sama to nije bila. Likovi koje je ona tumačila bili su toliko realni, umela je da pokaže svaku ljudsku osobinu koju je od nje reditelj tražio, ali paradoksalno je da je u realnom životu bila jedna hladna i tajanstvena žena, koju niko nikada nije mogao da dokuči. Njen ljubavni život je bio obavijen velom tajni, a neke otkrivene govore o biseksualnim i lezbijskim afinitetima. Pored svoje jedinstvene lepote ostala je upamćena kao žena koja se na vrhuncu svoje karijere i u zenitu svetske slave povukla iz javnog života i tako stvorila mit o sebi po imenu Greta Garbo.

Greta Garbo, ili pravim imenom Greta Lovisa Gustafson (Greta Lovisa Gustafsson), rođena je 18. septembra 1905. godine u Stokholmu kao treće dete siromašnih seljaka. Oni su bili toliko siromašni da su im odmah pošto se rodila, predlagali da devojčicu daju na usvajanje. Siromašni, ali bogati roditeljskom ljubavlju, odlučno su odbili takav predlog i tako je malena Greta bila osuđena na Per aspera ad astra. Porodica je živela u predgrađu Stokholma, u uslovima skromnijim od najskromnijih. Kao i većina devojčica, maštala je o tome da jednog dana postane velika glumica i svojom slavom omogući sebi život u izobilju. Ta želja je vodila laganim koracima do konačnog ostvarenja, pa je mala Greta krenula sa glumačkim tačkama još u školskim predstavama. Ali put devojčice Grete, je bio sve trnovitiji. Greta je morala da napusti školu i da počne da radi sa četrnaest godina, nakon što joj je otac preminuo od tada opake tuberkuloze. Greta je kasnije negde govorila da je dugo imala kompleks niže vrednosti što nije završila školu. Radila je kao asistent berberina, pa u butiku “PUB” na odeljenju za šešire. Njeno lice uskoro je osvanulo na stranicama prodajnih kataloga pomenutog butika, a nakon toga i u reklamama. Želja za ostvarivanjem cilja da postane velika glumica naterala je Gretu da upiše pozorišnu akademiju gde su joj prognozirali uspešnu i lepu karijeru. Tada je imala samo šesnaest godina. Nakon što je upoznala tada slavnog reditelja nemog filma, Morica Stilera (Mauritz Stiller) koji je naterao da smrša desetak kilograma, dobija ulogu u filmu “Legenda o Gosti Berlingu” (The Saga of Gosta Berling), odnosno u dramatizaciji istoimenog romana koji je nagrađen Nobelovim priznanjem za književnost, autorke Selme Lagerluf (Selma Lagerlöf).

Ono što je bilo neophodno je pronaći prezime koje se lako pamti, i zamenjuje za porodično Gaustafson. Jedna od verzija, i najrealnija, je da joj  je Stiler izabrao prezime Garbo, koje na norveškom jeziku značilo nimfa ili šumski duh. Stiler je izuzetno cenio Gretu, i bio je oduševljen njenom pojavom i njenim talentom. Smatrao je da je ona žena koja će obeležiti holivudski film, bez roka trajanja. 1924. godine u Berlinu, Greta je upoznala Luisa Majera (Louis B. Mayer), direktora produkcijske kuće MGM. Tako se iste godine našla u Holivudu i postala glavna zvezda zvučnog filma, u kome se snašla mnogo bolje od već renomiranih filmskih glumaca. Prvim snimljenim filmom “Bujica” (Torrent), nije postigla onakav uspeh o kakvom je sanjarila celo svoje detinjstvo i razočarana se predala malodušnosti i depresiji. Ugovor sa producentima i insistiranje reditelja, kao i njihova vera u uspeh Garbo, naterala je da nastavi sa snimanjem bez obzira na njeno duševno stanje.

Trećim filmom “Put i đavo” (Flesh and the Devil) otvorila je put do srca filmske publike. U ovom filmu posebnu pažnju su privlačile ljubavne scene sa Džonom Gilbertom (John Guilbert), koji joj je kasnije bio ljubavnik i nesuđeni suprug. Filmovi “Ana Karenjina” (Anna Karenina) i “Mata Hari” (Mata Hari) vinuli su je u najveće visine filmskog neba. Zanimljivo je da ako joj se nešto tokom snimanja ne bi svidelo, govorila bi: “Mislim da ću se vratiti u Švedsku!”, što je plašilo producente, pa su joj udovoljavali svaki njen hir. Likovi koje je tumačila bili su kultni književni i istorijski likovi, i nisu mogli proći neopaženo. Svaka glumica je želela i želi, da bar jedna njena uloga bude upravo kultni lik. Greta je bila toliko popularna i toliko tražena tih tridesetih godina, da ni jedan producent nije video svoj film bez nje. Imala je četiri nominacije za Oskara za filmove “Romansa” (Romance), “Ana Kristi” (Anna Christie), “Ninočka” i “Dama s kamelijama” (to je bio njen najdraži film). Osim na samom pocetku karijere, nije davala intervjue, ni autograme, nije dolazila na filmske premijere niti je odgovarala na poštu svojih obožavatelja. Nakon neuspeha filma “Žena s dva lica” (Two-Faced Woman) Greta Garbo se 1941. potpuno povukla sa filma, a samim tim i iz javnog života. 1954. dobila je Oskara za životno delo.

Bila je i sa još nekim poznatim ženama, ali najintrigantnija ljubavna veza bila je ona sa Marlen Dietrich. Pretpostavlja se da priča počinje u Berlinu još 1925. godine, kada je mlada Greta, glumica u usponu, počela da izlazi u kabare u kome je igrala talentovana plesačica sa zanosnim nogama. Kabare je bio glavno sastajalište homoseksualaca i lezbejki. Pričalo se da je Greta bila ta koja je “sredila” Marlen malu ulogu u filmu koji se tada snimao. Greta je noćima upijala ples koji je samo za nju erotizovano izvodila druga diva. I tako je romansa između dve slavne dive počela. Ali se neslavno završila. Jedna od njih dve, a verovatno je to bila Marlen, svoju strast prema drugoj nije mogla da sakrije, i poverila se nekome u čijim ustima tajna nije dugo mogla da traje. Tu se ova strasna ljubavna veza, između dve tada najpopularnije glumice završila, kao što se završilo i prijateljstvo, uprkos međusobnoj privlačnosti. Mnogi svedoci njihovih intervjua, i oni koji su pratili i bili deo njihovih karijera, govore, da su dve dive za javnost čitavih šezdeset godina glumile da se ne poznaju, a kamo li da među njima ima nečeg više. O vezama Grete sa muškarcima se isto tako ne zna mnogo (možda zato što ih nije ni bilo mnogo), ali je istina da se nikada nije udavala, i da je imala vezu sa glumcem Džonom Gilbertom, koga je ostavila pred oltarom 1926. godine. Pominju se i neke veze sa fotografima, biznismenima, i još ponekim glumcem, ali njima se nigde nije pridavalo mnogo značaja, kao što im nije pridavala ni sama Greta, izgleda. Iako se šuškalo da je bila u ljubavnoj vezi sa Klerkom Gejblom (Clarck Gable), Garbo ga nikada nije volela, niti on nju. Ona je mislila da je njegova gluma drvena, a on je nju smatrao snobom.

Ono što je neizostavno kada se govori o Greti Garbo je stil koji je uticao na modne kreatore, frizere i šminkere. Neki od njih su bili inspirisani njenim izgledom sa filma, a drugi su opet uzimali za inspiraciju njen casual look, koji se manifestovao u muškoj modi adaptiranoj na žensko telo. Kažu da je 1930. popularizovala kišne mantile i beretke u čitavom svetu. I za ono vreme koje je Greta provela “u ilegali” mediji i šira javnost nije prestajala da se bavi  njenim likom i delom. Garbo se po povlačenju iz filmskog života dala na skupljanje umetnina, uglavnom slika. Bila je kolekcionar ne samo skupih slika, već i onih koje su imale zanemarljivu vrednost, ali su se njoj dopadale. Međutim, melanholija i depresija koja je oduvek karakterisala ovu čuvenu glumicu, ni po povlačenju iz javnosti nije prestajala da  ovladava njom. Garbo je 1951. godine kupila sedmosobni stan u Njujorku, odmah nakon što je dobila državljanstvo SAD. U tom stanu je živela do svoje smrti. Reditelj Lukino Viskonti (Luchino Visconti) 1969. godine pokušava svojom idejom za jedno filmsko ostvarenje, da vrati Gretu na filmsko platno, međutim i pored njenog eventualnog pristanka, film nije mogao da nabavi astronomsku cifru novca koja je bila potrebna za njegovu realizaciju. Nakon toga glumica se vratila svom životu običnog građanina, provodeći vreme u dugim šetnjama sama, ili sa prijateljima i terajući paparace i obožavaoce na svakakve akrobacije kako bi napravili bar jednu njenu fotografiju.

Ova intrigantna i božanstvena diva umrla je u Njujorku 15. aprila 1990. godine u 86. godini, a 1999. njena urna je prebačena u rodni Štokholm. Holivud je nazivao “lice”,  “švedska sfinga” ili “misteriozna strankinja”, ali je nikada nije odbacio ili zaboravio. Nakon njene smrti nije se samo špekulisalo i raspredalo o njenom ljubavnom životu i povlačenju iz javnosti već se šuškalo o ogomnoj svoti novca koju je Garbo ostavila za sobom. Većina ljudi u Holivudu, koji su Gretu bolje poznavali, smatrali su da je u pitanju velika svota, jer je po njima ona bila škrta osoba. Svu svoju imovinu Greta je ostavila kćerki njene starije sestre, a  iznos je brojao čak 55 miliona dolara. Nakon njene smrti nije prestajalo i ne prestaje divljenje Greti Garbo, a tome svedoči i zanimljiv podatak da je njen opušak od cigarete na nekoj holivudskoj aukciji dosegao cenu od 352 dolara, a 1997. dospela je na 38. mesto top liste 100 najvećih filmskih zvezda svih vremena prema britanskom magazinu “Empire”, a još za života, 1950. ušla je u Ginisovu knjigu rekorda kao najlepša žena koja je ikada živela.

Crtice:

Crtice iz života Grete Garbo

• Pravo ime Greta Lovisa Gustavson (1905. Stokholm, Švedska - 1990. Njujork, SAD).
• Prvi film snimila 1922, a poslednji 1941.
• Gretin omiljeni kolega bio je Gari Kuper, a ona Hitlerova omiljena glumica.
• Po svojoj fascinantnoj pojavi bila je predodređena za romantične uloge fatalnih žena. To joj se nije dopadalo. “Ne želim da budem glupa zavodnica. Ne vidim smisao lepog oblačenja i zavođenja muškaraca, ne radeći pri tom ništa osim toga.“
• Na pitanje zašto se pored toliko ljubavnika nikada nije udala, odgovorila je: ”Nije vam potreban brak da biste imali dobrog prijatelja”.
• Godinama joj je pripisivana rečenica “Želim da budem sama”, a ona ju je demantovala rekavši: ”Nikada nisam rekla da želim da budem sama. Rekla sam da želim da me ostave na miru”.
• Jedna od njenih čuvenih izjava je: ”Život bi bio tako divan kad bismo znali šta ćemo s njim”.
• Stekla je reputaciju najdepresivnijeg Skandinavca posle Hamleta, a o svom životu je kazala: ”Moja životna priča su sporedni ulazi, bočna vrata, tajni liftovi i drugi načini za ulazak i izlazak kako me ljudi ne bi uznemiravali. Svako od nas živi svoj život samo jednom. Ako si iskren i to ti je dovoljno.
• Kada ju je osamdesetih godina jedan mladić prepoznao na ulici, zaustavio i pitao: ”Da li ste vi Greta Garbo?”, odgovorila je: ”Bila sam.”

• Po tvrdnjama uglednog buiografa Davida Breta legendarna filmska diva Greta Garbo bila je agent britanske tajne službe MI-6 tokom Drugog svetskog rata. Božanstvena Greta je, tvrdi autor, bila veliki heroj Drugog svetskog rata, ali je njen špijunski angažman bio dobro čuvana tajna. Javnost je, međutim, imala drugu sliku. Brojne kolege su slavnu švedsku glumicu optuživale da ‘nije učinila ništa da pomogne saveznicima’, a neki su tvrdili i da je prikriveni nacista. U svet špijunaže Gretu je uveo producent Aleksandar Korda, s kojim se upoznala krajem 1939. Kordina filmska kompanija snimala je u Britaniji s Gretom ‘Bagdadskog lopova’. Zbog rata je cela produkcija morala da se preseli u Holivud, a Korda je za lepu glumicu pripremio osetljivu misiju: da prikupi što više informacija o švedskom industrijalcu Akselu Vener-Grenu, koji je bio na američkoj crnoj listi.

  ‘U dugoj istoriji Holivuda nije postojao niko tajanstveniji od Grete Garbo. Kada je pristala da pomogne, Korda ju je povezao s Vilijamom Stivensonom, agentom britanske tajne službe, koji je, kako se pretpostavlja, bio inspiracija Janu Flemingu da stvori lik Džejmsa Bonda’, kaže Bret.

  Slavna Šveđanka lako je uspostavila vezu sa zemljakom, bila je gost na njegovom imanju u Americi, a potom ga dočekala u svom domu. Nije poznato šta je Greta uspela da sazna od Vener-Grena, ali su te informacije, očigledno, bile od koristi, jer se njen ‘pakt’ s Kordom i Stivensonom nastavio i narednih godina.

  Tokom putovanja po Evropi glumica je sakupljala podatke o finansijerima i simpatizerima nacista, uglavnom dobrostojećim ljudima kojima je laskalo da budu u društvu velike holivudske dive. Ali Greta je imala još veće ambicije - da ubije Hitlera! Svoju želju poverila je bliskom prijatelju Semu Grinu.

  ‘Hitler se ‘palio’ na mene, pre rata mi je slao pisma i pozivao me da dođem u Nemačku. Da rat nije počeo tako iznenada, otišla bih tamo, ponela pištolj i ubila ga. Ja sam jedina osoba koja bi to mogla da uradi, jer niko ne pretresa Gretu Garbo’, ispričala je jednom prilikom slavna glumica, piše Bret u knjizi.

  Špijunske aktivnosti, tvrdi Dejvid Bret, u potpunosti objašnjavaju Gretin ‘misteriozni nestanak’ iz Holivuda. Posle neuspeha filma ‘Žena s dva lica’ (1941) s ekrana se povukla jedna od najharizmatičnijih glumica u istoriji sedme umetnosti. Prestala je da glumi na platnu, ali je u tajnosti igrala veliku ulogu - holivudske Mata Hari.

Izvor: wannabemagazine, blic.rs, internet

(1907–2003)

Možda nije bila lepa kao Greta Garbo (Greta Garbo) ili  Grejs Keli (Grace Kelly), nije je imala seksepil Ave Gardner (Ava Gardner) ili Lane Turner (Lana Turner), nije imala ni grudi kao Džejn Mensfild (Jayne Mansfield), niti je otvarala dušu kao Džudi Garland (Judy Garland), ali ih je sigurno sve nadživela, ne samo po godinama, nego i u srcima publike. Ipak, nije uvek bila omiljena, a naročito je odbijala publiku ekscentričnim stavom prema rodnom identitetu, seksualnosti i slavi. Nosila je staru odeću, nije se šminkala i vozila se kamionetom. Zaljubljivala se u oženjene muškarce, borila se protiv svojih kompleksa i utehu nalazila u nežnim vezama sa ženama.

Njen glas po pitanju slobode mišljenja, ženske nezavisnosti, ženskih prava i drugih, tada nepopularnih tema – nadmašio je po mnogima i njenu vrlo zapaženu filmsku karijeru. Bila je i ostala ikona feminizma i neko ko je, prema rečima njenog biografa, “obukao ženama pantalone, bukvalno i figurativno”. Zahvaljujući karijeri koja je trajala šest decenija, nazvali su je “prvom damom američkog filma”, osvojila je čak četiri Oskara i stekla ukupno dvanaest nominacija. Zasluženo je ponela titulu dive, a evo i zašto.

Ketrin Hepbern (Katharine Hepburn) rođena je u Hartfordu u Konektikatu, i to ne 8. novembra, kako je kasnije tvrdila, nego 12. maja 1907. godine, kao prva ćerka a drugo od šestoro dece svojih roditelja. Njen otac, dr. Tomas Hepbern (Thomas Hepburn), bio je specijalista za polne bolesti, a majka, takođe Ketrin (Katharine), koju su zvali Kit, bila je aktivistkinja za ženska prava i legalizaciju kontracepcije. Za njihovim stolom su gotovo uvek sedeli ugledni i zanimljivi gosti, neki čak i vrlo poznati. Vodili su uzbudljive razgovore – od marksizma do seksa i polnih bolesti, a ono najzanimljivije jeste da su i decu podsticali da učestvuju u razgovorima i postavljaju pitanja kakva god im padne na pamet, ma kako provokativna. Iz tog pomalo boemskog i svakako nesvakidašnjeg načina života, Ketrin se iznedrila baš takva – jedinstvena i drugačija od vršnjaka, a taj imidž zadržala je i kasnije.

U svakom interjvuu koji je davala postavši popularna, naglašavala je kako su njeni roditelji bili fascinantni i kako je odrasla u intelektualno stimulativnoj atmosferi, punoj ljubavi i konstruktivnih razgovora. Istina je da su se njeni roditelji žestoko voleli. Njihova deca su često bila svedoci strastvenih poljubaca i slušala nedvosmislene zvukove vođenja ljubavi, koji su neretko dopirali iz njihove spavaće sobe. Slobodoumni Hepbernovi nisu skrivali seksualnost pred decom i često su kod kuće bili goli – otac je “kao od majke rođen” čitao novine, a majka se potpuno gola sunčala u dvorištu. Kao roditelji ipak nisu bili tako idealni kako se činilo. Zbog kampanja za ženska prava majka je često bila odsutna od kuće nedeljama, baš u vreme  odrastanja male Ketrin. Koliko god da je volela svoju decu, Kit je mnogo više zanimala politička i društevna aktivnost – poput borbe za poboljšanje uslova života prostitutki – nego svakodnevna briga o  rođenoj deci. Iako je bila vrlo govorljiva aktivistkinja i verovalo joj se, postoje neke tvrdnje da je u sopstvenoj kući bila baš ono protiv čega je vodila borbu, a neki navode da joj je muž prebacivao ovako: “Možeš da radiš van kuće, ali ne smeš da zarađuješ više od mene”.

Izgleda da je doktor Hepbern i bio najjača karika u lancu Hepbernovih. Sin ga je kasnije opisao kao naduvenka i egoistu koji nikada svoju decu nije ni mazio, ni hvalio. Očekivao je od njih mnogo, a kad bi to postigli, opet ne bi bio zadovoljan. Terao ih je da se ističu u sportskim aktivnostima, posebno najstarijeg sina Toma. Sam ga je trenirao, od kupanja u ledenom moru rano ujutru, do trčanja uz štopericu. Tom je toliko puta pobedio u svemu – počev od jedrenja i trčanja, do skokova u vodu, tenisa i rvanja – da su u školi ograničili broj pehara koji jedno dete može dobiti, a ovaj nazovi otac ga nikada nije pohvalio. Ali zato ga je, ako bi bio drugi pred svima vređao, a nekad ni batine nisu izostale. Jednom je Ketrin lupila neku glupost za stolom i otac joj je udario takav šamar, da joj je sva hrana izletela iz usta. Slično je reagovao i desetak godina kasnije, kad mu je Ketrin rekla da će postati glumica. “Samo se praviš važna! Gluma je gnusan posao, jedan korak do ulice!”, vikao je, ali ona nije popuštala. Zapretio joj je i da joj više neće davati novac i udario je po ko zna koji put. Nije doktor tukao članove porodice samo zbog njihovih neuspeha, već i zbog svojih nezadovoljstava i bespotrebnog besa. Ketrin je obožavala starijeg brata Toma. Tom je bio odličan učenik i izvrstan sportista, ali je patio od neobjašnjivih psihičkih poremećaja i neuroza zbog kojih je izostajao iz škole. Imao je nekontrolisane pokrete i tikove, zbog čega se otac ljutio, iako je bio lekar. Onda se desila tragedija koja je uzdrmala Ketrin i ostavila joj neizlečive rane.

Tokom uskršnjih praznika 1921. godine, Ketrin i tada petnaestogodišnji Tom bili su u nekoj poseti u Njujorku. Tom je tih dana bio posebno nervozan, često je plakao i tresao se. Roditelji su tvrdili da je to zbog stresa u školi, a navodno i zbog neke devojčice koja mu nije uzvraćala ljubav. Katrin je kasnije pomišljala da je možda razlog bio dečko, što bi upućivalo na to da je Tom možda imao homoseksualne sklonosti, ili je možda bio zbunjen svojom seksualnošću. U svakom slučaju, roditelji su mislili da će ga boravak u Njujorku razvedriti. Noć pre povratka kući Tom se ubio na užasan način, obesio se. Nije ostavio poruku i do danas se nije saznalo zašto je to uradio. Telo je pronašla Ketrin koja nikada nije potpuno prihvatila činjenicu da je njen voljeni brat počinio samoubistvo. Nakon Tomove smrti uzela je njegov datum rođenja 8. novembar za svoj rođendan. Ono što je najtužniji deo te tragedije jeste upravo reakcija njihovih roditelja. Svom sinu nisu priredili nikakav pogreb, samo su njegov pepeo prevezli do kuće u kartonskoj kutiji od bombona i od tada ga  nisu gotovo ni pominjali.

Spencer Tracy bio joj je životna ljubav

Ketrin se školovala na koledžu Kingsvud pre nego što je otišla na Brin Mor koledž. U početku je imala mnogo problema na Brin Moru. Nije mogla da se uklopi među ostale devojke pa je ustajala u četiri ujutru dabi  mogla da bude sama u zajedničkom kupatilu. Sve obroke je donosila u sobu i jela sama, a ispite je jedva polagala. Bilo joj je toliko teško da je, kad je dobila napad slepog creva, rekla roditeljima da bi najradije umrla jer onda ne bi morala da se vraća na fakultet. Međutim, početkom treće godine studija sprijateljila se sa Alis (Alice Palache), koja joj je pomagala u učenju i ocene su joj se znatno popravile, kao i društveni život koji je odjednom postao vrlo buran. Tada je počela njena aktivnost u borbi za ženska prava. Devojke su se izborile za pravo pušenja na fakultetu, koje su do tada imali samo muškarci. Smatra se da je Alis gajila simpatije prema Ketrin, što nije bilo neobično na ženskom koledžu. Njih dve su bile nerazdvojne, a da li je među njima bilo i intime, o tome možemo samo da nagađamo.

Mlađi brat Ketrin, Bob, kaže da je u svojim tinejdžerskim danima, gledajući sestru s njenim modernim prijateljicama kratke kose, odevenim u kratke pantalonice, slutio lezbijski prizvuk: “Uvek sam sumjao, ali nikad nisam pitao”, rekao je Bob. Ali, Ketrin je postavila granice koje se nisu smele preći. Završila je istoriju i filozofiju 1928. godine, a iste godine je debitovala i na Brodveju. Onda se udala za biznismena Ladloua Ogdena Smita (Ludlow Ogden Smith), koga je upoznala dok je bila na koledžu. Razveli su se u Meksiku 1934. godine, a on se ponovo oženio posle nekoliko dana. Ovaj brak je bio promašaj, ali je Hepbernova često isticala da je zahvalna Smitu na finansijskoj i moralnoj podršci u ranim danima karijere. Na završnoj godini koledža upoznala je mladog producenta koji ju je angažovao za nekoliko manjih uloga. Njena prva glavna uloga je bila užasna. Sve je nekako krenulo naopako, zakasnila je na predstavu, a onda zaboravljala replike, spoticala se i govorila brzo i nerazumljivo. Logičan sled bio je otkaz, ali je Ketrin nastavila da radi u manjim pozorištima kao zamena za druge glumice. Uloga amazonske princeze joj je donela odlične kritike. Lagano je osvojila Njujork, a priče o njoj dospele su i do Holivuda. Skaut Liland Hajvard (Liland Hyward), sa kojim se posle upustila u vezu, bio je impresioniran pa ju je zamolio da dođe na probu za sledeći projekat, u studio. Bez lažne skromnosti, zahtevala je platu od hiljadu i po dolara nedeljno za film, što je bilo desetostruko više od njene tadašnje zarade. Dokaz da se samopouzdanje isplati – posle probe je angažovana za traženi honorar.

Izvan filma imala je takozvano antiholivudsko ponašanje što ju je učinilo jednom od najomiljenijih filmskih zvezda, ali nikako nije odgovaralo šefovima studija koji su se bojali da Ketrin nikad neće postati njihova “zlatna koka”. Godine 1933. osvojila je svog prvog Oskara za najbolju glumicu, u filmu “Jutarnja slava”. Ipak, njene osobine su u to vreme počele da ljute publiku a i medije, odbijajući intervjue i onemogućujući publici da sazna bar malo o njoj. Kad je govorila u medijima, govorila je laži, zabavljajući tako samu sebe. Ako bi i govorila za medije, bila bi to gomila gluposti, laži ili sprdnje. Jednom ju je novinar pitao da li je još u braku sa prvim suprugom, a ona je odgovorila da se ne seća. Kad ju je drugi pitao imaju li dece, odgovorila je: “Dvoje bele i troje crne”. Nije davala autograme jer je čak i to smatrala nasrtajem na privatnost. Baš takvo ponašanje donelo joj je, pored animoziteta publike, nadimak “Ketrin od Arogancije”, i višak praznih sedišta u bioskopima. Ali, kakva je ona bila zapravo? Ketrin Hepbern, zapravo je bila konstrukcija propagande, medija i same sebe.

O sebi je govorila: “Ja sam sasvim različita od one osobe koju svi poznaju… Ona je legenda, ja je zapravo ne poznajem. Ja sam kao neki čovek koji čisti peć. Održavam je u pogonu”. Osim same Hepbernove, nju su u pogonu održavali i drugi. Mediji su neprestano ponavljali kako je Ketrin osoba koju ne zanima slava, iako je, sem na početku karijere, često davala intervjue novinama i pojavljivala se na televiziji.

O ljubavi Hepbernove i Spensera Trejsija (Spencer Tracy) postojale su mnoge priče, istinite i lažne, ali su sve bile interesantne i intrigantne. Ketrin je prvi put nastupila sa Trejsijem u filmu “Žena godine” i tada su privukli pažnju javnosti. U vreme kad su se upoznali, Trejsi je već bio oženjen, a kao katolik, nipošto nije želeo da se razvede od zakonite žene. Hepbernova je dvadeset sedam godina bila druga žena u njegovom životu. Skrivali su svoju vezu od javnosti, koristeći zadnje ulaze studija i hotela, noseći naočari, šešire i marame. Bili su par veka, ali nisu živeli zajedno sve do poslednjih Trejsijevih godina. Ona je živela sa nizom žena od kojih su mnoge bile lezbijke. I njeni muški prijatelji bili su uglavnom homoseksualci, a čak i oni s kojima je bila u romantičnoj vezi imali su seksualno ambivalentnu prošlost. Posle filma “Dugo putovanje u noć”, Ketrin je uzela pet godina pauze od producenata da bi se brinula o njemu. Iz poštovanja prema Trejsijevoj porodici, nije bila na njegovoj sahrani. Njihov poslednji zajednički film bio je “Pogodi ko dolazi na večeru”, a dve nedelje nakon završetka snimanja pomenutog filma, Trejsi umire od srčanog udara kraj svoje voljene Ketrin. Hepbernova se zaklela da nikada neće pogledati ovaj film i tako je i bilo.

Pored ove veze, još je jedna bila gotovo podjednako zanimljiva – ona sa Hauardom Hjuzom (Howard Hughes).  Njih dvoje je 1936. godine upoznao glumac Keri Grant (Cary Grant). Jednom prilikom je Hjuz, samo da bi zadivio Ketrin, spustio avion na golf teren kako bi stigao da završi igru s njom. Hjuz je želeo da se oženi njom, ali je Ketrin tada mislila samo na sebe i na svoju karijeru. Teško je reći da li je ova glumica bila lezbijka, jer je tada, pogotovo u krugovima u kojima se ona kretala, seksualnost bila mnogo fluidnija i ne tako strogo definisana kao u današnje vreme. Ali istina je da je volela druge žene i da je sa njima živela. Kad su Lauru Harding (Laura Harding), s kojom je jedno vreme bila nerazdvojna, na setu pitali ko je ona, odgovorila im je: “Ja sam muž gospođice Hepbern”. “Kad bolje razmislim, nisam uopšte živela kao žena. Živela sam kao muškarac”, govorila je Ketrin kasnije. Kad je bila mala, bilo joj je grozno što je devojčica. Zato je obrijala glavu, navukla mušku odeću i nazvala se Džmi (Jimmy). Džimi je znao da stoji na rukama, pravi zvezdu, skače u vodu na glavu, pravi se važan itd. Kasnije je pustila kosu i postala Ketrin, ali do kraja života zadržala je nešto od onog Džimija u sebi. Nosila je pantalone, jahala muški, dobro je igrala golf i stizala čak do državnih prvenstava.

Ketrin je za života odlučila da posle njene smrti neće biti nikakvih spekulacija o njenom životu. Motivisana činjenicom da je njen bivši ljubavnik Hauard Hjuz posle smrti u medijima predstavljen kao patološki ekscentrik, Hepbernova je čvrsto odlučila da publici potpuno otkrije sve detalje svog života. Poslednju rečenicu knjige “Kate remembered” biograf A. Skot Berg (A. Scott Berg), dobitnik Pulicerove nagrade, zapisao je 29. juna – baš kada je slavna glumica umrla. Samo dve nedelje kasnije, na policama knjižara širom Amerike našla se knjiga u kojoj glumica poverava čitaocima svoj život. Skot Berg je držao biografiju u potpunoj tajnosti četiri godine, jer ga je Hepbernova obavezala da knjiga, ili bilo kakva pojedinost iz nje, ne sme isplivati u javnost pre njene smrti. Nakon više od pola veka bavljenja glumom i pedesetak filmova od kojih je posljednji snimljen 1994. godine, “Ljubavna afera”, ona je živela svoj život između Njujorka i rodnog u Konektikata, gde je vodila vrlo povučen život. Govorila je u svojim poslednjim intervjuima: “Ne pušim, cele godine se kupam u hladnoj vodi, svake večeri jedem u 17h, ležem u 19h i nikad ne gledam svoje filmove”. Poslednjih godina života imala je brojne zdravstvene probleme, većinom povezane s Parkinsonovom bolešću.

Umrla je okružena najmilijima 29. juna 2000. godine u porodičnoj kući Hepbernovih u Old Sajbruku u 96. godini života. U njenu čast na jedan sat su prigušena svetla na Brodveju. Godine 2004. prema njenim željama sve što je posedovala stavljeno je na aukciju u Njujorku. Skupljala je sav materijal koji je bio u vezi sa njenom karijerom u Holivudu, kao i privatne stvari poput biste Spensera Trejsija koju je sama napravila, sopstvena ulja na platnu i drugo. Aukcijom je skupljeno nekoliko miliona dolara, koje je Hepbernova ostavila porodici i bliskim prijateljima. Bila je to diva uzvišene lepote, neskladne mešavine otmenosti, smelosti i humora. Bila je to prava muška žena.

Izvor: wannabe magazine

Na filmskom platnu je pomerala granice, u svetu mode je postala ikona stila, njeno ime je bilo (i danas je) sinonim za dobar ukus. Odri Hepbern (Audrey Hepburn) je bila večiti borac za dečija prava. Najpoznatija je po ulogama u filmovima “Doručak kod Tifanija” (Breakfast at Tiffany’s) i “Praznik u Rimu” (Roman Holiday). Na svakom filmskom ostvarenju znala je da istakne jednostavnost i neodoljivi šarm. Važila je za skromnu i milu osobu kojoj su uvek drugi bili na prvom mestu. Bila je poliglota – pored maternjeg jezika tečno je govorila engleski, francuski, holandski, flamanski, španski i italijanski. Interesantna je činjenica da se jedna vrsta lala zove po njoj.

Magazin “People” je Odri Hepbern 1990. godine svrstao među pedeset najlepših ljudi na svetu, a magazin “Empire” među sto najvećih filmskih zvezda svih vremena. Godine 1999. Američki filmski institut proglasio ju je trećom najvećom zvezdom. Prema istraživanju televizijskog kanala QVC, Odri je najlepša žena 20. veka.

Filmskoj umetnosti 1929. godina donosi održavanje prve dodele Oskara (16. maj), dok bračnom paru Džozefu Rustonu (Joseph Ruston), engleskom bankaru i Eli Vanhimstri (Ella van Heemstra) holandskoj baronici, donosi prinovu 4. maja 1929. kada je rođena Odri Kejtlin Ruston (Audrey Kathleen Ruston). Odri je odrasla u Evropi i od malena je naučena da su lepo vaspitanje i ljubaznost mera ljudskosti. Detinjstvo je provela u Engleskoj, Belgiji i Holandiji. Sa samo pet godina kreće u englesku školu, a ubrzo i na časove baleta. Škole plesa je pohađala u Amsterdamu i Londonu. Sudeći po knjizi “Just Being Audrey” i autorki Margaret Kardilo (Margaret Cardillo), Odri je više od svega na svetu želela da postane balerina. Ubrzo je usledio, kako je i sama Odri govorila, najteži trenutak u njenom životu – njenu majku i nju je napustio njen otac. Ovaj događaj je u mnogome uticao na kasnije vaspitanje njene dece. Sa majkom i dvojicom polubraće prolazi kroz teške trenutke tokom nacističke okupacije, a neuhranjenost je bila samo jedan od njih. Borba sa glađu je iskustvo koje Odri nikada nije mogla da zaboravi. Bila je  primorana da jede latice lala i da pravi hleb od trave. Svojevremeno je odbila ulogu u filmu “Dnevnik Ane Frank”  jer je kao devojčica za vreme rata bila svedok javnog pogubljenja Jevreja od strane nacista.

U ratnom periodu jedina uteha joj je bio balet – nastavila je da usavršava igru i počela da daje časove plesa u domu svoje majke. Upravo ju je strast prema baletu uvela u svet filma. Nakon rata njena porodica se seli u Amsterdam gde glumica intenzivno trenira i radi kao model. Godina 1948. joj je donela malu ulogu u holandskom filmu “Holandija u sedam lekcija” (Dutch in Seven Lessons). Dobivši stipendiju u prestižnoj školi plesa, zajedno sa majkom seli se u London. Shvativši da joj zbog visine i nedostatka obuke budućnost nije u plesu, sve svoje planove odlučuje da usmeri na pozorišnu scenu. British Pictures Corporation je za Odri spremilo nekoliko malih uloga uključujući one u filmovima: “The Lavender Hill Mob” (1951), “The Secret People” (1962) i “Monte Carlo, Baby” (1953). Upoznavši čuvenu novelistkinju Kolet (Colette) dobila je priliku da zaigra u komadu “Gigi”, što je uslovilo odlazak u Veliku Jabuku http://wannabemagazine.com/prica-o-odri/ - i nastupanje na Brodveju.

Prvu značajniju ulogu je dobila u filmu Vilijama Vajlera (William Wyler), “Praznik u Rimu” (Roman Holiday). Radeći na ovom ostvarenju od režisera i kolega naučila je mnogo, a krunu rada na ovom filmu označilo je osvajanje Oskara u kategoriji za najbolju glavnu žensku ulogu. Na dodeli, Odri je nosila haljinu koju je kreirao njen prijatelj Uber Deživanši (Hubert de Givenchy). Pored Oskara, kasnije u svojoj karijeri osvojila je i Gremy, Emmy i britanski Tony.

Film “Sabrina” (1954) je ostavio pečat u istoriji mode. Čuvenu crnu haljinu, koju je Odri nosila u ovom filmu, kreairao je Uber Deživanši. Glumica je na sebi svojstven način doprinela popularizaciji male crne haljine. Za velikog kreatora, Odri je bila prava modna inspiracija. Smatrao je da je celokupnom ličnošću, time što je bila pravi profesionalac, umetnica i veliki čovek, mogla poneti bilo koju njegovu kreaciju. Svojevremeno je govorio: “There is not a woman alive who does not dream of looking like Audrey Hepburn.” Svaki komad garderobe je nosila sa stilom i gracioznošću. “Nosite odeću koja odgovara vašoj figuri, neka to uvek bude ona u kojoj ćete se osećati komotno – ono što “boli” nije lepo. Brinite o svom zdravlju, bavite se plesom ili sportom. Ne preterujte sa šminkom, ponekad je malo sasvim dovoljno” – govorila je svaki put kada bi je pitali da svoje tajne lepog izgleda podeli sa drugim pripadnicama lepšeg pola i poklonicima njenog stila http://wannabemagazine.com/stil-audrey-hepburn-2/ - . Njeno odevanje je bilo inspiracija i operskoj divi Mariji Kalas (Maria Callas). Na ovom filmu glumica je upoznala šarmantnog Vilijama Holdena (William Holden) i ludo se zaljubila u njega. Međutim, kako je Vil bio oženjen i kako nije ispunio glumičina očekivanja, ubrzo je ova zaljubljenost prerasla u prvo ljubavno razočaranje.

Iste godine ostvarila je saradnju sa glumcem, piscem i producentom Mel Fererom (Mel Ferrer). Odri i Mel su se vremenom jako zbližili i ubrzo su se venčali 24. septembra 1954. godine. U braku su bili veoma srećni iako su ih pratili tračevi da Mel ima težak karakter, da je veoma tepmeramentan i da voli Odri da “drži” pod kontrolom.

Nizali su se filmski uspesi (“War and Peace” (1956), “Funny Face” (1957), “The Nun’s Story” (1959), “Green Mansions” (1959), “The Unforgiven” (1960)). Na snimanju poslednjeg filma u ovom nizu glumica je dozivela nesreću, pala je sa konja i povredila je kičmu. Usledio je pobačaj što je Odri potpuno slomilo. Pala je u depresiju, počela naglo da mršavi i da konzumira duvan intenzivno. Međutim, nakon šest meseci ponovo je bila trudna i odbijala je sve filmske ponude dok se nije porodila. Kada je na svet došao njen prvi sin Šon (Sean) konačno je prihvatila ulogu u filmu “Doručak kod Tifanija” kojom je na veliko platno donela cosmopolitan chic zbog čeka joj se veliki broj mladih žena i danas divi. Čuvena crna haljina iz ovog filma je prodata na aukciji 2006. za blizu milion dolara. Usledili su filmovi “My Fair Lady” (1964) i “How to Steal a Million” (1965).

Petu nominaciju za Oskara joj je donela uloga slepe žene u filmu “Wait Until Dark” (1967). Brak sa Melom je okončan nakon četrnaest godina zajedničkog života. Kružile su spekulacije da je Mel imao ljubavnicu, kao i da je Odri imala aferu sa Albertom Fajnijem (Albert Finney), svojim partnerom na filmu “Two for the Road” (1967). Tokom glumačke karijere Odri je sarađivala sa najvećim imenima u svetu filma pa tako i sa škotskim glumcem Šonom Konerijem (Sean Connery) u filmu “Robin and Marian”. Zaigrala je u još samo nekoliko filmskih ostvarenja – “Bloodline” (1979) i “They All Laughed” (1980). Svog drugog supruga Andrea Dotija (Andrea Dotti), italijanskog psihijatra, Odri je upoznala na krstarenju. Andrea i Odri su se venčali 18. januara 1969. godine. U ovom braku lepa glumica nije pronašla puno sreće, muž ju je varao često sa mlađim ženama. Novine su često objavljivale Dotijeve slike sa tim ženama, a Odri se trudila da bez obzira na sve sačuva svoj brak. U braku su ostali trinaest godina i u njemu dobili sina Luku (Luca). Svoju decu je vaspitavala daleko od Holivuda i glamuroznog života. Trudila se da ih usmeri na prave životne vrednosti. Njen sin Šon je govorio da su on i njegov brat kao deca znali malo o majčinoj popularnosti. Od 1980. godine do smrti živela je sa glumcem Robertom Voldersom (Robert Wolders). Često je isticala da su te godine koje je provela sa njim najlepše godine njenog života. Iako ne tako srećna u privatnom ljubavnom životu iza sebe je ostavila neke od najlepših ljubavnih priča na velikom platnu. U filmu Stivena Spilberga (Steven Spielberg) “Always” odigrala je svoju poslednju ulogu.

Nakon rada na svom poslednjem filmu, Odri se sa velikim entuzijazmom posvetila humanitarnom radu. Zbog sopstvenog iskustva tokom Drugog svetskog rata, odlučila je da pomaže siromašnoj deci iz raznih zemalja sveta. Kao UNICEF-ov ambasador dobre volje, posećivala je siromašne zemlje u razvoju – Etiopiju, Tursku, Sudan i Bangkok. Za ovu humanitarnu organizaciju je radila do kraja života. Bila je više puta nagrađivana, između ostalog i Medaljom slobode koju joj je 1992. uručio američki predsednik Džordž Buš (George Bush).

Zbog mršavosti je celog života patila od anemije, respiratornih problema i hroničnih poremećaja krvi. Početkom devedesetih, otkriveno je da boluje od raka. U poslednju šetnju vrtom svoje vile La Paisible u Švajcarskoj krenula je 10. januara 1993. Tom prilikom je Robertu davala uputstva kako da neguje biljke kada dođe proleće. Posthumno je dobila nekolicinu glumačkih i humanitarnih nagrada.

Rekli su o Odri

Manolo Blanik (Manolo Blahnik), dizajner:
“Pečat koji je gospođica Hepbern ostavila je apsolutan. Voleli je ili ne, ona je ta koja je svojim izgledom obeležila dvadeseti vek.”

Entoni Bočamp (Anthony Beauchamp), fotograf:
“Još uvek ne verujem da je ona bila stvarna. Na njenom licu je bilo toliko kontradiktornosti; zatvorenost i čistota, ozbiljnost i mladolikost. Imala je svež izgled. Njena lepota je večna.”

Gregori Pek (Gregory Peck), glumac:

“Bilo je to predivno leto u Rimu kada sam radio sa njom na njenim prvim filmskim kadrovima. Ti meseci rada sa Odri su prelepo iskustvo!”

Elizabet Tejlor (Elizabeth Taylor), glumica:
“Odri je dama čija su elegancija i šarm vanvremenski, prepoznala su ih i deca širom sveta.”

Izvor: wannabemagazine

U Los Angelesu 01. 06. 1926. rodila se Norma Jeane Baker (Mortenson) – kako glasi pravo ime Marilyn Monroe. Njena majka Gladys Monroe, filmska montažerka, ostavljena od zakonitog supruga Mortensona, ali i ljubavnika Gifforda, vjerojatnog oca djevojčice, bila je problematičnog psihičkog zdravlja i nespremna za odgovornu dužnost samohrane majke. Tužna sudba neželjenog djeteta započela je u kući obitelji Bolender. Strogi vjernici sedam su godina udomljivali Normu nudeći joj čistoću i hranu, ali ne i nježnost. Dolasci neurotične majke i bake nisu mogli uspokojiti dane djetinjstva. Za vrijeme jakog napada manične depresije baka Della pokušala je svoju unuku usmrtiti gušenjem. Smještena je u duševnu bolnicu gdje je ubrzo i preminula. Pas Tippy bio je rijetki stvor koji je Normi darivao ljubav i posvuda je slijedio. Ali jednog dana pas je pronađen mrtav. Od tada će potraga za ljubavlju, obostranom i strasnom postati konstantom Norimina životnog puta.

S majkom je zajedno stanovala tek nakratko. Gladys je uspjela od ušteđevine kupiti kućicu koju je održavala iznajmljivanjem. Za sebe i kćerku zadržala je samo dvije sobe. Godinu dana (1933. – 1934.) dijeljenja doma s obitelji glumca Georgea Arlissa unijelo je veliku promjenu. Tu se upoznala sa svijetom filma, naučila pjevati prve nereligiozne pjesme i počela zamišljati i željeti da joj Clark Gable bude otac. Njezin biološki tvorac do konca života ostat će samo lice s fotografije. Sve njene pokušaje da se sretnu on će grubo odbiti. Nakon što doznaje za samoubojstvo djeda Hogana, majka postaje depresivna i 1934. doživjevši živčani slom biva smještena u bolnicu. Agonija će potrajati do 1935. godine. Povremeni dolasci vikendom biće prekinuti, kuća prodana, a Norma će nemoćno čekati odluku o vlastitoj budućnosti. Iz umobolnice njezina će majka često nepravedno sebično odlučivati o sudbini svoga djeteta. Kratkotrajan boravak u obitelji Giffen zamijenit će smještanje u Dom za siročad. Tu će provesti 21 mjesec s još 26 od roditelja ostavljenih djevojčica.

Bila je samoironična kad su je 1953. pozvali da nakon filma Muškarci vole plavuše zajedno s Jane Russel u cementu ostavi otisak ruku i stopala, rekavši: “Jane bi trebala ovjekovječiti svoju stražnjicu, a ja grudi. Po tome nas pamte.” Susret s američkim vojnicima u Koreji i njihovo burno odobravanje, tada već slavnoj zvijezdi, činit će joj se najljepšim trenutkom koji je ikad proživjela. Zasićena ulogama koje je ne zadovoljavaju 1955. okrenula je leđa Hollywoodu i otišla u New York učiti glumu u Actor’s studiju.

Želeći se osloboditi tiranije holivudskih studija i njihovog eksploatiranja s fotografom Miltonom Greenejem osniva vlastitu tvrtku Marilyn Monroe Productions. Još u braku s Doughertyjem, ali na putu ka filmskoj slavi, Norma se upušta u ljubavne odnose. Svi životopisci tvrde kako je ova senzualna žena voljela voditi ljubav. Uživala je davati se i uzimati tjelesno, tvrdeći da je seks jedan od rijetkih čistih i jasnih odnosa između dvoje ljudi. Svaki njen pokušaj da u braku nađe smirenje nije bio plodotvoran. Njeni prijatelji tvrdili su da je za nju, u duhu ipak provincijalno odgojenu, ljubav uvijek zahtijevala potvrdu matičara. Mogla se upuštati u slobodne seksualne odnose bez obaveza, ali je prvi znak zaljubljivanja budio misao na bračne vode. Imala je tri neuspješna braka. Uz momka iz susjedstva supruzi su joj bili i dvojica slavnih Amerikanaca. Drugi suprug, slavni igrač bejzbola, Joe di Maggio bio je muškarac koji joj je bio spreman pružiti sve ono za čim je tragala, osim spremnosti da tolerira pažnju drugih muškaraca i pristane na to da ona nastavi hodati vlastitim putem slave, Ta ih je nespojivost na kraju rastavila, ali sentiment između njih je ostao topao. Iako je umrla osam godina nakon njihovog razvoda upravo je Joe di Maggio snosio troškove njezina pogreba.

Ostali su se tek došli pokloniti ženi ljepota koje ih je privukla. Treći suprug Arthur Miller nije čak bio ni na pogrebu. Kada se pročulo kako ne namjerava doći na posljednji ispraćaj, novinari su Millera upitali o razlozima nedolaska, na što je on kratko odgovorio: “Zašto bih trebao doći? Nje tamo ionako neće biti.” Radi istog tog Arthura Millera prihvatila je židovstvo i ženom mu postala prema obredima njegove vjeroispovijesti. Uz dva spontana pobačaja, pokušaje samoubojstva i tisuću sukoba uspjeli su svoj brak održati gotovo četiri i pol godine. Iza njih, kao najvrjednija zajednička tvorevina, ostao je tek film Neprilagođeni. Novinar Robert Slatzer je navodno bio njen četvrti, tajni, suprug. Kako god bilo na četrdesetoj godišnjici njene smrti Robert Slatzer na njezin je grob položio najveći vijenac sav od bijelih ruža. To je bilo njeno najomiljenije cvijeće. Yves Montand navodno joj je također bio ljubavnik. Baš kao Frank Sinatra, Marlon Brando i braća Kennedy (John i Robert). Bila istina ili ne neporecivo je da je Johnu Kennedyu otpjevala najseksipilniji Happy birthday ikada. U noći u kojoj će umrijeti u ruci će držati telefonsku slušalicu. Čijoj li se pomoći mogla nadati? Prije no što je popila (svojom ili tuđom voljom, a možda tek slučajno) preveliku količinu barbiturata pomiješanog s viskijem i tako zauvijek u noći s 04. na 05. 08.1962. napustila ovaj svijet (u 36-oj godini života), Marilyn je bila izbačena sa snimanja filma Something’s Got to Give. Neumoljivost filmske mašinerije više nije mogla trpjeti njene nedolaske, kašnjenja, drogiranost i izgubljenost. Možda je uzrok njene smrti sporan, ali je posve jasno da je godinama uspijevala opstati samo zahvaljujući gomili lijekova i litrama šampanjca koje je lila u sebe ne bi li zaboravila nešto što ju je trajno tištalo.

Neke stvari zauvijek će nam ostati nepoznatima. Međutim Marilyn najbolje možda oslikava komentar koji je dala o fotografiji (na kojoj ona gola pozira na crvenom baršunu) koja je 1953. postala prva duplerica Playboya, a koju je snimio Tom Kelly: “Seks je tako prirodna stvar, hvala nebesima. Doista je šteta što neki pokušavaju upropastiti taj osjećaj. Kad mi Tom Kelly predlaže da poziram gola, uvijek pomislim: Ako već moram biti nekakav simbol, bolje da budem seks-simbol nego simbol nečega drugoga.”

Izvor: www.udarno.com -
Glamour tim udarno

Obim od 117cm su njene grudi dostigle tokom jedne od pet trudnoća, a kada se slikala za Playboy imala je dimenzije 102–53–91.

Fox je 1962. godine prekinuo saradnju sa njom, neodobravajući njen divlji i egzibicionistički način života, a dve godine kasnije ona i veliki Miki su se razveli. Karijera je polako počela da propada i Džejn se hvatala za svaku slamku. Jedna od tih tananih slamki bio je i film “Promises, Promises“ iz 1963, gde se prva pojavila gola na velikom platnu u legalnoj, renomiranoj američkoj produkciji. Ovaj potez jeste bio senzacija, ali neobjašnjivo nije vinuo Džejn u visine koje je želela, pa je odlučila da se nakon osam godina ponovo pojavi na stranicama Playboy-a koji ju je proslavio. Nije mogla da shvati da se publika prezasitila nje, i da su svi skandali koje je pravila bili očekivani. Odigrala je još nekoliko ne preterano zapaženih rola i odlučila da se posveti svom zavodničkom talentu, kad je već ovaj glumački počeo da ide u zaborav. Tako je zavela reditelja italijanskog porekla Meta Cimbera (Matt Cimber), koji je režirao neke filmove u kojima je ona igrala. Par se venčao 1964. godine, a već sledeće su dobili sina Entonija (Anthony). Međutim, nova ljubav je nije dugo držala: njene misli preokupirao je žal za padom karijere i teška borba za starateljstvo nad decom sa drugim suprugom Mikijem. Nemogavši da izađe na kraj sa svim tim problemima, Džejn se, kao i svaka diva, bacila u zagrljaj starih vernih poroka, alkoholu. Alkohol joj je nesumnjivo ublažavao boli, ali je svoje tragove ostavljao na njenom licu i telu. Džejn je iz seksepilne, rasne plavuše počela da se pretvara u nadutu ofucanu tetku, koju više nije zanimalo da mami muški deo svetske populacije isticanjem svoje lepote. Dosadilo je ovo njeno ponašanje i njenom friškom mužu, pa nije oklevao da se već 1966. razvede http://wannabemagazine.com/sve-cestitike-na-razvodu-i-da-i-sledeci-bude-takav/ - od nje. Nije prošlo mnogo vremena, a već pomalo sluđena Mensfildova je otpočela aferu sa advokatom Semjuelom Brodijem (Samuel Brody). On je bio opčinjen njom toliko da je zbog nje rasturio svoj postojeći brak, zapostavio karijeru i pretvorio se u nosača njenih kofera na neuspešnoj evropskoj turneji. Džejn je i dalje bila predmet medijske pažnje, ali samo zahvaljujući pijanstvu i svađama sa Brodijem. Vrhunac je bio kada je počela da se zanima za satanističku crkvu, ali je javnost ipak ostala bez teksta kada je njena šesnaestogodišnja ćerka  Džejn Meri stavljena pod zaštitničko starateljstvo zbog toga što su je, navodno, Džejn i njen ljubavnik Brodi zlostavljali.

Kao i većina diva XX veka, i Džejn je imala obavezu da ode u Vijetnam za vreme rata, gde je zabavljala američke vojnike. Po povratku iz Vijetnama, svesna da će proći još dosta vremena dok ponovo ne dobije neku veliku ulogu, ili da ono možda neće ni doći, 1967. prihvatila je ponuđeni angažman u jednom klubu negde u Misisipiju. Na taj put povela je svog voljenog Brodija i svoje troje dece iz drugog braka. Tog jutra, 29. juna 1967, trebalo je da dâ intervju u Nju Orleansu, pa su svi zajedno krenuli da malo promene sredinu. Na dogovoreni intervju Džejn nikada nije stigla. Njihov auto udario je u prikolicu nekog zaustavljenog kamiona. Vozač koji je upravljao njihovim automobilom, Brodi i Džejn, poginuli su na licu mesta. Deca, koja su spavala na zadnjem sedištu, preživela su ovu nesreću zadobivši lakše povrede. Glasine da joj je u saobraćajnoj nesreći odrubljena glava pokazale su se kao netačne. Ovu urbanu legendu verovatno su potaknuli policijski snimci nesreće na kojima se vidi nešto nalik plavoj perici zalepljeno na smrskanu šoferšajbnu. U pitanju je bila ili perika koju je nosila u to vreme, ili njena prava kosa, odnosno skalp odsečen u nesreći. Automobil u kome je poginula nekoliko godina je bio izložen u jednom muzeju na Floridi, a danas se nalazi u vlasništvu jednog njenog obožavaoca iz Severne Karoline. Džejn Mensfild je sahranjena u Pensilvaniji na porodičnom imanju, a njen nadgrobni spomenik je napravljen u obliku srca, kao i većina predmeta i delova njene “Ružičaste palate”.

Popularna diva je rođena kao Ava Lavinija Gardner (Ava Lavinia Gardner) 24. decembra 1922. u Grebtaunu u Severnoj Karolini, kao sedmo i najmlađe dete jedne siromašne porodice. Njeno detinjstvo proticalo je u vrlo patrijarhalnom vaspitanju i već tada nije videla nikakavu perspektivu za ostajanje blizu roditelja. Bila je muškobanjasti, razigrani i uglavnom bosonogi harambaša, koji je sa svojim sestrama i braćom trčkarao plantažama duvana na kojima su radili roditelji. Cipele nije mogla da smisli na nogama, što je možda i bio nagoveštaj nesputanog duha koji je nosila kroz život, ne obazirući se na ogovaranja. U šesnaestoj godini prvi put odlazi u Njujork u posetu najstarijoj sestri i zetu. Od tog trenutka, sudbina preuzima stvari u svoje ruke. Njen zet je imao malenu fotografsku radnju i, među mnogim fotografijama, napravio je i fotografiju Ave, koju je postavio u izlog. Jednoga dana, šetajući ulicama Njujorka, jedan gospodin, predstavljajući se za skauta MGM-a i u izlogu radnje spazivši tu Avinu fotografiju, uđe s namerom da sazna broj telefona prelepe devojke, koristeći oprobani kliše, kako je MGM zainteresovan za nju. Broj telefona nije dobio, ali je podstakao Avinog zeta da tu i još nekoliko njenih fotografija odnese lično baš u MGM. Ava dobija poziv za razgovor i probno snimanje i, rečima producenata – “Ne ume da glumi. Ne ume da priča. Ona je sjajna. Neka potpiše ugovor.” – počinje Avina “Holivudska priča”.

Umesto u školu za sekretarice, koju je, došavši kod sestre, trebalo da upiše, Ava 1941. godine, odlazi u Holivud. Od 1941. do 1945. godine glumila je u čak 17 filmova, ali su joj uglavnom pripadale uloge sa po jednom rečenicom. Čak je i sama kasnije pravila šale na svoj račun govoreći – “Trebalo je imati lupu da bi se primetilo gde sam ja u tim filmovima”. Prvih dana, prilikom obilaska MGM studija, Ava upoznaje Mikija Runija (Mickey Rooney), dve godine starijeg i znatno nižeg od nje. Trebalo je dve nedelje popularnom glumcu da ubedi izazovnu mladu glumicu da pristane na izlazak sa njim, ali odmah potom joj je ponudio i brak. Ava, mlada i luda, kako bismo okarakterisali svaki postupak jedne usijane glave, naravno, odlučuje da pristane na Runijevu ponudu. Trebalo je samo upoznati mamu Runi sa budućom gospođom Runi. U nekim svedočanstvima o Avi se navodi kako je taj susret bio prava anegdota. Kada je Miki saopštio svoje namere mami, ova je, odmerivši Avu, hladnokrvno upitala “Pretpostavljam da još nije bio u tvojim gaćicama?”. Međutim, nije trebalo samo proći test kod mame. Možda je i gori bio onaj koji je trebalo proći kod vlasnika i upravnika MGM-a Luisa Majera (Louisa B. Mayer). U Majerovoj kancelariji, odvijala se scena koju ni neki tadašnji popularni reditelj nije mogao bolje da izrežira. Naime, Miki Runi je plakao i molio Majera da im dozvoli brak, dok je s druge strane stola plakao Majer i takođe preklinjao da to ne čine. Na jedvite jade, Majer je morao da se pomiri sa sudbinom i digne ruke od ubeđivanja. Runi i Ava stupaju u bračne vode početkom 1942. godine. Mlada Ava nije bila spremna da toleriše Runijev razuzdan, boemski karakter, i zatražila je razvod posle samo godinu dana braka. Povređene sujete, Runi je kasnije išao tako daleko da je iznosio detalje iz njihovog seksualnog života. Neiskusna, ali nimalo glupa Ava, samo mu je uzvratila rečenicom “Možda je on uživao u seksu sa mnom, ali ja sa njim svakako nisam.”

Ava je bila predmet svih priča i nedosanjan san mnogih poznatih i nepoznatih muškaraca četrdesetih godina prošlog veka. Milijarder, pilot i producent Hauard Hjuz (Howard Hughes), poznat po svom ekscentričnom ponašanju, bio je fasciniran njenom lepotom i seksipilom. Pokušavao je da pridobije Avino simpatisanje nudeći joj velike svote novca, nakit, i raznorazne filmske uloge. Nakon što je neznatno obratila pažnju na njega, Hjuz je umisilo da je poseduje Bio je opterećen željom da uzme Avu za ženu. Čuvena priča iz života Ave Gardner, koja se odnosi na njenu vezu sa milijarderom Hjuzom kaže da ga je jednom prilikom, kako bi se odbranila od njegove nasrtljivosti, besna Ava udarila teškim, metalnim držačem za papir, izbivši mu prednje zube. Bez obzira na ovaj događaj i još mnoge slične, Hjuz je bio lud od ljubavi za Avom. Njegovo udvaranje, ako se to tako moglo nazvati, trajalo je skoro deset godina, i o tome su ispredane mnoge priče, ali Hauard je bio i ostao samo prijatelj.

Drugi brak Ava je sklopila sa Artijem Šoom (Artie Shaw) 1945. godine. Ali, ni njima nisu cvetale ruže. Arti je bio izuzetno popularan džez muzičar, klarinetista, ali nije imao kvaliteta kao partner. Avi je stvarao kompleks niže vrednosti i omalovažavao ju je kad god je mogao. Ono što je jako zanimljivo je da je Artijevo potcenjivanje nateralo Avu da proveri svoj koeficijent inteligencije (koji je, ispostavilo se, bio vrlo visok). Povređena sujeta je doprinela tome da se Ava upiše na UCLA, vrlo priznat američki univerzitet, na studije engleske književnosti i ekonomije, koje je uspešno i završila. Brak sa Artijem raspao se, naravno, pre toga, tačnije nakon jedne godine i sedam dana. MGM uviđa kako Ava može da dâ mnogo više nego što joj zapravo dozvoljavaju. Dodeljuju joj jednu od glavnih uloga u filmu “The Hucksters” 1947, uz njenog velikog idola Klerka Gejbla (Clark Gable). Od tog trenutka pa nadalje, Gejbl se postavio prema Avi očinski i zaštitnički, postavši i njen veliki prijatelj. Ava snima tri filma sa njim, od kojih je poslednji bio “Mogambo”, za koji je imala nominaciju za Oskara, kog je na kraju ipak uzela čuvena Odri Hepbern (Audrey Hepburn) za ulogu u filmu “Praznik u Rimu”. Usledile su godine cvetanja njene karijere. Kultna ostvarenja “Snegovi Kilimandžara”, “Mogambo” i “Bosonoga grofica” su Avu Gardner učinila jednom od najpoznatijih američkih glumica. Iako je nastalo još nekoliko uspešnih ostvarenja, 1958. Gardnerova odlučuje da napusti MGM, nastavljajući karijeru kao nezavisna glumica.

Jedna od najuzbudljivijih i najpropraćenijih ljubavnih priča prošlog veka bila je priča o ljubavi Ave Gardner i Frenka Sinatre (Frank Sinatra). Iako je Ava upoznala Frenka još tokom prvog braka sa Mikijem Runijem, njihova ljubav počinje da se razvija sredinom 1949, otkako su se sreli na žurki u Palm Springsu. Frenk se 1950. razvodi od svoje žene Nensi (Nancy) sa kojom je imao troje dece i od tog trenutka ovoj burnoj i strastvenoj vezi nema kraja. Venčali su se 7. novembra 1951. godine. Za Avu je brak sa Sinatrom bio trofej. Tako su bar mediji stvarali sliku o tome. Smatrali su da je on još jedan “mučenik” koji nije odoleo čarima ove fatalne žene i da je zbog nje gurnuo u ponor divnu suprugu i svoju karijeru. Njihov brak je godinama punio sve naslovne i srednje stranice tabloida. Dok je Avi rasla popularnost, Frenkovi obožavatelji su bili razočarani njegovim postupkom i polako su ga zapostavljali. Ava nije želela da bude glavni krivac za Sinatrin krah u karijeri i iskoristila je svoj uticaj kako bi mu obezbedila ulogu u filmu “Odavde do večnosti”. Uloga je bila mala, ali vrlo zapažena, toliko da mu je donela Oskara i vratila ga staroj slavi koju je uživao. Tokom 1952. na snimanju “Mogamba”, Ava ostaje trudna. Zapravo, imala je dve trudnoće… Kada je prvi put ostala trudna, sakrila je to od Frenka i abortirala, jer je bila uplašena stalnim izletima i svađama koje su se dešavale u braku. Smatrala je da njih dvoje nisu zreli kao ljudi, a kamoli kao roditelji. Za prvu trudnoću i abortus Frenk nije ni znao. Uprkos ubeđivanju Sinatre da zadrži ovu bebu, Ava odlazi u London, gde po drugi put prekida trudnoću. Po MGM-ovom ugovoru, Ava, kao ni mnoge druge njihove štićenice, nije smela da rađa dokle god je bila pod ugovorom. Šuškalo se o Avinim izletima sa ženama, čak i o nekoj avanturi sa famoznom glumicom Lanom Tarner (Lana Turner), i o tome kako ih je Sinatra zatekao u krevetu. Ali, to nije bio jedini razlog da dođe do njihovog razvoda koji se desio 1953. godine. Međutim, s vremena na vreme, Frenk bi zvao Avu i predlagao da pokušaju ponovo zajednički život, na šta bi ona pristajala i ostavljala sve, pa i snimanja, ali sreća nikad nije dugo trajala. Ava je njihova viđanja i ponovne pokušaje veze komentarisala ovako – “Mi nismo mogli jedno bez drugoga, a nismo mogli dugo ni zajedno. Naši telefonski računi bili su astronomski. Frenku je očajno trebala ljubav, a zar možete da pomislite da je uvek imao moju?” Verovali, ili ne, do kraja života Ava je svakoga dana od Sinatre dobijala novi telegram u kome je uvek isto pisalo – da je voli i da mu nedostaje. Frenk je posle razlaza sa Avom sklopio još dva braka, a holivudska diva nikada više nije stala pred matičara. U memoarima napisanim pred kraj života Ava je priznala: “Imali smo burnu i strastvenu vezu koja se nije dobro završila. Ali, Frenki je bio najveća ljubav mog života”.

Još jedna zanimljiva veza Ave Gardner bila je ona sa glumcem Džordžom Skotom (George C. Scott). Ona je počela na snimanju filma “Biblija”. I ova veza bila je za priču. Skot je bio lečeni alkoholičar, a bio je više puta optuživan za nasilje i, čak, pokušaj ubistva svoje ljubavnice koja je nosila njegovo dete, istovremeno kad je s njim bila trudna i njegova supruga. Ponovo se propio kad je upoznao Avu. Avi je jednom u žustroj svađi i fizičkom obračunu iščašio rame i iščupao pramen kose. Ova ludačka veza završila se krajem 1965. kad ju je uvukao u hotelsku sobu i pretio da će i sebi i njoj iskasapiti lice i prerezati grkljan razbijenom flašom.

Zbog nesuglasica sa španskom vladom i još nekih razloga finansijske prirode, Ava Gardner pakuje stvari i odlazi u London 1968. godine. Englezima i nije bila naročito zanimljiva, jer nisu bili preterano zaneseni holivudskim sjajem. Engleski konvencionalni karakter nije imao sluha za raspusnu divu. Činilo se kao da je počela malo da se smiruje u Londonu. Prestala je sa preteranim raskalašnim ponašanjem i alkoholisanjem u javnosti i odustala od katastrofalnih veza koje su bile karakteristične za nju. I dalje je povremeno koketirala s muškarcima, a katkad i sa ženama, ali mnogo diskretnije. Ljudi sa kojima je izlazila uglavnom su bili homoseksualci. Jednom ili dva puta godišnje odlazila je na “čišćenje” u jedan luksuzan hotel kraj Londona gde je držala dijetu i vežbala. Bila je najstrastveniji mogući pušač, pušila je čak 60 cigareta dnevno. Izlazila je u lokalni pab “Enismore Arms” za koji je kupila džuboks i napunila ga pločama Frenka Sinatre.

1986. Ava Gardner doživljava moždani udar i u tim trenucima u pomoć joj priskače večna ljubav – Frenk Sinatra, koji je odvodi sa sobom u SAD. Sinatra je finansirao sve troškove njenog lečenja, iako su posledice ipak ostale. Ava je imala problema s kretanjem, a leva ruka joj je bila skoro nepokretna. Posle nekoliko meseci, izmučena bolešću, umrla je 25. januara 1990, u 68. godini, ali od upale pluća. Čuvši vest o njenoj smrti, Sinatra je briznuo u plač i, kako očevici kažu, rekao – “Zašto nisam bio uz nju? Zašto joj nisam pomogao?” O njegovoj patnji svedočila je i njegova porodica, pred kojima nije krio svoju ljubav i tugu. Sahranjena je u Smitfildu, u porodičnoj grobnici, 29. januara 1990. godine. U ovom malom mestu u Severnoj Karolini danas postoji i muzej posvećen ovoj slavnoj divi. Njenoj sahrani je prisustvovalo mnogo ljudi, a kažu da je Sinatra sve vreme sedeo u crnoj limuzini i plakao. Nije želeo da ga iko vidi i remeti pogledima i pitanjima njegovu tugu.

Lana Tarner (Lana Turner), jedna od najlepših plavuša prošlog veka, rođena je 8. februara 1921. godine u Volisu, državi Ajdaho u SAD-u kao Džulija Džin Tarner (Julia Jean Turner) u siromašnoj porodici. Porodica i prijatelji su Džuliju zvali Džudi. Otac joj je bio rudar u jednom malom rudniku, međutim, osvojivši neku svotu novca na kocki, pomislio je da može da promeni život svoje porodice. Ali ne lezi vraže… Sakrio je novac u svoju čarapu i pošao kući da obraduje porodicu, međutim, pljačkaši su ga presreli i pretukli na smrt, a kada je njegovo beživotno telo pronađeno, čarapa i cipela na levoj nozi su nedostajale. Ubica nikada nije bio pronađen. Lana je tada imala 10 godina. Njena majka je imala zdravstvenih problema i morale su da se presele u drugu, klimatski podobniju sredinu, u Los Anđeles. Majka i ćerka su živele jako skromno, takoreći bedno. Džulija je često obitavala kod poznanika i prijatelja kako bi se bar malo uštedelo na hrani. Majka se posvetila kozmetičkom zanatu kako bi mogla da izdržava sebe i svoju ćerku. Sa svojih 16 godina, dok je studirala, sudbina je Džuliju navela na put ka Holivudu, kao u svakoj “holivudskoj (sapunskoj) priči”. Naime, Džulija je tog dana, pobegavši sa časova, svratila u obližnji kafić da kupi koka-kolu, i tamo je zatekla izdavača “The Hollywood Reporter”-a koji je bio zapanjen njenom lepotom. Preporučio ju je agenciji za talente, sa velikim ubeđenjem da ovu lepu tinejdžerku čeka slava. I izgleda da se nije prevario.

Preko ove agencije je upoznaje reditelja Marvina le Roj (Marwin LeRoy) koji joj je ponudio prvu filmsku ulogu. Posle uloge u filmu “They Won’t Forget” (1937) njena karijera krenula je uzlaznom putanjom. Lana je glumila srednjoškolku koja je silovana i ubijena. Nakon ovog filmskog ostvarenja Tarnerova je stekla nadimak The Sweater Girl (džemper devojka). Nadimak je stekla na osnovu svog oblačenja koje je zahtevala uloga iz pomenutog filma. Kažu da je ovaj nadimak prezirala čitavog života. 1937. godine potpisala je ugovor sa čuvenom produkcijskom kućom MGM. A 10 godina kasnije, Lana je bila jedna od deset najplaćenijih žena u Americi, dok je početkom pedesetih godina postala i glavna zvezda MGM-a. Reditelj Majer je od Lane napravio popularnu devojku, a vrlo popularnu među studentima muškog pola, pa je stoga često i dobijala uloge u tinejdžerski orijentisanim filmovima (“Dramatic School”, 1938; “These Glamour Girls”, 1939; “Dancing Co-Ed”, 1939). Potom je igrala u nekoliko ostvarenja sa popularnim glumcem Klarkom Gejblom (Clark Gable), pa su tablodi bili skloni da ih povezuju u ljubavnu vezu nakon svakog zajedničkog filma. Veliki uspeh Tarnerova je postigla igrajući u kultnom ostvarenju “Poštar uvek zvoni dvaput” (“The Postman Always Rings Twice”) 1946. godine. Ovaj, sada već klasik žanra film noir, vinuo je Lanu Tarner u zvezde i postala je holivudska femme fatale. Partner Tarnerovoj u ovom filmu bio je Džon Garfild (John Garfield). Postoji priča da se Lana i nije baš najbolje slagala sa pomenutim glumcem, i ne mogavši nikako da prebrodi to neslaganje, jednom je izgovorila producentima “Zar niste mogli da nađete nekog malo privlačnijeg za ovu ulogu?” Naredne godine, 1947, Lana je dobila ponudu da umesto Ketrin Hepbern (Katharine Hepburn) zaigra u filmu “Green Dolphin Street”, istorijskoj drami za koju je smršala čak 15kg i ofarbala svoju platinastoplavu kosu u tamniju nijansu. Ova uloga je takođe jedna od zapaženijih uloga Tarnerove, a izborom nje za istu najoduševljeniji bio je reditelj. Bez obzira na promene kroz koje je prošla za ovu ulogu, Lana nije odustala od svog glamuroznog imidža koji je do tada imala, i brzo se vratila svom starom izgledu. 1948. godine Lana Tarner se pojavljuje u svom prvom filmu u boji (koji nam je verovatno svima poznat), u ekranizaciji popularnog dela Aleksandra Dime “Tri musketara”, u kojoj igra prelepu Lejdi de Vinter. Nakon ove uloge, Lana nije snimala čak tri godine, što je bio prilično dug period za nju, na šta ni ona, a ni njena publika nije navikla.

Nakon 1950. godine u Laninoj karijeri usledilo je još nekoliko filmova: “Mr. Imperium” (1951), “The Merry Widow” (1952), “The Bad and the Beautiful” (1952), “The Sea Chase” (1955), “The Prodigal” (1955), “Diane” (1956), koji nisu postigli očekivane uspehe, a što je najvažnije, nisu punili kase MGM-a, pa je ova produkcija odlučila da ne obnovi njen ugovor, opravdavajući svoju odluku novonastalom krizom. Nedugo zatim Tarnerova se vraća na male ekrane adaptacijom bestselera “Gradić Pejton” (“Payton Place”), kojom postiže neverovatan uspeh i nominaciju za Oskara za najbolju glumicu. Posle ovog uspeha, sledi nekoliko nezapaženih rola i skandal 1958. godine (ubistvo Stompanatoa) koji će Laninu karijeru duboko žigosati. Usred ovih neprijatnih dešavanja po Lanu Tarner, ona snima film koji joj je možda doneo najveću slavu, ali joj je sigurno doneo najviše novca, čak 50% od ukupne zarade celog projekta. U pitanju je film “Imitacija života” (“Imitation of Life”), priča o ambicioznoj glumici koju zanima samo karijera i njenoj problematičnoj ćerki. Mnogi su u ovom filmu tražili biografske elemente Lane Tarner, a možda ih je i bilo u odnosu na ovaj kratak opis. Svoj poslednji film, “Madam X” (“Madame X”), Lana je snimila 1966. godine.

Bez obzira na veliko delo ove dive, ono što je, kao i obično, najviše zanimalo publiku bio je njen privatan život, koji je bio zasigurno interesantniji od bilo koje njene uloge. Ona se na osudu javnosti za raspusno ponašanje, udavanje i razvode nije mnogo obazirala, i nije želela da glumi u svom životu. Uvek je bila otvorena i iskrena i bez ikakvog ustručavanja je iznosila svoje stavove i govorila o svojim ljubavnnim usponima i padovima. Još onda za Lanu Tarner nije bilo tabua. Ona se udavala čak osam puta za sedam muškaraca. Prvi brak sklopila je sa samo 19 godina sa frontmenom jednog benda. Zvao se Arti Šo (Artie Shaw), a njihov brak je dobio veliki publicitet, i to u negativnom kontekstu, što je u jednom trenutku pokolebalo MGM da eventualno raskine ugovor sa mladom Lanom, gledajući njeno nezrelo i pomalo neodgovorno ponašanje. Tako je ovaj brak i potrajao čitava četiri meseca.

Sledeći muž plave lepotice bio je Džozef Stefan Krejn (Joseph Stephen Crane), za koga se udavala čak dva puta, jer je nakon prvog sklapanja braka isti anuliran jer Krejn još uvek nije bio razveden. Razočaran što ga je Lana, saznavši istinu o postojanju njegovog braka, ostavila, Krejn pokušava da izvrši samoubistvo. Međutim, Lana rađa njihovu ćerkicu Šeril (Cheryl) i odlučuje da se opet uda za Krejna kako bi priznao i obezbedio dete.

Treći suprug Tarnerove bio je milioner Henri Toping Mlađi (Henry J. Topping Jr), koji je osvojio Lanu porodičnim i ličnim imenom i bogatstvom. Prosidba je bila za ono vreme vrlo interesantna, dok je za današnje verovatno ofucani fazon iz neke scene iz “Sex and the City”. U Klubu 21 Henri je ubacio dijamantski prsten u Laninu čašu sa martinijem. Svadbena ceremonija je, naravno, bila luksuzna, ali se nije mogla dogoditi dok se nije poništio brak koji je Henri imao sa glumicom Arlin Džadž (Arline Judge), koja je (gle čuda) bila prethodno udata za njegovog rođenog brata. Kad je došlo do venčanja, Henri Toping je pretrpeo neverovatan bankrot, investirajući novac vrlo nepromišljeno i neprestano se kockajući se. Nakon skupljanja svih negativnih emocija i energija i ovaj brak Tarnerove je pukao, a da nije sastavio ni celu godinu.

O četvrtom braku Lane Tarner ne zna se mnogo, jedino što može, a i ne mora da služi kao svedočanstvo o istom je knjiga biografskog karaktera koju je pisala njena ćerka Šeril. U ovoj knjizi Šeril navodi da ju je njen očuh, a četvrti muž njene majke, glumac Leks Barker (Lex Barker), silovao i zlostavljao, i da se Lana nakon njenog žaljenja razvela od ovog monstruma (ako je verovati Šeril).

Godine 1957. upoznaje Džonija Strompanatoa (Johnny Stompanato), poznatog i kao Džoli Velentajn, ili Džoni Oskar, navodno zbog određene sličnosti sa veličinom statue za prestižnu filmsku nagradu. Ta asocijacija ipak nije imala veze sa Džonijevim glumačkim talentom. Džoni Oskar je bio mnogo toga: telohranitelj gangstera Mikija Koena (Mickey Cohen), žigolo, uterivač dugova… Džoni je Lanu maltretirao na različite načine. Posle svoje 30. godine, Lanina potreba za uzbuđenjem je postala opsesija. Međutim, ovo uzbuđenje nije bilo nimalo benigno. Lana je izgleda bila žena koju su uzbuđivale batine, fizički obračun, uvrede i pretnje. Zbog snimanja filma “Another Time, Another Place” u Engleskoj, morala je da se odvoji od svog Džonija. Često mu je pisala pisma o svojoj neizdrživoj želji da ga poseduje i da jedino on zna pravi način da je zadovolji. Kada je postalo neizdrživo, Lana mu je poslala avionske karte i iznajmila kuću za njih u Londonu. Džoni je bio sve zahtevniji, koristeći svu svoju nadmoć nad Lanom kao i uzbuđenje koje ona priželjkuje “Kad ja kažem hop, ti moraš da skočiš!” Pretio je i da će da je žigoše: “Unakaziću te! Toliko ću te unakaziti da ćeš biti odvratna svima i moraćeš da se kriješ. Zauvek.” Jednom je došao na snimanje i pretio pištoljem Laninom filmskom partneru, Šonu Koneriju (Sean Connery), “Dalje šape od moje Lane!” Međutim, Šon nije tolerisao pretnju i snažno ga je udario, pa se Džoni povukao iz studija, vrlo brzo i iz Engleske.

Lani je on strašno nedostajao. U svojim pismima ona ga je preklinjala “Plašim se da će me povrediti… To je tako strašno, a istovremeno i divno… Ja sam tvoja, i strašno si mi potreban, moj Džoni!” Snimanje filma se završilo, a njih dvoje su nastavili svoju sado-mazo igru u Meksiku. Gosti hotela u kome je par odseo žalio se na preglasno vođenje ljubavi koje se čulo u celom hotelu. Kada su se vratili u Holivud, na aerodromu ih je čekala Lanina ćerka Šeril. Kako svedoči Šeril, jedne večeri, dok je Džoni maltretirao Lanu jer je odbijala da plaća njegove kockarske dugove, šamarao je i pretio da će se osvetiti celoj njenoj porodici, Šeril je prisluškivala na vratima. Govorio je “Zaklaću te, i tebe i tvoju majku i tvoju ćerku… To mi je posao!” Šeril je odjurila do kuhinje (prema njenim i Laninim rečima), zgrabila nož i pojurila majci u pomoć. Mnogo se špekulisalo o tome šta se zaista desilo te večeri u kući Tarnerove, i ko je zaista ubio Stompanatoa, ali ispostavlja se da je to ipak uradila četrnaestogodišnja Šeril. Ovaj slučaj je tresao Ameriku kao cunami. Lana i njena porodica bile su stavljene na medijski i javni linč. Novinari nisu imali milosti, a i suđenja su bila više nego iscrpljujuća.

Ovako je Lana svedočila na jednom od saslušanja: “Sve se dogodilo veoma brzo da čak nisam ni videla nož u rukama moje ćerke. Učinilo mi se da ga je udarila u stomak pesnicom. Gospodin Stompanato se zateturao unapred, okrenuo i pao na leđa. Gušio se, ruke su mu bile na vratu. Ja sam potrčala ka njemu i videla sam krv… Ispuštao je užasne zvuke…” Njena ljubavna pisma koja je pisala Džoniju punila su naslovne strane u celoj Americi. Njenom ličnošću su se bavili svi: novinari, sociolozi, psihoanalitičari. Svi su je napadali, dok je Šeril negde bila i branjena. Međutim, objavljivanje pisama koje je Lana slala Džoniju imalo je potpuno suprotan efekat od onog koji su novinari želeli da postignu. Umesto da je prikažu kao lošu ženu i majku, publika je doživela kao emocionalnu nezrelu osobu koja očajnički traži ljubav.

Posle ove, ovako završene veze, peti zvaničan brak je bio manje interesantan, iako je trajao čak dve godine. To je bio izvesni rančer Frederik (Frederick), član May department store porodice. Sledeći, šesti muž bio je filmski producent Robert Iton (Robert P. Eaton), sa kojim je brak trajao četiri godine, a sedmog je upoznala u jednom noćnom klubu. Sedmi muž je imao čudno zanimanje, hipnotizer. Njegovo ime je bilo Ronald Pelar (Ronald Pellar), a bio je poznatiji kao Ronald Dante, ili Doktor Dante. Nakon šest meseci njihovog braka, Lana, posle “mnogo” bračnog iskustva, piše Danteu ček na $35,000 kojim “doktor za lopovluk” nestaje. Posle izvesnog vremena, Lana svog sedmog supruga optužuje da je pored ovog novca ukrao i njen nakit u vrednosti od $100,000. Tu je bio i kraj brakovima ove lakoverne lepotice, konačno.

Lana Tarner je umrla u 74. godini života, 1992. godine, od raka grla, kao najstrastveniji ženski pušač Holivuda (posle Ave Gardner). Međutim, nije bila malodušna očekujući kraj. Svoju bolest je prihvatala krajnje normalno i pomirljivo, želeći da uživa u svakom danu koji joj je preostao. Ona je najgoru smrt (Džonov pokušaj ubistva) preživela zahvaljujući svojoj ćerki Šeril, i ostala joj je zahvalna na tome. Bogatstvo Tarnerove je i nasledila Šeril i njen životni saputnik Džojs, od milošte Džoš, Leroj (Joyce Josh LeRoy), koga je Lana volela kao svoje drugo dete. Većinu njenog bogatstva činile su nekretnine, a veliki deo njih ostao je i njenoj služavki Karmen (Carmen Lopez Cruz).

Izvor: wannabemagazine

Rut Elizabet Dejvis (Ruth Elizabeth Davis) je rođena 5. aprila 1908. godine u Lovelu (Masačusets). Kada je napunila 7 godina, njen otac, advokat, napustio je porodicu zbog neke medicinske sestre. Iz bostonskog predgrađa 1921. godine majka i dve devojčice preselile su se u Njujork, gde je Rut, odnosno Beti (Betty), kako su je od milošte zvali, postala Bet (Bette). Jedna prijateljica njene majke čitala je jedan Balzakov roman i savetovala joj da promeni nadimak. Betty je zvučalo svakodnevno, Bette je bilo ekscentrično. Beti je imala podršku majke u svojim željama da postane glumica. Upisala je Cushing Academy i išla na časove plesa u Mariarden Аrtists’ Сolony. Pohađala je i Nortfild Herman školu i Dramsku školu Muraja Andersona u Njujorku. Debitovala je 1929. u provinciji Plejha u predstavi “Zemlja između”. Odlične kritike obezbedile su joj ulogu u njenom prvom Brodvej hitu, komediji “Slomljeno posuđe”. Godine 1930. došla je u Holivud kako bi uradila screen test za produkcijsku kuću Universal. Interesantna je priča u vezi sa njenim dolaskom u Holivud. Bila je toliko neugledna da je čovek iz studija koji je trebalo da je dočeka na železničkoj stanici nije uopšte prepoznao, nego se vratio i rekao kako niko ko imalo nalikuje glumici nije sišao s voza. Prvi čovek Universala komentarisao je da je Beti toliko neprivlačna da on sumnja da bi mogla da bude simpatična ijendom muškarcu. Godine 1930, Universal je sa njom sklopio ugovor i ona je ubrzo simila film “Zla sestra”, u kome je igrao i Hemfri Bogart (Hamfrey Bogart). Universal nije bio zadovoljan njenom pojavom, pa je 1932. Beti potpisala ugovor na sedam godina sa Warner Brothers-om.

Da pomenemo malo i njene lične pehove i sputanost sa početka karijere… Beti je u vreme boravka u Universalu još bila devica, veoma moguće jedina u Holivudu. Protestanski način vaspitanja koji su primenjivali njeni roditelji, bio je toliko jak da je, kad je prvi put poljubio jedan mladić, bila uverena da je ostala trudna, do te mere, da je upala u neku vrstu histeričnog ludila, zbog čega je i stomak počeo da joj raste. Takva, krajnje nepripremljena za realan život i odnose među odraslima, ali ipak školovana glumica, Beti je stigla u Holivud gde će iskusiti svoj prvi susret sa seksualnošću. Na snimanju njenog prvog filma “Zla sestra”, u jednoj sceni Betin lik, Laura, menja pelene novorođenom sinu svoje sestre, koja je umrla na porođaju. U to vreme Beti je imala dvadesetdve godine i po godinama je bila i više nego zrela osoba. Reditelji su bili zaprepašćeni njenim pitanjem da li je dete koje treba da presvuče dečak ili devojčica. Filmska ekipa se naslađivala dok je Beti crvenela presvlačeći dečaka. Bilo je to prvi put da je videla penis.

Rad u Warner Brothers-u trajao je dugo. Na screen test-u za ulazak u ovu filmsku kuću plačući je istrčala iz sale za projekciju, misleći da se užasno pokazala. Međutim, ubrzo je postala slavna igrajući 1931. u filmu “Čovek koji je igrao Boga”. Ulogu je dobila zahvaljujući glumcu Džordzu Arlisu koji je ubedio producente da ona igra sa njim, i koji je do kraja ostao njen mentor za život u glumi. Nakon ovoga Warner Brothers je sa njom sklopio ugovor na neodređeno vreme. Zatim dolazi period kada počinju njene nesuglasice, pa i svađe sa Warner Brothers-om, najčešće zbog toga što su oni promovisali uglavnom muškarce. O glumcima nije imala visoko mišljenje. Govorila je da su jako teški i da su veoma sujetni. U naredne tri godine Dejvisova je snimila 14 filmova za i Warner Brothers mnogi su odmah zaboravljeni. Ali, njena karijera doživljava dramatičan preokret 1934. kada je odigrala Mildred u filmu “O ljudskom ropstvu”, zajedno sa Lesli Hauard (Leslie Howard). Sledeće, 1935. godine, snimila je “Opasan” za koji je dobila prvog Oskara, a 1936. ona i Hauardova su ponovo igrale zajedno u “Okamenjenoj šumi”. Njene replike na velikom ekranu ostaju za pamćenje, naročito one koje govore razmažene južnjačke lepotice, koje je igrala, “I’d luuve to kiss ya, but I’ve just washed my hair…”. Ipak, činilo se da je šefovi studija još uvek ne tretiraju na pravi način, pa je u jednom trenutku Warner Brothers neuspešno tužila, tražeći bolje uloge i veće honorare. Spor je izgubila, ali to ni malo nije narušilo njen status velike zvezde, a 1939. godine bila je u najužem izboru za ulogu Skarlet O’Hare u “Prohujalo za vihorom”. To je bila jedina uloga koju je Beti priželjkivala, a da je nije dobila. To nikada nije prežalila, a kažu da je tada i počela da pije…

Tokom četrdesetih njena karijera je blistala. Uspešno je održavala javni imidž velike dive i u skladu sa tim su joj  pripisivane brojne ljubavne veze sa moćnim ljudima Holivuda, kao i sa omiljenim magnatom svih glumica toga doba, Hauardom Hjuzom (Howard Hughes). Nakon slave dolaze godine zatišja njene karijere, ali, početkom pedesetih godina, Beti se u velikom stilu vraća na veliko platno. Godine 1950. za svoju ulogu u filmu “Sve o Evi” dobija nominaciju za Oskara, a  uloga Margo Čaning (Margo Channing) je verovatno najznačajnija koju je ikada odigrala u karijeri. Mnogi misle da je upravo u ovoj ulozi Beti odigrala sebe, jer je lik Margo velika diva pozorišne scene, na pragu srednjih godina, arogantna, prepotentna, ohola, teatralna, kapriciozna, razmažena, nesigurna i emotivna. Nove generacije je osvojila 1962. snimivši film “Šta se dogodilo sa Bejbi Džejn”, a dve godine kasnije glumila je u “Pst, pst slatka Šarlota”, koji i nije bio naročito popularan. Snimila je još 26 filmova: “Dadilja”, “Vrišti lepa Pegi”, “Povratak sa veštičje planine”, “Porodični susret”, “Hotel”, “Ubistvo sa ogledalima” i dr. Beti Dejvis je volela glumu i o njoj je govorila ovako: “Gluma bi trebalo da bude veća od života, scenario takođe. Sve u vezi sa filmom bi trebalo da bude veće od života”. Ali ono što Beti nikako nije volela je da gleda sebe na filmu, pa je svoje filmove izbegavala da gleda, ili ih je gledala tek nakon mnogo godina od snimanja.

Beti Dejvis se udavala četiri puta. Njen prvi muž je bio Harman Nelson. Živeli su zajedno od 1932. do 1939. Nisu imali dece. On nije mogao da podnese uspeh svoje žene, a najviše ga je mučio pritisak medija, koji su potencirali to da on zarađuje desetostruko manje novca nedeljno od Beti. Na snimanju “Džezebel” zaljubila se u reditelja (William Wyler) kog je opisivala kao “ljubav svog života”. Nakon veze sa njim glumica je izjavila: “Želim da posavetujem sve žene koje su u vezi sa oženjenim muškarcima da oni nikada neće napustiti svoje supruge ma koliko često govorili da se ne slažu. Ljubav nije potrebna muškarcu da bi bio srećan, onoliko koliko je potrebna ženi za sreću. Ako je zadovoljna u braku, žena neće lutati. Muškarac može da bude potpuno zadovoljan brakom, a da i pored toga laje na zvezde.” Sa  drugim mužem Arturom Fransforom je bila od 1940. do 1943, kada je poginuo. Dve godine kasnije, Beti se udala za Vilijama Granta Šerija (William Grant Sherry), sa kojim je dobila ćerku Barbaru Dejvis Šeri (Barbra Davis Sherry). Sa partnerom iz filma “Sve o Evi”, Gerijem Merilom (Gary Merrill) živela je deset godina u braku u kome su usvojili dečaka Majkla i devojčicu Margo, koja je bila mentalno retardirana, kao što je bila i Betina sestra Barbara, zbog koje se verovatno glumica i odlučila na usvajanje baš tog deteta. Starost je Beti provela u svom luksuznom stanu na četvrtom spratu na kraju Sanset bulevara u Zapadnom Holivudu. Do kraja života je vodila računa o svom izgledu: “Želim uvek da izgledam dobro. Čak i u supermarketu. Kao poznata holivudska žena, moja je obaveza da izgledam uredno i doterano. Veoma je loše što mladi ljudi ne dele moje mišljenje. To je pogrešno”, govorila je Beti.

U poodmaklim godinama, Beti je pisala knjige autobiografskog karaktera u kojima je ostavljala i mnoga svedočanstva o svojim kolegama sa filma. Najviše je pominjala koleginicu Džoan Kraford (Joan Crawford), sa kojom je u karijeri imala najviše problema, svađa i skandala. Dugogodišnje rivalstvo koje je postojalo između Beti i Džoan maestralno je prenešeno i prilagođeno filmskoj priči “Šta se dogodilo sa Bejbi Džejn”. Ono datira još iz tridesetih godina, kada je Beti prozivala Džoan u medijima “Ona je spavala sa svakom muškom zvezdom u MGM-u, osim možda sa Lesijem”, ali ni Džoan nije ostajala dužna. Anegdote sa snimanja gorepomenutog filma ostale su legendarne, a evo nekih od njih… Kako je Džoan bila udata za jednog od direktora Pepsija, Beti je njoj u inat uredila da se na setu instalira koka-kolina mašina za pića. Džoan je uzvratila, tako što je sebi u odeću prišila tegove, za scenu u kojoj Beti treba da je vuče po podu. Ovaj odnos ljubavi ili mržnje ostaće jedan od besmrtnih holivudskih mitova o duelima i duhovitim prepucavanjima između velikih diva.

Poslednju ulogu je odigrala u komediji “Čudna maćeha” 1989. godine, a posle raka dojke i nekoliko šlogova preminula je 6. oktobra 1989. godine. Nekoliko meseci kasnije, muzička pop-zvezda Madona je izdala popularnu pesmu “Vogue”, koja predstavlja lični omaž holivudskim divama, a među njima i Beti, uz reči “Beti Dejvis, mi te volimo”. Svojim ulogama hrabrih, otresitih žena, često moralno prezrenih, no svejedno do kraja svojih i nepotkupljivih, kao i privatnim životom punim emotivnih razočaranja i žrtava koje je morala da podnese zbog karijere, Beti Dejvis je pomogla generacijama žena i, ne slučajno, gej muškaraca, da pronađu lik sa kojim se mogu identifikovati i iz koga mogu crpeti hrabrost i odlučnost da ostanu verni sebi i prkose kritikama i odbacivanju okoline. Sa ponosom je isticala da je njen sin homoseksualac i time podržavala pravo na ovu seksualnu orjentaciju. Do kraja života bila je u svađi sa ćerkom koja je, kroz nekoliko biografija, pokušala da je omalovaži. U jednom od poslednjih intervjua, Beti Dejvs je rekla: “O, Bože, pa ona je moja ćerka, naravno da joj opraštam. Ona je moja krv.” Krajem 1999. godine Američki filmski institut sastavio je listu 50 najznačajnijih filmskih diva Holivuda, a Beti Dejvis se našla na drugom mestu. Godine 1974, napisana je pesma “Bette Davis Eyes”, koju izvodi Kim Carnes koja se visoko kotirala nedeljama na Bilbordovoj top listi.

Izvor: wannabemagazine

“Ljudi misle da, ako izgledam prilično zgodno, ne znam da glumim, a budući da je meni stalo jedino do glume, mislim da lepota ne može biti hendikep” – reči su glumice nesvakidašnje lepote, magično belog tena i prelepe crne kose, koja i danas, nakon mnogo godina od smrti nosi laskavu titulu najlepše Britanke. Ova prelepa diva bila je jedna od retkih školovanih glumica toga doba i odluku da gluma bude njen životni put donela je samoinicijativno, uz podršku roditelja, što je bio redak slučaj za tadašnje glumice. Međutim, iako je izgarala da dokaže svoj talenat, njena ekstraordinarna lepota je gotovo na sve njene uloge bacala senku, što je umnogome dovelo do njene duševne boli. Ovo je priča o divi po imenu Vivijen Li (Viviene Leigh), svima poznatoj po ulozi čuvene hirovite “južnjačke lepotice” Skarlet O’Hare.

Vivijen Li bilo je umetničko ime Vivijen Meri Hartli (Vivian Mary Hartley). Prelepa Vivijen rođena je 5. novembra 1913. godine u Dardžilingu, gradu u podnožju planine Mont Everest u Indiji. Njen otac Ernest je bio britanski oficir rođen u Engleskoj, međutim, vođen svojim avanturističkim karakterom i karijerom, u svoje 22 godine seli se u Indiju, gde upoznaje Gertrudu Robinson, Irkinju jermenskog porekla, od koje je Vivijen i nasledila svoju raskošnu lepotu. Vivijen je bila jedinica i to joj je i omogućavalo da ima potpunu podršku roditelja u svojim željama i ambicijama. U Indiji je sa porodicom živela do svoje šeste godine, a od tada se njen život usmerava put Britanije. Roditelji su se trudili da maloj Vivijen obezbede sve uslove za obrazovanje i sugerisali su joj da je neophodno stalno proširivati svoje znanje. Majka je naročito forsirala i podsticala razvijanje devojčicinih ambicija, pa je Vivijen bila od malena fokusirana na književnost i istoriju, gde je za svoje potonje uloge stekla mnoga dublja znanja. Pored zanimanja za književnost, Vivijen je igrala balet, svirala čelo i klavir i aktivno učila i govorila strane jezike. Preselivši se u Englesku, roditelji su mislili da je za njihovu mezimicu najbolje rešenje da se obrazuje i vaspita boravak u nekom samostanu. I uputili su je u jedan u Engleskoj. U samostanu je provela period od svoje sedme do petnaeste godine, besprekorno disciplinovana i posvećena obrazovanju. Boraveći u samostanu Sveto srce, upoznaje devojčicu koja joj postaje dobra prijateljica, Morin O’Salivan (Maureen O’Sullivan) i koja je donekle bila inicijator njene želje da počne da se bavi glumom. Nastavlja studiranje u Parizu iz velike ljubavi prema francuskom jeziku i književnosti, za koju je bila zainteresovana od malena. U Parizu stiče prve impresije o daskama koje život znače, vežbajući, kao student, dikciju francuskog jezika za studentske predstave. Njen otac ipak odlučuje da je sigurnije da se Vivijen vrati u Englesku. Došavši u svoju zemlju 1931. godine, Vivijen, nošena utiscima o glumi, što iz Pariza, što iz filma u kome je igrala njena samostanska prijateljica Morin O’Salivan, odlučuje da se okuša i sama u svemu tome. Uz blagoslov svojih roditelja, u osamnaestoj godini upisuje Kraljevsku akademiju dramskih umetnosti u Londonu.

Sa adolescentskim periodom počinju i adolescentske odluke koje su oduvek davale žig životu. Tako, i mlada i lepa Vivijen, iste godine kada upisuje studije glume, upoznaje trinaest godina starijeg čoveka, po profesiji advokata, Lija Holmana (Leigh Holman), čije ime kasnije koristi kao svoje umetničko prezime. Ne tako iznenađujuća odluka za osamnaestogodišnju devojku očaranu starijim muškarcem koji, žargonski rečeno, ima šlifa za žene. Nakon nepunih godinu dana veze, Viv odlučuje da sklopi bračni zavet sa svojim starijim ljubavnikom Lijem i već posle godinu dana braka na svet donosi devojčicu Suzan. Ove drastične promene u životu, koje su joj se dogodile nisu je sputale ni malo u velikim glumačkim planovima. Na zaprepašćenje mnogih, Vivijen se odmah vratila na započete studije glume koje je i završila u rekordnom roku. Svoj glumački debi imala je 1935. godine, ne tako velikom ulogom na filmskom platnu (Things Are Looking Up), a zatim sledi i jedna pozorišna uloga u predstavi “The Mask of Virtue” nakon čega njen glumački život dobija smisao. Polako počinje interesovanje za lepu glumicu, počev od novinara, a zaključno sa rediteljima.

Tih godina nisu se događale promene samo u karijeri, već se neko lepo osećanje javljalo i u srcu, iako ne i u braku mlade Vivijen. Pozorišnim scenama harao je po lepoti i talentu poznat mladi Lorens Olivije (Laurence Olivier), takođe oženjen. Ljubav se, i pored svih objektivnih prepreka, nazirala. Vivijen je od početka bila spremna da se bori za ostvarenje ove ljubavi i govorila je sebi kako ima za cilj da se uda za mladu snagu pozornice, a danas već najveličanstvenijeg britanskog glumca XX veka. Larija (Lorensa) je Viv svojom lepotom očarala u filmu “The Mask of Virtue”, a takvo mišljenje su potkrepile i čaršijske priče o njenoj zavodljivosti i vanrednom fizičkom izgledu. Strast je počela da bukti i razvila se najpre u jednu tajnu avanturu, koja se od svoje siline ubrzo pretvorila u javno ljubavisanje. Tako su ljubavnici Lorens i Vivijen otpočeli zajednički život 1937. nakon njihovog zajedničkog pojavljivanja na filmskom platnu.

Razvodi od bivših supružnika ovog poznatog para su se desili formalno nakon nekoliko godina. Par odlazi u Holivud gde se venčava i započinje svoje holivudske i svetske karijere. Svedoci onog vremena Holivuda govore da je to bio najzaljubljeniji i najlepši par, da je mnogima cilj bio takvu ljubav preneti na neke ljubavne scene u filmovima. Par Lari & Viv dobija svoje najveće filmske uloge po kojima ostaje upamćen do danas. Lorens dobija ulogu u Orkanskim visovima, a Vivijen učestvuje na kastingu za izbor glumice u čuvenom “Prohujalo sa Vihorom” (Gone With the Wind). Kasting za ulogu Skarlet O’Hare (Scarlett O’Hara) trajao je neverovatnih godinu dana. Toliko se pričalo o filmu pre samog filma da je pitanje izbora glumaca postalo gotovo od društvenog značaja. S druge strane bilo je tada već afirmisanih glumaca koji su odbili da se prihvate uloge u ovom legendarnom filmu, smatrajući da će on propasti. I konačno je Vivijen dobila ulogu u filmu; ulogu, koju je žarko želela da opravda pred nepoverljivom publikom i konkurencijom. Ovaj filmski lik toliko je oduševio publiku, a zatim i filmsku kritiku, pa čak nije ostavio ravnodušnom ni spisateljicu romana “Prohujalo sa vihorom”, Margaret Mičel (Margaret Mitchell), koja nije lik Skarlet O’Hare videla kao lepoticu. Mnogim damama onog vremena, kao i pomenutoj spisateljici, Vivijen je postala idol i prototip ženske lepote.

Mnoge od njih su vežbale pred ogledalom izraze lica Skarlet O’Hare, “njanjavo” i sladunjavo govorenje, a čak su i muževi primećivali hirovite zahteve svojih lepših polovina. Skarlet je postala ne samo filmska uloga, nego neka vrsta mita.

A Vivijen je, umesto svog imena, često pominjana kao Skarlet O’Hara. Kritičari i reditelji koji su davali komentare poput “lepotica čija je zanosna lepota često znala zaseniti njene vrtoglave uspehe kao glumice” i “potpuna glumica sprečena lepotom” ovu ulogu nisu komentarisali ovako, jer da Skarlet nije bila tako lepa i svoja u ovom filmu, kako ju je donela Vivijen, možda bi i sam film prohujao pored onih silnih Oskara, brže od samog vihora. Mlada britanska glumica je dobila i svog Oskara za najbolju žensku ulogu u gorepomenutom filmu, a dobila je i niz ponuda za nove uloge.

Holivudski reditelji i producenti su se utrkivali sa novim predlozima za Vivijen, ali čini se da ona nije bila raspoložena za to. Govorilo se da je tokom snimanja legendarnog filma pokazivala česte znake nervoze. Da se histerično ophodila prema pojedinim članovima ekipe. Ipak, bliski saradnici su pripisivali tu nervozu čežnjom za Lorensom koji je u isto vreme snimao film u Njujorku.

Noseći svoju lepotu i krhkost kao svoj krst Vivijen je pokušavala da se izbori za status dobre pozorišne glumice. Svoj stav o filmskoj glumi izražavala je ovako: “Ja nisam filmska zvezda – ja sam glumica. Biti filmska zvezda, samo filmska zvezda, to je tako lažan život, koji se povodi lažnim vrednostima i publicitetom. Glumice dugo traju i uvek se nađe divnih uloga.” Međutim, većina je smatrali da, i pored nekih zaista izvanrednih rola, kao što su bile Lejdi Magbet, Kleopatra, Ofelija, Vivijen nema tu snagu tela i glasa koja je potrebna za pozornicu. I to je, kako je vreme prolazilo, sve više postajalo očigledno…

Četrdesetih godina počele su da se dešavaju situacije koje su loše uticale po duševno zdravlje Vivijen Li. Najpre razvodi od prvog supruga, što je Vivijen jako potresalo, budući da je smatrala da nikada neće moći potpuno da uživa u svojoj sreći koja je izgrađena na dve tuđe nesreće. Ipak, Lari je bio uz nju u svakom trenutku kako bi joj dokazao da se vredi boriti za svoju sreću bez obzira na sve. U prilog građenju njihovog bračnog života išlo je i ponašanje njene ćerke i Lorensovog sina, koji su prihvatili svoju maćehu, odnosno očuha kao prave roditelje. Ali, vremenom sakupljani stres se intenzivira debaklom predstave Romeo i Julija na Brodveju, koju su supružnici postavili, uloživši u nju sav svoj kapital stečen od angažmana. Morali su da se vrate u Englesku. Vivijen je 1943. godine krenula na turneju po severnoj Africi nastupajući pred vojnim trupama koje su se borile u ratu koji je buktio. Godine 1944. je otkriveno da boluje od tuberkuloze, kao i mnogi njeni savremenici. Bez obzira na to što je sa Larijem donela odluku da neće imati zajedničke dece, 1945. godine Viv ostaje u drugom stanju i to u periodu snimanja “Cezara i Kleopatre”.

Biografi su smatrali da je ona zapravo žarko želela dete sa Larijem iako to nije priznavala, jer, da je bilo kako je sama govorila, ne bi tako teško podnela spontani pobačaj koji joj se ubrzo dogodio. Tada počinje početak kraja za prelepu glumicu Vivijen Li. Od tada je muče nervni slomovi koje su kasnije psiholozi definisali kao maničnu depresiju. U to doba, svi psihički poremećaji su pripisivani histeriji i razmaženosti ljudi, a naročito glumica. Niko ih nije priznavao kao bilo kakvu vrstu psihičke bolesti. Ponašanje koje je Vivijen ispoljavala tokom napada manične depresije bilo je nečuveno i za svaku osudu, naročito za tandašnji svet. Glumica je često menjala raspoloženja, patila je od nesanice, paničnih napada, bila je često vrlo gruba prema bliskim osobama, vređala ih, pa čak i fizički nasrtala na njih, a zatim im se pokorno izvinjavala šaljući poklone, pisma i cveće sa molbama za oprost. Dešavalo joj se čak da je imala seksualne odnose sa potpunim strancima, ljudima koje bi bukvalno pokupila sa ulice. Takve stvari se već nisu tolerisale. S obziom na to da takav psihički poremećaj nije bio ni primećivan u tadašnjoj medicini ili, bolje rečeno, bio je neadekvatno lečen, Vivijen je uz ovakva stanja često silom priključivana na elektro-šok terapiju, ili su joj davane velike količine sedativa. Ono što je bilo čudno i u neku ruku za divljenje je upravo njen karakter i predanost karijeri, jer je, govori se, čak i posle takvih terapija izlazila na scenu i igrala datu ulogu najbolje što može. Sam Olivije je u svojim memoarima dosta pisao o voljenoj Vivijen, pa čak i o njenim duševnim krahovima. Govorio je da je ponekad bila u toliko lošem stanju da su je uloge koje je igrala opsedale. Naročito druga velika uloga u pozorišnoj verzije kultne drame Tenesi Vilijamsa “Tramvaj zvani želja” (A Streetcar Named Desire), za koju je dobila drugog Oskara za najbolju žensku ulogu. Tih kriznih godina Olivije je dobio titulu viteza, a Vivijen uz njega titulu Lejdi Olivije na inauguraciji u Bakingemskoj palati. Pored te titule, Lari je takođe ušao i u Savet reditelja pozorišta Old Vik. Nakon tih događaja, par se zaputio na turneju po Australiji gde su se gorepomenute svađe i dešavale u najvećoj meri. Po povratku sa turneje Lari je prokomentarisao novinarima “Možda ne znate, ali razgovarate sa parom hodajućih leševa”. Sledi Oskar za ulogu Blanš Diboa (Blanche DuBois) koju je i sama krivila za lični put u ludilo. Olivije je mukotrpno podnosio ponašanje koje mu je Vivijen priređivala gotovo svakodnevno, ali je i dalje verovao da će se nešto promeniti. Promenilo se. Viv je napravila novi incident koji ga je, ipak, oterao.

Godine 1953, Vivijen je dobila ulogu u jednom filmu sa mladim glumcem Piterom Finčom (Peter Finch). Međutim, odmah nakon nekoliko nedelja snimanja, dobija i nervni slom koji je doprineo njenom udaljavanju sa snimanja i na njeno mesto doveo glumicu Elizabet Tejlor (Elisabeth Tailor). Olivije rešava da svoju psihički slabu ženu ipak odvede nazad u Englesku, a ona mu tada priznaje svoju aferu sa Finčom i govori kako se zaljubila. To je zaista bio kraj njihove velike ljubavi. Lari je rešio da posle dvadeset godina braka i prelepe ljubavi stavi tačku na sve. Nije više mogao da podnese borbu sa samim sobom, borbu sa maničnim stanjima svoje Vivijen, a ni borbu sa prijateljima koji su ga osuđivali što sve to trpi. On je sve to rešio, ali mu je bilo teško da sprovede u delo. Ponovo je odlučio da stisne zube i proba još jednom. Poslednji put. Taj poslednji put Vivijen ostaje još jednom trudna sa Olivijeom, ali, već viđeno, dešava joj se pobačaj. To je ujedno i pravi kraj njihovog fizičkog zajedništva.

Olivije se ubrzo ženi mladom glumicom Džoan Plurajt (Joan Plowright) koja ni po čemu, sem po svojoj jednostavnosti, nije mogla da parira Viv. Sa Džoan dobija troje dece. Ni Viv nije imala hrabrosti da ostane sama, naročito pored dugogodišnje zaštite i podrške koju je uživala od Larija. Ona se udaje za glumca Džeka Merivala (Jack Merivale) koji je bio upoznat sa njenim psihičkim problemima, i obećao je njenom, sada već bivšem mužu, da će brinuti o njoj kako je to i ovaj činio. Ipak, činilo se da je u njihovom slučaju jedna ljubav večna. Vivijen je izjavljivala bez trunke stida “kako bi radije proživela kratki život sa Larijem (Olivije) nego se suočila sa dugim bez njega” i do kraja svog života čuvala je uz sebe Larijevu sliku iz mladosti.

Jula meseca 1967. godine Vivijen Li umire od tuberkuloze u Londonu. Pronašao ju je njen tadašnji suprug Merival, mrtvu, na podu u njihovoj spavaćoj sobi. Istoga časa pozvao je Olivijea koji se tada lečio od raka prostate. U jednom delu Londona su se tada pogasila sva svetla u slavu Vivijen Li. Vivijen je kremirana i njen pepeo je, po njenoj želji, prosut po jezeru nadomak njene kuće u Istočnom Saseksu. Lorens Olivije je dosta nadživeo Vivijen i u svojim memoarima je opisao i svoju patnju zbog njene smrti. Kažu da je i u dubokoj starosti gledao njene filmove i govorio kako je Viv bila njegova jedina i prava ljubav i pitao se šta se to dogodilo sa njima.

Izvor: wannabemagazine

Džudi Garland

Sećate li se riđokose devojčice Doroti koja živi na jednoj farmi, farmu pogodi tornado i Doroti se sa svojim psićem Totom nađe u čarobnoj zemlji Oz? U početku biva oduševljena zemljom i novim predelima koje vidi, ali počinje da joj nedostaje kuća i poželi da je pronađe, a u tome joj može pomoći jedino čarobnjak iz Oza. U potrazi za čarobnjakom, upoznaje nove prijatelje (Strašila, Lava, Limenog) koji takođe žele da potraže nešto od čarobnjaka. Na putu im probleme pravi Zla veštica Zapada koju je Doroti uspela da pobedi…

Ovo je priča o ženi čiji se kratak život sastojao od brojnih profesionalnih trijumfa i ličnih padova, o ženi koja je bila izvrsna glumica i podjednako dobra pevačica, o onoj koju je sudbina od rođenja okruživala gej muškarcima i postavila je na mesto gej ikone bez konkurencije u svetu gej populacije, o ženi koja je sreću što joj je falila tražila u opojnim sredstvima i tako, tražeći je, skončala svoj život.

Džudi Garland (Judy Garland) je rođena u gradiću Grand Rapids u državi Minesoti 1922. sa genetskim predispozicijama da bude umetnik na sceni. Otac joj je bio pevač irskog porekla, a majka pijanistkinja neostvarenih ambicija koje je želela da prenese na ćerke. Oni su upravljali jednim malim pozorištem u svom gradiću. Džudino pravo ime bilo je Fransis Etel Gam (Frances Ethel Gumm) i bila je jedna od tri ćerke koje su imali Gamovi. Njen prvi javni nastup bio je sa samo dve i po godine na majčin nagovor da sa svoje dve sestre izađe na scenu pozorišta i otpeva božićnu pesmu Jingle bells. Od tada je Džudi sa sestrama nastupala narednih nekoliko godina na toj sceni , dok ih je majka pratila na klaviru. Međutim, život Gamovih polako počinje da se menja. U gradiću su kolale glasine da Džudin otac ima ljubavne odnose sa izvesnim mladićem. Uporno pokušavajući da svoje ćerke gurne u kandže šou biznisa, majka je morala da reaguje na novonastalu situaciju i preseli svoju porodicu u Lankaster u Kaliforniji, kako bi priču o muževljevom homoseksualnom ponašanju učinila nepostojećom i približila ćerke filmskoj industriji. I ispostavilo se da se upornost isplatila. Sestrice su bile zapažene i dobile prvu zajedničku ulogu na jednom filmu, a zatim i drugom i trećem… Nastupale su i u pozorišnim komadima. Pod nazivom Sestre Gam nastupale su zajedno do 1935. godine. Godinu dana ranije, zbog podsmeha na njihovo prezime, jedan umetnik im menja prezime u Garland, što je jedna od mogućih teorija o uzimanju tog prezimena. Mala Frensis je kasnije promenila i ime u Džudi, što je opet bio potez za koji takođe postoji više priča. Do odvajanja sestara je došlo kada je Džudi dobila samostalnu ulogu i potpisala ugovor sa tada renomiranom producentskom kućom MGM (Metro-Goldwyn-Mayer). Džudi ubrzo dobija svoju samostalnu prvu ulogu na filmu, međutim, njen problem sa samopouzdanjem izaziva nedoumice kod ljudi iz MGM-a o tome da li su napravili ispravan potez angažovavši je. Džudin otac umire i njen mali angažman u pomenutooj produkcijskoj kući izdržava majku i sestre. Jako stresno za tako krhko dete koje je, kako je rečeno, pri samom dolasku na svet, bačeno na “prljave” daske koje život znače. Imala je samo trinaest godina. MGM odlučuje da je dâ na pozajmicu Twentieth Century Fox-u za mjuzikl Pigskin Parade (1936). U ovom ostvarenju MGM je bio pozitivno iznenađen Džudinim vokalnim sposobnostima i ponašanjem pred kamerama i konačno nije zažalio što joj je ipak dao šansu. Ali, svaka sreća nosi svoju nesreću. Gde je za Džudi slava počela, tu je počelo i njeno propadanje. Zbog prevelikih obaveza koje su joj bile natovarene na nejaka leđa, MGM je, tada tinejdžerki, Džudi davao narkotike u vidu amfetamina i barbiturata, od kojih više nije mogla da ima ni normalan san. Nažalost, ni drugi mladi glumci nisu bili pošteđeni od MGM-a, pa tako ni njen glumački partner i prijatelj Miki Runi (Mickey Rooney). Upravo ta grandiozna producentska kuća za Džudi je bila Zla veštica Zapada koja joj je stavila omču oko vrata i najavila dugu, tešku i bezuspešnu borbu sa opijatima.

Umesto Shirley Temple koja je bila planirana za ulogu Doroti u filmu Čarobnjak iz Oza, Džudi dobija angažman koji ju je digao u zvezde i natovario joj veliki teret slave sa kojim se ni jači nisu mogli izboriti. Uloga Doroti donela je i prvog Oskara za maloletnog glumca i pesma Somewhere over the rainbow postala je lična karta Džudi Garland i pesma svih ljudi, sve dece koja čeznu za nečim boljim. Džudi je imala šesnaest godina kada je dostigla vrhunac slave. Šesnaest godina i organizam već zavistan o narkoticima.

Pored zavisnosti od pilula, Džudi je imala i probleme adolscentske prirode. Imala je manjak samopouzdanja, manjak seksepila, manjak zavodljivosti i problem sa viškom kilograma. A sve to zajedno sa poređenjem sa svojom koleginicom Lanom Tarner (Lana Turner) dobija novu dimenziju i postaje dvostruko intenzivnije, naročito onog momenta kada je Lana preotela Džudi prvu ljubav i pobegla sa njim put Las Vegasa i tamo se naprečac udala. Džudi je htela da odraste što pre, kako bi joj to rešilo problem samopouzdanja. Nepromišljeno se udala sa svojih devetnaest godina u julu 1941. godine za dvanaest godina starijeg muzičara Dejvida Rouza (David Rose). Na sklapanje te farse od braka moralo je da se sačeka godinu dana dok se okonča razvod Rouza i njegove tadašnje žene. Brak je doživeo krah vrlo brzo, jer ni sâm njegov početak nije obećavao mnogo. MGM produkcija se žestoko protivila tom braku, navodno misleći na Džudinu reputaciju. Pored MGM-a, i Džudina majka je bila protivnik braka sa Rouzom. I brak se na kraju i okončao, i to baš onim što je trebalo da ga uzdigne na viši nivo – trudnoćom. Pod pritiskom produkcije, majke i slabog muškarca koga je imala za muža, Džudi je uništila plod svoje ljubavi sa Rouzom abortusom, iako je prethodno bila presrećna što čeka bebu.

Izneverena i očajna, nastavlja da kotrlja kamen uz breg boreći se sa samom sobom i sa teretom kamena, koji simbolično predstavlja njen život. Nastavlja snimanja, izgladnjivanja, nakljukavanja tabletama, histerisanja i sve ono što radi jedna očajna osoba, a istovremeno slabašna da napusti sve ono što joj ne da da diše duboko. Vođena sopstvenom nepromišljenošću upušta se u vezu sa jednim, opet starijim i opet oženjenim muškarcem, koji je takođe deo filmske mašinerije MGM. Po njegovom nagovoru kreće na terapije sa psihijatrom kako bi ojačala svoje samopouzdanje, ali svu tu energiju koju na seansama stiče ili prazni, Džudi pogrešno kanališe, hvatajući se u koštac, uzaludno, sa različitim nepravdama, i intenzivirajući svoju tvrdoglavost u negativnom smislu.

Nakon serije koncerata održanih u njujorškom Palas teatru, na kojima se pojavila sa svoje drugo dvoje dece, Lornom i Džozefom, održala je nekoliko koncerata u Londonu, a njen poslednji koncert bio je u Kopenhagenu, u martu 1969. godine. U Londonu je upoznala svog petog muža, Mikija Dina (Mickey Dean), koji je, kao i njegov prethodnik, bio dosta mlađi od nje. Ovaj brak je ipak bio “dok nas smrt ne rastavi”, iako je ostavio najmanji pečat u njenom emotivnom životu. Džudi Garland pronašao je mrtvu u 47. godini života njen suprug Miki 22. juna 1969. godine u kupatilu njihove kuće u Londonu. Autopsija je potvrdila da je Džudi preminula od prevelike količine barbiturata, koji nisu uzeti iz suicidne namere. Njena smrt bila je slučajna, ali je bila vrlo logična za način života koji je vodila.

Džudi Garland, pored toga što je bila sjajna glumica i pevačica, pored nepodobnog ponašanja po kome je bila prepoznatljiva, ostala je i gej ikona i gej parade su se održavale u njenu slavu širom sveta, u junu, u mesecu u kom je ona umrla. I pored toga što su joj otac i dva muža bili homoseksualci, Džudi nikada nije pokazala mržnju prema ljudima pomenute seksualne orijentacije, čak je govorila da je svog oca više cenila i volela od svoje majke, koja je nemilosrdno gurnula u ruke filmsko-muzičke industrije. O životu Džudi Garland napisane su mnoge biografije i iskonstruisani mnogi dokumentarni filmovi, kao što je film Život Džudi Garland: Ja i moje senke (Life with Judy Garland: Me and My Shadows) iz 2001...

Liza Minnelli

Ni nova, nedavna istraga nije otkrila kako je glumica Natali Vud pre tri decenije okončala svoj život nakon što se vratila u zagrljaj svom kolegi Robertu Vagneru, glavnom osumnjičenom za njeno stradanje

Ništa na svetu ne može da zainteresuje javnost koliko i sama pomisao na teoriju zavere, a kada je reč o životu i smrt slavne lepotice i glumice Natali Vud http://www.story.rs/teme/natali-vud - , skoro sve je nejasno. Ona se pre tačno tri decenije, nakon svađe sa suprugom Robertom Vagnerom, udavila u dubokoj vodi od koje je inače imala fobiju, a iako je istraga, koja tada nije okončana, ovim povodom ponovo otvorena u novembru prošle godine, presuda je doneta pre dve nedelje i tada je zvanično istaknuto kako je po sredi ipak bio nesrećan slučaj. Ali, uprkos novom izveštaju mnogi veruju u ono što žele, pa priče o ovoj heroini nekadašnjeg Holivuda nastavljaju da intrigiraju. U njenom životu sve je bilo grandiozno: ljubav, posao, brak i smrt, ali ništa nije bilo njeno. Radila je predano, volela strasno jednog čoveka za koga se čak dvaput udala i umrla misteriozno.

Holivudska glumica Natali Vud rođena je 20. jula 1938. godine u San Francisku u porodici ruskih pravoslavnih imigranata Nikolaja i Marije Zakarenko. Kada su se njeni roditelji doselili u Sjedinjene Američke Države, jedva da su govorili engleski jezik. Neposredno po preseljenju promenili su prezime u Gurdin, pa se Natali od svoje četvrte godine zvala Nataša Gurdin. Već kao devojčica započela je karijeru na filmovima Čudo na 34. ulici koji je snimila 1947, ali pod strogim nadzorom svoje majke.

Njena sestra Lana Vud takođe je bila glumica koja je čak pozirala i za muški magazin Playboy, a njenog oca Nikolaja poznavaoci i prijatelji porodice često su opisivali kao pasivnog alkoholičara koji je činio sve što bi mu govorila supruga. Sa nepunih sedamnaest godina Natali je snimila film koji joj je doneo briljantan uspeh.

Za njega je platila i veoma visoku cenu jer se rano odrekla detinjstva. Naime, kada je dobila ulogu u Buntovniku bez razloga za koju je bila nominovana i za Oskara, postalo je jasno da Natali više nije devojčica. Radeći sa mladim glumcima Džejmsom Dinom i Denisom Hoperom zakoračila je u svet odraslih, mentalno i fizički. Mnogi biografi tvrde da je spavala sa dvadeset pet godina starijim rediteljem Nikolasom Rejom i kolegom Hoperom kako bi napredovala u karijeri. Devojci koja je na ekranu bila u društvu privlačnog Džejmsa Dina, a u privatnom životu imala uzbudljivu aferu sa rokenrol ikonom Elvisom Prislijem, zavidele su sve tadašnje tinejdžerke. Mnogima od njih Natali je, međutim, raspršila iluzije izjavom da Elvis ume da peva, ali ne ume da radi ništa drugo!

Možda je razlog za takvu njenu izjavu bila i činjenica što se još kao desetogodišnja devojčica, na prvi pogled, do ušiju zaljubila u osam godina starijeg kolegu Roberta Vagnera, televizijskog pastuva. Tačnije, kada ga je videla kako se prošetao Foxovim studijom, poverila je majci da će se jednog dana udati za njega. Ni on nije ostao imun na čari mlade zvezde, pa je nekoliko godina kasnije novinarima izjavio kako ga je s nogu oborila vatra u njenim očima. Bajka je bila stvorena, a želja joj se i ostvarila čim se zadevojčila. Ipak, njena bajka imala je srećan početak, ali ne i kraj.

Naime, posle godinu dana zabavljanja, glumica i Ar Džej, kako su Roberta prijatelji zvali, venčali su se 28. decembra 1957. godine. Paralelno sa blagostanjem u privatnom životu, Natali su cvetale ruže i u poslu. Za ulogu u filmu Priče sa zapadne strane nagrađena je Zlatnim globusom. Rola polno frustrirane tinejdžerke u drami Sjaj u travi i devojke koja planira abortus u filmu Ljubav sa pravim strancem ponovo su joj donele nominacije za Oskara. Ipak, kako u životu sve ima dve strane, lepu i ružnu, glumica je veoma brzo spoznala i tu drugu. Udajom i nagradama uspela je svetu, prijateljima i porodici da dokaže kako je odrasla, ali ne i dorasla zadatku da sve drži pod kontrolom. Nije joj bilo lako da vodi privatan život pred očima javnosti, da izdrži usamljenost prilikom zasebnih snimanja, odoli iskušenjima i ljubomori koja se neminovno javlja kad bi njen suprug snimao s nekom drugom lepom koleginicom. Sve to uzimalo je danak njenoj sreći i Natali je počela da pokazuje znake rastrzanosti i depresije. Kao jednu od mera predustrožnosti za očuvanje braka Vudova i Vagner svili su porodično gnezdo u kući od sto pedeset hiljada dolara što je za to vreme bilo nečuveno.

Međutim, nestabilnost je poput utvare vrebala sa svih strana. Vagnera su polako istiskivale nove zvezde poput Marlona Branda i Pola Njumena, a Natali Vud je od studija Warner Bros zaradila jednogodišnju suspenziju jer je odbila da snima film u Engleskoj. Nedaće na poslu, kao i duboki emocionalni problemi koje je Natali ponela iz porodice doprineli su skorom razlazu glumačkog para. Prema rečima jednog biografa to je bilo sasvim očekivano, s obzirom na to da je imala roditelje koji je nisu voleli, već su je iskorišćavali. Posesivna majka kontrolisala je Natalinu karijeru od detinjstva i prisvojila dobar deo njene zarade. Rastrzanoj između dominantne majke i novostečene slobode u karijeri i životu, Vudovoj je bila neophodna stručna pomoć.

Trenutak kada je njen suprug odbio da joj pomogne bila je kap koja je prelila čašu, pa je božanski lepa crnka, kako su je opisivali, odlučila da podnese zahtev za razvod braka 27. aprila 1962. godine. Mnogi smatraju da su za krah njihovog braka najzaslužnije preljubničke navike zgodnog glumca. Jedne večeri Natali je navodno zatekla Ar Džeja u kompromitujućoj pozi sa muškarcem. Iako je Vagner kasnije demantovao da se ovaj incident ikada dogodio, prema nekim izvorima šokirana Natali napustila ga je iste večeri. Posle razvoda, Vagner se oženio glumicom Marion Maršal, a Natali se našla u naručju Vorena Bitija ali ne zadugo.

Ubrzo je počela da srlja je iz jedne u drugu vezu, iz svake izlazeći sa novim ožiljkom na srcu. Posle pokušaja samoubistva i teške bitke protiv depresije, sreću je najzad pronašla sa pozorišnim agentom Ričardom Gregsonom. Venčali su se 1969. godine, a već naredne godine rodila je devojčicu Natašu. Momenat sreće, kako je Natali nazivala ovaj idilični period života, prekinut je kada je otkrila da je muž vara sa sekretaricom. Prevarena i izneverena, s mukom je proživela jesen te 1971. godine.

Da stara ljubav zaborava nema, pokazalo se već sledeće godine kada se Vagner vratio u njen život. Slučajan susret na jednoj zabavi rasplamsao je prigušene strasti među njima. Ar Džej je pozvao bivšu ženu u svoju kuću u Palm Springsu, a ona je kasnije priznala kako je imala tremu kao na prvom sastanku. Njih dvoje su 1972. godine doneli odluku da ponovo stanu na ludi kamen. Čak ni patološki strah od vode nije sprečio Natali da sa Vagnerom na njegovoj jahti u Malibuu ponovo razmeni bračne zavete. Naime, ona je kao devetogodišnjakinja doživela nesreću na snimanju i slomila levu ruku. Zato do kraja života, pred kamerama i privatno, nije skidala narukvicu jer je na ruci prikrivala ožiljak koji je bio posledica te nesreće. Desilo se to tokom noćnog snimanja kada se srušio pešački most na kojem je stajala, zbog čega se do kraja života plašila mraka i davljenja.

- Volim da sam na vodi ili kraj nje, ali nikako u njoj - često je govorila, uvek insistirajući da je dubleri menjaju u scenama koje uključuju kontakt sa dubokom vodom. Ipak, pošto je po drugi put izgovorila sudbonosno da voljenom čoveku i kada je rodila drugu ćerku Kortni, Natali se posvetila ulozi majke i supruge, dok je Vagner nastavio da snima za televiziju i film.

Međutim, bilo je pitanje trenutka kada će se nadarena glumica uželeti kamera, o čemu je uveliko polemisala i tadašnja javnost. Krajem sedamdesetih godina prošlog veka, Natali je odlučila da se vrati poslu na velika vrata, a novinski tekstovi bili su preplavljeni naslovima Natali Vud je ponovo u igri. Pojedinci tadašnjeg zaljubljenog, ali problematičnog para, tvrdili su da se takva situacija nije dopadala njenom suprugu.

Međutim, on je to uvek poricao. Slučaj je hteo da se tokom jednog filmskog projekta Natali nađe daleko od kuće i porodice, u Severnoj Karolini. Baš tu se sprijateljila s kolegom Kristoferom Vokenom i njih dvoje su postali nerazdvojni. Proneo se trač da su zapravo započeli aferu, mada bliski prijatelji kažu da to bio samo bezopasni flert. U svakom slučaju, Natali je svog novog prijatelja povela na tradicionalno porodično okupljanje tokom Dana zahvalnosti 1981. godine na Vagnerovu jahtu Splendor. Posle večere i mnogo ispijenih čaša alkohola, Ar Džej je primetio da je njegova supruga nestala sa jahte. Prema zvaničnoj verziji, pripita Natali se okliznula, pala sa broda i utopila se.

Šta se zaista desilo te noći, zauvek će ostati misterija. Vudova je pronađena utopljena čitavu milju daleko od jahte. Policija je tada saopštila da je na sebi imala spavaćicu, čarape i jaknu, brojne modrice po telu, kao i ogrebotinu na levom obrazu. Postoje naznake da se Robert posvađao sa Vokenom zbog bliskosti sa njegovom ženom. Osim teorije o ljubavnom trouglu, isplivala je priča i o romantičnoj vezi između Kristofera i Roberta, koja je navodno motivisala ljubavnike na najgori čin.

Međutim, ništa od ovoga nije dokazano, a Vagner nikada nije želeo da priča o tragičnoj smrti svoje supruge, dok se Voken deset godina posle nesreće odvažio da kaže kako je to bio nesrećni slučaj. Samo jedno je sigurno: život poznate glumice ugasio se u njenoj 43. godini, i sahranjena je u memorijalnom centru u Los Anđelesu.

Izvor: Story.rs

Biti u koži Rakel Velč, glumice koja je skoro pet decenija proglašavana ultimativnim seks simbolom, sigurno su poželele mnoge žene. Sedamdesetdvogodišnjakinja koju vodeći svetski magazini i danas proglašavaju najlepšom ženom na planeti u autobiografiji Beyond the Cleavage, odlučila je da sa drugim damama podeli tajnu svog mladolikog izgleda, kao i strahove vezane za starenje i menopauzu te da progovori o odnosu prema deci, muškarcima, slavi, roditeljima... Njeno pravo ime je Džo Rakel Tehada, a rođena je 5. septembar 1940. u Čikaga u tradicionalnoj porodici bolivijskog porekla.

- Moj otac je bio dominantan, a majka pokorna žena. Često sam se poistovećivala sa majkom koja je, kad bolje razmislim, bila žrtva. Ona je bila oslonac porodice, a otac, uz sav svoj temperament, slabić. Nisam dopuštala da se i meni dogodi isto. To je uticalo na moju posebnost. Želela sam da budem poštovana i nezavisna - često je govorila o sebi.

Kada je imala dve godine, preselila se sa porodicom u San Diego u Kaliforniji gde je vrlo mlada počela da uči ples. Kao tinejdžerka učestvovala je u izborima za mis, a povremeno se pojavljivala i na televiziji. Sa devetnaest godina prvi put se udala za svoju srednjoškolsku ljubav Džejmsa Vestlija, a iste 1959. godine dobila je naslovnu ulogu u predstavi The Ramona Outdoor Play. Donela je odluku da mora da uspe po svaku cenu i od toga nije želela da odstupi. Nakon kraćeg boravka u Teksasu, gde je bila angažovana kao fotomodel, vratila se u Holivud kako bi se okušala i na velikom platnu. Slavu joj je donela glavna uloga u filmu Milion godina posle Hrista koji je snimila 1966. Pojavila se u oskudnom krznenom bikiniju, a najavni plakat za ovo ostvarenje postao je deo američke ikonografije. Međutim, kritičarima nije bila zanimljiva njena gluma već obline. Ni Hju Hefner nije odoleo lepotici za koju je izjavio da ima magičnu pojavu zbog čega joj je ponudio naslovnu stranu Playboya. Nakon što se oskudno odevena slikala za njegov kalendar, devojku iz Čikaga počeli su da upoređuju sa Merilin Monro.

- Kada sam se pojavila na posteru, bila sam majka dvoje male dece i zapravo sam se osećala kao stvar koju treba videti, a ne čuti. Danas, pošto sam zašla u osmu deceniju, mislim da imam šta da kažem i podelim ta iskustva sa drugim ženama. Amerika je oduvek imala seks simbole, ali kad postanete stereotipna glumica, teško je imati ispunjenu karijeru. Ponosna sam što sam to izdržala.



Dok su muškarci širom sveta uzdisali za novom divom, ona je bila udata za Vestlija sa kojim je dobila ćerku Tahni i sina Dejmona. Nakon šest godina braka, koji je zbog karijere dugo skrivala od javnosti, supružnici su se razveli. Godinu dana kasnije, najpoželjnija žena Holivuda svoje srce je poklonila Patriku Kertisu, koji joj je četiri godine bio menadžer. Usledilo je pet godina bračne sreće, ali je Kertisova preterana ljubomora dovela do razvoda.

- U svojoj knjizi opisala sam kako je teško biti samohrana majka i zaposlena žena. Kada sam intezivno snimala, dosta sam putovala i vodila decu sa sobom, ali nisam mogla stalno da budem sa njima već su, dok sam ja bila na setu, provodili vreme sa različitim ljudima. Sve dobre karakterne osobine koje su Tahni i Dejmon razvili, samo su njihova zasluga.

Mada su kritičari dugo osporavali njeno glumačko umeće, iznenađenje je usledilo kada je 1975. primila prestižni Zlatni globus za ulogu u Tri musketara. Osim nagrade, slavnu glumicu nisu zaobišle ni glasine kako je bila u ljubavnim vezama sa Frenkom Sinatrom, Dinom Martinom i Elvisom Prislijem.

- Svi su oni bili zanimljivi na svoj način, ali je Prisli, sa kojim sam glumila u filmu Roustabout, imao neverovatnu energiju. Iako mi se udvarao, odbila sam ga jer nisam želela da budem još jedan njegov trofej - otkrila je glumica. Početkom sedamdesetih na snimanju u Budimpešti šarmirao ju je Ričard Barton za koga je govorila da je bio harizmatičan, romantičan i da je zaista imao ono nešto. Ipak, nisu sve kolege uvek imale reči hvale za ambicioznu Amerikanku. 

- Rakel Velč je najnepristojnija i najneprofesionalnija glumica sa kojom sam, nažalost, radio. Da sam mogao, najradije bih je udario po stražnjici i lansirao u neku zabit - pričao je glumac Džejms Mejson sa kojim je 1973. snimala film The Last of Sheila.

U želji da je i drugi doživljavaju kao umetnicu, sa mnogo uspeha igrala je na pozorišnim daskama sa Lorin Bekol u mjuziklu Žena godine. Nakon što je prekinula vezu sa producentom Robertom Evansom odlučila je da se po treći put okuša u bračnom životu sa sedam godina mlađim francuskim rediteljem Andreom Vajnfeldom. Iako joj je to bila najduža veza, razveli su se početkom 1990. nakon deset godina zajedničkog života. Tada je još jednom unovčila svoju lepotu i snimila fitnes vežbe. U tom periodu imala je i manje pevačke izlete. Naime, snimila je pesmu This Girl’s Back In Town. Njena karijera bila je na vrhuncu, a dobila je ulogu u veoma popularnoj seriji Američka porodica. Da je ni u šestoj deceniji energija nije napustila pokazala je snimajući filmove poput Tortilla Soup, Plavuša sa Harvarda, lansirala je kozmetičku liniju, a 1999. uplovila je i u četvrti brak sa vlasnikom restorana Ričardom Palmerom.

- Još sam veoma zaljubljena, uverena sam da smo stvoreni jedno za drugo - rekla je Rakel u vreme bračne sreće koja je potrajala četiri godine. Par se razveo uz objašnjenje da nije reč o trećoj osobi, ali u krugovima bliskim paru spekulisalo se da je Palmeru dosadila Rakelina opsednutost mladošću, a ona je suprugu zamerila preterano moderan način života. Iako, holivudska ikona nije imala previše sreće u ljubavi, ponosno ističe kako je imala bogat i ispunjen život.

- Želim da živim slobodno kao stvarna osoba, a ne zvezda. Moja borba i vera jako su mi važne i zbog toga sam srećna - objasnila je.

Izvor: Story.rs

Bila je prvi italijanski seks simbol posle Drugog svetskog rata. Zvali su je italijanska Rita Hejvort. Nije imala iste ambicije niti isti put kao njene konkurentkinje - Sofija Loren i Đina Lolobriđida. Bila je omiljena zvezda od 50-ih pa sve do kraja 70-ih godina prošlog veka

Status seks simbola italijanska glumica Silvana Mangano dobija nakon filma "Bitter rice" (Riso Amaro) iz 1949. godine. Slika u polju pirinča, za koju je pozirala tokom snimanja filma, preko noći joj je donela svetsku slavu. Postala je prvi posleratni seks simbol Italije. Bila je italijanska Rita Hejvort. Silvana Mangano nije imala iste ambicije niti isti put kao njene konkurentkinje - čuvene Italijanke Sofija Loren i Đina Lolobriđida, pošto je njenu karijeru u potpunosti kontrolisao suprug Dino de Laurentis. Iako nikada nije dostigla visine Sofije Loren i Đine Lolobriđide, Mangano je bila omiljena zvezda od 50-ih pa sve do kraja 70-ih godina prošlog veka.

Ova senzualna brineta rođena je 23. aprila 1930. godine u Rimu, od oca sicilijanskog konduktera i Engleskinje. Odrastala je u teškim i siromašnim ratnim vremenima. No, to je nije ometalo da uradi sve što je mogla kako bi ostvarila svoje glumačke snove. Sedam godina je uzimala časove baleta kod Jia Ruskaja. Radila je kao model i učestvovala na nekoliko izbora lepote, kako bi se izdržavala. Kada joj je bilo svega 16 godina, 1946. osvojila je titulu "Miss Rome", zahvaljujući čemu dobija nekoliko malih uloga na velikom platnu. Godine 1947. bila je jedna od devojaka koje su se takmičile za titulu "Miss Italia", koju je te godine osvojila Lučija Bose. Na istom takmičenju su se, pored Silvane Mangano, pojavile i neke druge buduće zvezde italijanskog filma: Đina Lolobriđida, Eleonora Rosi Drago i Đana Marija Kanale.





Izvor: paunpress

Sofija Loren je rođena u Rimu 20. septembra 1934. godine, a njena lepota i dalje pleni svetskom filmskom i modnom scenom. Lepa Italijanka savladala je zakone, u torbi svog uspeha skladištila brojne trijumfe, a i u starosti očuvala lepotu prirodnog osmeha i iskrenog pogleda.

Odrastala je uz prigušen vapaj za boljim životom tokom Drugog svetkog rata. U gradu Pocuoli nadomak Napulja, stan je delila sa sestrom Marijom, roditeljima, babom, dedom, ujacima i tetkama – kasnije je izjavila da ju je taj tempo života učinio žilavom i stasao u čvrstu i istrajnu osobu željnu uspeha. U detinjstvu su je smatrali ne tako lepom devojčicom, ali ružno pače poletno izrasta u predivnog labuda – mladog borca koji sa nepunih 15 godina odlazi u Rim sa namerom da se prepusti radu u filmskoj industriji i na taj način doprinese izdržavanju porodice.

Hrabro je kročila u svet kamera, kastinga, kostima i neophodnog truda manjom ulogom u filmu “Kvo vadis”, dok njena karijera doživljava uspon 1957. godine, kada upoznaje producenta Karla Pontija, za koga se i udala na svoj 23. rođendan i s kojim je bila u braku do njegove smrti 2007. godine. Kada je preminuo, rekla je da se neće više udavati, jer bi bilo nemoguće voleti nekog drugog. Ipak, smatrani su za kontroverzan par. Upoznali su se kad je ona imala 15, a on 37 godina. Venčali su se sedam godina kasnije. Međutim, on je i dalje bio u braku sa prvom suprugom, jer je razvod u Italiji bio nelegalan. Da bi izbegli tužbe za bigamiju, brak je poništen i par je emigrirao u Francusku. Tamo je Karlo uspeo da izdejstvuje razvod i uz francusko državljanstvo su se venčali ponovo. Kao požrtvovana supruga i majka, manje je radila, a više brinula o sinovima. “Majka uvek razmišlja dva puta. Jednom za sebe i jednom za svoje dete.“ – rekla je.

Njena neobična lepota i osećaj za stil su nepresušna inspiracija modnim dizajnerima, trendseterima, frizerima i šminkerima. Smatra se jednom od stilskih ikona pedesetih i šezdesetih godina. Njene karakteristično našminkane “mačije“ oči su jedan od najkopiranijih izgleda. Uz jako našminkane oči i njen mediteranski ten, karmin je neutralan, a kosa razbarušena.

Lepota, stav, gracioznost pokreta i damsko držanje Sofije Loren očarali su brojne pripadnike glumačke populacije – na setu filma “Ponos i strast” Keri Grant nije izbegao mrežu Sofijine zavodljivosti i pitao ju je da se uda za njega, iako je znao da je u ljubavnoj vezi sa Pontijem. Piter Selers “bacio je oko” na lepu Italijanku tokom snimanja komedije “Milionerka”. U mladosti Sofija je preživela ogroman gubitak, imala je dva spontana pobačaja, ali kasnije rađa dva dečaka – Karlo Ponti Mlađi i Edoardo Ponti.

Kada je 1962. godine osvojila Oskara za italijansku ratnu dramu “La Ciociara”, postala je prva glumica u istoriji koja je dobila ovu prestižnu nagradu, a da nije sa engleskog govornog područja. Osim Oskara, osvojila je i pet Zlatnih globusa – četiri puta za najpopularniju žensku zvezdu i jednom za životni doprinos filmu. Godina 1967. Sofiji donosi ulogu u poslednjem filmu koji je režirao Čarli Čaplin, “Grofica iz Hong Konga”.

Empajer časopis ju je proglasio 25. najseksepilnijom zvezdom u filmskoj industriji, a mnogi smatraju da Sofija ostaje ideal lepote i nakon što prelazi šestu deceniju života.

U mladosti nije bila u prilici da sebi priušti skupu toaletu, pa je često eksperimentisala sa garderobom, kako bi izgledala elegantno.“Žirafa” u mladosti, tanana konstitucija, široki kukovi i predugačak nos – zli jezici nisu poljuljali Sofijino samopouzdanje, ostala je imuna na strele zlokobe i obaveznih pridika, ostala je svoja i nikada se nije podvrgla estetskim operacijama.

“Seks-simbol se ne postaje, seks-simbol se rađa kao takav. Ako ste se takvi rodili, bićete takvi i sa 100 godina.“ Danas, sa 77 godina Sofija Loren je i dalje seks-simbol, modna i filmska ikona.

Obavezno je pogledajte u filmu: Two Women

Visoka, tamna i prelepa, Sophia je italijanski odgovor na Merlin, ali ova dama je dobila Oskara i imala dugu glumačku karijeru koja i dalje traje.

Sophia Loren – „Citat“

"Seksipil je 50% onoga što imate i 50% onoga što drugi ljudi misle da imate!"

Iako je u Večni grad bila došla da studira likovnu umetnost, životne okolnosti odvele su je posve u drugom pravcu - u svet glume i filmske umetnosti. Bila je prva zvezda italijanske kinematografije posle Drugog svetskog rata. Čovek koji je osvojio svemir - Jurij Gagarin, rekao joj je: "Ja sam bio na nebu, video mnogo zvezda, no ti si lepša od svih njih"

Bila je jedna od najlepših žena na svetu, seks-simbol 50-ih i 60-ih godina 20. veka, prva zvezda italijanske kinematografije posle Drugog svetskog rata koja će tokom duge filmske karijere ispoljiti i svoj talent u umetničkoj fotografiji i skulpturi. Đinina popularnost bila je ogromna: izazivala je gužvu gde god bi se pojavila. Njen izlazak iz hotela na festivalu u Kanu 1953. izazvao je toliki haos da je morala policija da interveniše. Čovek koji je osvojio svemir - Jurij Gagarin, rekao joj je: "Ja sam bio na nebu, video mnogo zvezda, no ti si lepša od svih njih". Sineasti su zaključili da su filmsku karijeru Đine Lolobriđide obeležavale tri karakteristike: prvo, želja za publicitetom i sposobnost da ga sačuva; drugo, prihvatala je uloga u kojima je tumačila snažne likove iz života, čak i u slučaju kad nisu bile pozitivne ličnosti; treću karakteristiku njene karijere predstavljala je odlučnost da što više snima u svetu, posebno na engleskom jeziku.

Đina Lolobriđida rođena je 4. jula 1927. godine u Subiacou, malom mestu pedesetak kilometara udaljenom od Rima, kao Luiđina Lolobriđida, druga od četiri kćeri Điovanija Merkurija, vlasnika male manufakture nameštaja, i Đusepine, domaćice. Đineta, kako su je roditelji zvali odmila, bila je dobra učenica. Osim dobrim ocenama, isticala se i smislom za umetnost, pa je već u nižim razredima osnovne škole bila u dramskoj sekciji. Po završetku Drugog svetskog rata, Đina je nastavila školovanje. Dobila je skromnu stipendiju i 1945. upisala Akademiju likovnih umetnosti u Rimu. Kako je otac i majka nisu mogli mnogo finansijski pomagati, snalazila se kako je znala i umela: pozirala je kao model, učestvovala na izborima lepote.

Iako je u Večni grad bila došla da studira likovnu umetnost, životne okolnosti odvele su je posve u drugom pravcu - 1946. je zbog primamljive zarade prihvatila malu rolu u filmu "Aquilla nera"(Crni orao) u kome igra i tada poznati Rozano Braci. Bio je ovo njen filmski debi, čime su joj se otvorila vrata filmske umetnosti. Sledeće godine pojavljuje se u filmovima "Ljubavni eliksir" i "Ludosti zbog opere", redatelja Marija Koste, u kojima nastupa slavni bariton Tito Gobi. Mario Kosta joj 1948. godine daje prvu glavnu ulogu u filmu-operi "I pagliacci". Iako je film mlako primljen, novine su bile pune tekstova o Đininoj "neponovljivoj lepoti". Naučila je francuski i engleski jezik, što joj je pomoglo da počne da snima i van Italije. Filmovima "Miss Italia" i "Pane, amore e fantasia" postiže veliki uspeh i postaje zvezda italijanskog filma. Svetsku popularnost donosi joj film snimljen u Francuskoj, "Fanfan la Tulipe" sa slavnim Žerarom Filipom. Od tada nosi nezvaničnu titulu najlepše žene sveta. Vrlo brzo je stigao poziv iz Holivuda. Javio joj se filmski mogul Havard Hjuz i Lolo je 1950. stigla u filmsku Meku. Priča se kako joj je Havard dolazio u apartman posle ponoći s celim orkestrom, tražeći da plešu do zore. Nakon tri meseca ponudio joj je ugovor na engleskom. Odbila je da ga potpiše dok ne dobije prevod. Bogatog Havarda to je mnogo uvredilo i do zaključenja ugovora nije došlo. Đina se odmah vratila u Rim i nastavila da blista na evropskoj filmskoj sceni.

Talijanska filmska diva i sex simbol iz 60-ih godina prošlog stoljeća, Claudia Cardinale je rođena 15.4.1939. kao Claude Joséphine Rose Cardinale u Tunisu koji je tada bio francuska kolonija ali su neki gradovi bili pod talijanskom upravom. Claudijinu roditelji bili su emigranti sa Sicilije, a kako je odgajana na arapskom i francuskom, talijanski je usavršila tek kada je započela svoju filmsku karijeru. Naime, od roditelja je naučila samo sicilijanski dijalekt koji je bio nedostatan za ozbiljno bavljenje glumom. 1957. pobjedila je na natječaju za najlijepšu talijanku u Tunisu i za nagradu je otputovala na festival u Veneciji. Tamo su svi bili zadivljeni njezinom ljepotom i odmah joj ponudili filmske angažmane.

Sa samo 17 godina debitovala je u malim, ali zapaženim ulogama tipičnih žena sa Sicilije. Posle "Stranputice" iz 1961, počela je da dobija uglavnom naslovne uloge, kao recimo u "Kartušu", "Gepardu", "Devojci sa kovčegom", "Osam i po", "Nejasnim zvezdama Velikog Medveda" i filmu "Roko i njegova braća". I pored jezičke barijere, ona je snimila nemali broj filmova u američkoj produkciji ("Pink Panter", "Svet cirkusa", "Dođavola sa herojima", "Profesionalci"...) i, za razliku od ostalih seks-bombi, nastavila je da snima i tokom 70-ih i 80-ih godina minulog veka, graciozno uskočivši u karakternije uloge. Iz poznijeg američkog perioda izdvajaju se "Bekstvo u Atinu", "Dar", "Fickaraldo", "Henri IV", "Zaljubljeni čovek" i, skoro trideset godina posle pojavljivanja u originalu, "Sin Pink Pantera".

.Posebno zanimljiva je bila saradnja sa velikim Viscontijem na filmu ‘Drage zvijezde Velikog medvjeda’ iz 1965. Film koji se bavi intrigantnom temom incesta između brata i sestre, nagrađen je Zlatnim lavom na Venecijanskom festivalu. Ipak, uloge po kojim će Claudia Cardinale biti najviše zapamćena u filmskoj povijesti su one u filmovima ‘8 i ½’ Federica Fellinija, gdje glumi muzu Marcella Mastroiannia, režiserovog alter ega, te u legendarnom filmu Sergia Leonea ‘Bilo jednom na divljem zapadu’.

Claudia je izuzetno društveno aktivna i politički angažirana. Bori se za prava žena i homoseksualaca, a nikada nije zaboravila niti svoje arapsko-Tuniske korjene. Od 1999. UNESCO-va je ambasadorica dobre volje.
U modnim krugovima poznato je njezino veliko prijateljstvo s Giorgiom Armanijem čije kreacije uvijek nosi na javnim događanjima i jedna je od njegovih najslavnih celebrity promotorica.

Claudia Cardinale - citati

http://www.bosnacitat.com/citati/11625 - “Ljubav je neodoljiva želja da budemo neodoljivo željeni.”

http://www.bosnacitat.com/citati/11623 - “Kada se muškarac udvara ženi, onda on očekuje da će joj se dopasti. Kada se ženi dopadne muškarac, onda ona očekuje da joj se on udvara.”

Nisam nostalgična za tim vremenom. Više volim da živim u sadašnjosti i ne plašim se prolaznosti vremena", izjavila je na otvaranju retrospektive svojih filmova održanoj u Rimu maja 2004. godine. Tom prilikom je sebe opisala kao Tunižanku i Afrikanku po korenima, Francuskinju po kulturi i Italijanku po nacionalnosti.

Klaudija Kardinale, seks-simbol šezdesetih, diva, najbolja drugarica Žan-Pol Belmonda i Alena Delona, i danas izgleda spektakularno, što samo potvrđuje činjenicu da je na ženi uvek najlepši - karakter.

Izvor: wannabemagazine, wikipedija, cro-a porter

Ženska lepota za vreme dvadesetog veka bila je, jednostavno rečeno, institucija. Lepota žene i ženskog tela bila je nešto što – ili imaš ili nemaš. Doduše, i danas je tako ali u to vreme nisu postojali trikovi kojima se moglo zamaskirati i transformisati. Nekadašnje lepotice jedva da su imale novca za, danas obaveznu i neizbežnu, maskaru. Dame bivše SFRJ ostavljale su bez daha i predstavljale Balkan u najlepšem svetlu.

Desanka Lončar je svakako jedna od prvih asocijacija kada se pokrene priča o lepoticama dvadesetog veka.

Desanka Beba Lončar rođena je u Beogradu, 28. aprila 1943. godine. U rodnom gradu se školovala na Filozofskom fakultetu, na odseku za romanistiku. Još kao učenica, izabrana je na konkursu Radio Televizije Beograd za spikerku dečijih emisija.

Na filmskom platnu Beba se pojavila kao veoma mlada, sa svega 17 godina. Ubrzo potom, mlada Beograđanka postiže veliki uspeh sa filmom “Ljubav i moda” 1960. godine.

“Došli su kod mene i rekli mi – snimaćeš jedan film, vozićeš vespu, nosićeš divne haljine, vozićeš se avionom… To je bilo kao san!” Posle premijere, glad Jugoslovena da imaju veliku zvezdu bila je utoljena. Rodila se beogradska Brižit Bardo!

Osim filma “Ljubav i moda”, Beba Lončar glumila je u filmovima “Dvoje”, “Dr”, “Lito vilovito”, “Pakleni otok”…

Sedamdesetih godina prošlog veka, u Jugoslaviji su se snimali uglavnom ratni filmovi, čuveni partizanski, filmovi sa socijalnom tematikom… Stručnjaci su govorili da takve uloge prosto ne bi ležale Bebi Lončar. Ta njena posebnost je dovela do toga da u svojoj zemlji igra Šveđanke i Francuskinje.

Međunarodna saradnja je otpočela sasvim slučajno, i to dolaskom predstavnika “Columbia Pictures” u Beograd, povodom snimanja filma “Dugi brodovi”. Naime, glumica koja je imala glavnu ulogu u filmu, ulogu vikinške princeze, razbolela se. Nadležni su primetili Bebu i predložili joj saradnju.

Zbog angažmana koje je imala u Italiji, sve je više vremena provodila van države. Korak po korak, u neko doba je i spakovala kofere i preselila se u Rim. U Italiji je ostala čak tri decenije. Italijani su je mnogo simpatisali, čak su imali nadimak za nju – “Bella bambola”, što znači “Lepa lutka”.

Poslednji put na filmskom platnu Beba se pojavila 1982. godine, i to u italijanskom filmu “Kuća prokletih”. Nakon toga, stavila je tačku na glumačku karijeru i posvetila se porodičnom životu.

Sudbonosno “da” Lončareva je izrekla Josipu Radeljaku Dikanu, poznatom zagrebačkom biznismenu, sa kojim ima sina Lea. Međutim, taj brak nije bio “ono pravo” i “za zauvek”. Razvod je usledio 1994. godine.

Mnogo više sreće Beba je pronašla sa Stevanom Marinkovićem, sa kojim danas živi u svom rodnom Beogradu.

Pre nekoliko godina, Lončareva je “krunisana” titulom “devojke dvadesetog veka”. Kult o beogradskoj lepotici i dalje je živ, a to potvrđuje i činjenica da orkestar svaki put zasvira “Devojko mala” kada vidi Desanku Bebu Lončar na vratima kafane.

Tekst: Jovana Stojmenović

Njen otac je bio policajac, koji je kasnije otvorio svoju detektivsku agenciju, a majka je zarađivala radeći kao fotomodel. Ljubav prema sceni prenosila je i na malu Me, koja već od svoje dvanaeste godine počinje da nastupa u vodviljima. Samouverena i nadasve svesna svoje tek probuđene seksualnosti, Me je već tada šminkom provokativno naglašavale svoje oči, nastupajući pod još provokativnijim imenom "The Baby Vamp".

Tridesetih godina prošlog veka Me Vest je snimala brojne filmove, za to vreme neobično smele, koji su izazivali niz skandala, a nju učinili seks-simbolom svoga vremena. Iskazala se kao izuzetan komičar. Me je Ameriku, osim svojim slobodnijim izgledom i nastupima u vodviljima, šokirala režijom svoje vlastite, za ono vreme šokantne predstave "Seks", a sklonost ka nesputanom prikazivanju u to vreme nedopustivih scena odvela ju je 1926. deset dana u zatvor. Danas možemo reći da je Me bila prva žena koja je u Holivud na velika vrata uvela seks, skandal i intrigu.

"Deset muškaraca je pred mojim vratima? Pošalji jednog kući, umorna sam."

Izvor: dernek.ba, BestShopMagic, wikipedija, paunpress

Bila je žena senzacija i neprikosnoveni seks-simbol tridesetih godina prošlog veka. Na velikom platnu je postala poznata ulogom u filmu "Pakleni anđeli" iz 1930. godine. Kritičari je nisu voleli, štaviše mrzeli su je, no publika ju je obožavala. Ostala je zapamćena kao "platinasta plavuša", velike harizme

IMIDŽ fatalne plavuše, koji je Mae Vest promovisala, bio je zapravo preteča onoga što će tek uslediti. Nova zvezda rođena na holivudskom nebu, bila je fatalna Džin Harlou, filmska glumica i neprikosnoveni seks simbol tridesetih godina prošlog veka. Obožavana i poznata kao "platinasta plavuša", Džin Harlou je snimila nekoliko filmova koji su uglavnom imali za cilj da istaknu njen magnetizam i jaku seksualnu energiju kojom je zračila na platnu.

Rođena je kao Harlin Karpenter u Kanzas Sitiju, u državi Misuri, 3. marta 1911. godine. Za razliku od većine biografija holivudskih zvezda, njeno detinjstvo protiče prilično bajkovito. Bila je jedino dete zubara Monta Klera Karpentera i njegove supruge Džin. Odrasla je u velikoj porodičnoj kući u Kanzasu i kao ljubimica cele porodice, dobila nadimak Bejbi, koji će ostati da je prati tokom celog života.

Kako je situacija u braku njenih roditelja postala sve gora, njena majka se odlučuje na razvod, što je za to vreme bilo neuobičajeno, čak skandalozno! Konačno slobodna, sledeći svoje ambicije, sa ćerkom se seli u Holivud. Međutim, posle više neuspešnih pokušaja, kao i nedostatka novca, vraćaju se u Kanzas. Ubrzo, Harlin šalju u Ilinois, gde upisuje srednju školu. Oslobođena stalne kontrole svoje majke, 15-ogodišnja Harlin uživa u novoj sredini, otkrivajući muški pol. Najbolja drugarica je upoznaje sa četiri godine starijim Čarlsom Mekgrejom i između njih se rađa ljubav, koja biva krunisana i brakom 1927. godine. Ne dugo zatim, Čarls dobija deo svog velikog nasledstva i par se seli u Los Anđeles. Harlin tamo upoznaje Rozali Roj, glumicu u pokušaju, sa kojom počinje intenzivnije da se druži.

PRILIKOM posete prestižnom studiju "Foks", čekajući u kolima svoju prijateljicu, Harlin primećuju "Foksovi" producenti. Nude joj da dođe na audiciju za film i sa preporukama je upućuju da popuni prijavu za učešće na kastingu. Međutim, ona ih hladno odbija! Tek kasnije, kada joj je prijateljica rekla da ona, u stvari, nema hrabrosti to da uradi, Harlin je iz inata otišla u studio i prijavila se za kasting pod devojačkim imenom svoje majke - Džin Harlou.

Nedovoljno ambiciozna ili, pak, drska, Harlou je odbila nekoliko njihovih ponuda. Tek na insistiranje majke, čiji je uticaj na nju i dalje bio presudan, Džin odgovara na poziv studija i ubrzo snima svoj prvi film "Honor Bond", za koji je bila plaćena 7 dolara po danu. Usledile su nove uloge u još uvek aktuelnim nemim filmovima, a 1929. dobija čak i jednu značajniju rolu u filmu "Dabl jupi" (Dva puta 'ura) popularnih Laurela i Hardija. Sve veća angažovanost na polju karijere, uslovila je zahlađenje odnosa sa suprugom Čarlsom, što je u junu 1929. kulminiralo njihovim razvodom.

Iste godine, dolazi do prekretnice u njenoj karijeri. Ekscentrični Hauard Hjuz priprema zvučnu verziju nemog filma "Hels enđels" (Anđeli pakla), ali kako glavna glumica iz originalne verzije nije bila u stanju da odgovori zadatku, Hjuz angažuje Džin Harlou, sa kojom potpisuje petogodišnji ugovor. Premijera filma, održana je 27. maja 1930. u Grumanovom pozorištu na Holivud bulevaru.

HARLOU je bila apsolutna senzacija! Film je praćen izuzetnim interesovanjem publike, dok je zvanična kritika bila surova. Njenu glumu su proglašavali užasnom, dok su akcenat stavljali na njen fizički izgled, kao jedini mogući adut.

Ipak, neverovatna harizma kojom je zračila, obezbedila joj je nove uloge. Ređali su se filmovi u kojima su joj partneri bili Džems Kegni, Klerk Gebl, kao i Loreta Jang, s kojom je bila partnerka u filmu "Platinijum blond" (Platinasta plavuša). Međutim, koliko god njeni filmovi ostvarivali uspeh kod publike, kritika je i dalje bila neumoljiva.

Zabrinut za njen status, 1931. godine, Hjuz je šalje na promotivnu turneju po istočnoj obali. Na iznenađenje mnogih, njeno pojavljivanje izaziva neviđenu euforiju. Sale u kojima se pojavljivala bile su prepune, što je samo potvrđivalo da njena popularnost raste, uprkos nimalo laskavim kritikama. Naročito je bila primetna pomama među ženskim fanovima, koje su do detalja kopirale njenu čuvenu platinastu boje kose. Prezadovoljan, Hjuz američku turneju nastavlja i 1932. godine, osnivajući klubove obožavalaca Džin Harlou širom Amerike, nudeći nagradu od 10.000 dolara onome ko napravi najbolju kopiju njenog imidža.

Za vreme snimanja filma "Crvena prašina" upada u poprište skandala koji će uzdrmati ne samo nju, već i ceo Holivud. Naime, producent Pol Bern, za koga se u međuvremenu udala, izvršava samoubistvo u njihovoj kući, pod nerazjašnjenim okolnostima. Dodatnom šoku, doprinele su i glasine da je samoubistvo zapravo smišljeno pokriće za ubistvo, koje je počinila upravo Harlou! Konstantne priče da je proračunata i da se ispod naivnog izgleda krije "laka" žena koja koristi muškarce kako bi napredovala u karijeri, doprinele su takvim sumnjama Parelelno sa tim, privatni život je bio ispunjen novim aferama. Bliski kontakti sa mafijom, prijateljstvo, fatalne ljubavne veze...

Jean Harlow je smatrala seks najboljom valutom. Imala je seriju divljih avantura za jednu noć, sa statistima i kaskaderima, sa onima koje je odabrala u baru, sa prodavcima koji nisu mogli da poveruju šta im se događa - prijatelji im pogotovo nisu verovali.Niz velikih holivudskih imena dospelo je na njenu listu pratilaca. Među prvima bili su Spenser Trejsi i Klerk Gebl, a poslednji je bio Vilijem Pauel. Urednici trač rubrika očekivali su da će se oni venčati, ali je ona kolabirala i iznenada umrla. Dok je snimala film “Saratoga”, bubrezi su joj otkazali i ona se srušila usled uremije. Njena majka, pobožna sledbenica sekte sajentologa, nije dozvolila bilo kakvo lečenje dok nije bilo prekasno.  Neposredno pred sahranu, posle njegovog izlaska iz kapele u njenoj ruci ostala je jedna gardenija, s porukom: “Laku noć, najdraža draga”. Kasnije se saznalo da je Pauel za sebe rezervisao parcelu pored njenog groba.

Biografi su podeljenog mišljenja po pitanju da li je ona bila prirodno pohotna i promiskuitetna, i da li je prema seksu imala averziju i smatrala ga valutom za pravljenje karijere, ili je bila samo tipična zdrava devojka sa apetitom iznad prosečnog. Imajući u vidu njen izgled, broj slavnih glumaca koji su jurili za njom i publicitet koji je imala, pričale su se razne priče...

Kada je umrla imala je samo 26 godina.

Izvor: večernje novosti, paunpress

-tužna priča nekadašnje talijanske seks bombe 70-ih godina.

Antonelli, Laura, (Laura Antonaz), talijanska filmska glumica rođena u Puli 28. 11. 1941.

Kao klinka je napustila rodnu Pulu i krenula prema Napulju, gdje je namjeravala postati profesorica tjelesne kulture, no životni put je vodi na sasvim drugu stranu.Prvi posao na sceni bilo je nekoliko televizijskih reklama (uloga u reklami za Coca Colu) i deseci fotopriča u magazinima. Jednom kad se njezina adolescentska ljepota pojavila na magazinskim stranicama, pa i televiziji, put do filmskog ekrana je bio nadomak. Prvi film snimila je sa 24 godine - “La Sedicenni”. Nakon toga je glumila posvuda, uglavnom u sporednim ulogama. Povremeno je radila i na televiziji kao voditeljica, ali karijera joj je eksplodirala 1971. godine kada je s Landom Buzzancom snimila “Il merlo maschio”. Otada je glumila isključivo s europskom filmskom kremom: Luciom Fulcijem, Jean-Paulom Belmondom, Jean-Paulom Rappeneauom, Claudeom Chabrolom, Luchinom Viscontijem...

Vrhunac doživljava 1973. sa filmom “Malizia - Igra Vatrom”. Film je postao kultni klasik, pokrenuo sasvim novi žanr erotske komedije i postao dio kolektivne erotske podsvijesti cijele Europe. Svojim nogama i grudima potpomogla je povećanju razine  testosterona milijunima muškaraca. Antonelli je pokupila apsolutno sve važne talijanske glumačke nagrade te godine, i nastavlja glumiti u erotskim komedijama. Karijera joj buja, glumi u sve većim produkcijama, sa sve ozbiljnijim ulogama, godinama živi sa Jean-Paulom Belmondom i uživa u lagodnu životu. 

No, uskoro slava počinje bledjeti. Osamdesetih Lauru Antonelli polako potiskuju mlađe atraktivne glumice, a priče o neskladu u vezi s Belmondom dolaze na naslovnice. Šokirana stjuardesa Concordea dramatično svjedoči za talijanske novine kako Antonelli i Belmondo cijeli let od Pariza do New Yorka nisu ni trenutka sjedili na miru već su se tukli, ili su bili zatvoreni u WC kabini odakle bi dospijevali zvukovi koje je stjuardesa mogla opisati samo kao parenje majmuna.

A onda dolazi 1991. godina, koja će zauvijek promijeniti njezin život. Prvo joj u travnju nakon anonimne dojave kuca policija na vrata. Antonelli otvara vrata omamljena, u ogrtaču i potpuno otečena od alkohola. Policija pronalazi pladanj kokaina na kojem je bilo 36 grama praha za koji je sud procijenio da je dostatan za 162 doze i da mu je ulična vrijednost 9 milijuna lira. Sud dopušta da se Antonelli brani sa slobode i nastavi baviti glumom dok traje proces. Što možda i nije bila najbolja ideja, jer producenti “Malizije” žele kapitalizirati vraćanje Laure Antonelli pod svjetla pozornice i odluče snimiti nastavak - “Malizia 2000”. No, kako je Laura Antonelli većinu svog vremena pred kamera provela polugola i u nekom krevetu, posve je očito da baš i nije u najboljoj formi. Pa joj producenti kupe maleni tretman botoksom. Na koji je, kako se pokazalo, Antonelli izrazito alergična. Alergijska reakcija potpuno ju je izobličila i uništila sve tragove ljepote.

U međuvremenu je sud osuđuje na 3 godine i 6 mjeseci zatvora zbog posjedovanja kokaina i namjere da tu drogu preproda. Nakon uložene žalbe, kazna joj se ublažuje pa je smještena u mentalnu ustanovu na nekoliko mjeseci da bi zatim bila puštena u kućni pritvor.

Tako se nakon odslužene kazne Laura Antonelli potpuno izolirala od društva, nije prekinula kontakt s odvjetnicima. Tako joj je 2000. godine poništena zatvorska kazna, i Antonelli je postala prva osoba u Italiji koja je uspješno tužila talijansku vladu za duševne boli zbog javnog sudskog procesa u kojem je nepravedno osuđena i dobila odštetu od 108.000 eura.Uporedo s tim sporom, Antonelli je 1991. tužila producente koji su je prisilili na operaciju, kao i doktora koji joj je uštrcao sporni kolagen.

Nakon 13 godina procesa, i zatraženih 30 milijardi lira odštete, sud je presudio da ni producenti ni liječnici nisu krivi za fizičko izobličenje nekad prelijepe glumice, već da je alergijska reakcija neka vrsta edema i nema veze s uštrcanim botoksom. Usprkos tome, dodijelili su joj odštetu od 10.000 eura.

Glumica koja je sedamdesetih i osamdesetih bila najveća seksualna želja gotovo svakog Talijana (a i šire), već godinama živi u lošim uvjetima u sjeni, tišini, samoći i bijed. Već 20 godina ne gleda televiziju, samo sluša katolički radio i moli se. Živi u socijalnom stanu, a hrane je ljudi iz obližnje crkve.

Bila je najveća talijanska starleta. Svojedobno, prije kojih 40-ak godina, kad je bila na vrhuncu slave, Laura Antonelli bila je najbolje plaćena glumica u Italiji. Nije ni čudo, kada je njen film “Malizia - Igra vatrom” satrala sve rekorde i zaradila za 1974. godinu dotad neviđenih 6 milijardi lira. Imala je najljepše muškarce, najbrže automobile i najveće kuće. A sada nema ništa, pa čak ni ime. Kad ju je talijanska La Reppublica nedavno zvala za intervju, usprkos činjenici da desetljećima nije komunicirala ni s prijateljima, a kamoli s medijima, hladno je odgovorila: “Laura Antonelli više ne postoji”, i poklopila slušalicu.

Što se to toliko strašno dogodilo u životu uspješne glumice da ju je od filmske seks-bombe, mokrog sna svakog muškaraca, pretvorilo u osamljenu, ogorčenu i izobličenu staricu koja svako jutro bogobojazno pješači u crkvu gdje provede većinu dana?

Na život i filmsku karijeru Polet Godar u velikoj meri je uticala udaja i razvod od dvostruko starijeg scenariste Edgara Džejmsa. Sa 375.000 dolara koje je dobila od razvoda odlučuje da započne karijeru glumice. Majka od nje pravi fatalnu ženu, bez prošlosti, nezavisnu, koja živi u otmenom delu grada, oblači najmodernije haljine i izlazi samo sa poznatima

Polet Godar se rodila 1910. godine u Njujorku, kao jedino dete Džosefa Rasela Levija, Jevrejina, i Alte Mae Godard, anglikanske hrišćanke. Porodica je bila jako siromašna i Polet je odmalena teško živela. Kao tinejdžerka je postala manekenka i članica "Ziegfeld Follies", serije elaboriranih pozorišnih produkcija na Brodveju. Pohađala je "Washington Irving" srednju školu na Menhetnu. Udala se veom mlada 1927. za brodvejskog scenarista Edgara Džejmsa, sa samo 17 godina. Sa njim se vrlo brzo i razišla, posle samo tri godine braka. U Holivud je otišla 1929. godine kada je potpisala ugovor sa Hal Roach studiom - dobila je male uloge u filmovima u kojima su zvezde bili Stanlio i Olio, među kojima je bila i komedija "Spakuj svoje nevolje".

Može se reći da je na život i filmsku karijeru Polet Godar u velikoj meri uticala udaja i razvod od dvostruko starijeg scenariste Edgara Džejmsa. Sa 375.000 dolara koje je dobila od razvoda, odlučuje da započne karijeru glumice. Njena majka tada dolazi na ideju da od lika svoje ćerke stvori fatalnu ženu, bez prošlosti i nezavisnu, koja živi u otmenom delu grada, oblači najmodernije haljine i izlazi samo sa poznatima. Takvim načinom života, na jednom prijemu upoznaje Čarlija Čaplina, svog budućeg supruga. Sa Čaplinom 1936. snima mnogo hvaljenu klasičnu komediju "Moderna vremena", koju mnogi ocenjuju jednim od najboljih Čaplinovih filmova. U filmu "Prohujalo s vihorom" 1939. godine je trebalo da dobije glavnu ulogu umesto slavne Skarlet O'Hare. Međutim, Čarli Čaplin i Polet nisu mogli da obezbede bračni sertifikat, tako da je izgubila ulogu. U 1940. godini snimaju čuvenu satiru "Veliki diktator" u kojoj ismevaju nacizam i Adolfa Hitlera, što je u to doba u SAD-u smatrano izuzetno hrabrim istupom. Sa Čaplinom se razišla 1942. godine.

Bila je poznata po svojoj ljepoti te se, osim za Jamesa i Chaplina, udala i za glumca Burgessa Mereditha 1944., ali su se rastali 1949. Četvrti put se udala za Ericha Mariju Remarque 1958. sve do 1970. Dobila je rak dojke te joj je doctor na operaciji morao odstarniti nekoliko rebara. Nakon oporavka se je preselila u Švicarsku http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%A0vicarska - gdje je preminula prije svojeg 80. rođendana. Nije imala djece.

Osim saradnje sa Čaplinom, 1939. je nastupila u komediji "Žene", 1941. je snimila dva filma - "Ništa osim istine" i "Zaustavi zoru", a 1942. "Požanji divlji vetar". Za sporednu ulogu u filmu "So Proudly We Hail" iz 1943. je bila nominovana za "Oskara". Ipak, njena karijera je počela da bledi krajem 40-ih godina. Svoj predzadnji film "A Stranger Came Home" snimila je 1954. godine, a 10 godina kasnije svoj zadnji film "Time of Indifference", sa kojim nije uspela da se vrati i revitalizuje svoju filmsku karijeru.

Paunpress, wikipedija

Jane Fonda, glumica, aktivistica, fitness guru, filantrop i autorica rođena kao Lady Jayne Seymour Fonda u New Yorku 21. prosinaca 1937. godine. Kćer je hollywoodske legende Henrya Fonde i pripadnice njujorških visokih krugova englesko-nizozemskih korijena, Franes Seymour Brokaw, koja je daljnji potomak treće žene Henrika VIII Jane Seymour, a po kojoj je kćeri i dala ime. Fonde su uz Barrymore, Copppole i Hustonove najslavnija dinastija u povijesti Hollywooda. Njezin tri godine mlađi brat Peter također je poznati glumac, a nećakinja Bridget Fonda, Peterova kći, uspješno je nastavila "obiteljski posao".
Iako je mala Jane naizgled imala privilegirano djetinjstvo, njezin život nije bio lak. Oca opisuje kao suzdržanu osobu kojoj je bilo teško ugoditi, a majku kao distanciranu i toliko psihički nestabilnu da je izvršila samoubojstvo prerezavši si grkljan kad je Jane imala samo 12 godina.
Jane Fonda kaže da se ta trauma manifestirala u njenom životu tako što je uvijek težila da bude savršena. "Naravno, nitko nije idealan, ali djeca to ne znaju i tako odrastaju s uvjerenjem da nisu dovoljno dobri. Mislite da ako nemate dečka, a kasnije muža da ne postojite, da niste dovoljno vrijedni. Zbog toga ste spremni sve učiniti". Jane Fonda se izgladnjivala kako bi ostala mršava i kako bi ispunila očekivanja u ljubavnim vezama. Zato, kaže ona, nije iznenađujuće da niti jedan od njenih brakova nije potrajao. 

Udavala se i razvodila tri puta: prvo za francuskog redatelja Rogera Vadima, poznatog filmskog pigmaliona i playboya koji je i Brigitte Bardot te Annette Strøyberg najprije u filmovima oblikovao po svojim željama, a potom oženio. S Jane je u braku bio od 1965. do 1973. godine i kreirao najslavniji lik s početka njezine karijere, camp SF heroinu Barbarellu. Drugi puta se udala za političkog aktivista i bivšeg senatora Toma Hydena, a potom za medijskog mogula Teda Turnera, osnivača i vlasnika CNN. Ipak, dodaje da se ne kaje: "Svi muškarci u mojem životu bili su divni i od njih sam mnogo naučila".

U pola stoljeća profesionalnog života ostvarila je niz velikih uspjeha na filmskom platnu. Prvi put je nominirana za Oscara 1968. godine za ulogu u filmu "I konje ubijaju, zar ne?" (meni osobno njezina najdraža uloga), a prvog Oscara dobila je tri godine kasnije za film "Klute" u kojem je igrala prostitutku. 1978. osvojila je drugog Oscara za film "Coming home" (Povratak ratnika), priču o vijetnamskom vetranu-paraplegičaru kojeg glumi John Voight (otac Angeline Jolie), koji je također nagrađen Oscarom za glavnu ulogu u tom filmu.

Jane Fonda, koja se deklarirala liberalkom i feministkinjom, osim glumom i brakovima slavu je stekla i političkim aktivizmom. Njeno opiranje ratovima u Vijetnamu i Iraku priskrbilo joj je negativnu reputaciju kod američkih domoljuba. Jane naime nije ostala samo na riječima - kada je 1972. posjetila vijetnamske vojnike i slikala se na protuzračnom topu optužujući Ameriku za ratne zločine, postala je poznata kao "Hanoi Jane". No kako je tada navratila i do američkih zarobljenika te prenijela njihove poruke kući, a kasnije se i ispričala za neka svoja djela i postupke, javnost joj je ipak oprostila.
Jane je nastavila sa svojim društvenim aktivizmom tijekom 80-tih godina zajedno sa tadašnjim suprugom Tomom Haydenom. Kako bi pomogla financiranje njegove organizacije "Kampanja za ekonomski razvitak" snimila je instrukcijski aerobik video koji joj je donio milijune dolara, revolucionarizirao fitness industriju i ostao jedan od najprodavanijih videa svih vremena. Negdje u to vrijeme snimila je i film "Ljetnikovac na zlatnom jezeru" u kojem je po prvi puta imala priliku glumiti sa svojim ocem i u kojem je gotovo preslikana njihova problematična veza iz stvarnog života. Henry Fonda dobio je za tu ulogu jedinog Oscara u karijeri, samo par mjeseci prije nego što je umro 1982. godine.

1982. godine, Jane Fonda odlučuje da snimi video kasetu posvećenu fitnessu, kojim se i sad aktivno bavi još od šezdesetih godina prošlog veka. Uspeh je bio ogroman. Sa sedamnaest miliona prodatih primeraka, ova video kaseta predstavlja najprodavaniju video kasetu posveženu fitnessu ikada do sada

Danas rijetko glumi, a više je angažirana oko mnogih društvenih pitanja kao što su ekologija i suzbijanje nasilja nad ženama. I dalje se deklarira kao liberal i feministkinja, a nama će uvijek ostati u svijesti kao jedna od najvećih filmskih i modnih ikona 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. A ono što je najvažnije, Jane i danas još uvijek izgleda sjajno.

Obavezno je pogledajte u filmu: Barbarella

Ima zavidnu glumačku karijeru nekoliko decenija, ali upravo je najmanje poštovana uloga Barbarele dala "legendarni" status. Fonda je svoju slavu iskoristila tokom Vijetnamskog rata tokom anti ratnih protesta. 1991. udala se za media mogula Ted Turner-a. Naravno ne možemo zaboraviti na njene kasete za vežvanje iz osamdesetih godina.

Izvor: Cro-a-porter, L'Oreal,

Glumicu koja će je igrati njegovi su lovci na talente pronašli u uredu nekog kiropraktičara, bila je to zanosna 19-godišnja brineta s nešto dramskog iskustva, a redatelj i producent je bio tako opčinjen njome da se više brinuo o njezinom dekolteu negoli zbivanjima na setu. Čak joj je dizajnirao i poseban grudnjak, koji ona uopće nije htjela nositi. “Nije bilo načina da on to provjeri”, poslije je posprdno izjavila, kako bi svima dala do znanja da je veliki ženskar nije uspio zavesti.

Dekolte se pokazao kao problem. Tih godina - pod striktnom hollywoodskom autocenzurom - nije bilo govora o tome da se glumice pretjerano obnažuju, pa je “Odmetnik” mogao u kina tek nakon drastičnih kraćenja. Došlo je do paradoksa: za novu pin up zvijezdu po imenu http://en.wikipedia.org/wiki/Jane_Russell - Jane Russell svi su znali zahvaljujući fotografijama u novinama, ali je film iskrsavao tek povremeno u najrazličitijim američkim gradovima, i to u razdoblju od 1943. do 1950.

Kada je “Odmetnik” potkraj desetljeća napokon prikazan u New Yorku, on je već bila punokrvna zvijezda, s posebnom klasifikacijom - seks bomba.

U autobiografiji koju je objavila 1985., naslovljenoj “Moji putovi i stranputice”, priznala je da je imala prilično burno djevojaštvo, pa nakon jednog pobačaja više nije mogla djece. S prvim suprugom - poznatim igračem američkog nogometa Bobom Waterfieldom - zato ih je usvojila troje i postala vrlo aktivna u udrugama koje se bore za nesmetano zbrinjavanje siročadi. Zaslužna je i za zakone iz 1953. i 1980. godine, koji su liberalizirali dotadašnje prilično drakonske uvjete usvajanja.

U poznim godinama postala je i aktivna vjernica, ponosna na svoja konzervativna uvjerenja, ali je isticala da joj je bilo kakav rasizam potpuno stran.

Umrla je u ponedjeljak u svom kalifornijskom domu u Santa Mariji, od problema na dišnim putovima.

Sa Beti Grebl stvoren je “pin-up” stil. Njene fotografije u jednodelnom kupaćem kostimu, na vrtoglavim štiklama, sa zadignutom plavom kosom i obećavajućim pogledom preko levog ramena, američki vojnici u Drugom svetskom ratu radije su nosili na ratište nego slike svojih devojaka i žena.

Beti Grebl je rođena 18. decembra 1916. u Sent Luisu, u središnjem delu SAD-a. Ćerka stokborkera i ambiciozne “pozorišne” majke. Kada je njena starija sestra odustala od šou-biznis karijere, Beti se ubrzo našla u rukama “preduzimljive” majke koja ju je obučila da peva, igra, priča šale i svira saksofon. Uprkos očevim zamerkama, ona je molila majku da je odvede u Los Anđeles da bi mogla da se posveti filmskoj karijeri. Tokom porodičnog odmora u Kaliforniji 1929. godine Beti i njena majka su odlučile da odu na Zapadnu obalu i da oprobaju sreću u Holivudu, ostavljajući oca i stariju sestru. Pohađala je Holivudsku profesionalnu školu.

Njen prvi profesionalni posao bio je posao horske devojke u “Foxovom” studiju. Tada je imala samo trinaest godina i slagala je da je starija kako bi mogla da nastupa. Kada su u studiju saznali za njene godine, bila je otpuštena. To je nije uplašilo, već je ohrabrilo da nastavi sa audicijama, pronalazeći sporedne uloge u filmovima. Bila je jedna od “Golvinovih devojaka” (Goldwyn Girl) u kompaniji Lusil Bol i Polet Godar

Proslavila se fotografijom u kupaćem kostimu koja uvrštena je među 100 fotografija koje su promijenile svijet, i to nije slučajno...

Za njezinim savršenim nogama koje su “dobro poznavali” gotovo svi američki vojnici u Drugom svjetskom ratu, uvela je pojam pin-up (djevojka sa naslovnice) i toliko je oduševljavala svojim nogama da ih je njezin filmski studio osigurao na vrtoglavu svotu. Milijun dolara za svaku (u vrijeme kada je biti milijunaš bilo jednako nedostižno kao danas dolarski milijarder).

Pojavljivala se u brojnim popularnim mjuziklima. Nažalost, njen glas nije bio nikada iskorišćen do krajnjih mogućnosti. Mada je radila kao vokalni muzičar u jednom bendu tokom tridesetih godina, nikada nije bila snimljena i tokom vrhunca popularnosti imala je ugovor sa “Foxom” koji svojim zvezdama nije dozvoljavao da se bave muzičkom karijerom. Kao vokalni muzičar je nastupala sa “Ted Fio Rito” orkestrom tokom 1932. godine. Sa njima se pojavila i u jednom filmu. U to vreme je njena filmska karijera bila u zastoju. Sredinom 1933. godine se preselila u San Francisko. Tada nastupa sa “Džej Viden” orkestrom. U Holivud se vraća 1934. i nastavlja da se bavi filmom. Pojavljuje se u nekoliko filmova sa sporednim ulogama i u nekoliko mjuzikla u kojima dobija glavne uloge.

slavna fotografija

Termin Pin Up prvi put se pojavio četrdesetih godina prošlog veka i odnosio se na slike lepih i atraktivnih žena koje su muškarci kačili na zid (engl. pinned up – okačene) i u neku ruku su bile preteča Plejbojevih (Playboy) zečica. Prava priča počinje za vreme Drugog svetskog rata, kada je američkim vojnicima, koji su bili daleko od svojih domova i lepših polovina, bila potrebna uteha i motivacija koja bi im vratila veru i pomogla da dočekaju novi dan na bojištu. A ko će to bolje uraditi od zanosne devojke koja požudno gleda sa postera? Časopisi su počeli masovno da objavljuju slike seksepilnih devojaka raskošnog izgleda čiji se stil i danas prepoznaje i kopira, a muški deo populacije prosto je bio oduševljen. Novi instant hit je stvoren.

Sofisticirana lepota i zavodljiv, hrapavi glas napravili su od Gene Tierney (Džin Tirni) hollywoodsku zvezdu kada je imala samo dvadeset godina. Ali, dok je na platnu bila oličenje staloženosti i pribranosti, u privatnom životu priča je bila sasvim drugačija. Njen život obeležen je ličnom tragedijom, borbom protiv ludila i mentalne poremećenosti, što u jednom trenutku tokom 1950-ih dovodi i do pokušaja samoubistva. Rođena u bogatoj i uglednoj porodici 20. novembra 1920. u New Yorku, Gene Tierney školovana je u najboljim školama Evrope. Po povratku za U.S.A. donosi odluku o bavljenju glumom.

Nakon samo nekoliko odigranih sporednih uloga na Broadwayu, Gene je uočio producent  Darryl Zanuck i stiže u Hollywood 1940. godine. Gene Tierney još uvek je imala samo devetnaest godina, kada dobija uloge uz Henryja Fondu, Tyronea Powera i ostala vodeća imena tog doba. Sredinom 1940-ih, Gene postaje vodeća zvezda. Interpretacija uloge u filmu "Laura" 1944. potvrdila je njen talenat, da bi samo godinu dana kasnije 1945. bila nominovana za Oscara u kategoriji Best Actress, za ulogu u filmu "Leave Her to Heaven". Potom postaje i tema niskih i plitkih ljudskih pobuda ogovaranja, zbog veza sa Johnom Kennedyjem i princem Aly Khanom.

No, kada je tragedija zakucala na njena vrata, Gene je bila na naslovnim stranicama svih novina, izazvavši šok u javnosti kada se otkriva da je doživela nervni slom 1955. i da se dobrovoljno prijavila i samoinicijativno otišla u bolnicu za nervno i mentalno obolele. Zbog odlaska u sanatorijum iz koga je tokom narednih pet godina povremeno izlazila i opet se vraćala, karijera gubi sjaj. Nesreća koja je zadesila Gene, a od koje se nikad nije oporavila, bila je spoznaja da je prvo dete koje je rodila, kćer Daria (iz braka sa Olegom Cassinijem), bilo gluvo, slepo i mentalno zaostalo, zbog Rubeola - boginja koje je Gene preležala tokom trudnoće. Tek nakon petnaest godina saznaje da je boginje dobila od obožavateljke koja je tražila autogram na premijeri filma i sa kojom se rukovala i poljubila.

Gene i Oleg dobili su i drugo dete 1948. godine, ali se razvode 1952. godine. Kada je 1960. upoznala, a potom se i udala za muža broj dva, magnata W. Howarda Leeja (Hauarda Lija), Gene je radila kao asistent prodavca u Texasu. Tokom narednih trideset godina, Gene Tierney se povremeno vraćala na scenu, jednom čak na nagovor Ottoa Premingera koji je angažuje u filmu "Advise and Consent". Međutim, Gene je radije živela povučen život uz supruga, pomažući organizacijama za pomoć mentalno retardiranoj deci i boreći se protiv depresije od koje je do kraja života patila. Gene Tierney umire u Houstonu, Texas, 1991. godine. Tragična životna priča glumice koja je bila lepotica i diva svog doba i koja se hrabro, do kraja života borila da prevaziđe i prebrodi sve životne prepreke s kojima je bila suočena.

Rođena kao Phylis Isley u Tulsi (Oklahoma), buduća oskarovka počela je glumiti 1939. pod svojim imenom, ali je pravi uspjeh doživjela tek 1943. nakon dolaska pod patronat legendarnog producenta Davida O. Selznicka ("Zameo ih vjetar"), koji joj je dao novo ime, Jennifer Jones, i ulogu kojom je osvojila Oscara, Gospine vidjelice iz Lourdesa Bernardette Soubirous u "Bernardettinoj pjesmi".

Jedna od njezinih najdojmljivijih uloga bila je ona strastvene Pearl Chavez, djevojke miješane krvi oko koje se glože braća Gregory Peck i Joseph Cotten u seksom nabijenom vesternu Kinga Vidora "Dvoboj na suncu" iz 1946. Premda je kasnije glumila i s Charltonom Hestonom, Humphreyem Bogartom, Rockom Hudsonom i drugim velikim zvijezdama, i još četiri puta bila nominirana za Oscara, malo je koja scena bila tako dojmljiva kao završni dvoboj u kojem se Pearl i Lewt (Peck) međusobno izrešetaju, a onda umirući puze jedno prema drugom za zadnji strastveni poljubac.

Prvi brak s kolegom Robertom Walkerom, u kojem je rodila dvoje djece, propao je 1945. zbog Jenniferine veze sa Selznickom. (Walker, čija je najpoznatija uloga bila ona negativca u Hitchockovu "Nepoznatom iz Nord-ekspresa", preminuo je 1951. od alergijske reakcije na lijek.) Nakon što se Selznick razveo od prve supruge (kćeri slavnog producenta Louisa B. Mayera), Jennifer i David vjenčali su se 1949. i u braku ostali sve do njegove smrti 1965. (Dvije godine kasnije Jones se udala za Nortona Simona, bogatog kolekcionara umjetnina, koji je umro 1993.)

Nakon Selznickove smrti Jennifer Jones povukla se u polumirovinu, a posljednju ulogu ostvarila je 1974. u filmu katastrofe "Pakleni toranj". Za svoju kratku ulogu, u kojoj je plesala s Fredom Astaireom, osvojila je Zlatni globus za sporednu ulogu.

Od njezine troje djece, sinova s Walkerom i kćeri sa Selznickom, samo ju je najstariji sin nadživio. Živjela je blizu njega u Južnoj Kaliforniji sve do smrti. Zlobnici će je pamtiti kao "glumicu koju je Selznick gurao", ali brojniji će biti obožavatelji koji će je se sjećati po njezinoj ljepoti, glumačkom umijeću i strasti koju je pred kamerama znala pokazati  kao malo tko.

Rodjena 3. maja 1917. godine u Bordou, zapocela je karijeru kao 14-godisnjakinja, tumaceci glavnu ulogu u "Balu" Wilhelma Thiela.

Odmah nakon 17. rodjendana, tada vec iskusna glumica, iza koje je bilo devet uspesnih filmskih uloga, radila je pod upravom slavnog Billya Wildera. Henri Decoin je angazovao 1935. u svom ostvarenju "Zeleni domino". Za vreme snimanja, priredili su joj bogato vencanje.

Danas najstarija francuska zvezda glumila je i u "Mayerlingu" Anatola Litvaka, a u Americi je na engleskom, koji dobro govori, bila u umetnickoj ekipi dela "The Rage of Paris", koje je 1938. godine realizovao Henry Koster.

I pored mnostva holivudskih ponuda, vratila se u Francusku.

Radial je jedno vreme u Vichyju, a 1941. godine snimila je "Laznu uciteljicu", u reziji Andre Cayatte. Nakon Drugog svetskog rata, uspesno je tumacila uloge zrelih, ali pozeljnih zena, u ostvarenjima kao sto je "Ray Blas", koji je rezirao Pierre Billon 1947. godine.

Na zabavan nacin igra laku damu u delu "Brini se o Amelie", slavnog Claudea Autant Lare. Medjutim, sa Maxom Ophulsom dozivljava novu mladost i umetnicki preporod, zahvaljujuci kultnim filmovima "La Ronde" (Krug) iz 1950. godine, "Zadovljstvo" (1951) ili cuvene "Gospodju od .." (1953). Od tada je inkarnacija elegantne i frivolne Parizanke, pune duha i zivosti.

Vratila se u Holivud pocetkom 50-ih, radi snimanja Mankiewiczovog filma "Slucaj Ciceron".

Nakon americkog izleta, na redu su remek dela francuske sedme umetnosti: najprije Gitryjev "Napoleon", potom "Kad bi mi pricali o Parizu". U tom periodu ostvarila je genijalan glumacki par sa slavnim francuskim, dramskim umetnikom poljsko - ceskog porekla Gerardom Philipom u filmu "Crveno i crno", adaptaciji poznatog Stendhalovog romana istog naziva, u reziji Claude Autant Lara.

Glumica je i Allegrettova "Lady Chatterley" 1955. godine, a nakon nekolicine lokalnih uspeha, ostvarila je i zapazenu ulogu u muzickoj drami Jacquesa Demyja "Gospodjice iz Rocheforta" 1966.

Sa njim je snimila i drugi muzicki uspeh, glumeci majku Dominque Sanda, u filmu "Soba u gradu" 1982. godine.

Nadahnuto je interpretirala dobro drzecu baku u "Mestu zlocina", delu Andrea Techinea iz 1985. godine, a godinu kasnije glumila je u i filmu "Tela i bogatstvo" Benoita Jacquota.

Claude Sautet je poverio Danielle Darrieu vazan lik u ostvarenju "Nekoliko dana sa mnom".

Iskusna umetnica je brilijirala i u filmu Francoisa Ozona "8 zena", a potom su usledili "Cilog zivota te cekam" i "Nova sreca".

Ucestvovala je i u filmskoj adaptaciji romana Agathe Christie "Nula sati"!

Izvor: Dzana Mujadzic- seecult

Maria je neobična, fatalna žena. Rođena je 8. travnja 1914., a umrla na isti dan 2002. godine.

Danas su mnogi modni editorijali posvećeni ovoj divi koja se je po svom hedonizmu mogla komotno prozvati Meksičkom Elizabeth Taylor

Dio teksta preuzet sa cromoda.com

1935. debitira u kazalištu u predstavi Call It A Day, te ubrzo potpisuje ugovor sa studijem RKO. Iste godine prvi puta glumi i na filmu, u manjoj ulozi u romantičnoj komediji No More Ladies. 1937., nastupa u prvoj većoj ulozi u glazbenoj komediji A Damsel in Distress, zajedno s Fredom Astaireom, ali film nije postigao uspjeh kod publike. Karijeru je nastavila nizom manjih uloga, među kojima i u drami-komediji The Women (1939.) Georgea Cukora, ali bez da ostvari veći proboj, ugovor joj nakon isteka nije obnovljen.

Veliki uzlet u karijeri doživljava nakon susreta s producentom Davidom Selznikom koji joj nakon niza probnih snimanja dodijeljuje glavnu ulogu u adaptaciji romana Rebecca. Film, koji je obilježio američki debi redatelja Alfreda Hitchcocka, postigao je veliki uspjeh i Joan Fontaine donio nominaciju za Oscara za najbolju glavnu glumicu. Oscara osvaja iduće godine, za dojmljivu interpretaciju u psihološkoj drami Sumnja također u režiji Alfreda Hitchcocka.

Tijekom 1940-ih ističe se nastupima u romantičnim melodramama, među kojima su najznačajnije The Constant Nymph (1943.), za koju je nominirana za Oscara, Jane Eyre (1944.) i Letter from an Unknown Woman (1948.), te noiru Ivy (1947.). Tijekom 1950-ih češće glumi u kazalištu i na televiziji i rjeđe na filmu. 1954., postiže uspjeh u broadvajskoj predstavi Tea and Sympathy. 1960-ih nastavlja kazališnu karijeru u nekoliko produkcija, među kojima Private Lives Cactus Flower i The Lion in Winter. Do 1980-ih glumi većinom u tv serijama, te je 1980. nominirana za nagradu Emmy za ulogu u sapunici Ryan's Hope. Napisala je autobiografiju No Bed of Roses, objavljenu 1978.

Sa svojom sestrom Olivijom De Havilland od najranije je mladosti imala konfliktualan odnos koji se znatno zahladio nakon ceremonije dodjele Oscara 1942, te navodno od 1975. više uopće ne kontaktiraju.

Hollywoodska diva meka srca

Postoji li potpuno disciplinovana ženska seksualnost? Posle Drugog svetskog rata, u naponu rastućeg potrošačkog mentaliteta i utvrđenih pravila ponašanja u kojima muški autoritet nije dolazio u pitanje, mediji i popularna kultura u Sjedinjenim Državama pokušavali su da dokažu da je upravo tako

Možda nijedna holivudska glumica nije bolje otelovila takvu američku ženu od Doris Day. Sa "voda i sapun" licem i plavom ali kratkom kosom, pevačica i solidna plesačica, plavih očiju, rumenih obraza, obično odevena u pastelne i svetle boje, ona je već od kasnih četrdesetih godina postala izuzetno popularna, igrajući uglavnom zdrave, dobro vaspitane, malo brbljive ali dobrodušne devojke "iz susedne kuće". Rođena 1924. u porodici holandskog porekla, u Sinsinatiju, ona je bila slika srećne američke prosečnosti, pojačane pobedom paralize koju je imala u mladosti. Pesme koje je izvodila nisu bile zahtevne, ali je Doris Day bila dobro istrenirana profesionalka. Čak i kada je igrala u ozbiljnijim filmovima morala je u nekom trenutku zapevati. Primera radi, u Hičkokovom filmu Čovek koji je suviše znao sa Jamesom Stewartom (1956) ona igra izbezumljenu majku otetog dečaka čiji se otac sasvim slučajno upleo u komplikovanu međunarodnu špijunsku igru. Da bi dala sinu znak da se nalazi u kući gde je on skriven, zapevala je "Que sera, sera", glupavu pesmicu koja je zatim dobila i Oskara! Istini za volju, Doris Day je umela da igra žene u nevolji, progonjene, terorizirane: u filmu Ponoćna čipka (1960) odigrala je još jednu varijantu naivne supruge čiji monstruozni muž (stranac – Englez, dakako) priprema njeno ubistvo.

Njena slika nosi tako jasne znake vremena da vredi pogledati tu konstrukciju žene. Doris Day je proizvod protestantske bele kulture, u kojoj se žena odeva i uređuje da posvedoči o društvenom stanju, ne zato da zavodi. Njeno telo je besprekorno zdravo i čisto, garancija materinstva i porodične sreće, ali ta žena ume da radi, ne skriva se pred svetom i ne boji se pokazivanja svoga tela – funkcionalno, naravno. Njene bluze su uštirkane, sa koketno dignutom kragnom, dekolte često "smiren" kakvom maramom oko vrata, njeni zubi su besprekorni, šminka minimalna, frizura uvek uredna. Čak i kada je odeća izazovna, kao u biografskom filmu Voli me ili ostavi (1955) gde je igrala poznatu pevačicu Ruth Etting, ona ne podrazumeva više od tela koje se prikazuje: nemoguće je zamisliti Doris Day nagu. U izvesnom smislu, lice Doris Day delovalo je kao cenzura za njeno telo. Ono je određivalo meru dozvoljenosti želje i fantazme, koja je ostajala u strogim okvirima protestantske pristojnosti. Treba reći da ta cenzura nema ništa zajedničko sa evropskom patrijarhalnošću i potisnutošću evropskih žena u tradicionalnim društvima. U filmovima Doris Day otvoreno izražava želju za muškarcem, bori se sa drugim kandidatkinjama oko njega, pokazuje samostalnost i vladanje sobom i situacijom u društvu koje je označeno visokim stepenom stresa. Tu istu priču ponovila je Doris Day i u privatnom životu: uspela je da povrati bogatstvo koje je njen muž pre smrti rasuo tužeći njegovog advokata; nije se odrekla prijateljstva sa Rockom Hudsonom kada je njegova bolest postala javna; uvek je ostala aktivna u zaštiti životinja.

Doris Day je simbolizovala američku ženu bez tajne, otvorenost koja je ponekad nelagodna za Evropejce, drugačiji tip socijalnog licemerja. Ona je daleko od tipa "glupe plavuše". Evropa i danas ima teškoće da razume sistem "političke korektnosti", i možda još više teškoće da razume stil, ponašanje i efikasnost Hilary Clinton: no ako nju povežemo sa tradicijom stila koji je ostvarila Doris Day, možda će nam biti jasnije kako pametna i ambiciozna žena može preživeti seksualnu nezrelost svoga muža, sa kojim je profesionalno tako blisko vezana.

Misleći opet na Doris Day, možemo razumeti kako je silovita bila reakcija američke omladine protiv urednosti, čistoće i sistematičnosti protestantske kulture krajem šezdesetih godina, kako je želja da se telo i seksualnost oslobode eksplodirala, kako je pobuna protiv svih vidova uštirkanosti bila motivisana. Ali sa druge strane, i kako je američko društvo bilo u stanju da absorbuje homoseksualnost i sidu, kako su užasne stigme neregularnosti i bolesti mogle postati "ponos" u toj istoj puritanskoj protestantskoj kulturi.

Izvor: Svetlana Slapšak - vreme

Rođena kao Judith Tuvim 21. juna 1922. u New York Cityju, New York, kao jedino dete od majke Helen (učiteljice klavira) i oca Abea. Judy Holliday (Džudi Holidej), postaje nezaboravna, zahvaljujući ulozi Billie Dawn u filmu "Born Yesterday" 1950, u kome igra uz Williama Holdena i za koju osvaja najveće priznanje američke filmske Akademije - Oscara u kategoriji Best Actress. "Do me a favor, will ya, Harry? Drop dead!" ("Učini mi uslugu, 'oćeš li Harry? Padni mrtav!") Ova rečenica koju je Judy u filmu izgovorila, još uvek donosi osmehe. Judy Holliday bila je jedna od najšarmantnijih, najzanosnijih i najpametnijih "glupih plavuša" koje su se pojavile na filmskom platnu. Film "Born Yesterday" doživljava i remake 1993. u kome je Melanie Griffith uspešno preuzela ulogu Judy Holliday - "glupe plavuše", koja postaje obrazovana i emancipovana zahvaljujući Donu Johnsonu, odnosno Williamu Holdenu.

Ko je bila Judy Holliday? Kada je Judy imala četiri godine, majka je upisuje u baletsku školu, a dve godine kasnije roditelji se razvode i Judy ostaje uz majku. Po završetku srednje škole, Judy odlazi na Yale Drama School, no kako je tamo odbijaju, nalazi tehnički posao u Orson Welles' Mercury Theater. Postepeno, počinje dobijati uloge u predstavama tog pozorišta, a potom odlazi na gostovanja po teatrima Bostona, Philadelphije, Washingtona DC i u New York Cityja. Nakon tako stečenog iskustva, Judy odlazi u Hollywood i dobija prvu ulogu u filmu "Greenwich Village"1944. godine. Iz nekog razloga, umesto na filmsko platno, veći deo onoga što je snimljeno završava u korpi za smeće. No, Judy se ne predaje i iste godine snima još dva filma: "Something For the Boys" i "Winged Victory". Završivši snimanje ta dva filma, Judy se vraća u New York, gde nastavlja pozorišnu karijeru. Trebalo je proći pet godina da bi se Judy vratila u Hollywood, a razlog tome bila je uloga u filmu "Adam's Rib" 1949. godine. Kada je Columbia Pictures otkupila prava za snimanje filma "Born Yesterday", Harry Cohn originalno je želeo da Rita Hayworth igra ulogu Billie Dawn.

No, zahvaljujući Judynoj izvanredno odigranoj ulozi u filmu "Adam's Rib", dobija ulogu u filmu "Born Yesterday" 1950. godine. Zahvaljujući ovoj ulozi, Judy osvaja Oscara u kategoriji Best Actress. Vrata Hollywooda postaju širom otvorena. Po završetku snimanja filma "The Marrying Kind" 1952, Judy dobija poziv od Un-American Activities Committee, na "razgovor" i saslušanje. Joseph McCarthy, senator iz Wisconsina, tvrdio je kako ima listu komunista, koje treba zaustaviti i ukloniti iz sveta šou-biznisa. U stvarnosti, nikakva lista nije postojala. U to vreme vladala je suluda opsesija kako će komunisti zauzeti i "isprljati" Ameriku i McCarthy je samo pokušavao dići svoje ime i izvući nekakvu korist iz svega toga. Srećom, Judy Holliday ne dospeva na hollywoodsku "crnu listu" i sve se mirno završava. Potom slede filmovi "It Should Happen to You" 1954., zatim, "The Solid Gold Cadillac" 1956. i konačno, zadnji film, "Bells Are Ringing" 1960. godine. Karijera Judy Holliday trajala je samo deset godina, tokom kojih šef Harry Cohn, iz Columbia Pictures, nije znao šta da radi sa ovom glumicom. Karijeru je započela Oscarom, a završila mjuziklom. Jednostavno, bila je i suviše dobra i previše neukrotiva da bi bila smeštena u hollywoodske kalupe. Za kratko vreme postigla je ono što neke glumice tokom čitave dugogodišnje karijere nisu u stanju da postignu u ovom gradu.

Odmah iza Marilyn Monroe, Kim Novak bila je druga obožavana seks-bomba pedesetih godina. Kim nije posedovala nevinu ranjivost koja je i načinila Marilyn legendom, ali je Kim preživela i ostala na sceni. Rođena 13. februara 1933. u Chicagu, Kim radi u prodavnici kuhinjske tehnike, reklamirajući frižidere, gde je 1952. zapazio lovac na talente. Nakon serije malih uloga, Kim biva izbavljena iz anonimnosti od Harrya Cohna, šefa Columbia Pictures, kao zamena za Ritu Hayworth. Nakon brze i rigorozne dijete i nove, platinastoplave kose, Kim dobija uloge uz Judy Holliday i Jacka Lemmona u filmu "Phffft" 1954. i uz Williama Holdena u filmu "Picnic" 1955. godine. Već tada je bilo više priče o njenom ponašanju na filmskom setu tokom snimanja, nego o njenim glumačkim kvalitetima.

No, dok je došao red na Tyrona Powera (Tajrona Pauera) da je optuži za loše manire prilikom snimanja filma "The Eddy Duchin Story" 1956, to više nije bilo ni bitno, jer je Kim Novak već bila jedna od najvećih hollywoodskih zvezda. Nakon toga sledi film "Pal Joey" 1957. uz Franka Sinatru i Rity Hayworth. Karijera dostiže vrhunac godinu dana kasnije, odigravši ulogu u filmu "Vertigo" 1958. uz Jamesa Stewarta. Međutim, skretanje s uloga jednostavnih seks objekata, kao na primer u filmu "Strangers When We Met", samo je pokazalo njena glumačka ograničenja i kako je kritika pustila glasa, tako je i karijera krenula nizbrdo.

Patricia Neal (20. januar 1926 – 8. august 2010) bila je američka kazališna i filmska glumica. Najpoznatija je po ulogama ratne udovice Helen Benson u The Day the Earth Stood Still (1951), bogatog matrijarha Emily Eustace Failenson u Breakfast at Tiffany's (1961), te sredovječne kućepaziteljice Alma Brown u filmu Hud (1963), koja joj je donijela Oscara za najbolju glumicu.

Karijeru je započela u kazalištu a godine je 1947. postala prva dobitnica Tonyja za najbolju sporednu glumicu u predstavi (a kasnije i posljednja preživjela među dobitnicima prve dodjele). Godine 1949. je nastupala u filmu The Fountainhead gdje joj je partner bio Gary Cooper, s kojim je započela ljubavnu vezu; s obzirom da je Cooper u to vrijeme bio oženjen, ona je izazvala javni skandal i incidente između nje i Cooperove supruge i kćeri.

Poslije se udala za britanskog pisca Roalda Dahla, kome je rodila petoro djece. Porodični život su joj obilježile tragedije; godine 1960. joj je 4-mjesečni sin Theo joj trajno obogaljen u prometnoj nesreći, a 1962. joj je 5-godišnja kćer umrla od komplikacija izazvanih ospicama. Godine 1965. je za vrijeme trudnoće doživjela moždani udar; iako se od njega djelomično oporavila te naučila ponovno hodati, slabo zdravlje joj je uticalo na ostatak karijere, pa je bila prisiljena odustati od brojnih prestižnih uloga. Od Dahla se razvela 1983. godine, a nedugo potom se on oženio za njenu prijateljicu Felicity Crosland.

Njen život je 1981. postao predmetom TV-filma The Patricia Neal Story gdje je njen lik tumačila Glenda Jackson.

Veza sa Garyjem Cooperom

Godine 1950. Warner Bros. su producirali melodramu “Tri tajne”, kojom su htjeli promovirati tri mlade glumice u usponu - Eleanor Parker, Ruth Roman i Patriciju Neal. Njezin je sadržaj bio za to razdoblje poprilično kontroverzan: zrakoplovni udes u brdima Kalifornije preživio je 5-godišnji dječak, a tri žene sa strahom iščekuju potvrdu njegova identiteta, kako bi doznale je li taj klinac beba koju su svojedobno dale na usvajanje.

Tema nezakonite djece u Hollywoodu još je bila tabu, a jedna od glavnih glumica je i sama mogla iskusiti o čemu je riječ. 21-godišnja Patricia Neal zatekla se u tvornici snova 1947., samo godinu dana nakon što je na Broadwayu dobila nagradu Tony za najbolju mladu glumicu u “Drugoj strani šume” Lillian Hellman. Prvu ulogu dobila je u romantičnoj komediji “John voli Mary” uz budućeg američkog predsjednika Ronalda Reagana, no recenzenti su upozoravali da je debitantica suviše dominantna i inteligentna da bi nastupala u takvoj vrsti filmova. Novoj Greti Grabo - kako su je posvuda predstavljali - puno je više odgovarao lik samosvojne Dominique Francon u filmu “Veličanstveni izvor” Kinga Vidora, ekranizaciji romana Ayn Rand, za koji je glasovita autorica sama napisala i scenarij. Howarda Roarkea glumio je 46-godišnji Gary Cooper.

Na snimanju je bilo očito da su se njih dvoje zaljubili. Dubleri im uopće nisu trebali u kadrovima gdje su ih snimali s leđa, jer su htjeli što više vremena provesti jedno uz drugo. Rečenicu “Volim te s ponosom i bez žaljenja” Patricia Neal nije morala odglumiti, nego ju je izgovarala s krajnjim uvjerenjem. Ipak, tijekom produkcije nisu bili u ozbiljnoj vezi, sve je počelo tek zadnjeg dana snimanja. Cooper je predložio: “Da te povezem?”. “Ne, imam svoja kola. Možeš voziti za mnom.”

Ubrzo više nije bila tajna da su ljubavni par. Nije je čak toliko pogodio ni neuspjeh “Veličanstvenog izvora” (koji, uzgred danas uživa kultni status), jer je već snimala s Cooperom novi film, kostimiranu melodramu “List duhana” Michaela Curtiza. Po svaku je cijenu željela njegovo dijete, pa je i zatrudnjela, međutim, on joj je pronašao liječnika kod kojeg je abortirala. Iako je poslije rodila petoro djece, nikad nije prežalila taj prvi pobačaj.

Cooper je, naime, bio u braku s Veronicom “Rocky” Balfe, kćeri guvernera newyorške banke, koja je odrasla u Parizu, bila vrhunska sportašica i iz dokonosti nastupila u tri filma (čak i u “King Kongu”) prije no što se udala za glumca 1933. godine. Kći Maria, buduća slikarica, rodila im se 1938. “Rocky” je bila već navikla na suprugove ljubavne izlete, ali ovo s Patriciom Neal bilo je nešto puno ozbiljnije. Stoga joj je i poslala telegram u kojem je zahtijevala da raskine tu vezu. Cooper je 1951. zahladio odnose s Veronicom, Maria je u javnosti pljunula u Patriciju, ali do razvoda nije došlo. Nakon živčanog sloma i uvjerenja da od velike karijere nema ništa (desetljeće kasnije ipak je dobila Oscara za sjajan nastup u filmu “Hud”), preselila se u New York, vratila na Broadway i 1953. udala za britanskog književnika Roalda Dahla. Priznala je da ga nije voljela, jer nije mogla preboljeti Coopera.

Godine 1988. objavila je autobiografiju “Takva sam” i u njoj opisala svoj buran život, obilježen smrću jednog djeteta i nevjerojatnim oporavkom od tri moždana udara. Opisala je i razdoblje koje je provela s Cooperom, a recenzent New York Timesa je zaključio: “Patricia Neal je možda bila Isolda, ali Cooper svakako nije bio Tristan nego Alfie”. Mislio je na lik patološkog ženskara kojeg su u dvije filmske verzije dočarali Michael Caine i Jude Law.

Prva značajnija uloga kojom je osvojila nagradu kao glumica koja obećava bila je razmažena adolescentkinja u "La Gifle" (The Slap, 1974), a zatim je odlučno krenula u osvajanje međunarodnih priznanja kao kćer Victora Hugoota u "The Story of Adele H." (1975) u režiji slavnog Francoisa Truffauta. Ova uloga joj je donela brojna priznanja, kao i prvu oskarovsku nominaciju u kategoriji za najbolju glumicu. Francuski kritičari upoređivali su je sa legendarnom Jeanne Moreau.

Nove izazove potpisivali su poznati svetski redatelji: Andre Techine "Barocco" (1976) i "The Bronte Sisters" (1978), Roman Polanski "The Tenant" (1976) i Werner Herzog "Nosferatu" (1979). Novo veliko priznanje kao najbolja glumica osvojila je 1981. u Kanu dvema ulogama: ljubavnice u filmu "Quartet" (1981) i neverne žene koja se bori s demonima u filmu "Possession" (1981), koji joj je doneo i prvog Cezara.

Novinari joj i nisu bili najmiliji ljudi na svetu. Odbijala je intervjue i fotografisanja nakon uloge u hitu "L'Eté meurtrier" (1983), koji je privukao hrpu novih fanova, napunio blagajne i podario joj drugog Cezara. Iste godine izdaje album, prodat u milion primeraka. Sa ovog albuma je hit-singl "Pull Marine", koji je napisao Serge Gainsbourg, a Luc Besson režirao video.

Uprkos poteškoćama koje joj donosi popularnost, u čisto filmskim vodama i dalje se dobro snalazi. Godine 1988. okreće se rediteljskom prvencu Bruna Nuyttena, dugogodišnjeg partnera, s kojim ima i sina. Film se zvao "Camille Claudel", a u njemu je odigrala tragičnu heroinu i strastvenu ljubavnicu vajara Augusta Rodina (Gerard Depardieu). Na tom projektu se prvi put potpisala i kao producent, a sve rezultira drugom oskarovskom nominacijom i trećim Cezarom. U sličnoj pobedničkoj atmosferi osvaja i četvrtog Cezara, ulogom krhke žene okružene nasiljem u "La Reine Margot" (1994). Sledeće godine rodila je sina čiji je otac Daniel Day-Lewis. Nedugo nakon rođenja deteta, veza s irskim glumcem propada. Nekoliko godina nakon toga bila je u vezi sa Jean-Michelom Jarreom, čuvenim muzičarem i bivšim suprugom još jedne glumačke legende, Charlotte Rampling.

Oprobala se i u američkim produkcijama: "The Driver" (1978), "Ishtar" (1987) i "Diabolique" (1996). Filmovi su prošli u dobroj meri neprimećeni, a Isabelle Adjani se jednostavno činila neinspirisanom. Ipak, u Francuskoj njena popularnost nije nimalo kopnila.

Aktivirala se na političkoj sceni, boreći se protiv rasizma prema severnoafričkim imigrantima, kojima je pripadao i njen otac. Takvim stavom izazvala je protivimigrantske slojeve, koji su proširili tračeve da Isabelle Adjani umire od AIDS-a. Na kraju je sve rezultiralo novinskim izveštajem u kojem su je proglasili mrtvom. Kako bi ih demantovala, pojavila se na nacionalnoj televiziji.

Godine 2010. proglašena je nosiocem Legije časti. 

Godine 2011. Los Angeles Times ju je proglasio najljepšom glumicom.

Izvor: Filmski.net

born January 19, 1930

Ljubitelji sedme umetnosti se sećaju ledene plavuše Tipi Hedren (Tippi Hedren) koja je debitovala u kultnom filmu Alfreda Hičkoka (Alfred Hitchcock) “Ptice”. Svi su očekivali veliku karijeru. Snimila je još jedan značajan film “Marnie”. Šta se desilo sa glumicom koja je trebalo da nasledi Hičkokove čuvene plavuše Kim Novak i Grejs Keli (Grace Kelly)? Priča je više nego zanimljiva.

Priča počinje sada već daleke 1961. godine kada je šezdesetdvogodišnji reditelj zapazio mladu i lepu Tipi u reklami za jedno dijetalno piće. Iza nje je već bila uspešna karijere fotomodela – radila je za poznate modne magazine, glumila u manje poznatom mjuziklu "The Pretty Girl".

Kada je 13. oktobra 1961. došla na prvi zakazani razgovor s producentima, niko joj nije govorio ko je misteriozni reditelj koji želi da je vidi u svom novom projektu. “Samo su me jednog dana pozvali i rekli – Hičkok te želi u novom filmu. Sreći nije bilo kraja”, priseća se danas Tipi Hedren. Shvatila je da može da postane nova velika zvezda.

Kako to već biva u Holivudu, sve se dešavalo kao u snu. Počela je da uzima časove glume, a Hičkok je organizovao probna snimanja koja su za to vreme koštala vrtoglavih 25.000 dolara. Glumila je scene iz njegovih ranijih filmova. Na jednoj večeri kojoj su prisustvovali Hičkok i njegova žena Alma, slavni reditelj joj je poklonio broš sa tri ptice sa raširenim krilima i rekao "Želim da glumiš u Pticama". Sve ostalo je istorija.

Uporedo sa snimanjem filma, počela se odvijati i paralelna „filmska“ priča. Scenarista Gvinet Hju tvrdi, a prenosi hrvatski magazin Gloria, kako je oduvek bilo poznato da Hičkok voli svoje plavuše više nego što bi trebalo, da je to uvek bilo više nego profesionalno za odnos reditelj – glumica. Kaže da je taj odnos kulminirao prema Hedrenovoj, a šezdesetih godina seksualno uznemiravanje nije bilo prezreno kao danas. Tako da je i Tipi morala trpeti višak pažnje kao i njene prethodnice Kim Novak i Grejs Keli.

Kulminacija njihovog odnosa dolazi sledeće godine na snimanju mračno sugestivnog filma „Marnie“, gde joj je partner bio Šon Koneri (Sean Connery). U pauzi snimanja Hičkok joj se otvoreno nabacivao, zabranjivao je da se vozi sa Konerijem sama u automobilu, dobijala je pisma i neželjene poklone. Bilo joj je teško sve to da odbije jer je imala ekskluzivni sedmogodišnji ugovor. Na kraju ga je odbacila iako ju je on ucenjivao pričom kako neće moći da izdržava ćerku Melani Grifit (Melanie Griffith), buduću holivudsku zvezdu, i stare roditelje.

Držeći se ugovora Hičkok joj je zabranio da radi sa drugim rediteljima. Kasnije je saznala da ju je u to vreme tražio francuski umetnik Fransoa Trifo, ali Hičkok nije dozvolio. Kada je prošao ugovor Tipi više nije bila „devojka tog trenutka“. Kaže da nikada nije zažalila zbog toga. „Sačuvala sam sebe. Znam to i zbog toga se dobro osećam“, izjavila je svom biografu Donaldu Spotu.

Ubrzo posle ove epizode udala se za svog agenta i s njim provela jedanaest godina radeći na sopstvenoj seriji „Roar“. Maršal je režirao, a ona igrala sebe. To je priča o porodici koja živi sa više od 100 leoparda, lavova i tigrova. Šou je koštao sedamnaest miliona dolara, ali je zaradio samo dva.

Po  završetku snimanja ona je set na kojem je snimana serija pretvorila u svoju oazu Šambala. Danas živi okružena životinjama koje nose imena samo velikih zvezda kao što su Džoni Dep (Johnny Depp) ili njen zet Antonio Banderas.

Iako joj je filmska karijera stala, ona je nastavila da putuje. Plovila je Južnokineskim morem dostavljajući hranu i odeću izbeglicama iz Vijetnama. Za one koji su se dokopali Amerike uradila je i više - učila je vijetnamske žene manikiru i slala ih u škole lepote da izuče zanat. Prošle godine je u Vašingtonu primila nagradu za svoj humanitarni rad. Tom prilikom je rekla „Ja se smatram svecem-zaštitnikom manikira“.

Iako je prošlo više od pedeset godina od kada je snimila svoja dva filma i dalje fascinira publiku širom sveta. Na Tviteru je nedavno osvanula anketa s pitanjem „ko je Hičkokova najbolja glavna ženska glumica“ i nepodeljeni odgovor bio je  - Tipi Hedren.

Carole Lombard (6. oktobar 1908 – 16. januar1942), rođena kao Jane Alice Peters u Fort Wayneu, bila je američka glumica. Poznata je po nizu zapaženih komičnih uloga u klasičnim olivudskim filmovima 1930-ih. Nalazi se na listi 100 najvećih zvijezda svih vremena koju je sastavio Američki filmski institut.

Nedugo nakon stupanja SAD u drugi svjetski rat zajedno s majkom je poginula u avionskoj nesreći, ostavivši neutješnog supruga Clarka Gablea.

       - Moja je izjava bila uopštena i, priznajem, ishitrena, no Carol Lombard odgovorila mi je na spektakularan nacin - priznao je veliki redatelj, inace sklon neslanim šalama i sarkasticnom humoru.

- Crtice -

-         Klerk Gejbl kod kuće nije ni nalik šarmantnom zavodniku sa filma, već veran, dobar i pomalo dosadan muž, kakvog bi svaka žena poželela - svojevremeno je izjavila njegova supruga i poznata glumica Kerol Lombard.

- Klark Gejbl voleo je lepe automobile, a njegova ljubav Kerol Lombard želela je za njega samo najbolje.

Ona je na njihov prvi sastanak 1936. došla u Fordu Model T koji je kupila za samo 15 dolara, a zatim ga ofarbala u belo i po njemu iscrtala crvena srca.

Predala mu je ključeve uz poruku: „Youre driving me crazy“ (Dovodiš me do ludila).

- Dzejn Dikson (Jeane Dixon), poznata gatara iz SAD, savjetovala je 1944. godine filmskoj zvijezdi Kerol Lombardi (Carol) da ne putuje avionom. Ubrzo nakon toga slavna je glumica poginula u avionskoj nesreci!

- Krhka plavuša Carol, astrološka Vaga, bila je profinjene ljepote, šarmantna i duhovita.Svi su je voljeli i svima se znala prilagoditi. Bila je prirodna i iskrena, s neicrpnom željom za zabavom i humorom.Tijekom života je nesvjesno tražila nadomjestak očinske figure. Njen prvi brak sa šesnaest godina starijim glumcem Williamom Powelom kratko je trajao.Uoči drugog svjetskog rata Carol je snimila svoj 57film. Istovremeno je promovirala vladine ratne obveznice. 

- Carol je za jednu Vagu bila neobično neotesana, poznata po svom paprenom rječniku i bestidnom smislu za humor.

Rekli su:

-  „Izvanredna djevojka! Luda ko’ stjenica!“ pohvalio ju je slavni redatelj Howard Hawks. Drugi ju je redatelj nazvao bezbožnim anđelom: „Lijepa kao anđeo a psuje kao mornar.

Pfeiffer svoju mladost u mnogim intervjuima opisuje kao 'neobuzdanu' zbog toga što je uništila svoj prvi auto (Mustang) i često markirala u srednjoj školi kako bi se družila sa starijim surferima. Sve je to vjerovatno radila u inat svom strogom ocu Richardu. Okušala se u izboru ljepote te postala Miss Orange Countya 1978. godine. Kao rezultat te titule, ponuđene su joj uloge u televizijskim serijama 'Fantasy Island', 'Animal House' i 'Delta House'. Bez prevelikog truda, Michelle je započela svoju glumačku karijeru.

Nakon još nekoliko manjih uloga na televiziji i filmu, počela je glumu shvaćati ozbiljno. Krenula je na satove glume te tamo upoznala Petera Hortona, a zaljubljeni par se vjenčao 1981. godine. Na poslovnom planu je uslijedio velik uspjeh kad je dobila ulogu rame uz rame sa http://www.filmski.net/dossier/168 - Al Pacinom u http://www.filmski.net/dossier/299 - Brian De Palminom filmu http://www.filmski.net/filmovi/2448/lice_s_oziljkom - 'Lice s ožiljkom' (1983). Glumila je ljubavnicu kubanskog narko bossa i zaradila naklonost kritike i publike, što joj je kasnije omogućilo sudjelovanje na većim projektima.

Nastavila je uzlaznom putanjom dobivši glavne uloge u nekoliko popularnih filmova iz osamdesetih godina. Bila je krijumčarka nakita u http://www.filmski.net/filmovi/2638 - 'Besanoj noći' (1985), a dobila je i glavnu žensku ulogu u 'Sweet Liberty' (1986). Još jednu prekretnicu u njenoj karijeri označila je fantastična crna komedija http://www.filmski.net/filmovi/3835 - 'Vještice iz Eastwicka' (1987), gdje igra prijateljicu Cher i Susan Sarandon, a njihovo prijateljstvo je gotovo uništeno kad ih sve tri zavede Sotona ( http://www.filmski.net/dossier/143 - Jack Nicholson ). Uz http://www.filmski.net/dossier/133 - Mela Gibsona i Kurta Russella možemo ju vidjeti u kriminalističkoj drami 'Tequila Sunrise' (1988). Iste godine dobila je svoju prvu nominaciju za Oscara u kategoriji najbolje sporedne glumice za http://www.filmski.net/filmovi/2864/opasne_veze - 'Opasne veze' . Tada počinju problemi s mužem Peterom Hortonom te te su naposlijetku odlučili okončati brak 1990. godine.

U 'Married to the Mob' (1988), Pfeiffer je skoro neprepoznatljiva kao brineta sa njujorškim naglaskom u ulozi supruge mafijaškog plaćenog ubojice (Alec Baldwin). Slijedi drama http://www.filmski.net/filmovi/4144 - 'Fantastična braća Baker' (1989), gdje pomaže talentiranim glazbenicima u stvaranju karijere. Još jednom surađuje s http://www.filmski.net/dossier/168 - Al Pacinom u http://www.filmski.net/filmovi/3954/frankie_i_johnny - 'Frankie i Johnny' (1991). Na privatnom planu bila je u vezi sa http://www.filmski.net/dossier/300 - Johnom Malkovichem pa onda Valom Kilmerom, a potrajala je i njezina trogodišnja veza sa glumcem Fisherom Stevensom.

Stekla je megapopularnost 1992. godine utjelovivši zločinku Catwoman u velikom kinohitu http://www.filmski.net/filmovi/1843 - 'Batman se vraća' . Nakon prekida s dečkom Stevensom, Michelle se prestrašila da nikad neće naći srodnu dušu koja će ju pratiti do kraja života i s kojom će imati dijete pa je odlučila posvojiti djevojčicu i dala joj ime Claudia. Vratila se na velike ekrane u http://www.filmski.net/dossier/202 - Scorseseovoj drami http://www.filmski.net/filmovi/3594/doba_nevinosti - 'Doba nevinosti' (1993). Te godine udaje se za slavnog scenarista i producenta Davida E. Kelleya, a nedugo zatim rađa mu sina Johna.

Ponovno surađuje s legendarnim http://www.filmski.net/dossier/143 - Jackom Nicholsonom na snimanju horora http://www.filmski.net/filmovi/2557/vuk - 'Vuk' (1994), a nakon toga prihvaća ulogu učiteljice u http://www.filmski.net/filmovi/2213 - 'Opasnim mislima' (1995). Slijedi komedija http://www.filmski.net/filmovi/2502 - 'Jednog lijepog dana' , gdje glumi samohranu majku koja se zaljubljuje u kolumnista ( http://www.filmski.net/dossier/21 - George Clooney ). Kao i mnoge glumačke zvijezde koje u jednom momentu svoje karijere žele isprobati nešto novo i ona je posudila glas animiranom liku u DreamWorksovom http://www.filmski.net/filmovi/2978 - 'Princ od Egipta' . Otvorila je i svoju produkcijsku kuću Via Rosa Productions. U romantičnoj komediji 'Naša priča' (1999) njezina bračnog druga glumi http://www.filmski.net/dossier/172 - Bruce Willis . Nakon toga snima dramu 'The Deep End of the Ocean' (1999), a onda je žena znanstvenika ( http://www.filmski.net/dossier/375 - Harrison Ford ) u trileru http://www.filmski.net/filmovi/2005/ispod_povrsine - 'Ispod površine' (2000).

Dala je jednu od svojih najboljih izvedbi u drami http://www.filmski.net/filmovi/86 - 'Ja sam Sam' (2002) gdje glumi odvjetnicu radoholičarku. Još jedna uspješnica na njezinom popisu je http://www.filmski.net/filmovi/2325 - 'Bijeli oleander' (2002). Odlučila je predahnuti od filma sve do 2007. godine kad se vratila u http://www.filmski.net/filmovi/3566 - 'Zvjezdanoj prašini' i http://www.filmski.net/filmovi/3517 - 'Laku za kosu' . Za 2008. godinu u planu ima dva projekta, a to su drame 'Cheri' i 'Personal Effects'.

Izjava:

- "Moji partneri s kojima glumim postaju sve mlađi i mlađi. Tijekom godina snimala sam seksi scene s Ashtonom Kutcherom, Rupertom Friendom, kao i sa Zacom Efronom u "New Year's Eve". Ako tako nastavim, završit ću u pornografskim vodama. S 32 godine snimila sam "The Russia House" sa Seanom Conneryjem koji je tada napunio 60 godina. Vjerojatno to tako ide s muškarcima i njihovim partnericama, zar ne?, izjavila je Michelle za časopis Parade.

Izvor: Filmski.net

Ono bez čega ne može proći nijedna bolja američka romatična komedija, to je nježna plavušica Meg Ryan. Publika širom svijeta je trenutno gleda u sjajnom megahitu "The Woman" koji se od 30. oktobra počinje prikazivati i u bh. kinima.

Meg nas je osvojila svojim šarmantnim osmjehom, brojnim blesavim ulogama, prirodnošću i harizmom. Zbog svog nevinog imidža prozvana je kraljicom romantike, a Amerikanci je vole zvati "američki slatkiš".

Od nesuđene novinarke do kraljice romantičnih komedija

Meg Ryan rođena je kao Margaret Mary Emily Anne Hyra u malom mjestu Fairfield u državi Connecticut. Kad joj je bilo 14 godina njeni roditelji su se razveli i majka ih je napustila otišavši u New York u želji za ostvarenjem glumačke karijere. Nakon tih događaja njih dvije više nikad nisu uspostavile prisne odnose. Još za vrijeme školovanja, Meg uzima djevojačko prezime svoje majke Ryan. Voljela je školu, u kojoj je izabrana za najslađu djevojku, a također je postala i homecoming queen.

Iako je sa filma znamo kao smotanu plavušu koja upada u nevolje, Meg je inteligentna i obrazovana žena. Diplomirala je žurnalistiku na Univerzitetu u New York-u, ali je napustila studije i krenula put glume koja ju je oduvijek interesovala. Glumačku karijeru započela je u televizijskim serijama koje se i nisu baš proslavile. Ono što je Meg lansiralo među poznate je uloga žene letača Goosea u legendarnom akcijskom spektaklu "Top Gun" gdje je zaigrala sa Tomom Cruisom. Iako je njena uloga bila sporedna, svi su je zapamtili zbog rečenice "Take me to bed or lose me forever" (Odvedi me u krevet ili me zauvijek izgubi) .

Pravi proboj među zvijezde Meg je napravila 1989. godine hit komedijom "When Harry meet Sally". Ljubavni jadi koje u filmu podnose ona i Billy Crystal, a na kraju se ipak zaljubljuju, postaju zaštitni znak sad već slavnije glumice i tema većine njezinih kasnijih uloga. Jedna od najupečatljiviji scena iz tog filma je kada Meg u restoranu simulira orgazam. Ta scena se i danas smatra jednom od najsmješnijih scena u filmskoj istoriji.

Iz velikog broja romantičnih komedija koje su postale sinonim za Meg izdvajaju se: "Francuski poljubac", "Dobili ste poštu", "IQ", "Grad anđela"...a tek filmom Romansa u Seatlleu uspjela je osvojiti Zlatni globus. U većini filmova je prepoznatljiva po ulozi plavuše koja se nalazi usred neke blesave ljubavne drame sa happy završetkom.

Drama u ljubavnom i porodičnom životu

Na snimanju filma "Unutrašnji svemir" susreće poznatog glumca Dennisa Quaida, svog budućeg supruga. Meg tvrdi kako ga se u to doba klonila jer je još bila u vezi s Edwardsom, a Dennis je bio na glasu kao veliki ženskaroš. Dvije ružne stvari u njenom životu vezane su uz Quaida i njenu majku. Prva se desila kada je Dennis priznao da je ovisnik o kokainu. Meg je znala da previše pije, no o kokainu nije ni sanjala. Zbog toga je otkazala vjenčanje dok se Dennis ne odrekne droge. Uspjeli su i to prebroditi i nakon uspješne terapije vjenčali su se na Valentinovo 1991. godine. U aprilu 1992. na svijet je došao njihov prvi sin Jack. Međutim i Meg je sredinom 2000. uzdrmala njihov brak kada se na snimanju filma "Proof of Life" u Londonu upustila u tomjesečnu ljubavnu aferu sa zgodnim glumcem Russellom Croweom. Zbog toga je Quaid podnio zahtjev za razvod braka ali ga je povukao kada ga je Meg zamolila za oproštaj.
Druga ružna stvar desila se kada je Megina majka objavila knjigu sa sočnim podacima o njihovoj vezi. Ta knjiga i majčina stalna kritiziranja Quaida rezultirali su da se ionako loš odnos majke i kćerke poptuno pokvari, te ju je Meg praktično isključila iz svog života.

Usvojila Kineskinju

I Meg spada u slavne osobe koje su usvojile dijete. Tako je dio njene porodice postala i Kineskinja, po imenu Dejzu Tru, koju je Meg usvojila odmah po rođenju. Interesantno je da 46-godišnja Meg jedna od rijetkih zvijezda koja nikada ništa nije radila po pitanju plastične hirurgije. Više puta je bila proglašena najsimpatičnijom i najšarmantnijom ženom Amerike, pa čak ispred Cindy Crawford i Michelle Pfeiffer. Iako je prati imidž nevine djevojke iz susjedstva neki od njenih kolega, pa čak i članovi porodice kažu da je sve to maska i da Meg u stvarnom životu ima kameno srce. I glumac Tom Henks je poslije snimanja filmova "Romasa u Seattlu" i "Dobili ste poštu", gdje je imao priliku da je dobro upozna, izjavio da se "sa njom ne treba kačiti", jer je veoma neprijatna i drska.

Ako je vjerovati Tomu i ostalima koji su je upoznali izvan filmskog platna i romantičnih komedija, onda Meg za svoju glumu zaista zaslužuje Oskara kojeg nikada nije dobila.

Izvor: LJepota.ba

Diva zanosnih oblina, seks simbol 60-ih godina, prva Bond devojka, Ursula Anders idealno se uklopila u zamišljenu predstavu Bond devojke koja "treba pođednako dobro da vodi ljubav i pravi sos bearnez, da ima zlatnu kosu, sive oči, usne pred kojima bi i svetac poklekao, savršeno telo i, prirodno, smisao za humor, eleganciju i prigodnu veštinu u kartama" U prvom filmu o Džemsu Bondu "Dr. No", s legendarnim Šonom Konerijem, snimljenom 1962. godine po scenariju Jana Fleminga, Ursula igra lik roniteljke Honi Rajder koja je nožem napala Bonda ali je, naravno, brzo bila razoružana. Scena u kojoj izlazi iz mora u minijaturnom belom bikiniju, zabacujući svoju mokru plavu kosu i pevušeći, zauvek se urezala u sećanja obožavalaca širom sveta, postajući neprikosnoveni seks simbol 60-ih godina prošlog veka.

Ursula Andres je rođena 19. marta 1936. godine u Ostermundigenu, nedaleko od Berna, glavnog grada Švajcarske. Otac Ralf joj je bio Nemac, a majka Švajcarkinja. Otac je bio nemački diplomata i nestao je tokom Drugog svetskog rata. Ursula ima četiri sestre i jednog brata. Govori tečno nemački, engleski, italijanski i francuski jezik. Svoju karijeru počela je kao model u Rimu, posle čega je glumila u nekoliko italijanskih filmova.

Njena najpoznatija filmska uloga bila je, već pomenuta, uloga Honi Rajder, prve Bondove devojke u filmu "Dr. No" iz 1962. godine, čime je stekla svoje mestu u legendarnom serijalu filmova o tajnom agentu 007, koji je bez sumnje obeležio filmsku umetnost druge polovine 20. veka. Popularnost lika tajnog agenta je i u 21. veku velika. Jedan od dokaza te tvrdnje je i činjenica da su njegove reči: "My name is Bond, James Bond!" postale simbol uglađenog i ležernog mačizma i ušle u leksikon zapadne popularne kulture.

Ursula Andress najseksi je djevojka koju je ljubio Bond

Antologijsku scenu u kojoj tada 26-godišnja Ursula izlazi iz mora u špijunskom filmu “Dr. No”, u kojem je Bonda glumio Sean Connery, do danas nije uspjela nadmašiti ni jedna druga glumica.

Čitatelji britanskog časopisa The Sun danas 76-godišnju švicarsku glumicu i seks-simbol šezdesetih izabrali su za najseksi Bondovu djevojku.

Antologijsku scenu u kojoj tada 26-godišnja Ursula izlazi iz mora u špijunskom filmu “Dr. No”, u kojem je Bonda glumio Sean Connery, do danas nije uspjela nadmašiti ni jedna druga glumica.

Mnogi je se sjećaju kao lijepe plavuše na koju nije ostao ravnodušan ni najveći od svih majmuna – King Kong, davne 1976. Bila je to uloga kojom je neslavno počela svoju danas vrlo bogatu karijeru. Ona je Jessica Lange i do danas je dokazala da su prve negativ­ne kritike na njezinu glumu bile posve realne, ali i da su brzo izgubile nekak­vo smisleno uporište. Dva Oscara i pet nominacija za najprestižniju filmsku nagradu to samo potvrđuju. Baš kao i nedavno osvojeni Zlatni globus za ulogu u seriji ‘American Horror Story’, za koju govore da je upravo Jessica jedini svijetli trenutak tog uratka. Nedavno je u naša kino stigao i njezin posljednji film ‘Zavjet ljubavi’, romantična priča o mladom paru koji doživi tešku prometnu nesreću i u kojem Jessica ima jednu od glavnih uloga.

Jessica Phyllis Lange rođena je 20. travnja 1949. u malom gradu Cloquetu u Minnesoti, kao treća kći trgovca Alberta Johna Langea (Ala) i Dorothy Lange, podrijetlom Finkinje. Potomak njemačko-nizozemskih doseljenika Al i njegova supruga Dorothy već su tada imali dvoje djece; Ann i Jane, a nakon kćeri Jessice dobili su i sina Georgea. Iako je sanjala kako će postati plesačica, Dorothy se brinula o djeci i bila kućanica. Sa svojim klinci­ma Langeovi su vodili pravi nomadski život. Često su se seljakali po gra­dićima u Minnesoti pa je Jessica po­slije djetinjstvo opisala kao pravi ciganski život. Premda je stalno priželjkivala da ode otamo, često mijenjanje životne sredine nije joj pretjerano odgovaralo.
- Stalno sam mislila da je pravi život negdje drugdje i jedva sam ga čekala upoznati – poslije je izjavila, no iz rodne Minnesote nije otišla ni kad je upisala University of Minneapolis.
Dobila je stipendiju i počela studirati umjetnost kako bi postala slikarica. No ondje se nije dugo zadržala. Upoznala je profesora koji je na sveučilište došao kao gost i ondje je predavao fotografiju. A Jessica se toliko zagrijala za 24 godine starijeg Španjol­ca Francisca (Paca) Grandea koji je često mijenjao adrese stanovanja, baš kao i ona kada je bila djevojčica, da je bila spremna ići za njim bilo kamo. Naime, on je putovao svijetom kako bi na različitim sveučilištima držao prigodna predavanja, a kako joj se sviđao, pristajala je na svaki njegov prijedlog da mu se pridruži na putovanjima.

Minneapolis je Jessica napokon napustila dva mjeseca nakon što se zaljubila u Paca pa je s njim otišla u New York, baveći se slikarstvom koje je voljela. S njim je nakon New Yorka neko vrijeme boravila i u Parizu, uživajući jer je živjela izvan sredine u kojoj je odrasla i koju nikada nije previše voljela. S obzirom na to da je Grande imao velik broj prijatelja posvuda, osim u Parizu, živjeli su i u ostalim gradovima i sredinama koje bi im se svidjele, a pritom bi spavali u njegovu kombiju. Njihova je europska turneja trajala više od godinu dana, nakon čega su neko vrijeme bili u New Mexicu, da bi se naposljetku vratili u Minnesotu.

Dvije godine otkako su se upoznali, odlučili su ozakoniti svoju vezu. Bilo je to u srpnju 1970., kada su u neformalnoj ceremoniji postali supružnici, i to u kući Jessicinih roditelja. Nomadski život nastavili su voditi i u braku pa su se iz Minnesote preselili u New York, gdje je fotograf Grande dobio angažman.
Jessica je isprva slikala, no ubrzo je shvatila da to ipak nije ono čime bi se željela baviti, a uz to, više nije kao nekada uživala dok je s kistom u ruci bogatila platna. I dok je njezin suprug bio zaokupljen svojim poslom i proučavao inovacije u tehnikama filmskog snimanja, ona se bavila mišlju kako bi se mogla izraziti. Odlučila se za ples, uvjerena kako joj to najbolje odgova­ra, no predomislila se prije nego što je uopće i započela. A za sve je kriva jedna kino-projekcija, koju je slučajno pogledala, francuskog filma ‘Les enfents du paradis’ (Djeca raja). Bio je početak 1971., a očarao ju je glumac – pantomimičar Jean-Louis Barrault. Bila je toliko oduševljenja njegovim točkama da je odlučila otpu­tovati u Francusku kako bi naučila ponešto o pantomimi. Unatoč tomu što joj je suprug i dalje radio u New Yorku, svoju je odluku prove­la u djelo kada je s tristo dolara u džepu otputovala za svojim snovima i odmah nakon dolaska u Pariz krenula na satove kod tada slavnog oca moderne francuske pantomime, Étiennea Decrouxa. Na njegovim se predavanjima zadržala dvije godine, a sve što je ondje naučila, poslije joj je dosta koristilo u karijeri glumice.

Godina 1973. bila je na izmaku, baš kao i francuska avantura buduće glumice koja se potom vratila suprugu u New York, gdje je on i dalje živio kao boem. Budući da su u te dvije godine dosta zapostavili međusobni odnos, njihov je brak bio na klimavim nogama. No nisu se razveli, barem ne formalno. Nastavili su biti posvećeni poslu. Dok je on ususret novom poslovnom izazovu – snimanju niskobudžetnog filma, otputovao na Jamajku, Jessica se trudila u New Yorku pronaći posao. Ulaganje u sebe i ovaj joj je put bilo na prvome mjestu pa je upisala satove glume i priključila se maloj kazališnoj družini, no morala je od nečega i živjeti.
- Nisam se oslanjala na sreću i vje­rovanje da ću preko noći pronaći po­sao koji će mi omogućiti normalan život – prisjetila se Lange koja je nekako morala osigurati egzistenciju pa je jedno vrijeme čak konobarila te se bavila menekenstvom.

- Nikada se nisam bojala raditi, pa sam počela konobariti u taverni Lion’s Head, u njujor­škom Greenwich Villageu. Preko nekih poznanika uspjela sam pronaći i dodatni posao, u manekenskoj agenciji Wilhelmina. Novac koji sam dobivala za snimanje reklama bio mi je najteže zarađen honorar. Mit o glamuroznom životu manekenki najveća je laž koju možete zamisliti. Urednici i fotografi tretiraju vas kao stvar, vi ste za njih samo roba, nemate nimalo dostojanstva. Uistinu ponižavajuće – ispričala je Jessica o putu preko trnja do zvijezda.

No upravo ju je taj mučni posao ljepotice uveo u onaj koji će joj odrediti budućnost. U agenciju Wilhelmina svratio je legendarni filmski producent Dino De Laurentiis, koji se tada pripremao za snimanje novog filma – remake slavnog ‘King Konga’ iz 1930. Premda se na prvi pogled svidjela pokojnom producentu, još je neko vrijeme prošlo do potpisivanja ugovora o suradnji na čak sedam godina. Kao i do njezina prvog pojavljivanja na velikim platnima. Odgle­davši pokusna snimanja svih djevojaka koje su željele zaigrati u ‘King Kongu’, De Laurentiis se ipak odlučio za lijepu Jessicu kojoj je ipak postavio tri uvjeta ako uistinu želi ulogu. Prvi test žrtvovanja za karijeru odlično je svladala – dobila je nekoliko kilo­grama, posvijetlila kosu te skinula aparatić za zube, baš kao što je to želio Dino. No nije se previše usrećila kada je prvi put došla na set. Naime, uloga djevojke koja je jedina uspjela zadobiti povjerenje divovskog majmuna s obzirom na to da se zaljubio u nju, frustrirala je Jessicu koja ju je utjelovila i to zato što je većinu scena snimala sama, ispred praznog platna na koje su se potom montirale snimke majmuna u okruženju u kojem se odvijala radnja filma. A njezin je prvi uradak ispao jednako loše kako se osjećala snimajući ga. Barem su takvi bili neki od komentara dijela filmskih kritičara koji su pisali da bi joj bilo bolje da se i dalje držala manekenstva te da je u filmu glumila poput bebice, kako je i izgledala u usporedbi s golemom gorilom. Ipak, zarada ‘King Konga’, koji je premijerno prikazan za Božić 1976., nije bila tako mala, ali Jessici se prvim filmom nisu širom otvorila vrata Hollywooda. Pa ni to što je s producentom De Laurentiisom imala potpisanu suradnju nije više značilo. U iduće dvije godine baš ništa nije snimila.

No zato je imala vremena za ljubav. S obzirom na to da su ona i Paco Grande već dugo bili gotova priča, (on je početkom 1970-ih obolio od retinitis pigmentose, tzv. noćnog slijepila pa se ona financijski brinula o njemu čak i nakon formalnog razvoda 1982.), Jessica se upoznavši ruskog baletana Mihaila Barišnjikova ludo zaljubila. Bila je to 1977., kada je Barišnji­kov nešto ranije došao iz SSSR-a u SAD i zaigrao u filmu ‘The Turning Point’. Na put njihovoj ljubavi nije stala ni jezična barijera. Bale­tan još nije znao engleski, no zato je odlično govorio francuski, a kako je Jessica neko vrijeme boravila u Parizu, međusobno su se sporazu­mijevali na tom jeziku. Idućih šest godina bili su par, no brak im nije bio opcija. Kako su oboje smatrali da odnos dvo­je ljudi ne uređuje ni država ni Crkva, rekao je poslije Rus, o toj mogućnosti nikada nisu razgovarali.

Budući da nakon prvog filma ništa nije radila, Jessica je u New Yorku nastavila pohađati satove glume, a njezin je dragi izgarao za poslom u njujorškom baletu. U glumačkoj je školi upoznala slavnog koreografa, pisca i redatelja te oskarovca Boba Fossea (zlatni je kipić osvojio za režiju mjuzikla ‘Cabaret’ 1972.) s kojim je vrlo brzo postala bliska prijateljica. Bio je 22 godine stariji od plavokose glumice u usponu, ali i vrlo osebujan umjetnik. Uvijek je hodao sa šeširom ili kapom na glavi, i to kako bi prikrio ćelavost s kojom se morao postupno suočavati od svoje sedamnaeste, što baš i nije lako prihvaćao. Ko­liko je bio poseban, govori i to što je čak i ljeti nosio rukavice jer je smatrao da ima ružne ruke pa ih nije želio gledati. S druge je strane, pak, bio strastveni obožavatelj plesa koji je za njega bio jedini pravi način izražavanja umjetnosti. I baš je nedugo nakon što je upoznao Jessicu počinjao s pripremama za svoj novi film ‘All That Jazz’ (Sav taj jazz). Tom pričom o nadarenom i autodestruktivnom koreografu Jou Gideonu, ženskaru i uživatelju droge koji počinje razmišljati o svojoj prošlosti i tako sve više postaje svjestan vlastite smrtnosti, Bob Fosse na neki je način ispričao i svoju životnu priču. U koju se odlično uklopila 30-godišnja Jessica jer joj je i prije nego što je organizirao audiciju ponudio ulogu. No na njezinu žalost, ulogom Angeli­que u filmu koji je osvojio čak četiri Oscara te Zlatnu palmu, ponovno nije osvojila kritiku.
U iščekivanju uloge kojom bi se mogla afirmirati kao glumica, Jessica Lange pomalo je gubila nadu da će se tako nešto uistinu i dogoditi. A onda je zatrudnjela. Početkom 1981. postala je majka curice Alexandre (nadimak joj je Shura), čiji je otac Barišnjikov. Napokon se prestala zamarati karijerom i proživljavala je svoje najljepše dane.

- Majčinstvo je nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Oduvijek sam uživala u tome što sam kći, sestra, supruga, ali tek mi je majčin­stvo otkrilo koliko je lijepo biti žena – govorila je glumica koja je uživajući u kćerkici pomalo gubila njezina oca.
Jessica i Mihail više nisu bili zaljubljeni jedno u drugo, a njihov se odnos lagano hladio tako da su već potkraj iste godine prekinuli. No nikada jedno o drugome nisu rekli nijednu ružnu riječ, dapače, Lange je oca svog djete­ta opisivala kao iznimnog čovjeka s kojim je ostala u dobrim odnosima.
- Što vrijeme više odmiče, bolji smo prijatelji. To je veliki dar ne samo za mene nego i za našu Shuru, baš kao i za njega – rekla je prije neko­liko godina glumica koja je nakon uloge u filmu ‘Sav taj jazz’ glumila i u komediji ‘How to Beat the High Cost of Living’ te predstavi ‘Angel on my Shoulder’ kad se u njezinoj karijeri dogodio obrat.
Nazvao ju je redatelj Bob Rafelson koji je radio na remakeu klasika iz 1940. ‘Poštar uvijek zvoni dvaput’ i tražio je idealnu glumicu za ulo­gu Core, konobarice koja s ljubavnikom smišlja kako da ubiju njezina supruga i domognu se novca od životnog osiguranja. Jessica mu se učinila idealnom, i nije pogriješio. Uz partnera Jacka Nicholsona, ovaj je put opravdala očekiva­nja, a njihova je scena seksa na mesarskom sto­lu postala legendarna. Čak su i kritičari bili oduševljeni spektrom emocija koje je pokazala u filmu, a koje nisu mogli ni zamisliti od nje.
Napokon se Jessica uspinjala na putu prema slavi i uspjehu pa je nakon sjajne uloge Core prihvatila i onu u biografskoj drami ‘Frances’ u kojoj je fantastično utjelovila glavni lik, shizofreničnu glumicu Frances Farmer. I baš je tada upoznala i američkoga glumca, pisca i kazališnog redatelja Samuela Sheparda Rogersa III (Sama Sheparda), koji je od nje bio stariji tek šest godina. Iza sebe je imao već nekoliko zbirki kratkih priča, eseja i memoara, a bio je i ponosni vlasnik Pulitzerove nagrade za kazališni komad ‘Pokopano dijete’.

A kako to obično biva, osim u ljubavi, ruže su joj cvjetale i u poslu pa se vrhu približavala strelovito brzo. Unatoč iscrpljenosti organizma nakon snimanja filma ‘Frances’, prihvatila je novu ulogu. Baš kao što su joj prijatelji zbog toga savjetovali da bi joj bilo dobro da se uhvati ukoštac s nekom lakšom tematikom, dogodi­lo se da je doista dobila priliku zaigrati u kome­diji. S obzirom na to da je Sydneya Pollacka osvojila ulogom u filmu ‘Poštar uvijek zvoni dvaput’, ponudio joj je sporednu rolu u filmu ‘Tootsie’ koji joj je, uz ‘Frances’, osigurao mjesto u prvim redovima na dodjeli Oscara. Nai­me, te 1982. Jessica Lange nominirana je za čak dva zlatna kipića – za najbolju sporednu ulogu u ‘Tootsie’ i najbolju glavnu u ‘Frances’ čime je prvi put nakon dugih 40 godina neka glumica u istoj godini zaradila dvije nominacije. Lange je ostala bez te prestižne filmske nagrade u kategoriji najbolje glavne glumice koju je, pak, dobila Meryl Streep za ‘Sofijin izbor’, no zato ga je osvojila za sjajnu ulogu o razočaranoj zvijezdi sapunice u Pollackovoj komediji. Koliko su joj blještavilo i slava koje joj je donio posao zapravo bili nevažni, pokaza­la je tremom koju je imala kad je preuzela Oscar i jedva pročitala bilješke koje je imala sa sobom.

Poput nje, ni Shepard nije bio sklon blještavilu Hollywooda, pa su se, kada su dobili djecu – kćer Hannah Jane 13. siječnja 1986., a potom i sina Samuela Walkera rođenog 14. lipnja 1987. – uživali u Minnesoti, gdje su se preselili, što je uvelike bila Samova želja. Prije toga su neko vrijeme živje­li na farmi u Virginiji, a potom i na ranču u New Mexicu.
- Sam je samotnjak u duši. No ipak će prije poludjeti za nečim što je meni možda blisko. Takav je i Walker koji je oduvijek želio uloviti muskie (vrsta štuke), tu mitsku ribu koju je gotovo nemoguće uloviti jer je golema. Stoga smo otišli na Lake of the Woods, gdje sam odmah vidjela koliko je Sama oduševilo to prostranstvo i izolacija, jednostavno je bio izvan sebe – rekla je glumica u jednom intervjuu, kada je otkrila i koliko se njezinim potomcima sviđa život u njezinu rodnom kraju, koji ona kao mala nikada nije favorizirala.

- Za razliku od njih, nisam imala puno izbora. Smatram da oni imaju život o kakvom sam samo mogla sanjati. Dio jeseni proveli su u Ri­mu, a Shura i ja smo na ljeto bile u Indiji. To je za mene pravo uzbuđenje i mislim da je tako i njima kada imaju priliku putovati. I u tome je ta sjajna stvar kada snimaš filmove jer na neko vrijeme živiš na nekom posve drugome mjestu. Ne posjetiš ih samo kao turist. Mrzim biti turisti­ca, volim se negdje nastaniti, raditi, ići u trgovinu, upoznati susjede… To što moja djeca mo­gu ići u Indiju, Rim, Francusku ili Britaniju, čini ih pravim sretnicima. Naravno da oni najviše vole kada su kod kuće i kad mogu izaći s prijateljima subotom navečer. No tako valjda mora biti, nikada čovjek nije zadovoljan onim što ima – rekla je Jessica koja se, unatoč tomu što su ona i Shepard odgajali troje djece, s njim nikada nije vjenčala. Govorila je da odnos dvoje ljudi ne ovisi o papiru.
- Živimo kao da smo u braku. U početku sam doživjela te peripe­tije oko razvrgavanja prvog braka i doista mi ne treba to da mi netko kaže da sam udana. I tako je vrije­me prošlo, zajedno smo 17 godi­na, s papirom ili bez njega, sasvim je svejedno. Ne osuđujem nikoga tko to učini, imam razumijevanja za takve odluke, osobito kad je o ženama riječ jer one institucijom braka ponajprije žele zaštititi djecu. No kad ste financijski neovis­ni, taj je nagon slabiji jer se žena osjeća sigurnijom i vrednijom. Na­ravno, puno ovisi i o partneru, a ja sam imala sreće – govorila je oskarovka kojoj su uloge nevjenčane supruge Sama Sheparda i majke troje djece oduvijek bile najdraže.

No zbog njih nikako nije zanemarivala karijeru pa je do sredine devedestih godina prošlog stoljeća glumila u desetak filmova, među kojima su: ‘Country’ iz 1984. u kojem je zaigrala sa svojim voljenim Samom, a glumili su supružnike farmere te je zaradila nominaciju za Oscar; potom ‘Sweet Dreams’ iste godine, životna priča o country pjevačici Patsy Cline koju je Lange i privatno voljela slušati, a donijela joj je novu nominaciju za zlatni kipić; dok je petu zaradila 1989., ulogom u trileru ‘Music Box’. Iste te godi­ne umro joj je otac Al, a nakon što je iduće snimila ‘Men Don’t Leave’, malo je usporila ritam pa je rjeđe prihvaćala uloge kako bi se posvetila djeci.
- Samo su me oni mogli negdje zadržati. I uživam u njima. Radije ću biti s njima nego i s kim drugim. Neprestano me fasciniraju – rekla je glumica, no prije svega majka Shure, Hannah i Walkera koji su danas već odrasli ljudi.
- Djecu sam odgajala prema načelima koje sam sama izgradila i u koja čvrsto vjerujem i danas: naučila sam ih da ljude treba prihvaćati, biti tolerantan i znati praštati. Umijeće praštanja jedna je od najvažnijih ljudskih vrlina, iako mi se čini da je danas sve manje na cijeni – rekla je Jessica, predana majka i sjajna glumica, što je ponovno potvrdila 1984., kada je snimila još jedan uspješan film – ‘Plavo nebo’.
Osvojivši svoj drugi Oscar, ovaj put u katego­riji najbolje ženske uloge za ‘Plavo nebo’, Lange je došla u položaj da je mogla birati projekte u kojima će glumiti. A birala je samo one koji su je dovoljno zaintrigirali. Osim na velikom platnu, i dalje je glumila i u kazalištu pa je u brodvejskoj predstavi ‘Tramvaj zvan žudnja’, postavljenoj prema knjizi Tennesseeja Williamsa koju je, pak, odigrala prije dobivanja zadnjeg Oscara, posve briljirala, baš kao i u londonskoj izvedbi drame ‘Dugo putovanje u noć’, prema romanu Eugenea O’Neala, u kojoj je glumila Mary Tyro­ne i bila baš predivna. Bilo je to 2000., godinu nakon što je na velika platna stigao film ‘Titus’, ekranizacija Shakespeareove drame ‘Titus An­dronicus’, o istoimenom rimskom vojskovođi kojeg je glumio Anthony Hopkins, a Jessica je utjelovila gotsku vladaricu Tamoru, koja ju je odmah privukla.

- U ‘Titusu’ moj lik otvara prvu scenu u kojoj moli za život svog sina. Pomislila sam koliko je to svojstveno majčinstvu. I ako mi je to nekakva nit vodilja, mogla bih se uhvatiti ukoštac s tim. I pristala sam. No u posljednje sam vrijeme primijetila da što manje radim, to mi je teže posvetiti se nečemu i lakše mi je reći: Nije mi zanimljiva ta uloga ili nisam baš oduševljena mišlju da radim s tim redateljem ili, pak, sezona je nogometa, pa mi je bolje biti kod kuće. Otkako sam snimila ovaj film, zapravo sam odbijala sve ponude. Prije deset godina sasvim bih sigurno prihvatila barem jedan, ako ne i više od toga što mi je ponuđeno, no sada mi se nekako ne da prekidati moju rutinu. Ne da mi se glumiti takozvane obične likove. Ne želim pritom zvučati pretenciozno ni umišljeno – rekla je glumica na koju je jako utjecala smrt majke 1998., čiji je gubitak teško podnosila pa je posve drukčije počela gledati na stvari oko sebe.
- Sada kada se osvrnem na prošlost, shvaćam da granice postoje s razlogom. Kad si mlad, tako si nagao u svojim emocijama da životom ideš ne obazirući se na odgovornost i posljedice. Neke si stvari više nikada ne bih dopustila jer te odvraćaju od onoga što je uistinu važno. Kad mi je umrla mama, strašno sam patila, toliko da to uopće ne mogu opisati riječima. Njezina je smrt promijenila način na koji gledam na život, pitala sam se kako ću uopće dalje. Otad sam se više okrenula sebi jer puno toga želim bolje razumjeti, a to se jedino može postići proučavanjem, bilo duhovnim ili bilo kako drukčije. Sve ostalo postalo mi je nevažno .

- Nije to posebno utjecalo na mene. Mislim da je više na ljude oko mene. Govorili su mi: “To je pravi rođendan!” No ja nisam bila previše uzbuđena. Nisam plesala od veselja po ulici jer ću imati 50! Nikada rođendanima nisam pridavala posebnu pozornost. Mislim da sam od svoje 12. godine imala samo jednu rođendansku proslavu. No kako s vremena na vrijeme negdje moraš napisati koliko imaš godi­na, dogodilo mi se da oklijevam i kažem – ne mogu vjerovati. No onda sam pročitala zanim­ljivost da od onih ljudi koji navrše 50 polovica živi do stote. Nije li to sjajno? Nadam se da sam ja u tih 50 posto. Lijepo je misliti da si tek na pola puta života – rekla je Jessica koja je s vremenom postala i velika zagovornica zaštite ljudskih prava.
Od 2003. godine Unicefova je ambasadorica dobre volje, a isticala se i svojim političkim uvjerenjima kao pripadnica liberalnije demokratske struje. Tako je bila vrlo žustra protivnica bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha, kojeg je jednom prlikom javno nazvala najvećom sramotom američke novije povijesti. Smatrala ga je glavnim krivcem za stanje u zemlji, a kada je odabran aktualni američki predsjednik Barack Obama, nije se libila pokazati kako se opredijelila za njega. Sudjelovala je u svim varijantama javnog podupiranja Obame i nakon njegove pobjede na izborima, izjavila je kako joj je dao jedan od najljepših razloga za slavlje u posljednjih dvadesetak godina.

I dalje je više glumila na kazališnim daskama nego u filmovima, pa je tako 2005. ponovno sudjelovala u komadu prema romanu Tennesseeja Williamsa – ‘Staklena menažerija’ koja je u Ethel Barrymore Theatru odigrana čak 120 puta. A kada nije radila, baš kao i danas, uživala je u fotografiranju ili, pak, uređivanju svog vrta.
- Obožavam glumu, no bavljenje fotografijom – to je nešto posebno – objasnila je jednom.

- Nikada neću zaboraviti kada sam nakon okopavanja i uređivanja vrta, otišla malo svirati klavir sa svojim sinom. Ruke su mi bile izgrebane, nazirale su mi se vene i primijetila sam kako je usmjerio pogled na njih i da su mu oči zasuzile. Tada sam shvatila da me u tom trenutki vidio kako izgledam staro. Sjetila sam se svog djetinjstva, kada sam čekala mamu da me pokupi. Ona je baš imala stila, imala je crnu kosu i izražene jagodice na licu. Dok mi se približavala, mislila sam: Kako je samo lijepa. A jedna djevojčica koja je sjedila pokraj mene me pitala: “Je li to tvoja mama?” Odgovorila sam joj povrdno, a ona mi je odvratila: “Ona je stara, zar ne?” To mi je slomilo srce – rekla je o starenju glumica koja je oduvijek bila drukčija od većine kolegica: mišićavija, izraženih jagodica, što joj je katkad smetalo, no s vremenom se naučila nositi sa svime te više cijeniti prirodnu ljepotu. Unatoč njezinim tvrdnjama, govorilo se da se podvrgnula face liftingu ili da koristi botoks, pa čak i to da je s tim katkad znala pretjerati. No ona o tome nikada nije govorila.

Na operacijskom je stolu umalo završila 2009. godine, kada je nespretno pala na stubama svoje kuće u Minnesoti te slomila ključnu kost, ruku i dva rebra, zbog čega je nekoliko dana provela u bolnici. Stoga je i premijeru filma ‘Sivi vrtovi’, priču o Velikoj Edie Beale (Jessica Lange) i njezinoj kćeri, Maloj Edie (Drew Barrymore), koje su stvorile poseban odnos živeći u trošnom ljetnikovcu, nažalost, odgledala prikovana za stolac.

- ‘Sivi vrtovi’ potresna su priča iz koje čovjek, ako hoće, može puno naučiti. Shvatila sam da je sreća vrlo relativan pojam. Imajući pred sobom sudbine tih dviju žena, shvatila sam da svatko od nas ključ svoje sreće drži u vlastitim rukama. Naravno, za takvu spoznaju trebate imati golemo životno iskustvo. Mnogi su ljudi nevjerojatno uspješni, čini se da im sve polazi za rukom, posjeduju golema bogatstva, a ipak su nesretni. I obrnuto – rekla je nakon premijere filma glumica koja je baš u to vrijeme proživljavala još jednu ljubavnu krizu, no ovaj put jaču od prijašnjih. Naime, nakon 30 godina zajedničkog života, razišla se od Sama Sheparda. Ali to da su odlučili svatko krenuti svojim putem, Sam je potvrdio tek potkraj 2011., iako su prekinuli dvije godine prije. Baš u to vrijeme kraja ljubavne priče zlatnog američkog para, glumica je navršila šezdeset godina.

- Ne mogu točno opisati kako se osjećam. Jedan dio mene je zadovoljan jer više nemam što izgubi­ti. Najvažnija ostvarenja su iza mene i kad se osvrnem, doista imam razloga biti zadovoljna. Dru­gi dio moje duše pomalo je prazan jer mi se odselilo i treće dijete pa sam nakon 28 godina prvi put sama u kući. Samo želim biti sretna jer sam dosta vremena uzalud potrošila birajući suprotno – priznala je glumica.

Anouk Aimée (rođena 27. aprila 1932) je francuska filmska glumica. Pojavila se u 70 filmova, počevši od 1947. godine, kada je sa samo 14 godina otpočela svoju filmsku karijeru. 1958. tumačila je lik Jeanne Hebouterne u filmu "Les Amantes de Montparnasse" ("Ljubavnici sa Monparnasa"). Pojavljivala se i u ostvarenjima kao što su "La Dolce Vita", "8 1/2" i "Lola" Jacqua Demyja.

1967. osvojila je Zlatni globus za najbolju glumicu (u kategoriji filmske drame) i nominovana je za Oscara za glavnu žensku ulogu u filmu koji će joj doneti međunarodnu slavu, "A Man and a Woman" ("Čovek i žena"). 1980. na Kanskom festivalu dodeljena joj je nagrada za najbolju žensku ulogu, u filmu "Salto nel vuoto" ("Skok u prazninu") Marca Bellocchia. Njen partner u tom filmu, Michel Piccoli, osvojio je nagradu za najbolju mušku ulogu u istom ostvarenju.

Bila je muza francuskog reditelja i filmskog kritičara Žana Luka Godara (Jean-Luc Godard) i postala je ikona na velikim ekranima. Pravi dokaz njenog besprekornog stila je pohvala koju je dobila od Koko Šanel. Koko joj je i predložila da promeni ime u Ana Karina. Rođena je pod imenom Deniš (Danish), ali kako je bila građanka Francuske, više joj je odgovaralo drugo ime.

No mnogo prije suradnje s Godardom i svjetske slave, Anna Karina je prošla dalek put. Rođena je 1940. godine u Danskoj u Kopenhagenu kao Hanne Karin Blarke Bayer i imala je prilično nesretno djetinjstvo. Otac je napustio obitelj dok je Anna bila tek beba, a majka ju je zbog neimaštine morala dati udomiti. Anna je u Danskoj započela svoju karijeru nastupajući u cabaretu i glumeći u reklamama. Bila je predana plesu i studirala slikarstvo.

U Pariz je stigla 1958. godine bez prebijene pare i ne poznavajući ni jezik ni ljude, ali sreća joj se uskoro osmjehnula. Okušala se u manekenstvu i nosila revije za velika imena poput Pierrea Cardina i Coco Chanel koja joj je savjetovala da promijeni ime želi li uspjeti kao glumica. Snimila je mnoge reklame prije svog filmskog debija, a upravo ona za sapun Palmolive zapela je za oko Jean Luc Godardu. Tako je započela filmska i ljubavna veza. S Godardom je snimila osam filmova i proslavila francuski “novi val”.

Uspješna suradnja na filmu nije obećavala sreću na privatnom planu, pa je njihov turbulentni brak i zajednički život bio obilježen svađama. Rastava je uslijedila 1967. godine, a Anna je započela romansu s još jednim francuskim velikanom, pjevačem Sergem Gainsbourgom s kojim je prvo razvila profesionalni odnos. Veza također nije potrajala, pa je glumica nastavila svoju karijeru u Hollywoodu koja je prošla neslavno. Sedamdesetih je surađivala s mnogim velikim europskim redateljima poput Viscontija i Rivetta, a i sama se okušala u režiji. Osim režije okušala se u pjevanju, napisala četiri romana, a trenutno je u svom petom braku i još je prilično aktivna u javnom životu.

Anna je bila prava gamine djevojka: oličenje nestašnog dječačkog šarma, inteligencije i pritajenog seksepila. Njezin stil bio je spoj klasičnog i nestašnog.

- Sve što vam je potrebno je pištolj i djevojka - rekao je kultni francuski redatelj Jean Luc Godard misleći pritom na formulu za filmsku magiju. U ovom slučaju ta djevojka je Anna Karina koja je svojom karizmom, inteligencijom i pojavom obilježila francusku kinematografiju 60-ih, odnosno francuski “novi val”. 

Almodovar ju je slijepo obožavao

Godine 1960. nije bilo lako dobiti ulaznicu za film “Prodavačica ljubičica”. Pred zagrebačkim kinom Balkan, današnjom Europom, stvarali su se redovi još prije no što bi blagajna proradila, film je u kratkom razdoblju vidjelo u glavnom gradu Hrvatske preko 100 tisuća gledatelja, sa radio stanica neprestano je odjekivala pjesma “La violetera” koju je izvodila glavna glumica http://en.wikipedia.org/wiki/Sara_Montiel - Sarita Montiel (mi smo je tako zvali, deminutiv je izmišljen za potrebe njezine kratke hollywoodske karijere, no ona je zapravo službeno bila Sara), a ideološki nabrijani komentatori zdvajali su kako socijalistički građani nasjedaju na svakojake uvozne “limunade”.

“Prodavačica ljubičica” zbilja je bila fenomen, nijedan španjolski film dotad naša publika nije prihvatila, ali je melodrama o skromnoj cvjećarki lijepog glasa koja nakon ljubavnog brodoloma preživi i potonuće “Titanica” postala megahit, a Sara Montiel miljenica koju se pratilo iz filma u film: ulaznice su bile rasprodane i za “Carmen iz Granade”, u kojem je nastupala sa svojim tadašnjim ljubavnikom, poznatim francuskim glumcem Mauriceom Ronetom, pa za “Grijeh ljubavi” i još pet-šest drugih naslova.

Poput Garbo

Euforija je jenjala početkom sedamdesetih, kada je, poput Grete Garbo s kojom se družila u Americi, prestala snimati, ali je napravila vlastiti tv show i neprestano nastupala. Pjevanje joj je postalo važnije od glume, iako nije imala školovan glas: kada je 1957., tijekom sinkronizacije filma “Njezina posljednja pjesma”, profesionalka koja je trebala otpjevati njezine songove zatražila isplatu u “cashu” unaprijed, Sara je sama obavila posao i preko noći postala ljubimica španjolske publike.

Dotad su je znali, ali je nisu obožavali. Rođena 1928., počela je glumiti kao tinejdžerica kako u Španjolskoj tako i u Meksiku, sa 26 godina je bila u Hollywoodu i snimila popularni vestern “Vera Cruz” s Garyjem Cooperom i Burtom Lancasterom kao partnerima, ali nije htjela potpisati dugogodišnji ugovor, znajući da će je tipizirati kao latino ljepoticu. Na snimanju svog drugog američkog filma “Serenada”, s Mariom Lanzom i Joan Fontaine, upoznala je svog prvog supruga, velikog filmskog redatelja Anthonyja Manna (kasnije ih je promijenila još tri), a veza im je zamrla jer su suviše često imali angažmane na različitim krajevima svijeta te zbog toga što je ulogu ponosne Španjolke done Jimene u njegovom hvaljenom spektaklu “El Cid” dobila Talijanka Sophia Loren, a ne ona.

Dogodilo joj se isto što i Bruceu Leeju: i on je razočaran Hollywoodom bez velikih ambicija navratio tamo odakle je otišao, u Hong Kong, i snimio “Velikog gazdu”, postavši svjetska senzacija. I Sara je samo skoknula u Španjolsku između hollywoodskih angažmana i prihvatila ulogu u “Njezinoj posljednjoj pjesmi”, s kojom joj zapravo počinje pravi uspon.

Ogovarali su je da ne zna glumiti niti pjevati, međutim, ona je do savršenstva dotjerala imidž primadone jarko crvenih usana, dok su toplina i boja njezina glasa oduzimali argumente onima koji su se žalili na njegov skroman raspon. Među njezinim najstrasnijim poklonicima bio je  http://www.jutarnji.hr/sve_teme/Pedro%20Almodovar - Pedro Almodovar koji joj je u “Lošem odgoju” odao intrigantnu posvetu: tamo Gael Garcia Bernal izvodi jedan od njezinih hitova preodjeven u ženu.

Vjerojatno je Sarin treći suprug Jose Tous glavni krivac što je danas tako teško nabaviti “Prodavačicu ljubičica” na bilo kojem od medija: osamdesetih i devedesetih izdanja njezinih filmova i albuma naprosto su prestala kako bi se za njih jednom kasnije još više podjarilo zanimanje.

Ljubavne avanture

Umrla je u svojoj vili u Madridu u ponedjeljak, po svoj prilici prirodnom smrću. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li Jennifer Lopez ostvariti svoj naum i zaigrati je u biografskom filmu. Štošta bi u njemu moglo prikazati, od druženja s Billie Holiday, uzgrednih ljubavnih avantura s Ernestom Hemingwayom i Jamesom Deanom, do ozbiljne romance s nobelovcem Severom Ochoom. Ukoliko vas put ikad nanese u La Manchu, kraj u kojem je rođena i u kojem se odigrava Cerevantesov “Don Quijotte”, obavezno posjetite muzej posvećen najvećoj filmskoj legendi španjolskog govornog područja.

Izvor: Jutarnji List - Nenad Polimac

Njezin rastući utjecaj u međunarodnoj filmskoj industriji potvrđen je sudjelovanjem na festivalu u Cannesu 2003. godine, u ulozi članice žirija kojim je predsjedala Patrice Chéreau. U listopadu 2003. Aishwarya Rai pojavila se na naslovnici časopisa Time koji ju je sljedeće godine uvrstio među 100 najutjecajnijih osoba svijeta. Iste godine časopis Hello odabrao ju je za najseksipilniju ženu 2003. godine! ». Godine 2005. mreža CBS posvetila joj je 60 minuta u svojoj slavnoj emisiji Najljepše žene svijeta. Nedugo nakon toga Aishwarya je gostovala u najpopularnijem talk showu na svijetu, onom Oprah Winfrey. Od 2003. godine Aishwarya posjećuje i Hollywood, gdje je debitirala 2004. manjom ulogom pored Martina Hendersona u adaptaciji slavnom romana Jane Austen Ponos i predrasude (Udar groma u Bollywoodu) Gurindera Chadha. Nakon 17000 web-mjesta pokrenutih u njezinu čast, i sama je otvorila svoje službeno web-mjesto www.AishwaryaWorld.com kako bi uvijek bila blizu svojim obožavateljima.



Aishwaryiino ime pojavljuje se na plakatu Mistress of Spices, engleskog filma Paula Mayeda Bergesa, Provoked i Posljednja legija uz bok Colina Firtha i Ben Kingsleyja, koji je producirao veliki Dino de Laurentis. Godine 2006. Aishwarya je glumila s Raimom Sen u filmu Chokher Bali. Film je napisao i režirao Rituparno Ghosh, a mješavina je drame i romanse. Nedavno je glumila u filmovima Jodha i Ahbar, Singularity i The Rebel. U filmu Kaosu koji je režirao Hideo Nakata, a scenarij napisao Coline Serreau, Aishwaryja je glumila uz Meryl Streep.

Glumica je postala majka u 39 godini rodivši djevojčicu.

Aktivno podržava:

- Zakladu Aishwarya Rai: zaklada koja pomaže siromašnim ljudima u Indiji;

- PETA Indija: udruženje za obranu prava životinja;

- Eye Bank Association of India: udruženje koje radi na sprječavanju sljepoće uzrokovane oštećenjem rožnice.

Rođena u Shenyangu na sjeveru Kine, Gong Li je upoznala redatelja Zhanga Yimoua dok je još bila studentica na Kazališnoj akademiji u Pekingu, gdje je diplomirala 1989. On joj je ponudio glavnu ulogu u filmu Crveni sirak. Ovaj izvanredni film osvojio je Zlatnog medvjeda na berlinskom festivalu i donio Gong Li svjetsku slavu.

Izmjenjujući se u ulogama seljanki, produhovljenih kurtizana, poslušnih supruga ili pjevačica u filmovima Zhanga Yimoua i Chena Kaige, Gong Li žanje uspjehe i dobiva nagradu za glumu: Kineskinja Qiu Ju, pokal Volpi za najbolju glumicu u Veneciji 1992. godine, Zbogom, moja konkubino, Zlatna palma u Cannesu 1993.

Godine 1997. bila je članica žirija 50. filmskog festivala u Cannesu, a zatim i predsjednica festivala u Berlinu 2000. godine. Iste je godine postala ambasadoricom Unesco-a, a nekoliko mjeseci kasnije kineska ju je vlada odabrala da predstavlja Kinu na Olimpijskim igrama 2008. Godine 2002. pridružila se žiriju venecijanske Mostre, kao predsjednica uz Jacquesa Audiarda.

Glumica je prisutna i u političkom životu svoje zemlje, a vlada je konzultira u pogledu različitih pitanja.

Godine 2004.snimala je film Eros, triptiha Stevena Soderbergha, Michelangela Antonionija i Wonga Kar–Waija. Ovaj ambiciozan projekt u tri dijela izdvojio je slavnu Gong Li kao istinsku muzu.

Iste je godine festival u Cannesu u službeni program uvrstio znanstveno-fantastičnu romantičnu dramu Wonga Kar-Waija, 2046, u kojem je Gong Li veličanstvenija nego ikada.

Godine 2005. Gong Li je prvi puta zaigrala u američkom filmu privučena prijedlogom Roba Marshalla koji joj je ponudio ulogu u adaptaciji romana Arthura Goldena: Memoari jedne gejše. Predstavila se i u jednom projektu sasvim drugog žanra, u filmskoj adaptaciji poznate američke serije Poroci u Miamiju Michaela Manna, u kojoj joj je partner bio Colin Farell. Zatim je 2007. glumila u filmovima Hannibal Lecter: Rođenje zla Petera Webera s Anthonyjem Hopkinsom i Zabranjeni grad slavnog Zhanga Yimoua te u Žuto M Jamesa Hutha.

Humanitarno djelovanje

Godine 2000. UNESCO ju je nominirao za nagradu Artiste pour la Paix zbog svoje posvećenosti ciljevima ove organizacije. Iste godine postala je glasnogovornica Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu.

Izvor: internet - L'Oreal - Paris

Popularna je postala nakon filma "Niske strasti" u kojem je do izražaja došao ne toliko njen glumački talenat, koliko njen seksepil - u jednoj od ključnih scena ona se pojavljuje u mini haljnici, bez "donjeg veša". Šeron i danas, bez obzira na to što je zašla u petu deceniju, pažnju privlači svojim još uvek zavodljivim izgledom

Američka glumica Šeron Stoun je glumica koja u svetskoj kinematografiji slovi pre svega za seks-simbol, ali joj niko ne može osporiti ni zavidan glumački talenat. Ipak, ona je svoju najveću popularnost doživela nakon filma "Niske strasti" Pola Verhovena, u kojem je do izražaja došao ne njen talenat, već upravo njen seksepil - u jednoj od ključnih scena ona se pojavljuje u mini haljnici, bez "donjeg veša". Šeron i danas, bez obzira na to što je zašla u petu deceniju, pažnju publike u velikoj meri privlači svojim još uvek zavodljivim izgledom. Priznanja njenoj lepoti su na neki način ozvaničena kada ju je magazin "People" uvrstio među 50 najlepših žena na svetu, a "Empire magazin" u 100 najseksepilnijih glumica u istoriji kinematografije.

Šeron Stoun se rodila 10. marta 1958. godine u Midvilu, u Pensilvaniji. Njena biografija nedvosmisleno potvrđuje da lepota koju poseduje nije bez intelektualnog pokrića - danas je članica "Mense" (udruženja najinteligentnijih ljudi sveta), sa IQ-om 154, Šeron je nekada bila najbolji đak u školi, daleko ispred svoje generacije, te je već sa 15 godina prebačena na Univerzitet "Edinboro", gde je studirala književnost i umetnost.

Međutim, nikada nije diplomirala, ali joj je 2007. godine, kada je ponovo posetila rodni grad i univerzitet, tada već kao slavna osoba, dodeljen počasni doktorat. Njen san je još za vreme studija, međutim, bila glumačka karijera, namera da postane nova Merilin Monro, a put ka slavi potražila je preko lokalnog takmičenja za mis, gde je sa 17 godina osvojila titulu najlepše. Vrlo brzo se zatim probila među Fordove modele, a nakon toga stiže i prva ponuda za film, te 1980. godine debituje sa epizodnom ulogom kod Vudija Alena u filmu "Stardust memories" (1980). Njena prva ozbiljna, odnosno uloga sa tekstom je horor Vesa Krejvena "Deadly blessing", snimljen 1985. godine.

Uspela je takođe da postane i zvezda "Playboya" za koji se skinula 1990. godine, što joj je, bez sumnje, otvorilo vrata nekih filmskih studija. To joj je, međutim, donelo i skepsu filmskih kritičara, koji su je, uz dosta njenih ličnih promašaja u izboru filmskih rola, često imali na meti. Uglavnom je u svojim kritikama nisu štedeli, i tek joj je film Paola Verhoevena "Niske strasti" iz 1992. u kome je glumila pored slavnog Majkla Daglasa, doneo nekakvo priznanje i istovremeno status fatalne žene, mada u većoj meri publike nego kritike. Većina kritičara i dalje tvrdi da to i nije njen najbolji film (ističu kako je slavu stekla svlačenjem u njemu), a kao njeno vrhunsko ostvarenje priznaju ulogu Džindžer Mek Ken u filmu Martina Skorseza "Kazino" iz 1995. godine, u kojem igra suprugu mafijaša Roberta de Nira. Ta joj je uloga donela Zlatni globus i nominaciju za Oskara. Šeron se dobrano skinula samo godinu dana nakon "Niskih strasti" u filmu "Silver" (1993) u kome je glumila zajedno sa Vilijamom Boldvinom.

Ovde moramo malo zastati i nešto više reći o erotskom trileru "Niske strasti". Ovo je, bez sumnje, jedan od najpoznatijih i najuticajnijih filmova 90-ih godina minulog veka. Scena ispitivanja u policijskoj stanici, kada Šeron Stoun prekrsti noge a nema gaćice, postala je kultna. Film je žestoko kritikovan tvrdnjom da je radnja samo izgovor za brojne scene seksa. Međutim, sam film ima dobru radnju, vrhunski je režiran i predstavlja vrhunac karijera Verhovena i Daglasa. Šeron je postala zvezda ovim filmom. U mnogim zemljama film je prikazan u cenzurisanoj verziji. "Niske strasti" su bile rodonačelnik novog tretmana seksa na velikom platnu, kao i "okidač" za jedan novi filmski žanr, pokazaće se veoma lošeg kvaliteta. Naime, scene eksplicitnog seksa na velikom platnu počele su otvorenije da se pojavljuju 90-ih godina minulog veka. Korene ovakve pojave možemo tražiti još od "Poslednjeg tanga u Parizu" (čuvena scena seksa sa Marlon Brandom i Marijom Šnajder), ali sve je zapravo počelo onog trenutka kada je Šeron Stoun raširila noge, naočigled Majkla Daglasa. Posle uspeha Verhovenovih "Niskih strasti" 1992. godine, prikazivanje seksa u mejnstrimu više nije ostalo isto. A, da ne zaboravimo, moramo dati i mali siže ovog nesvakidašnjeg filma, kad već ovoliko o njemu pričamo. Detektivi odeljenja za ubistva San Franciska, Nik Kuran i Gas Moran, istražuju ubistvo rokenrol pevača Džonija Buza. U trenutku seksualnog čina ubila ga je šiljkom za led nepoznata plavuša. Buz je održavao vezu sa književnicom Ketrin Tramel (Šeron Stoun), autorkom nekoliko bestselera. Likovi jednog njenog romana su rok pevač, kog ubija njegova đevojka - šiljkom za led. Nik Kuran se upušta u vezu sa Ketrin, ali i dalje uporno istražuje ko je ubica. Ketrin upravo piše novi roman. Glavni lik njenog novog romana je detektiv koji se zaljubi u pogrešnu ženu, koja ga ubije.

No, vratimo se životu i radu Šeron Stoun. Ona je odmah posle svog prvog filma bila otišla u Evropu, sa namerom da tamo stekne pravo filmsko obrazovanje. Kao što njena umetnička biografija pokazuje, nije bila baš srećne ruke, te je uglavnom snimala za filmove takozvane B produkcije. Takvu filmsku sudbinu ona komentariše kao lični izbor, i nepristajanje na pravila i klišee. Ali, u tim svojim "pogrešnim izborima" stigla je čak dotle da je za ulogu u filmu "Žena mačka" (2004) dobila Zlatnu malinu, nagradu za najgoru glumicu. Ovu nepopularnu nagradu, moramo reći, dobila je i 2006. za ulogu u filmu nastavku "Niske strasti 2", koji je kritika i publika jako loše ocenila.

Iako u narednom periodu svog umetničkog rada nastoji da se oslobodi tereta fatalne zavodnice, i snima filmove koji bi trebalo da joj pruže pravu glumačku šansu, ona i dalje nema uspeha u tome, te se 2006. godine vraća svom "fatalnom filmu" i snima pomenute "Niske strasti 2", u kojem (ponovo) pristaje na provokativne erotske scene. Film je doživeo znatno manji uspeh od prvosnimljenog, ali je posledica njenog pojavljivanja u pomenutim scenama bila nova ponuda "Playboya". Šeron na tu ponudu nije odgovorila, ali je nije ni odbila. Posle svega, odlučila je da se ponovo posveti "malim stvarima koje život znače", odnosno svome usvojenom sinu, koji joj je ostao iz braka sa Filom Bronštajnom, urednikom lista "San Francisco cronicle".

U braku sa Bronštajnom bila je samo nekoliko godina, i osim usvojenog sina, nisu imali druge dece. Šeron se posle fijaska sa "Strastima 2" odlučuje na veštačku oplodnju, te u svojoj 47. godini dobija prvo svoje dete, sina Lerda Vona. U međuvremenu je rodila još jedno dete, Kvina. Danas sa decom živi u vili na Beverli Hilsu. Inače, udavala se ukupno tri puta - za Džridža Englanda Juniora, Majkla Grinburga i Fila Bronštajna.

Šeron Stoun je do svoje pedesete godine snimila oko 40 filmova, od kojih možemo pomenuti: "Specijalist" (1994), u kojem joj je partner Silvester Stalone; "Brzi i mrtvi" (1995), u kojem glumi zajedno s Džinom Hekmenom; "Kasino" 1995. sa Robertom de Nirom; "Dijabolik" (1996); "Poslednji ples" (1996); "Moć" (1998); "Muza" (1999); "Sakupljajući delove" (2000); "Đavolje ždrelo" (2003); "Žena mačka" (2004); "Druga odanost" (2004); "Slomljeno cveće" (2005) i "Niske strasti 2" (2006). Šeron se i dalje bavi filmom, danas više kroz svoju producentsku kuću i pisanjem scenarija. Poslednjih godina je sve više prisutna i na polju humanitarnog rada, i često se može videti na aukcijama na kojima se prikuplja novac za siromašne, nerazvijene zemlje, ili pak za naučna istraživanja u farmaciji, odnosno pre svega na pronalaženju leka protiv side. U američkoj javnosti se istakla i svojim delimičnim političkim angažmanom, odnosno smelim kritikama na račun američke administracije i njenog odnosa prema zemljama arapskog sveta. Taj njen novi aspekt rada doneo joj je i nove obožavaocee i poštovaoce, koji u njoj ne vide samo lepu ženu, već joj se, pre svega, dive kao osobi koju krase hrabrost i humanost.

Tekst je u potpunosti preuzet iz publikacije "Velike dive, zavodnice i seks simboli 20. veka

Povratak kući

Anita Ekberg, koja je nekada kročila poput božice iz Nemija, sada je u invalidskim kolicima, ali se nada da će, nakon operacija, opet stati na vlastite noge i vratiti se u svoju vilu u nedalekom Genzanu, jednome od Rimskih Kaštela. Svojim psima - njemačkom ovčaru Taurini i dogi Hamaiju - o kojima priča s istim iskrenim i zaljubljenim ushitom s kojim bake pričaju o svojim unucima, vazda pametnima, prelijepima i iznimnima nada svu djecu (“nije što su moji, nego…”).

Nekada obasuta pažnjom silnih udvarača, sada je jedino rješenje našla u domu kod časnih sestara, kamo su - s buketom cvijeća - svratili novinari Corrierea della Sera.

“Hoćete li znati osjećam li se usamljenom? Da, pomalo. Ali ne oplakujem ništa. Ljubila sam, plakala sam, bivala sam luda od sreće. Pobijedila sam i izgubila. Nemam muža, nemam djece. Ona mlada časna koja je prije ušla postala mi je draga prijateljica”, ispovijeda se novinaru. Bar netko je, eto, došao.

Suluda scena

U doba kada je snimala “Sladak život” zagrebački je Vjesnik u srijedu, u rubrici Strogo povjerljivo, tvrdio da Rim ima devet brežuljaka: sedam klasičnih, topografskih, i dva anatomska, koja su činila skulptorsko poprsje Anite Ekberg.

“Nije to ipak bio velik film”, ocjenjuje u razgovoru s talijanskim novinarima protagonistica, s polustoljetne i gotovo već objektivne distance. “Taj film postoji samo po onoj svojoj suludoj sceni. A u njoj smo bili ja i Marcello. Istini za volju, više ja nego on. Bila sam prelijepa. Znam to.”

Težak početak

Rođena 16. srpnja 1907. godine kao Ruby Catherine Stevens, Stanwyck je već zarana okusila svu gorčinu života. Kada je joj je bilo svega četiri godine, majka joj je poginula u prometnoj nesreći (pijanac ju je gurnuo iz tramvaja). Dva tjedna nakon pogreba shrvani suprug napustio je svoje troje djece kako bi sudjelovao u kopanju Panamskog kanala. Obitelj Stevens više nikada nije čula za njega.

Brigu o Ruby i njenom bratu Byronu privremeno je preuzela njihova starija sestra Mildred, no kasnije su pali u ruke socijalne službe koja ih je slala od jednih do drugih udomitelja. Kada je Mildred dobila mjesto u plesnoj trupi, Ruby bi ju u ljetnim mjesecima pratila na turnejama. Bio je to njen prvi doticaj sa svijetom showbusinessa. U četrnaestoj godini, Ruby napušta školu i okušava se u raznim poslovima: zamatanje paketa u robnoj kući, izrezivanje uzoraka za haljine, sređivanje papirologije u telefonskom uredu. U sedamnaestoj napokon dobiva mjesto plesačice u zabavnoj reviji za $40 dolara tjedno (što se nakon bijednih $14 tjedno koje je dobivala u telefonskom uredu, činilo kao pravo malo bogatstvo).

Nakon što je dobila ulogu u kazališnoj predstavi The Noose (zamka, petlja), na nagovor redatelja i scenarista mijenja ime u Barbara Stanwyck. Legenda kaže da je novome imenu kumovao plakat za predstavu Barbara Frietchie u kome je glavnu ulogu imala stanovita Jane Stanwyck.

Nakon spektakularnog uspjeha njenog kazališnog debija, uslijedio je poziv iz Hollywooda. 1927. Stanwyck debitira na velikom platnu u nijemom filmu Broadway Nights (Brodvejske noći), a 1929. snima i svoj prvi zvučni film, The Locked Door (Zaključana vrata).

Sa svakom novom ulogom, Stanwyck se ponovno dokazivala kao vrsna glumica koja nikako nije željela da ju se poistovjećuje samo sa jednim žanrom.

Naime, nakon što joj se početkom 30-ih zahvaljujući njenom ne-pretjeranom-oblom / androginom izgledu nametnula uloga buntovne radne, često amoralne žene koja ne završi dobro, počela je inzistirati u "šaranju" među žanrovima, i to najčešće komedijama,  dramama i westernima.

Među njena najbolja ostvarenja svakako se ubrajaju uloga požrtvovne majke neobičnog modnog izričaja u melodrami Stella Dallas (1937.) i ona spletkarošice Phyllis Dietrichson u klasiku Billya Wildera Dvostruka obmana (Double Indemnity, 1944). Za oba filma bila je nominirana za Oscara, kao i za Sorry, Wrong Number (film noir iz 1948.), Ball of Fire (komedija iz 1941.) Našla se i na listi potencijalnih glumica za ulogu Scarlett O´Hare u filmu Prohujalo s vihorom (1939.), a prema poreznim podacima 1944. godine bila je najbolje plaćena žena u SAD-u.

Zaboravite na stereotip umišljene holivudske dive koja nosom para nebo - Stanwyck je slovila kao iznimno pristupačna i prijazna osoba

Na setovima bi se redovito potrudila upoznati sa svim članovima filmske ekipe, a bila je osobito srdačna i strpljiva s mladim kolegicama i kolegama (Marilyn Monroe opisala je Stanwyck kao jedinu pripadnicu tzv. starije generacije glumaca koja je prema njoj bila ljubazna).

Krajem pedesetih, Stanwyck sa velikog platna seli na male ekrane, jer ne dobiva više velike uloge, dijelom jer stari, a dijelom i jer ne želi bojati svoju sijedu kosu. Vlastiti Barbara Stanwyck Show joj je donio Emmyja, no trajao je samo jednu sezonu (1960.), glumila je i u serijama poput The Big Valley (Velika dolina, 1965-1969) i The Thorn Birds (Ptice umiru pjevajući, 1983.), a zadnja uloga bila joj je u nastavku mega popularne sapunice Dynasty - The Colbys (1985-1987). Za Oscara je kao što smo spomenuli, nominirana četiri puta (svaki put u kategoriji najbolje glavne ženske uloge bez obzira što nije išla u nikakvu glumačku školu), no zlatni je kipić dobila tek 1982 godine http://www.youtube.com/watch?v=QBhPI95FDZw - , kao priznanje za njen izniman doprinos filmskoj umjetnosti.

Ljubavne priče

Nemili incident iz 1981. godine označio je početak kraja za Barbaru Stanwyck: nepoznati pljačkaš upao je u njezin dom u Beverly Hillsu i napao je.

Jako kasno su na naplatu došle i posljedice pušenja (prvu je cigaretu zapalila u devetoj godini) te je Barbara Stanwyck umrla od plućne bolesti 20. siječnja 1990. godine u 82. godini života. U skladu s njenim osobnim željama, jedna od najvećih zvijezda Hollywooda nema svoje grobno mjesto - njeno tijelo je kremirano, a pepeo rasut u mjestašcu Lone Pine u Kaliforniji.

Izvor: voxfeminae.net - Nada Kujundžić

''Imam holističku potrebu za radom i velikim sponama ljubavi u svom životu. Ne mogu zamisliti da se moram odreći jednog za drugo.''

Rođena kao Mary Louise Streep 22. lipnja 1949., ova američka glumica svoj prvi pljesak dobila je već sa 12 godina, kada je u na školskoj božićnoj priredbi otpjevala pjesmu Holy Night na francuskom. Poduke pjevanja davala joj je utjecajna profesorica Estelle Leibling, koja je ujedno bila i prva umjetnica s kojom se Meryl susrela. U srednjoj školi napušta pjevanje i počinju ju zanimati izlasci i navijanje za školski sportski klub, te se činilo da su glumački i pjevački nastupi u djetinjstvu bili samo kratkotrajna faza.

Nakon srednje škole, iako je željela upisati pravni fakultet, upisuje Vassar College koji joj je, kako i sama kaže, promijenio život. Nakon što je diplomirala, uzima slobodnu godinu, a potom studira još tri godine na Yale School of Drama sa Sigourney Weaver.

Otada se ne prestaju nizati uloge ove zaista posebne glumice. Ne živi tipičnim životom zvijezde, nema tipičan hollywoodski brak i obitelj i ne puni stranice tabloida, a prema vlastitim riječima, ''ne može manje mariti za modu.'' Možda je to i razlog njezine dugovječne karijere, ispunjene dobrim ulogama i brojnim nagradama struke. Iako joj je gluma obilježila život, glumi svega pet mjeseci godišnje, a ostali dio godine brine za peteročlanu obitelj daleko od očiju javnosti i bavi se dobrotvornim radom.

Prvu zapaženu ulogu odigrala je 1977. u filmu Julia, a u isto vrijeme se kao perspektivna glumica pojavila u članku  "Promising New Actors of 1977" u jednom od brojeva Screen Worlda. 1978. godine glumi u Lovcu na jelene sa Robertom De Nirom, a to ostvarenje priskrbljuje joj prvu nominaciju za Oscara. Godinu dana kasnije ga i osvaja za film Kramer protiv Kramera sa Dustinom Hoffmanom. Nedugo zatim, osvaja i drugog za najbolju glumicu u filmu Sofijin izbor. Popis filmova u kojima je igrala dug je i raznolik, a među boljim ostvarenjima možemo spomenuti uloge u kultnom Mostovi okruga Madison s Clintom Eastwoodom, filmu Sati s Nicole Kidman, za koji je kao inspiracija poslužio roman Mrs Dalloway Virginije Woolf, potom u Adaptacijii s Nicolasom Cageom i Tildom Swinton, mjuziklu Mamma Mia!, filmovima Julie & Julia, Smrt joj dobro pristaje, Sumnja, Vrag nosi Pradu, Before and After s Liamom Neesonom, te mnoge druge.

90-ih je kratkotrajno ostala bez zapaženih uloga, a tada je i javno upozorila na slabu ponudu dobrih uloga i mušku dominaciju u filmskoj industriji. Filmovi iz tog razdoblja su She Devil i Kuća Duhova, koji su svojom lošom kvalitetom u drugi plan stavili prethodne maestralne izvedbe u Silkwoodu i Mojoj Africi.

Ostvarila je značajne uloge i na kazališnim daskama. Debitirala je s predstavom The Playboy of Seville, zatim su uslijedili Dvadeset sedam vagona punih pamuka, Višnjik, Galeb, te Sretan kraj i Majka Courage i njezina djeca Bertolta Brechta.

U 33 godine karijere bila je nominirana za nagradu Oscar čak 17 puta, tri puta bila je dobitnica, a najdulje vremensko razdoblje bez nominacije trajalo je 5 godina.

O privatnom životu nikada nije mnogo pričala. Od 1978. udana je za kipara Dona Gunnera, s kojim ima četvero djece (Henryja, Mary, Grace i Louisu).

U svom posljednjem govoru na dodjeli Oscara zahvalila se prvenstveno njemu, navodeći da joj je dao sve što najviše cijeni u životu. Prije sadašnjeg supruga, živjela je s američkim glumcem Johnom Cazaleom, poznatom po ulozi u Coppolinom Kumu. Nakon njegove bolesti i smrti u 42. godini, upoznala je Dona, s kojim do danas živi.

Poznata je kao velika filantropkinja, sudjeluje u humanitarnim manifestacijama i radu mnogih organizacija, poput http://www.simplystreep.com/content/information/charity/amnestyinternational.html - Amnesty Internationala , http://www.simplystreep.com/content/information/charity/thegracechildrensfoundation.html - The Grace Children's Foundationa , http://www.simplystreep.com/content/information/charity/aidsprojectlosangeles.html - AIDS Project Los Angelesa , http://www.simplystreep.com/content/information/charity/womenforwomeninternational.html - Women for Women Internationala i http://www.simplystreep.com/content/information/charity/equalitynow.html - Equality Nowa . http://www.afi.com/ - Američki filmski institut dodijelio joj je već 2004. godine Nagradu za životno djelo, iako je Streep i u godinama koje su slijedile nastavila snimati uloge koje su joj obilježile život.

Izvor: http://voxfeminae.net

Uloga u ‘Bubašinteru’

Prvu filmsku ulogu dobila je u filmu “Bubašinter” u režiji Milana Jelića. Nakon snimanja tog filma Zlata je odlučila upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Beogradu, koju je završila u klasi s Bogdanom Diklićem, Ljiljanom Stjepanović, Snežanom Savić, Ivicom Klemecom, Radošem Bajićem i Lazarom Ristovskim. Odmah nakon što je stekla diplomu redatelj Aca Đorđević ponudio joj je ulogu Marije u seriji “Povratak otpisanih”, koja ju je proslavila.

“Bilo je to jedinstveno iskustvo. Na samom početku karijere igrala sam s takvim glumačkim veličinama. Snimanje je trajalo godinu dana i svi su se prema meni odnosili zaštitnički i kolegijalno. Aca Đorđević redovito nas je nasmijavao zadirkujući klapera, kojem bi svaki put zadrhtale ruke kad bi stao ispred mene. Zezao ga je da je zbunjen pred mladom, lijepom devojkom”, prisjetila se Zlata Petković dana snimanja u nedavnom intervjuu za srpske medije.

Identifikacija s likom

Uloga Marije obilježila je njezinu glumačku karijeru, publika ju je identificirala s likom. Poslije “Otpisanih” igrala je u seriji “Grlom u jagode”, a zatim su slijedile ponude iz kazališta i televizije. Posljednju ulogu odigrala je u TV seriji “Selo gori, a baba se češlja”.

Ljubav svog života upoznala je tek kasnije, tijekom jedne turneje beogradskih glazbenika po hrvatskoj obali, gdje je upoznala skladatelja Aleksandra Sanju Ilića (61), danas lidera grupe Balkanika. Budući da je vrlo mlada rodila prvog sina Gvozdena, Zlata je postala i mlada baka. Htjela je imati djevojčicu, tako da uz dva sina i supruga ne bude u manjini. Zato se posebno razveselila kada je prvo dobila unuku Teodoru, a potom i unuka Đorđa, koji su danas već tinejdžeri. Njezin mlađi sin Andrej krenuo je očevim stopama te se također bavi glazbom.

 Slovenačka glumica nosila je brojne epitete: seks-ikona bivše države, prelijepa plavuša, najljepša Jugoslovenka, žena od koje je zastajao dah. U vrh glumačke orbite vinuo ju je čuveni film Živka Nikolića "Čudo neviđeno".

Koliko je Živko bio oduševljen njom, svjedoči i to da ju je video samo na fotografiji, ali je zatražio od producenta da je nađe i bez probnog snimanja dao joj glavnu ulogu. Nakon glumačke karijere studirala je psihologiju. Danas živi u Rimu, radi kao psiholog i psihoterapeut, a filmove gleda kada joj to obaveze dopuštaju.

"Imam mnogo obaveza i blizance od pet godina", Igrala sam u teatru već od malih nogu i gluma je za mene prirodno stanje.  kaže Savina.

Olivera Katarina 

5.mart 1940, Beograd

Glumica i pevačica Olivera Katarina je imala meteorsku karijeru, a onda je iz ko zna kojih razloga sklonjena. Toliki uspeh joj nije oprošten, do današnjih dana.

Rođena je u Beogradu 5.marta 1940.godine, kao jedina kći brodskog kapetana Budimira i Katarine Petrović. Odrasla je na obali Save, u Pop Lukinoj ulici. Kao devojčica učila je balet kod Sofije Velikove i tada je zavolela scenu. Po završetku gimnazije, po očevoj želji upisala je prava, gde se nije dugo zadržala. Sa nepunih devetnaest godina otišla je u Pariz, da nauči jezik i vidi sveta. Sledeće jeseni konkurisala je na beogradski FDU i bila odmah primljena. Bila je u klasi Ognjenke Milićević, zajedno sa Milenom Dravić, Stanislavom Pešić i Petrom Kraljem.

Već na prvoj godini zaigrala je u „Ateljeu 212“, u predstavi „Kad je žena nema“. Usledila je glavna uloga u „Koštani“. Predstava je bila suviše avangardna za ono vreme, i propraćena oštrim kritikama. Jedan komentar je posebno uvredio Oliveru – pozorišni kritičar Vuk Vučo je nazvao „Milolika priučena balerina“. Kada ga je prvi put srela, upustila se u raspravu, koja je potrajala celu noć. Završila se tako što su se njih dvoje sutradan venčali! Olivera Petrović postala je Olivera Vučo, i pod tim imenom postala poznata. Brak nije potrajao, a Olivera je igrala u Narodnom pozorištu i snimala filmove. 1966.godine sa filmom „Vojnik“ otišla je u Kan, a na povratku, dobila je otkaz u matičnom pozorištu, po strogim pravilima onog doba.

Žena oko koje su se muškarci bukvalno tukli, glumica koja se proslavila filmom “Skupljači perja” iz 1967, pevačica za kojom su ludeli i u inostranstvu – svojevremeno je održala 72 uzastopna koncerta u pariskoj “Olimpiji”. Zaboravljena i zabranjena glumica i pevačica koja je pre mnogo godina zapalila Kan, Njujork, Berlin, Pariz… kojoj su aplaudirali Salvador Dali, Ani Žirardo, Širli Meklejn, Akira Kurosava, Alen Delon, Žilber Beko. Poslednjih godina pojavila se u jednom filmu “Čarlston za Ognjenku”, a nedavnom je dospela u centar pažnje kada je dobila nacionalnu penziju…

Susret sa Titom

Olivera Katarina, pevačica i glumica, ispričala je kako je prošao njen prvi susret sa Titom i da Jovanki nije bilo svejedno kada se Broz zagledao u lepu pevačicu.

"Prvi put kad sam upoznala Tita, snimala sam "Nišku banju" u studiju. On me je snimao, gledao me je non stop. A kasnije me je poljubio. Ili ja njega, ne sećam se dobro.", ispirčala je Olivera u emisiji "Goli život".

Pevačica je dodala sa se ona njemu dopala kao pojava, kao pevačica. "U jednom trenutku, kad sam se pojavila, Jovanka i Tito bili tu, i Jovanka ga je gurnula laktom i rekla "Evo ti je", to sam mogla da joj pročitam sa usana."

"Tito mi je uvek odavao utisak ženskaroša, bio je pravi muškarac. Imao je opake oči, a videla sam ih na Tari veoma blizu oči, bile su zelene sa žutim tačkama. Staljin mu je čak rekao da ima oči risa.", rekla je Olivera Katarina.

Izjava: Ja sam najusamljenija žena u ovom gradu. Već 20 godina nemam partnera, niti mi se koji muškarac sviđa.

Sonja Savić
je bila srpska filmska glumica poznata po svom promuklom glasu i svojim
ulogama u uspešnim jugoslovenskim filmovima tokom 1980-ih.
ođena je 15. septembra 1961. godine u Čačku. Glumom je počela da se bavi
u amaterskim trupama, a debitovala je na filmu „Leptirov oblak“ 1977. godine.
Na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, diplomirala je 1982. godine u
klasi profesora Minje Dedića, zajedno sa : Svetislavom Goncićem,
Branimirom Brstinom, Žarkom Lauševićem, Zoranom Cvijanovićem...
Filmskim ulogama tokom osamdesetih godina „Živeti kao sav normalan svet“,
„Una“, „Šećerna vodica“, „Davitelj protiv davitelja“, „Balkanski špijun“, „Čavka“
izborila je status zvezde domaćeg filma kreirajući uloge izvan određenog faha,
ali uvek sa prepoznatljivim ličnim pečatom. Za glavnu ulogu u filmu "Šećerna vodica"
dobila je Zlatnu arenu na festivalu u Puli, 1984. godine.

Za ulogu u filmu „Život je lep“, 1985. godine nagrađena je na festivalu u Veneciji.
U muzičkom spotu Miroslava Ilića, za pesmu „Voleo sam devojku iz grada“
snimljenom 1987. godine, igrala je famoznu Devojku iz grada.
Tokom devedesetih godina ređe se pojavljivala na filmu, ali je, i pored toga,
ostvarila nekoliko značajnijih uloga: „Mi nismo anđeli“, „Uvod u drugi život“,
„Ni na nebu ni na zemlji“, „Urnebesna tragedija“: Bila je aktivna i kao rediteljka
„Prvi srpski tehno vodvilj“, „Supernaut - Beograd andergraund“, „Plej“
i poslednji film „Šarlo te gleda“.

Devedesete Sonja Savić provela je u potpunoj alternativi, bavila se eksperimentalnim i video radovima, bila je najžešći kritičar svega što je smatrala licemernim i komformističkim, a nije skrivala ni svoje gađenje nad, kako je govorila, učaurenom srpskom kulturnom scenom. Pratile su je tvrdnje o zavisnosti od teških droga, o čemu dan nakon njene smrti nezvanično pišu neki srpski dnevnici. Policija do ovog trenutka o razlozima zbog kojih je glumica preminula u 47 godini života zvanično nije ništa saopštila.

Veliki povratak na glumačku scenu usledio je posle uloge "Hleb i mleko" 2001. godine, nagrađenog Zlatnim lavom u Veneciji. Film "Jug - jugoistok" je kojem je igrala, dobio je nagradu beogradskog FEST-a "Nekojša Đukelić". Posljednju ulogu je ostvarila u filmu "Zabranjena ljubav", a gledaoci su imali prilike da je gledaju i u Tv-seriji "Vratiće se rode". Pred kraj života se posvetila snimanju avangardnih filmova. Sahranjena je u selu Donja Gorevnica.

Nagrade

- Zlatna arena u Puli

- Nagrada Carica Teodora za najbolju žensku ulogu za film "Živeti kao sav normalan svet"

- Gran prix za ulogu u "Šećernoj vodici"

- Specijalna nagrada žirija u Veneciji sa ulogu pevačice u filmu "Život je lep"

Mira Furlan je jedna od najpoznatijih jugoslovenskih i hrvatskih glumica druge polovine dvadesetog veka.Rođena je u Zagrebu 7.IX 1955 godine.Završila je (1978) Akademiju za kazalište, film I televiziju u Zagrebu.Karijeru otpočinje na televiziji, a potom u pozorištu, gde se (na sceni HNK u Zagrebu) svrstava među vodeće glumice (npr. DUNDO MAROJE M.Držića /kao Petrunjela/ I ŠTETA ŠTO JE KURVA J.Forda);za svoj je pozorišni rad višesruko nagrađivana.Na filmu debituje 1982 godine u KIKLOPU A. Vrdoljaka, gde za ulogu Enke dobija Zlatnu arenu za epizodnu ulogu na festivalu u Puli. Jedna od najzaposlenijih filmskih glumica druge polovine osamdesetih godina, isprva ukalupljena u likove "proždiračice muškaraca" (PISMO -GLAVA, 1983,B. Čengića; OTAC NA SLUŽBENOM PUTU, 1985, E. Galića), posle se dokazuje širokim rasponom raznovrsnih uloga: od siromašne radnice samozatajno zaljubljene u pogrešnog čoveka u filmu ZA SREĆU JE POTREBNO TROJE (R. Grlića, 1986), po većini kritike dosad najboljoj, do filmova -hronika u kojima tumači žene izložene iskušenjima unutar dužeg vremenskog razdoblja (LJUBAVI BLANKE KOLAK, 1987, B.Jurjaševića I BRAĆA PO MATERI,
1988, Z. Šotre). Zlatnu arenu za glavnu ulogu osvaja likom tradicionalno odgojene crnogorske gorštakinje koja se pri susretu sa stranim nudistima "seksualno osvešćuje" u LEPOTI POROKA (1986) Ž. Nikolića.

Osamdesetih godina kratko je nastupala za rok grupu La Cinema. Krajem 1991. godine Mira i njen suprug Goran Gajić emigrirali su u Ameriku kako bi izbegli političke pritiske i etničke tenzije koji su ih pratili zbog krize u kojoj se nalazila bivša država. Godine 2002. Mira se vratila u
Hrvatsku posle jedanaest godina i odigrala glavnu ulogu u predstavi Rade Šerbedžije. U Los Anđelesu, Mira je snimila i muzički album pod naslovom Songs From Movies That Have Never Been Made. Nedavno je igrala Danijelu Ruso (Danielle Rousseau) u ABC-ovoj televizijskoj seriji Izgubljeni (Lost). Mirin suprug je filmski režiser koji je, između ostalog, režirao Sofoklovu Antigonu i jednu epizodu Babilona 5. Mira povremeno piše kolumnu u splitskom magazinu Feral tribjun. Izdala je knjigu “Totalna rasprodaja” (Samizdat B92), sto je ustvari zbirke kratkih političkih eseja koje je kao kolumne objavljila od 2004. do 2006. u hrvatskom Feralu.

Vjerovatno najveći seks-simbol jugoslavenske kinematografije. Bez obzira na to kakav je film, jedno je bilo zagarantirano: Mira će sigurno biti gola, barem do pojasa, a dovoljno je spomenuti čuvenu scenu s Mikijem Manojlovićem u filmu “Otac na službenom putu”. Ova rođena Zagrepčanka emigrirala je prije 20 godina u Ameriku i tamo postala zvijezda TV hitova “Babilon 5”, “Izgubljeni”, “Zakon i red: Los Angeles”… Ostvarila je brojne značajne uloge u predstavama i filmovima te je surađivala s mnogim poznatim rediteljima, među kojima je i bh. oskarovac Danis Tanović.

Bila je seks simbol bivše Jugoslavije. Zbog prvog muža odrekla se svetske karijere, ali nikada nije zažalila zbog toga. Žali što nema dece; razmišljala je o usvajanju, ali je odustala zbog birokratije. Prvi film snimila je sa 13 godina

Nedavno je među stanovnicima glavnog grada bivše jugoslovenske republike Hrvatske sprovedena anketa. Rezultat u kratkim crtama izgleda ovako: za prosečnog Zagrepčanina koji se seća vremena Jugoslavije, dve su glavne asocijacije za bivšu državu – „eurokrem“ i Neda Arnerić.

Rođena je 15. jula 1953.godine u Knjaževcu. Od malih nogu pokazivala je interesovanje prema glumi i sceni. Detinjstvo i nije proživela, jer veoma rano stupa na scenu, snima filmove i postaje slavna. Već kao trinaestogodišnja devojčica snimila je svoj prvi film „San“, čime je osvojila prvo reditelja Purišu Đotđevića, a onda i celu Jugoslaviju. Ističe da joj slava nije udarila u glavu, za šta su zaslužni njeni roditelji, koji su je pre svega slali u školu, zatim na fakultet i brinuli o njenom vaspitanju.

U Beogradu je završila Devetu gimnaziju, a 1968.godine upisala se na Akademiju za pozorište, film, radio, i televiziju. Neda je pokazivala interesovanje i prema umetnosti, pa je 1980. diplomirala istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, što joj je omogućilo da 2005.godine postane umetnička direktorka „Niš art“ fondacije u Nišu. U periodu od 1985. godine do 1999. vodila je sopstvenu galeriju Atrijum u Beogradu. Galerija se sama ugasila po nestanku Jugoslavije, jer je upravo Jugoslavija predstavljala njen koncept. Pored glumačke karijere zanimala se i za politiku, pa je tako 1996. postala član Demokratske stranke, a bila je i narodna poslanica u prvom sazivu Narodne skupštine. Od 1998.godine predaje „Javni nastup“ u Centru modernih veština u Beogradu.

Neda je jedna od naših glumica sa najvećim brojem uloga, snimila je preko 110 filmova, i glumila u preko 40 pozorišnih predstava, pa je zbog toga često putovala, i jedno vreme živela i radila u inostranstvu. Ističe se u filmovima „Jutro“, „Višnja na Tašmajdanu“, „Sutjeska“, „Ko to tamo peva“, „Sumnjivo lice“ i mnogim drugim. Ipak uloga koja ju uverila da je ispekla zanat, i da je postala glumica jeste Delfina u filmu „Ispravi se, Delfina“. Ova uloga se Nedi posebno dopala, jer je glumila devojku plivačicu, maratonku koja je preplivala Lamanš i Nil. Nedi nije predstavljalo problem da tumači ovaj lik, jer je sama dosta vemena provodila na moru, s’ obzirom da je polu Dalmatinka, i da se njen tata bavio vaterpolom i slao je u klubove da uči da pliva. Danas, kad se priseća svih svojih uloga i filmova, izdvaja jedan film „Ko to tamo peva“. Zannimljiv je bio način na koji je film snimljen- u besparici, kada se nije imalo para za benzin, nije bilo ni za dnevnice, a svi su se družili. Zajedno bi iznajmili autobus, potrpali se i krenuli u šest sati za Delibatsku peščaru, gde bi posle seli u drugi rasklimani autobus na snimanju. Neda je veoma ponosna što je bila deo takve ekipe kao što su Pavle Vujsić, Dragan Nikolić, Bata Stojković, Taško Načić i ostalih, a i samog filma koji je proglašen za najbolji u proteklih pedeset godina.

Njen celokupan glumački rad prikupio je brojne nagrade. Na filmskom festivalu u Puli za svoju ulogu u filmu „Ispravi se Delfina“, u režiji Aleksandra Đorđevića, je nagrađena Srebrnom arenom. I još jednom na istom festivalu, za ulogu u filmu „Haloa-praznik kurvi“ u režiji Lordana Zafranovića, gde je nagrađena Zlatnom arenom. Takođe je dobitnica nagrade „Carica Teodora“ na festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu.

Izvor: internet

Milena Dravić

Beograd, 5.oktobar 1940.

Milena Dravić rođena je na Dorćolu, preko puta crkve Aleksandra Nevskog, u kojoj je i krštena. Njen otac Milenko bio je profesionalni fudbaler kluba Konkordija jedinstvo, a mama Ana, iako talentovana za pevanje, najviše vremena provodila je sa ćerkom i pet godina mlađim sinom Radetom. U svet umetnosti ulazi sa svega četiri godine, učeći španske igre, a zatim i klasičan balet. Svoj prvi javni nastup imala je na sceni u Glavnoj pošti, u lihtplavoj haljinici na bele tufne i belim cipelicama koje joj je deda napravio. Kada se salom razlegao aplauz, ona se umesto publici, duboko poklonila nastavnici za koju je znala da stoji iza zavese. U Dušanovoj ulici pohađa osnovnu školu Janko Veselinović. Milena je upisala Prvu mušku gimnaziju koju su završili njen otac i svi stričevi, a tatina sestra prepoznala je u njoj talenat za recitovanje i scenu. Zamolila je svoju drugaricu Sonju Dojčinović da proceni da li pegava devojčica zaista ima dara, a na njen predlog roditelji su je odmah upisali u baletsku školu Luj Davičo. U manekenskim vodama obrela se na Kolarčevom univerzitetu, noseći čuveni đubretarac na modnoj reviji koju je organizovao otac njene dobre drugarice. Nekoliko dana kasnije njena fotografija osvanula je na naslovnoj strani časopisa Duga, i plavokosa devojčica postala je popularna.

Imala je samo petnaest godina kada su je iz baletske škole pozvali na probno snimanje filma Vrata ostaju otvorena, slovenačkog reditelja Františeka Čapa, po scenariju Vlade Paskaljevića. Nakon što je dobila ulogu, prvi put je otišla od kuće na tri meseca. Film se snimao u Sarajevu, i naišao je na odličan prijem kod publike i ovacije na festivalu u Puli. Kada se vratila uobičajenom životu i pohađanju gimnazije, mislila je da je njena glumačka karijera završena. Ali, jednog dana na ulici sreće Soju Jovanović koja joj dodeljuje novu ulogu u filmu Diližansa snova. Pošto se nametnula svojim šarmom i spontanošću, ubrzo snima i Zajednički stan, Bolje je umeti, Uzavreli grad, Leto je krivo za sve. Motivisana uspehom koji je dotad postigla, upisuje Akademiju za film, pozorište, radio i televiziju. Do svog šestog filma Prekobrojna, reditelja Branka Bauera, nije verovala da će postati glumica. U ovom ostvarenju prvi put igra u paru sa Ljubišom Samardžićem, a nakon što je za ulogu seljančice Malene nagrađena Zlatnom arenom u Puli – shvata da je gluma njen poziv. Iste godine snima Peščani grad i Kozaru. Vrtoglavi uspeh na samom početku karijere pratilo je izbacivanje sa fakulteta, jer je zbog snimanja bila odsutna sa predavanja. Kasnije ju je profesorka Ognjenka Milićević molila da vanredno položi ispite, a da joj Prekobrojna bude diplomski rad, međutim Milena je već upala u filmsku mašineriju i snimala i po tri filma godišnje.

Rad na televiziji počinje u dečijoj seriji Laku noć, deco, po tekstovima Duška Radovića i Mike Antića. Baletsko umeće pokazala je u šou programu Lift za peti sprat u kojem igra sa Đuzom Stojiljkovićem i sarađuje sa koreografom Borisom Radakom. Naredne godine za komičnu ulogu u Litu vilovitom osvaja Srebrnu arenu u Puli. Nakon kontinuirane saradnje sa rediteljem Purišom Đorđevićem sa kojim snima i partizanski film Devojka, približava se avangardnim autorima okupljenim oko Bioskopskog kluba Beograd. Kao mlada frizerka u središtu ljubavnog trougla ostvaruje zapaženu ulogu u ostvarenju Dušana Makavejeva Čovek nije tica, ali i u Klaksonu Kokana Rakonjca. Sa filmom Rondo, zagrebačkog reditelja Zvonimira Berkovića, odlazi na svoj prvi Kanski festival, a u Puli ponovo osvaja Srebrnu arenu. Iste godine upoznaje i slavnog Alfreda Hičkoka. Mlada glumica intenzivno snima. Ređaju se filmovi Pogled u zjenicu Sunca, Do pobede i nazad, Hasanaginica, a za komičnu ulogu u Nemirnima osvaja Srebrnu arenu. Na Venecijanskom festivalu sa filmom Jutro Puriše Đorđevića, naredne godine dobija Zlatnu ružu, a našla se u centru pažnje velikih imena. Na svoju veliku radost upoznaje čuvenog glumca Marčela Mastrojanija koga je obožavala čitavog života. Naredne godine sa Ljubišom Samardžićem dobija prvu nagradu čitalaca TV Novosti Ona i On, kao najpopularniji glumački par. Za ulogu u filmu Kros Kontri Puriše Đorđevića trebalo je da trči na sto metara, pa se ozbiljno pripremala sa atletskim trenerom Partizana Dragutinom Štritofom, a nagrađena je još jednom Srebrnom arenom. Tokom snimanja Horoskopa Bore Draškovića upoznaje mladog glumca Dragana Nikolića. Igra i u partizanskoj drami Veljka Bulajića Bitka na Neretvi i novom filmu Živojina Pavlovića Zaseda. Za ulogu krojačice koja se pridružuje partizanskom bataljonu u ostvarenju Biciklisti nagrađena je drugom Zlatnom arenom. Iste godine dobija Oktobarsku nagradu grada Beograda, a na Filmskim susretima dodeljena joj je titula prve dame jugoslovenskog filma. Sa Jovanom Janićijevićem osvaja nagradu TV Novosti kao najpopularniji glumački par.

Pozorišnu karijeru počinje u predstavi Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji Ateljea 212, po kojoj reditelj Bata Čengić snima film, koji je završio u bunkeru. Zbog uloge razbarušene revolucionarke koja propagira seksualnu revoluciju u novom projektu Dušana Makavejeva W.R. - Misterije organizma, dve godine nije imala posla, ali je postala poznata van granica Jugoslavije. Film je zabranjen u Jugoslaviji, ali na premijeri u Kanu doživljava ovacije, a Milena i ostali dobijaju čestitke od Džeka Nikolsona, Džona Lenona i Joko Ono. Iako su je neki od autora crnog talasa zvali da nastavi karijeru u Americi i Italiji, odlučila je da ostane u svojoj zemlji.U pauzi između snimanja novogodišnjeg filma Kako su se volele dve budale, Milena i Dragan su tražili dodatnih sat vremena, otišli u Opštinu Vračar i venčali se. Zajedno sa suprugom Draganom snima čuveni serijal zabavnih emisija Obraz uz obraz, reditelja Zdravka Šotre, gde ponovo pokazuje svoje baletsko umeće. U Ateljeu 212 igra predstave: Lulu, Kod lepog izgleda, Kir Janja, Čudo u Šarganu, Crnjanski ili lako je Andriću. Sa Petrom Božovićem i Draganom Nikolićem igra u Dekameronu u režiji čuvenog evropskog reditelja Roberta Ćulija. Naredne godine snima Sutjesku sa Ričardom Bartonom. Za ulogu žene iz polusveta u Depsu Antona Vrdoljaka još jednom dobija Srebrnu arenu. Na Berlinski festival prvi put dolazi sa hrvatskim filmom Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj reditelja Krste Papića, koji je takođe bio na udaru vlasti, ali je doživeo pozitivne kritike na ovom prestižnom festivalu. Popularna glumica igra u filmu Aleksandra Đorđevića Povratak otpisanih, i TV ostvarenjima Život je lep, Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo, Mala noćna muzika, Ancika Dumaš, Topovska završnica, Beogradska deca. Naredne godine snima romantičnu komediju Ljubavni život Budimira Trajkovića i seriju Čardak ni na nebu, ni na zemlji. Za ulogu u češko-američkom filmu Voda nešto nosi u režiji oskarovaca Jan Kadara i Elmara Klosa, dobija nagradu Zlatni David na Festivalu u Terminu, kao najbolja evropska glumica. Vrsna umetnica staje tako rame uz rame sa Vanesom Redgrejv, Elizabetom Tejlor i Glendom Džekson. Od zahtevnih drama okreće se sve više igranju u domaćim komedijama, koje su obeležile njene role majki u paru sa Ljubišom Samardžićem: Rad na određeno vreme, Moj tata na određeno vreme, Šesta brzina, Laf u srcu. Za maestralno odigran lik Kaće u filmu Gorana Paskaljevića Specijalan tretman u Kanu osvaja nagradu za najbolju sporednu glumicu. Sa Batom Živojinovićem igra u drami Nedeljni ručak, a snima i popularne serijale Sijamci, Priče iz radionice, Priče iz Nepričave i komedije Čovek sa četiri noge i Šećerna vodica. Zapažene role ostvarila je i sa Radetom Šerbedžijom u filmovima Miše Radivojevića Una i Eduarda Galića Horvatov izbor. Domaća publika pamti njenu ulogu majke troje dece u romantičnoj komediji Nije lako sa muškarcima, gde je ponovo osvaja Ljubiša Samardžić.

Jedna od omiljenih jugoslovenskih glumica igra u filmu Želimira Žilnika Lijepe žene prolaze kroz grad, a snima i serije Putovanje u Vučjak i Soba 405. Iste godine sa popularnim Smokijem i Batom Živojinovićem glumi u trećem nastavku ljubavnih avantura Svetlane Milenković Razvod na određeno vreme. U Zvezdara teatru debituje naredne godine u predstavi Ptic i ptica, za koju dobija statuetu Zlatni ćuran na Danima komedije u Jagodini.

Nakon uloga učiteljica u dramama Miroslava Lekića Dogodilo se na današnji dan i Miše Radivojevića Čavka, pojavljuje se u novoj komediji Milana Jelića Špijun na štiklama i istorijskoj sagi Boj na Kosovu. Televizijska publika pamti je po nenadmašnoj interpretaciji Živke Popović u ekranizaciji predstave Gospođa ministarka.

Početkom devedesetih godina popularna glumica pobunila se protiv režima Slobodana Miloševića zbog čega se našla na crnoj listi umetnika, a njeni filmovi i serije nisu emitovani na RTS-u. Pojavljuje se u ostvarenjima Dragoslava Lazića Sekula se opet ženi, Sekula nevino optužen, Mihajla Vukobratovića Policajac sa Petlovog brda i kao komšinica Dušica u TV serijalu Metla bez drške. Na sceni Zvezdara teatra igra u predstavama Urnebesna tragedija, Kako potamaniti gamad i kao Velika Mama u rimejku predstave Kosa. Raskošan glumački talenat pokazuje igrajući u TV dramama Niko nije savršen i Suza i njene sestre. U avgustu dobija nagradu za životno delo Pavle Vuisić.U Kult teatru igra u komadu Svetislava Basare Oximoron u režiji Dejana Mijača. Naredne godine glumi proročicu Antilopu u hit komediji Treća sreća. U međuvremenu radi i na mono drami Milena u svetu muškaraca sa kojom gostuje u inostranstvu. Na veliko platno vraća je Goran Paskaljević ulogom u filmu Bure baruta. U Zvezdara teatru igra u predstavama Lara Tompson, tragedija jedne mladosti i Moj otac u borbi protiv nitkova. U Kruševačkom pozorištu glumi u Joneskovoj Ćelavoj pevačici, u režiji Jagoša Markovića, i ponovo dobija nagradu Zlatni ćuran. Iako je sa suprugom Draganom snimila seriju Svaštara u režiji Miloša Radovića, ona nikada u potpunosti nije emitovana na RTS-u. Aktivno učestvuje u svim građanskim protestima. Naredne godine snima Nebesku udicu Ljubiše Samardžića. Po izboru Večernjih novosti nalazi se na trećem mestu najboljih srpskih glumaca 20. veka. Snima filmove Olega Novkovića Normalni ljudi i Boomerang Dragana Marinkovića. Dobija poziv da svojim učešćem u predstavi Bokeški D-mol Stevana Koprivice u režiji Milana Karadžića pomogne stvaranju novog pozorišta u Tivtu. Naredne godine sa Draganom snima reklamu za Grand kafu. Nakon što su više puta zajedno igrali u predstavama, sa suprugom se prvi put pojavila u filmskom braku u Zoni Zamfirovoj. Sa mladim rediteljem Stefanom Arsenijevićem snima Malu jutarnju priču. Naredne godine igra u Ledini Ljubiše Samardžića i filmu Srđana Karanovića Sjaj u očima, koji je bio u glavnoj konkurenciji na Venecijanskom festivalu. Na TV ekrane vraća se ulogom komšinice u seriji Mješoviti brak. Posle 14 godina sa Larom Tompson gostuje u Zagrebu i doživljava ovacije na sceni teatra Kerempuh.

2012 krajem marta legendarnoj glumici, koja je u svojoj karijeri igrala u više od 90 filmova, dodeljena je nagrada za životno delo na Danima komedije u Jagodini.

Izvor: story.rs

Anica Dobra je rođena u Beogradu, gde završava osnovnu školu. Kao tinejdžerka seli se s roditeljima u Frankfurt na Majni, gde pohađa srednju školu i usavršava nemački jezik. Posle četiri godine života u inostranstvu, vraća se u Beograd i donosi odluku da upiše glumu na Fakultetu dramskih umetnosti. Studira u klasi profesora Predraga Bajčetića sa Nebojšom Bakočevićem, Goranom Radakovićem, Arijanom Čulinom, Milanom Pleštinom i Draganom Mrkić. Kao studentkinja druge godine zajedno sa Nebojšom Bakočevićem debituje u kratkometražnom ostvarenju Pera Panker. Naredne godine u Sarajevu snima svoj prvi igrani film Život radnika. Na sceni Ateljea 212 igra u predstavama Pazarni dan i Pred ogledalom.

Pažnju na sebe skreće ulogom u filmu Gorana Markovića Već viđeno, za koju je nagrađena Zlatnom arenom u Puli. Sjajno odigran lik Olgice zbog koje Mustafa Nadarević postaje masovni ubica, donosi joj i prvu nagradu međunarodnog filmskog festivala u Visiju. Igra u predstavama Oluja, Ivanov, Strah za granicu i postaje stalni član Ateljea 212.

Uloga zanosne pevačice Lili u hit filmu Balkan ekspres 2, donosi joj prvi talas ozbiljne popularnosti. Iste godine uspešno debituje u nemačkoj kinematografiji filmom Rosemunde.  Očarani njenom lepotom i talentom, tamošnji mediji nazivaju je balkanskom Brižit Bardo Saradnju sa Goranom Markovićem nastavlja u novom filmu Sabirni centar gde briljira u ulozi Milice. Međutim, status urbane zvezde donosi joj lik naivne Barbare koja osvaja vampira Nebojšu Bakočevića u komediji Kako je propao rokenrol. Na sceni Zvezdara teatra igra u adaptaciji Čehovljevog romana Tri sestre - 100 godina posle. U matičnom pozorištu glumi u komadima Klasni neprijatelj, Boris Godunov, Mravlji metež. Na daskama Zvezdara teatra zavodi Dragana Bjelogrlića u kult predstavi Mala. U matičnom pozorištu fatalna plavuša igra u predstavi Očevi i oci. U nemačkoj dobija prestižnu Bavarian Film nagradu za najbolju mladu glumicu.

Kao vatrena i naprasita pevačica Luna u Crnom bombarderu još jednom zavodi popularnog Bjelu i tera ga na revoluciju. Uloga energične devojke sa stavom izbacuje je u sam vrh popularnosti, a osvaja i nagradu za glumicu godine. U novom ostvarenju Gorana Markovića Tito i ja prvi put je igrala ulogu majke, a lik njenog sina Zorana tumačio je Dimitrije Vojnov.
U Zvezdara teatru igra u Urnebesnoj tragediji Dušana Kovačevića. Za fantastično odigran lik Nevena u ovoj predstavi kasnije dobija Sterijinu nagradu, priznanje Zoran Radmilović i Zlatnog ćurana na Danima komedije u Jagodini.

Posle sedam godina odsustva iz srpske kinematografije, tokom kojih je snimila dvadeset pet filmova u Nemačkoj, Anica igra u novom filmu Đorđa Milosavljevića Točkovi i otvara FEST u Beogradu. Pozorišnoj sceni Ateljea 212 vraća se na velika vrata ulogom Sofije Jegorovne u predstavi Divlji med, reditelja Dejana Mijača.

Heroina domaćeg filma u drugom filmu Ljubiše Samardžića Nataša i odbija ulogu u komadu Porodične priče Biljane Srbljanović, s obrazloženjem kako ne želi više da igra decu na pozorišnim daskama.

Nakon pauze, snima novi film Zdravka Šotre Ivkova slava. Ulogom majke s ćerkom za udaju oprostila se od klišea večite devojčice domaćeg filma.
Početkom jula nastupila je Exitu, na koncertu pod nazivom Baš Dobra Anica i Baš Dobrovoljno Kovačko Društvo, kojim je otvoren Blues & Jazz Stage.
Dobija naslovnu ulogu u filmskoj biografiji Mileve Marić Ajnštajn Senka, reditelja Miloša Jovanovića. Film nažalost nikada nije dovršen.
Da je u Nemačkoj smatraju pravom divom potvrđuje i nominacija za najprestižnu glumačku nagradu Zlatna kamera, koja je pandan američkom Oskaru.

Jedna od omiljenih plavuša bivše Jugoslavije značajnu ulogu ima u psihološkom trileru Srdana Golubovića Klopka. Iako živi povučeno i izbegava javna dešavanja, ovaj film je vraća se u žižu interesovanja. Za maestralno odigran lik Jelene dobija povelju za izuzetnu žensku ulogu na Niškom filmskom festivalu.

U prvom dugometražnom filmu mladog reditelja Stefana Arsenijevića Ljubav i drugi zločini, tumači glavnu ulogu, napisanu specijalno za nju i na Sofestu dobija nagradu za najbolju žensku rolu.
Srpsko-nemačka zvezda otkriva za Story da ne voli kada je predstavljaju kao zavodnicu i da zbog urođene stidljivosti ljubomorno čuva privatnost.
Zapaženu rolu ima i u muzičkom filmu Universalove, austrijskog režisera Tomasa Vošica, koji je premijerno prikazan na međunarodnom filmskom festivalu u Torontu.
Krajem  novembra otvara 14. Festival autorskog filma u Beogradu. Sa Brankom Katić snima novi film Srđana Koljevića Žena sa slomljenim nosem.

Nakon pauze, snima novi film Zdravka Šotre Ivkova slava. Ulogom majke s ćerkom za udaju oprostila se od klišea večite devojčice domaćeg filma.

Početkom jula nastupila je Exitu, na koncertu pod nazivom Baš Dobra Anica i Baš Dobrovoljno Kovačko Društvo, kojim je otvoren Blues & Jazz Stage.
Dobija naslovnu ulogu u filmskoj biografiji Mileve Marić Ajnštajn Senka, reditelja Miloša Jovanovića. Film nažalost nikada nije dovršen.
Da je u Nemačkoj smatraju pravom divom potvrđuje i nominacija za najprestižnu glumačku nagradu Zlatna kamera, koja je pandan američkom Oskaru.

Na poziv Emira Kusturice, heroina domaćeg filma prvi put se našla u ulozi predsednice žirija drugog filmskog festivala Kustendorf, na kom je gostovao i Džim Džarmuš.

Prema izboru magazina Story našla se na listi 25 najfatalnijih žena u Srbiji.

-Crtice-

Za sebe voli da kaže kako je obična žena iz komšiluka, obožava Dorćol gde godinama živi, u Beogradu provodi slobodno vreme i redovno odlazi na roditeljske sastanke svoje ćerke Mine. Ne krije da je lenja i konzervativna, i da veruje u bajke.

Izvor: story.rs

Split, 16. juni 1960. - Brač, 15. august 2000.

- Ona bi za razliku od mene u školu išla okolnim putem samo da ne bi morala da prođe Stradunom i bude primećena - prisetila se Mia.Nakon što je odličnim uspehom završila osnovnu školu, četrnaestogodišnja Ena otišla je u Dubrovnik gde je upisala gimnaziju. Boravila je u učeničkom domu, a posle tri godine sobu je delila s Mijom. U pubertetu se Ena ponašala kao buntovnica, bila je nemirnog duha, u njoj su se probudili prkos i inat zbog čega su pred kraj školovanja i ona i sestra bile izbačene iz doma i morale su da život nastave kao podstanari. Ena je već tada pokazivala umetnički talenat, a među vršnjacima je bila poznata po recitovanju. Čim je krenula u srednju školu upisala se u studentsko pozorište Lero. Njena karijera počela je slučajno kada ju je 1978. u jednoj predstavi primetio reditelj Lordan Zafranović i kao maturantkinji joj ponudio ulogu u filmu Okupacija u 26 slika.  Da je gluma nije baš mnogo zanimala, pokazala je upisivanjem Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kada se doselila u glavni grad Hrvatske, živela je zajedno sa sestrom i Alkom Vuicom u iznajmljenom stanu. U tom periodu reditelj Ljubiša Ristić sreo ju je u kafiću i predložio joj da zaigra u njegovom filmu Ivan Goran Kovačić gde je glavnu ulogu tumačio Rade Šerbedžija. Čak ni to je nije dovoljno zainteresovalo za glumu, ali je poklekla pred Radetovim nagovorima da ne zapostavlja svoj talenat već da upiše Akademiju dramskih umetnosti. Tokom studija, budućoj glumačkoj zvezdi je odlično krenulo. Dobijala je velike uloge u filmovima, a istovremeno je snimala i visokobudžetne serije.

Status zvezde dobila je nakon role u Zafranovićevom Padu Italije, a prizori u kojem neukrotive plave kose izlazi iz mora naglasili su njenu lepotu zbog čega je postala seks simbol i bila na naslovnim stranama novina. Iako uverena da će karijeru izgraditi na filmu, posle diplomiranja 1983. posvetila se pozorištu, a u zagrebačkom HNK provela je 16 godina, sve do smrti. Jedna od njoj najdražih uloga bila je rola baronice Castelli, Krležine heroine u pozorištu, ali i u filmu Antuna Vrdoljaka. Kada je 1988. nagrađena Zlatnom arenom za najbolju epizodnu ulogu, Ena je priznanje odbila jer je baronicu smatrala glavnim likom. Ipak Zlatnu arenu je dobila devet godina kasnije za ulogu u filmu Treća žena. Ena je bila svesna svoje lepote, ali se njome oprezno služila. Imala je malo prijatelja među kojima se ističu reditelj Jakov Sedlar i gumica Ankica Dobrić koju je upoznala na fakultetu. Eni bliski prijatelji često su je upoređivali sa bodljikavim ježom, imala je gard i nikome nije dopuštala da dopre do nje. Verovatno zbog toga o njenom ljubavnom životu ništa se nije znalo. Patila je od straha od letenja, a kada je prvi put trebalo da uđe u avion na let koji je trajao 12 sati, nije mogla da prestane da plače. Zato je potražila savet psihologa i uspešno se izlečila. Nije volela politiku, a tokom rata je govorila: Kakvi smo mi divljaci, zar ne možemo u miru da se raziđemo. Devedesetih je bila na vrhuncu slave, ali je i dalje bila usamljena. Volela je dugo da spava, gotovo nikada nije sedela po kafićima, a svu svoju pažnju posvećivala je mačku Leu. Šok od koga se godinama oporavljala dogodio se 5. juna 1996. kada je napravila saobraćajni prekršaj i izazvala udes u kojem je smrtno stradao biciklista. Navodno je vozio tri puta većom brzinom od dozvoljene, ali se ni glumica nije pridržavala propisa.

- Ova nesreća mi je promenila život, i mada se ne osećam krivom saosećam se sa stradalim - rekla je Ena koja je bila osuđena na osam meseci zatvora i tri godine uslovno, ali je na kraju presuđeno da kaznu odsluži uslovno.Iako više ništa nije bilo isto, Eni je podršku pružao Josip Radeljak, inženjer elektrotehnike i bogati biznismen iz Splita, njena fatalna ljubav koga je upoznala krajem osamdesetih godina prošlog veka. U tom periodu Radeljak je bio u dvadeset i tri godine dugom braku sa glumicom Bebom Lončar koja mu je podarila sina Lea. Njih dvoje su deceniju i po pokušavali da osete čari roditeljstva, ali je zvezda filama Ljubav i moda koji je snimljen u godini kada je Ena Begović rođena, stalno imala spontane pobačaje. Na kraju je, nakon što je čitavih devet meseci bila prikovana za krevet, rodila sina, a po njegovom dolasku na svet odlučila je da stavi tačku na karijeru i ostane upamćena kao prva jugoslovenska glumica koja je pokorila Evropu i kao prvi pravi seks simbol. Kada je dečačić napunio pet godina počele su nevolje. Tačnije, brak je zapao u krizu jer je Josip upoznao Enu kojom je bio očaran. Novinari su za njihovu vezu saznali mnogo kasnije nego što je počela, a isto važi i za njegovu bivšu suprugu za koju mnogi tvrde kako je zaslužna za njegov poslovni prosperitet. Usledila je afera koja je potresla region. Naime, čuvena Beba udala se za Josipa dok je on bio nepoznati mladića koga je srela i zavolela na jadranskom primorju. Venčali su se i on ju je pratio u Italiju gde je ona gradila uspešnu karijeru i uživala u statusu zvezde, a on je sklapao poznanstva uz pomoć kojih je izgradio bogatstvo. Nakon razvoda Beba se, kako se šuška, bez ikakvih materijalnih sredstava vratila u Beograd gde i danas živi, dok je on, pod parolom kako Lončareva ima problem sa alkoholom zbog čega je navodno dve godine provela u ustanovi za odvikavanje od poroka, dobio potpuno starateljstvo nad sinom. Iako je sve ovo na nivou čaršijskih priča, istina je kako je Beba godinama ćutala o bivšem braku. Radeljak je navodno obećao da će, ukoliko se Beba bude držala dogovora i ukoliko bude ćutala, kad im naslednik bude punoletan, njemu prepisati kompletnu imovinu, a razbaštiniće ga ukoliko njegova prva supruga iznese podatke o njihovom braku i razlazu. Beba zaista nikada nije progovorila, sin je na svoj osamnaesti rođendan postao naslednik imperije nekretnina u brojnim evropskim gradovima, a Radeljak je uplovio u novu vezu. Ena i on su svoju ljubav blagoslovili venčanjem u svom zagrebačkom domu na Cvetnom trgu, u junu 2000. godine. Ena je već tada je bila u poodmakloj trudnoći, a ćerku Lanu rodila je 1. jula 2000. Tokom trudnoće govorila je koliko je srećna jer joj je u životu bilo najvažnije da postane majka. I ona je kao i Beba rodila u trideset i devetoj godini, a ni njoj kao i Bebi ništa nije bilo isto nakon dolaska deteta na svet. Nažalost, u ulozi majke Ena je uživala svega četrdeset pet dana. Kobnog 15. avgusta 2000. glumica je sa suprugom, ćerkom, majkom i posinkom Leom boravila u vili na Braču, a kada se sa ostalim članovima svoje porodice uputila u posetu prijateljici Stipici Kalođeri, nije ni slutila da će to biti njeno poslednje putovanje. U mestu Splitska, Leo je rešio da volan prepusti ocu. Zaustavio je Grand Cherokee na uzbrdici, a kada su iz njega pokušale da izađu Ena i Tereza sa Lanom, navodno su otkazale kočnice i auto se prevrnuo u provaliju. Nije joj bilo spasa - život velike glumice ugasio se u sekundi. Suđenje za nesreću razvuklo se sve do 2007. kada je Županijski sud u Splitu Lea Radeljaka oslobodio krivice. Razlog za nesreću pronađen je u fabričkoj greški automobila, zbog čega je kompletna linija povučena iz prodaje.

Izvor: story.rs

Emir Kusturica je tražio na FDU mladu studentkinju glume za ulogu u njegovom debitantskom celovečernjem filmu “Sjećaš li se Doli Bel”. Sve ostalo je legenda.

Ispovest Ljiljane Blagojević

Poreklo moje familije seže sve do Hercegovine, gde su Blagojevići živeli još u 19. veku. Migracije su ih dovele u Semberiju u okolinu Bijeljine, odakle su moji roditelji krenuli za boljim životom u Zemun. Vlado i Spasenija se nisu poznavali u zavičaju, ali zato su se u Zemunu zavoleli.

Tako je Zemun postao moj zavičaj koji nisam napuštala sve dosad. Mama se brzo odlučila za razvod, pa sam veliki deo detinjstva provela kod ujaka u Semberiji. Spasenija je radila i novčano pomagala braću i sestre. Imala sam tetku stariju od mene tek devet godina. Bila mi je i najbolja drugarica. Uživala sam u slobodi deteta na seoskom imanju. Nije bilo eksera u dvorištu naše kuće na koji nisam nagazila.

 Ujaci su me na smenu vodili kod lekara jer sam stalno primala tetanus. Jednom me je neuzdrž doveo do rupe sa vodom u kojoj se nekada gasio kreč. Htela sam da lovim žabe koje su iskakale iz te rupe, ali mi se majica zakačila za ekser u momentu kada sam nameravala da skočim u nju. Ujaci su bili pred nervnim slomom kada su me pronašli.Nikome nisam govorila o mom životnom preokretu. Odlučila sam da tajno polažem prijemni na FDU u Beogradu. Kada su me primili, plakala sam na povratku kući od sreće i zebnje. Spaseniji sam kazala da se udajem, na šta je ona zanemela i sela i tek kasnije joj priznala da sam se šalila i da sam “samo” upisala glumu.

Bila je to dobra taktika jer su joj studije umesto udaje zvučale kao cvrkut ptica. Nije mi bilo svejedno jer počinjem ispočetka, ali sam bar bila sigurna šta hoću od budućnosti.

Brinulo me je što će Spasenija morati iznova da finansira moje studije, ali već na trećoj godini sam počela da dobijam uloge i da zarađujem. Spasenija me je vaspitanjem obavezala na apsolutno međusobno poverenje.

Trudila se da svoja obećanja ispunjava, i zbog toga je nikada nisam lagala. Imala je hrabrosti da me pusti na more sa drugaricom pre mog šesnaestog rođendana. Išle smo vozom u mesto Tijesno kod Šibenika sa novcem dovoljnim za dve nedelje letovanja. 

Bili su to divni dani moje mladosti. Momenti fatalnih mladalačkih zaljubljivanja, uživanja u dobrom društvu uz malo vina i gitaru na rivi do svitanja. Umešnim manevrisanjem sa parama drugarica i ja smo ostajale cele tri nedelje na moru. Ređe smo klopale, ali smo nekoliko dana duže uživale u letnjim romansama. 

Dogodilo se da neka moja simpatija krene za mnom na more iz Zemuna. Bila sam mnogo besna jer sam Spaseniji kazala da idem sa drugaricama na more, a s njom nije bilo zafrkancije.

Emir Kusturica je tražio na FDU mladu studentkinju glume za ulogu u njegovom debitantskom celovečernjem filmu “Sjećaš li se Doli Bel”. Došla sam na audiciju sa ispletenim kikicama i dokolenicama. Bilo me je sramota kada sam videla kako me Emir s čuđenjem gleda. On je otišao svojim poslom, a ja na more sa društvom. U neki kamp pod šator.

Posle nekoliko dana, u taj kamp je stigao telegram od produkcije u kojem je pisalo da sam dobila ulogu u filmu Emira Kusturice. Sela sam u avion do Beograda, pa do Sarajeva, potpisala ugovor i vratila se na more da izjednačim boju kože na mestima gde je bio kupaći. Već sam imala finalnu verziju scerija u rukama.

Na snimanju sam gledala kako Emir sa Slobodanom Aligrudićem u pauzama filma igra fudbal kao finale svetskog prvenstva. Pavle Vuisić me je učio kako da čujem ono što igram u filmu. Otkrio mi je tajnu glumačkog zanata da “ako valja ton... onda valja i slika”. Posle sam mu iz Venecije donela špil karata veličine nekoliko milimetara. Obradovao se kao dete. 

“Boško Buha” je bio prvi film u čijem snimanju sam učestvovala. Pošto su tada filmovi o događajima iz Drugog svetskog rata bili državni projekti, svi su se trudili da što vernije snime napore i patnje pripadnika partizanskog pokreta. Razvukli su nam kanap preko nabujale reke i poslali nas na drugu obalu. 

Jahala sam konja u toj sceni, ali konopac nije izdržao i voda nas je bukvalno odnela. Moj život je iz tih brzaka bukvalno isčupao jedan od statista. Producent je zaustavio snimanje, ali snimatelj nije ugasio kameru. Zabeležio je našu realnu borbu za život. Ta scena nije ušla u film.

Emir Kusturica je apsolutna zvezda na Filmskom festivalu u Kanu. Kada sam zakoračila na crveni tepih zajedno s njim pre projekcije filma “Zavet”, Šeron Stoun i Naomi Kembel su poletele prema njemu kao zacopane tinejdžerke. Šeron Stoun je jednako lepa kao i na filmu, a Naomi nigde ne kreće bez gomile telohranitelja.

Na koktelu posle prikazivanja filma videla sam ogromnu želju u njenim očima da dobije ulogu u nekom Emirovom filmu. Shvatila sam tada koliko sam zapravo privilegovana glumica.

Od kada je u moj život došla unuka Miona, shvatila sam da je uloga bake da pruži bezuslovnu ljubav i da gnjavi i mazi svoju unučicu svaki dan. Biti baka je fenomenalna pozicija jer ja sada volim Mionu, a ima roditelje da je vaspitavaju. Mogu da je razmazim. Srećna sam što je Kalina doživela majčinstvo. Lako će se ona vratiti na scenu.

-Crtice-

Pesma “Za Ljiljanu”

Psihološki nisam bila spremna za ogromnu popularnost koja me je zadesila posle glavne uloge u televizijskom formatu “Doktorka sa sela”. Jelica Zupanc sa Televizije Beograd nije više mogla da trpi raspravu između pisca i reditelja serije o dodeli glavne uloge, pa me je pozvala i kazala mi: “Ti si doktorka sa sela”. Svi su me “poznavali”. Događalo se da mi ljudi na ulici traže neki lek jer sam “doktorka”. Na snimanju serije legendarni Toma Zdravković mi je prišao i kazao da sam simpatična. Toma je pravio muziku za seriju. Bila sam gotovo klinka. Samo je rekao da će mi napisati pesmu i to je bilo sve. Bez ikakve romanse, udvaranja... Kad god uđem u neku kafanu, orkestar počne da svira “Za Ljiljanu”

Umalo hemičarka

Tri godine sam pohađala časove glume u dramskom studiju čuvenog Bate Miladinovića kada mi je nastavnica hemije i biologije u sedmom razredu kazala: “Kakve divne oči imaš Ljljana, šteta što ničemu ne služe”. Bio je to veliki motiv da kod nje zaslužim peticu ko vrata. Tako je hemija postala moj omiljeni predmet jer sam shvatila da i dva ljudska bića prozvode hemiju koja može da oplemeni sve u njihovoj okolini, ali i da izazove eksploziju. Zato sam počela da je studiram posle mature u gimnaziji. Dve godine sam redovno davala ispite i spremala se za inženjerski poziv sve dok se na jednom putovanju po Nemačkoj sa nekim amaterskom pozorišnom trupom nisam našla u ogromnim halama neke fabrike piva. Nisam sebe mogla da zamislim kako radni vek provodim u skafanderu i gumenim čizmama, pa sam od hemije odustala

Tekst preuzet sa www.blic.rs