Jedina pripadnica slabijeg spola među talijanskim filmskim zvijezdama šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, simbol evolucije ženske figure ondašnjeg društva, tokom četrdesetogodišnje karijere snimila je preko 50 filmova. Bila je špijunka, srednjovjekovna mladenka, djevojka s pištoljem, ekscentrična supruga... Obožavana glumica, koja u životu nikada nije bila diva u pravom smislu te riječi, odavno se zbog Alzheimerove bolesti povukla u osamu, a trećeg novembra 2012  proslavila je 80. rođendan.

Pravog imena Maria Luisa Ceciarelli, Monica Vitti rođena je u Rimu 1931. godine. U tradicionalnoj talijanskoj porodici, koju su činili otac, majka i dva brata, bila je djevojčica željna pažnje od koje se očekivalo “ženstveno” ponašanje, inače je znala dobiti po glavi. Jednog dana, kada joj je bilo 14, odlučila je da to mora prestati: “Život bi išao dalje, ali ja ga ne bih takvog živjela. Bila je to moja pobuna, moja jedina mogućnost, moja mala revolucija koja je sve promijenila.” Kada je odlučila da će biti glumica, majka joj je rekla: “Prašina sa scene pogubno djeluje na dušu i tijelo, nagriza ih do uništenja.” Bilo je prekasno. Monica je odlučila kojim putem krenuti i ništa je nije moglo zaustaviti. Utirala je svoj put, malo-pomalo, strpljivo i uporno, radeći stvari koje su joj branili: pisala je, glumila pred ogledalom i odlazila na izložbe. Majka joj je stalno prigovarala i govorila: “Kakve ti imaš veze s glumom, sa slikama i slikarima”, a što je to više činila, to je Monica bila upornija i odlučnija. Tako se desilo da je Monica, noseći uvijek u srcu djetinjstvo prevedeno na Siciliji, teške godine poslije Drugog svjetskog rata, kao i nikad preboljenu majčinu smrt, postala jedna od prvih filmskih zvijezda.

PREOKRET
Imala je 14 kada je debitirala u predstavi Neprijateljica Darija Niccodemija, glumeći 45-godišnju ženu koja je u ratu izgubila sina. Godine 1953. završila je Umjetničku akademiju Silvio D’Amico, te neko vrijeme glumila u pozorištu, a 1956. bila je Ofelija u Hamletu Riccarda Bacchelija. Nakon nekoliko epizodnih uloga u komičnim filmovima, primijetio ju je reditelj Michelangelo Antonioni i tada u njenom privatnom i profesionalnom životu dolazi do drastičnog preokreta. Povremeno je radila na sinhroniziranju filmova, te se njen karakterističan promukao glas može čuti u Pasolinijevom filmu Accattone i Antonionijevom Vrisku. Tokom sedamdesetih bila je protagonistica mnogih talijanskih komedija, ali su je angažirali i “ozbiljni“ reditelji, kao što je Luis Bunuel u Fantomu slobode. Okušala se i kao rediteljica, te je 1990. snimila film Scandalo segreto, u kojem je glumila i za koji je napisala scenarij, te kao spisateljica. Godine 1993. izdala je autobiografiju Sette sottane (Sedam podsuknji), nakon koje je uslijedio i roman Il letto è una rosa (Krevet je jedna ruža). “ Pisanje je apsolutna sloboda. Prazan papir i olovka pomogli su mi da otkrijem mir, tišinu i sreću.”

IZ DRAME U KOMEDIJU
Romantičarka, sanjalica, uvijek puna oduševljenja, sklona ironičnim opaskama, Monica Vitti nedvojbena je protagonistica talijanske komedije. U mladosti depresivna, neshvaćena, čeznutljiva i rafinirana, bila je muza reditelja Michelangela Antonionija, kao i obožavana životna partnerica. Šezdesetih su, prema mišljenju filmskih kritičara, zajedno uspjeli “obnoviti filmsku dramaturgiju”, crno-bijelim ostvarenjima Avantura, Noć i Eklipsa, te prvim Antonionijevim filmom u boji Crvena pustinja. Iako je u njegovim filmovima imala dramatične uloge, interpretirala misteriozne i ćudljive tipove nekog drugog vremena, privatno je bila zabavna, uvijek raspoložena i imala je smisla za humor, što je vjerovatno uticalo na odluku da se okrene komedijama.

Nevjerovatnom lakoćom i potpuno prirodno zakoračila je iz drame u komediju, dočaravajući likove uz pomoć fantastične ironije, uspijevajući ih s velikog ekrana projektirati u stvarni svijet, gdje su postali svojevrstan model ponašanja koji su talijanske žene počele slijediti. I to tadašnje inertne žene, uljuljkane pravilima provincijske sredine, konzervativnog društva u kojem je muškarac imao posebno mjesto. “Kada sam otkrila da nasmijavam ljude bilo je kao kada iznenada saznate da ste kraljeva kćerka. Tajna mog uspjeha u komediji je u tome što sam sam se uspjela osloboditi tuge, nemira i životne melanholije.”

Tokom godina njena figura se zaoblila, a neobično lice, skoro nordijske ljepote, i prodoran pogled postali su nježniji i manje hladni. Promukao glas i način smijanja gurnuli su u drugi plan prelijepe, duge noge, te je Monica Vitti postala kao bilo koji od likova iz komedija u kojima je glumila – ironična i smiješna. Nije slučajno što su tih godina u talijanskim filmskim dramama glumile strankinje, Charlotte Rampling, Catherine Deneuve, Maria Schneider, dok je komedijom vladala Monica. Talijanska komedija imala je svoju Vittijevu: sviđala se ženama koje su se s njom identificirale, dok su muškarci žudjeli za stranim glumicama.

Sa Alainom Delonom u "Pomračini"

PRIJATELJI I LJUBAVNICI
Prilikom prvog susreta, 1957. godine, Michelangelo Antonioni bio je oduševljen njenom pojavom i to nije krio. Rodila se intenzivna privlačnost, iako je naglas izgovorio jedino kako Monica “ima lijep vrat”. “Gledao me i slušao s ogromnim zanimanjem, što mi se nikada ranije nije desilo. Postavljao mi je bezbroj pitanja i ja sam se zabavljala odgovarajući mu. Bilo mi je jasno da je zadivljen. Ponosna sam što sam glumila u njegovim filmovima. Dotad sam bila nesigurna, nisam se smatrala lijepom, uvijek mi se činilo da sam premršava, previsoka, da mi je kosa presvijetla, da imam previše pjega, da imam užasan glas. Zbog načina na koji me gledao, zbog njegove vjere u mene, postala sam snažna”, prisjećala se Antonionijeva muza početaka njihovog druženja. Njihov odnos je bio izuzetno važan za oboje jer je Monica bila u stanju savršeno interpretirati osjećaje onako kako je on želio, a Antonioni je bio najbolji reditelj s kojim je radila. Mlada glumica na pragu tridesetih i poznat, lijep, elegantan i strog, skoro pedesetogodišnji reditelj veoma su se voljeli, a nagrade, čestitke, trijumfi u rodnoj zemlji i van nje obilježili su njihov zajednički rad. Skoro da su živjeli zajedno, u dva stana, jedan iznad drugog, spojena unutrašnjim stepenicama, i to običnim životom, bez ikakvih skandala i tračeva, ali sa sveprisutnom nervozom koja je vremenom prerasla u dosadu i završilo se razlazom.

Uvijek uzdržana kada je privatni život u pitanju, rijetko je govorila o odnosu s Antonionijem koji je trajao cijelu deceniju. “Koliko i da li on meni išta duguje, ne znam, nikada se to nisam pitala i ne želim niti znati”, izjavila je kratko Monica godinama nakon njihovog razlaza. Poslije slavnog reditelja, bila je u vezi s direktorom fotografije Carlom Di Palmom, a 2000. udala se za 16 godina mlađeg scenskog fotografa Roberta Russoa. Učinili su to na diskretnoj zabavi poslije 27 godina zajedničkog života, a upoznali su se 1983. na snimanju filma Flert, koji je Russo režirao. “Roberto i ja smo prijatelji, brat i sestra, ljubavnici, protivnici... Pažljiv je, nježan, inteligentan i pronicljiv, iz samo jednog mog pogleda ili pokreta zna šta mislim”, opisivala je Monica u jednom od posljednjih intervjua krajem devedesetih supruga i zaštitnika, koji je njeno jedino društvo otkad se prije 15 godina povukla u samoću zbog Alzheimerove bolesti.

Monica Vitti nije bila samo filmska zvijezda koju su širom svijeta dočekivali aplauzi, bila je i svojevrstan simbol oslobođenja talijanskih žena, simbol neovisnosti. Njen život bio je pun strasti, ispunjen velikim ljubavima, kao i teškim razočarenjima koje je skrivala u dnu duše: “Oduvijek sam naporno radila, cijelog života, bila sam stroga prema samoj sebi, iskrena i poštena prema drugima... Nasmijavala sam ljude oko sebe, čime se veoma ponosim. Vjerovatno sam griješila u životu i donijela mnoge pogrešne odluke, ali zar nismo svi?”

Izvor: Gracia

Brigitte Bardot

Eksplozivnom seksualnošću, liberalnim ponašanjem i odbijanjem konvencionalnog, francuska kultna plavuša, Brigitte Bardot, pokrenula je revoluciju u modi, kinematografiji i poimanju žene. Prva je glumica s neengleskog govornog područja koja je stekla planetarnu slavu, a danas se, skoro četrdeset godina van holivudskog glamura, bori za zaštitu životinja.

U pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća nije postojala poznatija i skandaloznija glumica od prelijepe seksepilne mačkice, francuske glumice Brigitte Bardot (76). Kultna plavuša, prva strankinja koja se proslavila na američkom tlu, učinila je više za francusku međunarodnu trgovinu nego cijela automobilistička industrija te zemlje. Neprevaziđena seks-bomba, utjelovljenje prirodne i nevine seksualnosti, koja je prethodila seksualnoj revoluciji 60-ih, javno je odbacila katoličke principe, koje je naslijedila od roditelja, i rekla: "Bolje je biti nevjeran nego vjeran protiv svoje volje." Varala je supruge i momke, bila jedna od prvih žena koje su nosile bikini i među prvima se javno kupala u toplesu, a nakon što se, veoma rano, povukla iz filmske industrije kako bi se potpuno posvetila zaštiti životinja, nije prestala šokirati javnost kontroverznim izjavama.

PRVA LOLITA Kada se pojavila u javnosti, na naslovnoj strani magazina Elle, pin-up djevojka Brigitte Bardot, kćerka inžinjera Louisa Bardota i Anne-Marie Mucel, rođena 28. septembra 1934. u Parizu, jedva da je imala 16 godina. U ružičastoj haljini, s kratkom kosom boje lješnjaka i veličanstvenim držanjem plesačice, Bardot, koja je kao dijete nosila naočale i aparatić za zube, po prvi put u historiji mode utjelovila je jeune fille. Prije nje tinejdžerice nisu krasile naslovne strane, a u javnosti mogle su se vidjeti slike ili slatkih djevojčica ili starijih udatih žena. Ona je bila prva lolita, mlada i seksepilna djevojka, mamac za starije muškarce i prijetnja moralnim principima. U svijet mode upala je zahvaljujući majčinim poznanstvima i upornošću. Majka je Brigitte i njenu četiri godina mlađu sestru Marie-Jean vodila na časove plesa. Sestra je odustala kako bi se posvetila školi, ali se Brigitte, koja je počela plesati s pet, odlučno koncentrirala na karijeru balerine, pohađala je časove u Visokom nacionalnom konzervatoriju za muziku i ples u Parizu i znala je da svijet mora postati njen.

LJEPOTA, A NE TALENT Ljepotica s naslovne strane Ellea privukla je pažnju sada pokojnog francuskog scenariste i reditelja Rogera Vadima, rođenog 1928., koji je pokazao sliku svom tadašnjem šefu, reditelju Marcu Allegretu, kako bi joj ponudili ulogu u filmu Les Lauriers Sont Coupes. Iako nikada nije snimljen, plesačici i modelu otvorio se put u svijet filmske industrije: debitirala je 1952. u komediji Crazy for Love, nakon čega su uslijedile mnogobrojne manje uloge te prva glavna u filmu The Light Across the Street (1955.). Glumila je zavodljive plavušice, a ispred talenta stajali su nesvakidašnja ljepota i seksepilnost, koji su ostavljali muškarce bez daha, a žene u želji da budu poput nje. Brigittine fotografije u novinama, na kojima je obilazila festivale s rediteljem Rogerom Vadimom, koji joj je postao suprug i bio odlučan da svijetu pokaže svoje blago, obišle su svijet, a vijest da se željela ubiti jer religiozni roditelji nisu odobravali brak, zaintrigirala je javnost. Tri sedmice nakon pokušaja samoubistva i obećanja da će to ponovo učiniti ukoliko joj roditelji ne dozvole da se uda za Vadima, Brigitte je s 18 godina stala pred oltar, što će učiniti još nekoliko puta kasnije. To je i bio šablon po kojem je gradila slavu - ljepota, seks i skandali.

I BOG STVORI ŽENU Fascinacija Brigittinim likom, koja je započela 1953. zbog prvog američkog ostvarenja u kojem se pojavljuje s glumcem Kirkom Douglasom - Act of Love, vrhunac je doživjela kultnom i neprevaziđenom erotskom dramom I Bog stvori ženu (1956.), koja je i danas jedan od najgledaniji filmova u Americi svih vremena. Film je šokirao Ameriku i Evropu, menadžeri kina su hapšeni zbog njega, a Brigittu je proslavio kao prvu osobu s neengleskog govornog područja koja je dostigla američke talente i time zapečatila uspjeh francuske kinematografije. Uloga nemoralne Juliette, žene nezasitog seksualnog apetita, koja osvaja muškarce, stvorila je svojevrsnu revoluciju, a seksi scene, poput one u kojoj Brigitte pleše bosonoga, raspuštene kose i znojave kože, postale su odlučujući momenati u historiji kinematografije. Svaki Brigittin film nakon ovog postajao je ultimativni hit i punio kina muškarcima koji do tada nikada nisu vidjeli ženu s takvom eksplozivnom seksualnošću, koja joj je donijela nadimak seksi mačkice.

KULTUROLOŠKI FENOMEN Zbog BB žene su bojile kosu u plavo, oblačile bikini i nosile tzv. "košnica" frizure, a mladići patili i, poput Boba Dylana, posvećivali joj pjesme. Ali Brigitte nije bila samo prelijepa glumica, već i kulturološki fenomen, koji je privukao mnoge intelektualce da raspravljaju o revoluciji koja se upravo dešavala. U eseju posvećenom Brigitte Bardot pod nazivom Lolitin sindrom, iz 1959., književnica Simone de Beauvoir nazvala ju je "lokomotivom ženske historije" i predstavila kao prvu i najliberalniju ženu Francuske. "Prati svoje sklonosti. Jede kada je gladna i isto tako jednostavo vodi ljubav. Požuda i zadovoljstvo važniji su joj nego pravila i konvencije. Ona nikoga ne kritizira. Radi ono što voli i u tome je problem", napisala je.

PROPALI BRAKOVI Kao što je De Beauvoir predvidjela, Bardot je odbila biti dobra supruga i majka, zaljubljivala se i odljubljivala, četiri puta se udavala, slomila stotine muških srca, varala muževe i obožavala mlađe muškarce, rodila je sina, ali mu nije htjela biti majka. "Odlazim prije nego što me ostave. Ja odlučujem", rekla je ljepotica, koja se nakon petogodišnjeg propalog braka s rediteljem Vadimom, s kojim je i dalje nastavila surađivati, upuštala u burne, kratkotrajne afere: jedna je bila i s glumcem Jean-Louisom Trintignantom, za vrijeme snimanja I Bog stvori ženu, pred suprugovim očima. "Zaista sam mačka preobražena u ženu: predem, grebem, i nekada grizem", izjavila je. U filmu Babette ide u rat (1959.) zbližila se s glumcem Jacquesom Charrierom, za koga se udala iste godine i s njim dobila prvog i jedinog sina, Nicolas-Jacquesa, i šokirala javnost jer je nakon razvoda, koji je uslijedio dvije godine kasnije, dala suprugu skrbništvo. "Nisam stvorena da bih bila majka", izjavila je na zaprepaštenje svih žena. "Ne znam zašto mislim tako, jer obožavam životinje i djecu. Znam da je grozno, ali nisam dovoljno odrasla da bih se brinula o djetetu. Treba mi neko da se brine o meni. Tužna sam što sam rodila to dijete. Kakav će njegov život biti?", rekla je. Ali Bardot nije ništa činila da bi šokirala javnost, ona je bila prva žena koja je imala hrabrosti činiti što voli i pratiti svoje instinkte, koji su često bili mračnog predznaka. Kada je imala 26 godina uzela je pilule za spavanje i presijekla vene, što će učiniti i nekoliko puta kasnije. "Zaista sam željela umrijeti u određenim periodima života. Smrt je bila poput ljubavi, romantičnog bijega. Uzimala sam pilule jer nisam htjela da se bacim s balkona - znam da bi me ljudi slikali kako ležim mrtva dolje", rekla je. "Izvana si zvijezda. Ali u stvarnosti, potpuno si sam, sumnjaš u sve. Iskusiti ovu samoću duše najteža je stvar na svijetu."

BORBA ZA PRAVA ŽIVOTINJA Kada se povukla 1973. iz svijeta glume, imala je samo 39 godina i više od 50 snimljenih filmova. Svoj potez objasnila je kao način da se izvuče elegantno i obilježila ga slikajući se gola za talijanski Playboy, za 40. rođendan. Povukla se u voljeni Saint-Tropez kako bi se posvetila životinjama i bosonogom i laganom mediteranskom životu, te je osnovala Fondaciju Brigitte Bardot. Dom bi napuštala samo kako bi se borila za prava životinja, javno kritizirajući one koji ih ne poštivaju, poput glumice Sophie Loren, francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i američke političarke Sarah Palin. "Životinje me nikada nisu izdale. One su lak plijen, kao što sam ja bila tokom karijere, tako da osjećamo isto", rekla je. "Ljepotu i mladost dala sam muškarcima. Pamet i iskustvo dat ću životinjama." Pisala je peticije mnogobrojnim vladama, a od Vlade Bosne i Hercegovine je tražila da pusti na slobodu dva medvjeda koji su bili zatočeni u Gornjem Vakufu i transportira ih u Njemačku.

RASISTIČKE IZJAVE Iako skandalozna, BB ostala je dosljedna i iskrena. Nikada se nije podvrgnula kozmetičkoj hirurgiji i uvijek je govorila ono što misli, a njeni prijatelji su tvrdili da je veoma velikodušna osoba. Kada je 1983. godine otkrila rak dojke, odbila je liječenje jer je vjerovala da je to njena sudbina. Bilo je potrebno ubjeđivanje prijateljice, francuske glumice Marine Vlady, da sebi spasi život. "Tužno je ostariti, ali je lijepo sazrijeti", rekla je. Njena borba za prava životinja donijela joj je neprijatelje, jer je šokirala javnost rasističkim izjavama usmjerenim protiv muslimanske tradicije klanja kurbana za Bajram. Bori se za uvođenje zakonske odluke koja će osigurati da se životinje omame prije klanja, a do sada je pet puta novčano kažnjena za poticanje rasne mržnje. U knjizi A Cry in Silence izrazila je zabrinutost zbog infiltracije islamskih ekstremista u Francuskoj. "Nikada nisam svjesno htjela nekoga povrijediti. To nije u mom karakteru", izvinila se na sudu. Ekološka stranka u Francuskoj zamolila je Brigitte, koja je već 19 godina u braku s bogatim industrijalcem i bivšim desničarem Bernardom d'Ormaleom, da je predstavlja na predsjedničkim izborima 2012. Jedna od posljednjih živih ikona 20. stoljeća vodi i drugu borbu - nastoji spriječiti redatelja Kylea Newmana da snimi film o njoj. "Film o mom životu? To je smiješno, niko to ne bi mogao vjerno odglumiti!"

Izvor: Gracia

Elizabeth Taylor

(Hampstead, London, 27. veljače 1932 - Los Angeles, 23. ožujka 2011.)

Mode prolaze, ruše se mitovi, ali o njoj se i dalje govori. Elizabeth Taylor se sjećamo zbog njenog emotivnog i eklektičnog glumačkog stila, koji joj je omogućio interpretiranje potpuno suprotnih likova. Pritom je uvijek ostajala vjerna ulozi istinske dive. Imala je uznemirujući i tajanstven život, za kojeg je nedovoljno reći samo – buran: obilježen prevelikim brojem

muževa i brakova, ovisnostima, bulimijom, bolestima, bizarnostima i kapricima. Posljednja filmska diva, prelijepa glumica ljubičastih očiju – “najljepša žena na svijetu”

                                                                                                                    NEUNIŠTIVA LIZ Elizabeth Taylor je u Las Vegasu 27. februara 2007. godine priredila sjajnu rođendansku zabavu, na kojoj se pojavila i njena kolegica i vršnjakinja Debbie Reynolds. U novembru 2004. zvanično je objavila kako boluje od teškog srčanog oboljenja. Odmalena je imala zdravstvenih problema, više puta s kičmom, preživjela je operaciju tumora na mozgu, rak kože, meningitis i teške upale pluća, dvaput je doživjela kliničku smrt. Dešavalo se da je zbog lošeg zdravstvenog stanja često živjela povučeno, izbjegavajući pojavljivanje u javnosti. Tako se u aprilu prošle godine proširila vijest da je u kritičnom stanju, što je demantirao njen menadžer Dick Guttman, mada se Liz uglavnom kreće u invalidskim kolicima. U intervjuu za magazin W izjavila je kako je sa Burtonom i Toddom bila najsretnija, ali je sada sasvim zadovoljna u društvu svog psa po imenu Daisy, od kojeg se nikada ne odvaja.

RUŽNO PAČE Elizabeth Rosemond Taylor rođena je u Londonu 27. februara 1932. godine. Majka Sara bavila se glumom i pisanjem za pozorište, a otac Francis je bio galerist i antikvar, te najčešće putovao svijetom tražeći vrijedne predmete za kolekciju bogatog strica iz Amerike. Njeno rođenje bilo je prava trauma za majku: bila je sitna beba, pretjerano dlakava i danima nije mogla otvoriti oči. Ljekar je obavijestio roditelje da je tokom poroda došlo do povrede kičme, te da su moguće komplikacije kada odraste. Sa tri godine je bila zdepasta, nespretna i neproporcionalno građena, te je majka odlučila upisati malu Liz u školu plesa. Razvila se u lijepu, smjelu, talentiranu i izuzetno upornu djevojčicu. Porodični prijatelj je roditelje savjetovao da Liz upišu i u školu glume. Taylori su živjeli u Londonu do njene sedme godine, te su se 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, vratili u Ameriku, u Pasadenu, u djedovu kuću. Veoma fotogeničnu Liz otkriva jedan lovac na talente i kao desetogodišnjakinja sklapa svoj prvi ugovor sa studiom Universal, pojavivši se u filmu There’s One Born Every Minute. Film je ocijenjen kao potpun promašaj i jednostavno izbrisan iz njene zvanične biografije, a ugovor nije obnovljen. Na scenu stupa MGM, koji ju je angažirao na sljedećih 20 godina.

 
LESI SE VRAĆA KUĆI Dirljiva i nezaboravna priča Freda Wilcoxa o uzbudljivom povratku psa svojoj maloj vlasnici doživjela je 1945. godine veliki uspjeh u cijelom svijetu. Kada je snimila nastavak Hrabri Lesi već je bila prava zvijezda i zarađivala ogromne honorare, nezamislive za to vrijeme. Kako je imala mnogo obaveza bila je prinuđena napustiti redovnu školu i imala je privatnog učitelja na raspolaganju. Jedna priča kaže kako je, nakon što ju je producent zbog niskog rasta odbio za ulogu u filmu National Velvet, uz vježbe, vitamine i pojačanu ishranu, uspjela porasti osam centimetara za tri mjeseca. U šesnaestoj godini počela je dobivati uloge fatalnih žena, mada su njeni prijatelji tvrdili “da je još uvijek djevojčica koja se igra sjedeći na podu, jede čokoladice i plače zbog loših ocjena”.  

VJERENICA AMERIKE Nakon što je stekla internacionalnu popularnost, njeno se ime, gotovo svakodnevno, pojavljivalo u časopisima pored imena različitih muškaraca. Najčešće su predstavljani kao njeni “trenutni pratioci”, ali ponekad i kao vjerenici. Ali, Liz se upisala u “Klub usamljenih djevojaka” i marinci je nazivaju “vjerenicom Amerike”. Među pravim i izmišljenim ljubavima bila su imena Marshala Thompsona, prvog mladića koji ju je poljubio, Petera Lawforda, koji kasnije postaje član obitelji Kennedy, te Glena Davisa, poznatog sportskog šampiona. Prva oficijelna veza bila je sa milijarderom Williamom D. Pawleyem, koji joj je poklonio vjerenički prsten sa dijamantom od tri i po karata. Kako je William izrazio želju da Liz napusti film, ona mu je odgovorila tako što je raskinula zaruke, zadržala prsten i upustila se u flert prvo sa Howardom Hughesom, zatim sa Roddyjem McDowallom i Vicom Damoneom.

BRAKOVI Conrad Nicholas Hilton, sin vlasnika lanca luksuznih hotela, bio je njen prvi muž. Brak je trajao od maja 1950. do januara naredne godine, završivši se burnim razvodom. Godinama kasnije Liz je priznala kako je nesretno izgubila bebu zbog batina svog prvog supruga. Kada joj je bilo 19 zaljubila se u Stanleya Donena, ali do braka nije došlo zbog protivljenja njene porodice, jer je Donen bio siromašan i razveden. Majka je odlučila preuzeti stvari u svoje ruke i naći joj pogodnog supruga. Tako se Liz 1952. udala za Michela Wildinga, glumca 20 godina starijeg, rodila dvoje djece i razvela nakon četiri godine. U tadašnjoj štampi se moglo pročitati da je Wilding imao težak i neobičan karakter, te da je Liz sama sebi kupila vjerenički prsten – ogroman plavi safir, da su živjeli okruženi velikim brojem kućnih ljubimaca, neprestano bili u dugovima… Producent Mike Todd bio je Elizabethin treći muž, a brak započet sa brilijantom od 30 karata završen je tragičnim padom privatnog aviona i njegovom pogibijom. Kako joj se nimalo nije svidjela uloga neutješne udovice, ubrzo je ukrala muža najboljoj prijateljici Debbie Reynolds, koja joj se potpuno posvetila u tom periodu, pomažući joj da prevaziđe nesretni događaj. Tako se Liz po četvrti put udala za pjevača Eddieja Fishera. Nakon ovog braka, dvaput se udavala za glumca Richarda Burtona, a sedmi brak, sa senatorom Johnom Warnerom, trajao je od 1976. do 1981. godine. Njen posljednji muž, Larry Fortensky, bio je 20 godina mlađi. Brak je trajao kratko jer je, prema njenim riječima, nije dovoljno poštovao i definirao je staricom koja hrče i loše podnosi svoje godine.

ANTONIO I KLEOPATRA Na snimanju filma Kleopatra (za koji je dobila milion dolara) planula je vatrena ljubav sa malo poznatim glumcem Richardom Burtonom, puneći stranice tadašnjih novina. Oboje su bili u brakovima i oboje su se razveli da bi se 1964. ujedinili u zajednički brak. Njihova ljubav i strast trajala je punih deset godina i bila ispunjena strašnim svađama, opijanjima, obostranim uvredama: Liz ga je zvala “prljavom pjandurom”, a on nju “lutkom bez duše” i “gomilom masti”. Ko zna koji razlaz po redu, završio se razvodom 1974. godine. Iako oboje bolesno ljubomorni, još uvijek su se voljeli i nakon godinu dana ponovo vjenčali. Definitivan raskid uslijedio je, ipak, 1976. godine, ali kada je Burton umro 1984., Liz je priznala kako je i njeno srce zakopano zajedno sa njim. Nakon toga se, ipak, udavala još triput i imala još mnogo velikih ljubavi. Godinama nakon razvoda, Burton je dešavanja na setu Kleopatre nazvao “nevjerovatnim skandalom”. Ta epizoda je, međutim, potvrdila Elizabethinu reputaciju fatalne žene, pokrenula filmsku karijeru Debbie Reynolds, a Burtona dovela na sam vrh holivudskog Olimpa. Jedini koji nije imao nikakve koristi i bio potpuno zaboravljen je Eddie Fisher.

NEMILOSRDNE BOLESTI Nakon prvog Oscara 1960. godine za ulogu u filmu Butterfield 8 počeo je mračni period Lizinog života. Veoma se udebljala, zatim jako smršala, bila više puta smještena u bolnicu zbog problema sa kičmom, zatim zbog ovisnosti o alkoholu i različitim drogama, kao i zbog pokušaja samoubistva. U ljeto 1962. oboljela je od teškog oblika meningitisa, zatim od jake upale pluća, zbog koje se morala podvrći traheotomiji. Sedamdesetih je upravo zbog debljine i demotiviranosti dobivala samo manje i beznačajne uloge, a početkom osamdesetih počeli su problemi sa bulimijom. Tada je njena težina iznosila preko 80 kilograma, što je za visinu od 163 centimetra neoprostivo neprivlačno. Otkriven joj je benigni tumor na mozgu. Liz je tada ponovo počela piti i drogirati se, te je otišla na liječenje u Kliniku Betty Ford. Nakon djelimičnog oporavka, podvrgla se nizu plastičnih operacija, potrošivši preko 30.000 dolara, kako bi donekle povratila stari izgled i ljepotu.

 
BIZARNO PRIJATELJSTVO Jedna je od rijetkih, ako ne i jedina osoba koja je izjavila kako je “Michael najnormalnija osoba koju poznaje”. Njihovo neobično prijateljstvo je toliko zaokupilo pažnju javnosti da se pričalo o mogućem “platonskom braku” ove dvije svjetski poznate zvijezde. Michael Jackson ju je oduvijek obožavao i to u tolikoj mjeri da se podvrgao bezbrojnim intervencijama estetskog hirurga kako bi što više ličio na Liz. Zajednička im je ljubav prema korekcijama, tako ih je i Liz imala četrdesetak. Godine 2005. ga je više puta javno branila tokom procesa vođenog u Kaliforniji zbog navodnih optužbi za pedofiliju.

DRAGULJI I PARFEMI Nikada nije tajila svoju veliku strast prema draguljima. Tokom života skupila je zavidnu kolekciju, a dva od njih su među najpoznatijim: Krupp od 33, 19 i Taylor-Barton, u obliku kruške, od 69,42 karata. Oba su, naravno, pokloni njene najveće i nikada prežaljene ljubavi, Richarda Burtona. Svi njeni dijamanti našli su mjesto u knjizi My Love Affair with Jewelry, izdatoj 2002. godine. Elizabeth se prije dvije godine udružila sa Jackom i Montyjem Abramovim iz losanđeleske kuće Mirabelle Luxury Concepts u House of Taylor Jewelry. Kreirala je i lansirala tri parfema: Passion, White Diamonds i Black Pearls, koji su zajedno inkasirali oko 200 miliona dolara.

BORBA PROTIV AIDS-a Poslije smrti bliskog prijatelja, glumca Rocka Hudsona 1985. godine, Liz se posvetila borbi protiv AIDS-a. Povela je neumornu borbu protiv šutnje i predrasuda koje su pratile ovu bolest, što joj je donijelo novu slavu i poštovanje. Jedan je od osnivača američke fondacije amfAR (American Foundation for AIDS Research), a osnovala je i jednu vlastitu fondaciju. Do 1999. godine pomogla je u prikupljanju 50 miliona dolara za borbu protiv te sve raširenije bolesti: “Žalosno je što ljudi umiru zbog side, ali niko ne treba umrijeti zbog vlastitog neznanja.”

Izvor: Gracia

Vedra i uvijek nasmijana plavuša, s frizurom koju su kopirale žene širom svijeta, seks-simbol sedamdesetih, postala je prototip američke ljepote, ali i dio američke pop kulture zbog postera u crvenom kostimu, prodatog u osam miliona primjeraka. Nominirana za šest Zlatnih globusa i tri Emmyja, nije dobila ni jednu od tih nagrada, a obožavatelji vjeruju da je mogla biti mnogo veća zvijezda nego što je bila.

DO POSLJEDNJEG DAHA Najpoznatija od tri Charliejeva anđela, od čije smrti je prošla jedna godina, ostala je zapamćena i po tome što je smrtonosnu bolest, koja ju je transformirala u bezvrijednu plavušu, kako je sebe nazvala, iskoristila da skrene pažnju javnosti na nužnost borbe protiv karcinoma: “Borba protiv karcinoma postala je moj lični rat. Mučnina, bolovi, visoka temperatura, kontinuirano izazivaju moju fizičku snagu i moje mentalno stanje. Poslije godina borbe i dalje ne shvatam zašto moje tijelo ne reagira na terapiju i ne prestajem plakati. Ali ne predajem se, jer kada to učinite, već ste mrtvi”, govorila je, gledajući u kameru.

FILM ZA ODRASLE Farrah Leni Fawcett rođena je drugog februara 1947. godine, u mjestu Corpus Christi, Teksas, kao kćerka naftaša Jamesa Williama Fawcetta i domaćice Pauline Alice. Nakon završene W. B. Ray High School u rodnom mjestu, diplomirala je biologiju na Univerzitetu Teksas u Austinu. Veoma fotogenična i karizmatična još kao djevojčica, ljubav prema glumi otkrila je u srednjoškolskoj dramskoj sekciji, a nakon pobjede na studentskom takmičenju ljepote, 1968. godine odlazi u Los Angeles, uprkos protivljenju roditelja. U Kaliforniji nije dugo čekala na prve angažmane, najprije počinje snimati reklame, zatim epizodne uloge u televizijskim serijama, a veza s glumcem Leejem Majorsom pomaže joj u dobijanju poslova.
Farrah se ne može pohvaliti uspjehom prve veće uloge: film Myra Breckinridge iz 1970. biva pokopan od publike i kritike, a dobiva i oznaku X, te je neslavno počela karijeru u takozvanom filmu za odrasle. To je nije pokolebalo, uporno nastavlja s manjim i većim TV angažmanima. Godine 1973. Farrah se udala za Leeja Majorsa i svom prezimenu dodala njegovo. I dok muž postiže uspjeh s novom TV serijom, Čovjek od šest miliona dolara, Farrah uglavnom prolazi nezapaženo. Situacija se neočekivano mijenja 1976. godine, fotografiranjem za poster: angažirala ju je mala neovisna kompanija Pro Arts Inc., želeći da se Farrah slika u bikiniju, ali je glumica insistirala na jednodijelnom kostimu. Poster, čiji je autor fotograf Bruce McBroom, postaje jedan od najtraženijih, prodat je u osam miliona primjeraka, a Farrah donio  ogromnu popularnost, kao i ulogu u Charliejevim anđelima koja ju je proslavila.

SPOR ZBOG ANĐELA Zvijezda je postala 1976. godine, ulogom detektivke Jill Munroe u akcijskoj TV seriji Charliejevi anđeli, koju je ABC emitirao od 1976. do 1981. godine, u kojoj se pored Farrah glumile Jaclyn Smith i Kate Jackson. Dok su Charliejevi anđeli doživljavali svjetsku slavu, Farrah, koja dobiva People’s Choice Awards 1977., daje sljedeću izjavu: “Na samom početku sam mislila da je za uspjeh zaslužna naša gluma, a tek poslije shvatila sam da je to zbog činjenice da ni jedna od nas tri nije nosila grudnjak.” Iako je zarađivala tada nevjerovatnih 10.000 dolara po epizodi, seriju je napustila odmah poslije prve sezone, na vrhuncu slave, i šokirala američku publiku iznenadnom odlukom. Farrah se, navodno, željela posvetiti filmskoj karijeri i pokazati glumačke sposobnosti, mada postoje napisi o tome da je seriju napustila zbog muževe ljubomore. Njen nagli odlazak razljutio je producenta serije Aarona Spellinga, koji ju je tužio, tražeći nadoknadu od 13 miliona dolara. Postignut je vansudski dogovor, te je Farrah platila manje nego je traženo, obavezala se da će se povremeno pojavljivati u nekim epizodama, a zamijenila ju je Cheryl Ladd.

NOMINACIJE I PLAYBOY Prvi filmovi nakon Charliejevih anđela, Logans Run, Somebody Killed Her Husband i Sunburn dobili su katastrofalne kritike, a najgore je ocijenjena Farrahina gluma. Nakon toga počela je iznenađivati gledatelje i kritičare serijom upečatljivih uloga u filmovima Krevet u plamenu (1984.), Ekstremi (1985.), Nazi Hunter: The Beate Klarsfield Story (1986.), Sirota mala bogatašica (1987.) i Small Sacrifices iz 1989. godine, koje joj donose nominacije za Zlatni globus i Emmy. Devedesetih snima manje kvalitetne filmove, a 1995. iznenađuje poziranjem za Playboy u 48. godini, što je 60-ih i 80-ih uporno odbijala. Nakon toga slijedi period javnih nastupa na kojima se čudno ponašala, što podstiče priče o njenoj psihičkoj nestabilnosti i ovisnosti o alkoholu i drogama, te mnogo negativnog publiciteta. Uprkos tome, Farrah i dalje snima, pojavljuje se u poznatim serijama kao što su Ally McBeal, Spin City, The Guardian…

FARRAH I RYAN Poslije braka s Leejem Majorsom, koji je trajao od 1973. do 1982., Farrah je do kraja života bila s glumcem Ryanom O’Nealom, s kojim je imala sina Redmonda, rođenog 1985. godine. Sin je više puta hapšen zbog posjedovanja narkotika i vožnje pod uticajem droge, a 2008. su otac i sin zajedno uhapšeni nakon što je policija pronašla drogu u njihovoj kući u Malibuu. U januaru ove godine Redmond je opet uhapšen zbog kršenja uslovne kazne i zbog pozitivnog testa na drogu, te je upućen na rehabilitaciju. Uprkos problematičnom načinu života, majka mu je ostavila svo bogatstvo, oko pet miliona dolara, potpuno isključivši Ryana iz testamenta. Farrah i Ryan upoznali su se u vrijeme kada im je karijera krenula silaznom putanjom, a 17 godina duga veza bila je obilježena svađama, rastancima i mirenjima. Tokom jednog od dužih prekida, od sredine 1978. do kraja 1979., Farrah je bila u vezi s producentom Jamesom Orrom, obilježenom svađama, fizičkim obračunima, hapšenjima i optužbama za nasilje. Farrah i Ryan nikada se nisu vjenčali, a odluku o stupanju u brak donijeli su pred sam kraj njenog života: Los Angeles Times od 22. juna 2009. najavio je vjenčanje Farrah Fawcett i Ryana O’Neala, ali je glumica umrla tri dana poslije, u bolnici John’s Health Center u Santa Monici.

SMRT PRED KAMERAMA Kada je 25. juna 2009. umrla, njena smrt prošla je u sjeni iznenadnog odlaska Michaela Jacksona, a sahrana na groblju Westwood Memorial Park u Los Angelesu nije bila spektakularna i medijski praćena, nego organizirana za obitelj i najbliže prijatelje. Farrah Fawcett preminula je nakon dugogodišnje bitke s bolešću koju nije krila. Iako se najprije bunila da joj nedostaje mira i privatnosti, tokom boravka u bolnici, kada su uposlenici novinarima dozvolili da zavire čak i u njen zdravstveni karton, Farrah je iznenada dopustila kamerama da je prate, te je nastao dokumentarni film Farrah’s Story, u kojem govori o mukama kroz koje je prolazila tri godine, o svojoj bolesti, karcinomu debelog crijeva. U filmu, koji je nastajao 18 mjeseci, uz pomoć Farrahine prijateljice i producentice Alane Stewart, prikazano je apsolutno sve, od kliničkih ispitivanja, različitih hirurških intervencija, hemoterapije, brijanja glave, eksperimentalnog tretmana matičnim ćelijama u Njemačkoj, do dirljivih susreta s mužem i sinom. Više od devet miliona ljudi bilo je prikovano za male ekrane kako bi vidjeli patnju, agoniju, mučne i potresne trenutke žene koja se bori zadnjim snagama, iako zna da lijeka nema. Kamere su zabilježile posljednje trenutke glumice Farrah Fawcet, koja je umrla u 63. godini. “Bila je zdrava, u formi i prelijepa, kada se stanje odjednom nepovratno pogoršalo. Posljednje dvije godine sam je volio kao nikad dosad, jer je bila tako hrabra, neustrašiva i osjećao sam ogromno strahopoštovanje”, riječi su njenog životnog partnera Ryana O’Neala.

Smatraju je jednom od najljepših žena na svijetu, a u brojnim časopisima redovno je na samom vrhu liste najseksepilnijih žena zbog neodoljivo zanosnog tijela i savršenog lica

LIJEPA I SRETNA “Ljepota može biti nedostatak ako je želiš iskoristiti kao prednost. Sjećam se da mi je, kada sam počela s glumačkim poslom, neko rekao da budem pažljiva, jer ovakve kao ja ne funkcioniraju na filmu. Vjerovatno je u mom slučaju pogriješio, ali rizik postoji: možeš postati stereotip, biti ona koja posjeduje određene fizičke osobine koje prolaze na televiziji, ali na filmu ne. Ukoliko u to ne vjerujete, trebate mnogo raditi kako se tako nešto ne bi dogodilo. Moje tijelo mi je veoma važno, moje lice, moje ruke, moje noge, moje šake, moje oči, sve. Koristim sve što imam! Ljepota je hendikep ako si glup i ne znaš je iskoristiti. Osjećam se ugodno u svome tijelu, ali ne samo zato što sam lijepa. Poznajem mnogo lijepih ljudi čiji su životi užasni jer su veoma nesigurni u sebe. Ja sam sretna što sam voljena i što imam divnu porodicu.”

MODEL Rođena je 30. septembra 1964. u malom talijanskom mjestu Citta di Castello, u blizini Perugie. Odrastala je obožavajući film i talijanske filmske dive Annu Magnani, Sophiju Loren, Claudiju Cardinale. Nakon mature upisala je pravo, namjeravajući postati advokat, a usput je zarađivala kao model. Nakon dvije godine napušta fakultet, seli u Milano i tamo potpisuje ugovor s modnom agencijom Elite. Uspjeh je bio veoma brz, te je za kratko vrijeme postala najtraženiji talijanski model u svijetu. Bila je veoma odlučna nakon što je shvatila da želi postići mnogo više od karijere top modela. Izbor je pao na film, iako su mnogi modeli prije nje imali problema pri prelasku iz mode pred kamere, kao Naomi Campbell i Cindy Crawford. Monica se nimalo nije bojala, mada je njen veliki početni problem bio razuvjeriti one koji su mislili da jedna lijepa žena ne može istovremeno biti i inteligentna i dobra glumica. Bilo je ponižavajuće, ali odlučila je naporno raditi i pokazati da ima i druge kvalitete sem ljepote.
Nakon što joj se ostvario san iz djetinjstva da bude model, počinje učiti glumu i 1990. debitira u TV filmu Vita coi figli (Život s djecom). Poslije uloga u Draculi (Francis F. Coppola, 1992.) i u nekoliko talijanskih filmova, odlazi u Francusku u potrazi za novim angažmanima. Tamo 1996. glumi u filmu L’appartament, za šta je dobila nagradu Cesar kao nada godine. U tom filmu, kao i u Dobermannu, glumila je zajedno s Vincentom Casselom, budućim mužem. Iako zauzeta snimanjem filmova, Monica nastavlja posuđivati svoj lik reklamama za parfeme, satove, nakit, donje rublje, a s fotografima Richardom Avedonom i Fabriziom Ferrijem realizira i dva kalendara. Njena ljepota nailazi na opća odobravanja kako muškaraca tako i žena. Ona je najljepša. Razočarala je samo Piercea Brosnana koji je nije mogao imati pored sebe u ulozi Bond djevojke.



ULOGE Njenu posebnost prvi su primijetili Dolce & Gabbana i angažirali je za reklamiranje parfema. Kako je reditelj Giuseppe Tornatore radio na snimanju reklame, uzeo je Monicu i za film Malena, 2000. godine. Nakon njega postaje poznata kao glumica u cijelom svijetu, da bi uslijedio čitav niz filmova s veoma različitim ulogama: Kleopatra u Asterixu, ikona u Matrixu, Marija Magdalena u Pasiji, žrtva brutalnog silovanja u filmu Nepovratno... Voli glumiti različite uloge, dosadno joj je uvijek biti seksi žena ili ona čiji je život uništen. Kada bira ulogu, važni su joj scenarij i reditelj, a nikada ne gleda koliko će trajati njeno pojavljivanje na ekranu. Nikada neće odbiti neku ulogu samo zato jer se ne radi o glavnoj ulozi. Sretna je što je dobivala raznovrsne uloge koje se nisu zasnivale isključivo na njenom izgledu. “Mnogi reditelji smatraju da ne možete dobiti ulogu paćenice ako ste lijepi. Sretna sam što sam radila s rediteljima koji su shvatili da mogu i patiti.”

JEZIK I GLAS Iako vjenčani, Monica i Vincent ne žive uvijek zajedno i njihov brak ne može se nazvati klasičnim. Kako bi izbjegli da im život postane dosadan i pretvori se u rutinu, svako živi u svom stanu. Monica najčešće u Londonu, a Vincent u Parizu. Njenom mužu najviše se sviđaju Monikina ženstvenost i nježnost, kao i njen topao i mazni glas, za koji kaže da mu se svidio od prvog trenutka i da je to jedino što se vremenom neće promijeniti. Na snimanju filmova Monica ponekad ima problema upravo zbog glasa, te su ga u nekim ulogama morali nadsinhronizirati. “U nekim filmovima moj glas im nije odgovarao, ali se u mnogima čuje. Nemojte zaboraviti da nema mnogo glumica koje su u svojim ulogama govorile talijanski, francuski i engleski. U Pasiji Mela Gibsona govorila sam i aramejski.”

PASIJA “Moram vjerovati u film i biti u njega uključena. Vjerovala sam u Pasiju, i iako je tada moj menadžer smatrao da trebam odbiti ulogu u njemu, instinkt mi je govorio da je prihvatim. Duhovna sam osoba, ali agnostik koji poštuje sve religije. Ne mogu govoriti o stvarima koje ne mogu objasniti. Pasiju sam posmatrala kroz nasilje, a ne kroz religiju, jer nam taj film govori da se u zadnje dvije hiljade godina skoro ništa nije promijenilo. Ljudi su i danas tako zastrašujuće nasilni. Nije onda bilo mnogo ljudi koji su bili protiv Isusa, ali su zato bili veoma uticajni. I danas je tako, nekolicina ljudi donosi važne odluke u ime mase. Skandal nakon filma izazvali su nedovoljno inteligentni ljudi koji su ga proglasili opasnim, nimalo ga ne shvaćajući.”

NEBESKO STVORENJE Uprkos pretrpanom rasporedu i mnogobrojnim profesionalnim obavezama tokom 2004. godine, Monica je 12. septembra rodila kćerku po imenu Deva, što na sanskrtu znači nebesko stvorenje. “S radošću se sjećam sale za porode jer je to bilo mjesto koje je odisalo vedrinom. Jedan njemački reditelj kaže da je porod lijepa priča puna krvi i suza. Bilo je to za mene božansko i, istovremeno, puteno iskustvo. Sretna sam jer je sve bilo jednostavno i brzo. Prije njenog rođenja nisam imala nikakvog iskustva s djecom, učim svakog dana ponešto. Ono što me najviše začudilo jeste što je ona, Deva, od prvog trenutka kada se rodila, odmah postala prava osoba, tako minijaturna i posebna. Najljepša je djevojčica na svijetu, a najljepša uloga mog života je biti mama. Lijepo je imati djecu. Danas mogu reći da je to najbolje iskustvo na svijetu. Ne za sve žene, znam. Imam mnogo prijateljica koje nemaju djece i sretne su. Za mene, međutim, radi se o vrhuncu moje ženstvenosti.”

TRADICIONALNA I MODERNA “Ne bih nikada mogla živjeti u Americi. Tamo glumica poludi kad dođe u četrdesete a reditelji traže samo mlade. Zatim, oni vole i drugačiji tip žena, a ja nikada neću biti mršava. Jednostavno, volim da jedem – prava tradicionalna i zastarjela Talijanka. I brižna majka. Možda će se to mijenjati vremenom, kako Deva bude odrastala. U svemu drugom sam moderna, savremena žena, borac za pravdu, angažirana u humanitarnom radu. Učestvujem u pokretu za borbu protiv smrtne kazne zbog preljuba nad ženama u afričkim i arapskim zemljama, kao i za pravo na vještačku oplodnju kod sterilnih parova.”



PLANOVI “Kad imate dijete, razmišljate o budućnosti, a ne o prošlosti. Svi smo sujetni, ne volimo ni stariti ni misliti o starosti, voljeli bismo zauvijek biti mladi. Uz dijete počnete razmišljati drugačije, o njemu i njegovom vaspitanju, o njegovoj budućnosti. Želim da me moja kćerka kada odraste gleda kao majku, nikako kao glumicu. Nemam određenu strategiju u karijeri, samo idem u onom smjeru u kojem mi se u određenom trenutku ide. Dosad sam snimila oko 40 filmova, a 2009. proslavit ću 20 godina rada na filmu.  Ono što želim u budućnosti je još djece, udobna i topla kuća, kuhanje i muž koji me voli.”

VJEŠTICA I DIVA Terry Gilliam, reditelj filma Braća Grimm u kojem Monica glumi divnu petstogodišnju vješticu, proglasio ju je posljednjom filmskom divom. Prema njenom mišljenju, dive više ne postoje. Nisu više među živima. Nijedna današnja glumica ne može biti diva kao što je Sophia Loren, jer nema više ničeg tajanstvenog, nema nekadašnjeg distanciranog i posebnog odnosa prema zvijezdama. “Ni po čemu se ne osjećam divom. Ja sam samo glumica koja treba još mnogo toga naučiti. Moja sreća je što mogu raditi s različitim rediteljima i svakim danom naučiti nešto novo. Ali, moja evolucija se mora i dalje nastaviti. Ovaj film je predivna metafora, vještica koja je spremna na sve kako bi ostala mlada i lijepa, podsjeća na sve nas, žrtve taštine i vanjskog izgleda. Danas smo potpuno pritisnuti time, nema više razlike između osobe i slike o njoj. Kada je slika uništena, ni osobe više nema, postali su jedno. Mi glumci smo prve žrtve toga


Izvor: Gracia

(1921–1985)

Bila je prva žena dobitnica priznanja Kanskog filmskog festivala, prezirala je glamur, a njene senzualne crte lica i provokativna “ovozemaljska” priroda vodili su je ka tipskim ulogama prostitutki koje je fantastično igrala. Od 1959. godine, kada je postala prva francuska glumica dobitnica Oscara, to je uspjelo još samo Juliette Binoche 1997. za sporednu i Marion Cotillard 2008. za glavnu ulogu.

ULOGE PO MJERI Prva francuska dobitnica Oscara nije bila klasična ljepotica; plijenila je provokativnošću, posebnom senzualnošću, dubokim glasom i jedinstvenim talentom. Njene najbolje i najpoznatije uloge uglavnom su oscilirale od djevojke nekog od mračnih pripadnika podzemlja do ulične prostitutke. Njena gluma bila je posebna: uvijek je bila smirena, prodornog pogleda i zračila je neizmjernom unutrašnjom snagom. Bilo da se našla u ulozi nestašne ili patetične žene, svaka uloga kao da je napisana upravo za nju, rađena po mjeri. Ni najmanje nije bilo važno što se radnja filma mogla predvidjeti; sugestivnost i šarm učinili su je istinskom divom francuskog filma.

SEKRETARICA I GLUMICA Simone Henriette Charlotte Kaminker rođena je u Wiesbadenu 25. marta 1921. kao najstarija od troje djece Andrée Kaminkera, poljskog Jevreja, i Parižanke Georgette Signoret. Wiesbaden, iako na njemačkoj teritoriji, tada, nakon Prvog svjetskog rata, nalazio se pod francuskom okupacijom. André Kaminker (1888-1961) bio je izumitelj simultanog prevođenja i jedan od osnivača AIIC-a, Međunarodnog udruženja konferencijskih prevodilaca, a kasnije i glavni prevodilac Vijeća Evrope. Bio je u vojsci kada se Simone rodila, a kada se vratio 1923. godine, porodica seli u pariško predgrađe Neuilly-sur-Seine. Odrastala je i školovala se u intelektualnom okruženju, naučila engleski i latinski te dobila certifikat predavača. Tokom nemirnog perioda uoči Drugog svjetskog rata, porodica opet seli, ovog puta na sjeverozapad Francuske, u Bretanju, ali se Simone vraća u Pariz 1941. godine. Zapošljava se kao sekretarica u redakciji časopisa Le nouveau temps, čiji je osnivač bio Jean Luchaire, otac njene bivše školske drugarice Corinne. Upravo zahvaljujući Corinne, koja je počela glumiti, Simone pomalo počinje upoznavati svijet kinematografije. U to vrijeme učvrstila je prijateljske veze s grupom pisaca i glumaca koje je upoznala u Café de Flore. Podržavali su Simoneino zanimanje za glumu, u čemu je prednjačio njen tadašnji ljubavnik, glumac Daniel Gélin. Godine 1942. počinje se pojavljivati u sporednim ulogama, što joj je omogućavalo da dodatno zaradi i izdržava roditelje i dva brata. Uzima majčino djevojačko prezime Signoret kako bi prikrila jevrejsko porijeklo.

ALLEGRET I MONTAND Godine 1943. upoznala je reditelja i scenaristu Yvesa Allégreta, za kojeg se udala poslije godinu dana, a u aprilu 1946. rodila kćerku Catherine. Iste godine, Simone je dobila ulogu u filmu Macadam, koja joj je 1947. donijela Nagradu Suzane Bianchetti. Allégret joj je namijenio prve značajne role u svojim filmovima, među kojima je i ona lučke prostitutke u Dédée d’Anvers, nakon koje postaje poznata širem auditoriju. U zlatno doba kvarta Saint-Germain-des-Prés u šestom arondismanu, Simone se kretala u društvu značajnih i obrazovanih ljudi na lijevoj obali Sene, nosila flanelske hlače, rolke i pušila cigarete Caporal. Antikonformista, borbena, odana socijalnoj pravdi i jednakosti, upoznala je i sprijateljila se s Jacquesom Prévertom. Nekoliko godina kasnije, upravo on ju je upoznao s naočitim mladićem koji je kao dječak stigao iz Italije, lučkim radnikom kojeg je kasnije otkrila i Edith Piaf, učinivši da postane pjevač. Bio je to Ivo Livi, poznat kao Yves Montand. U augustu 1949. Simone je odlučila napustiti muža i početi živjeti s Montandom. Vjenčali su se u decembru 1951. i njihova burna veza trajala je sve do Simoneine smrti 1985. godine.
Glumac i šansonjer Yves Montand bio je poznat po mnogobrojnim avanturama, varao je Simone na svakom koraku, a najpoznatija je njegova afera s Marilyn Monroe. Tokom puta u Ameriku, zbog preuzimanja Oscara, par Montand-Signoret imao je priliku upoznati Marilyn Monroe, tada udatu za pisca Arthura Millera. Marilyn je u zgodnom i šarmantnom Montandu vidjela idealnog partnera za muzičku komediju Georgea Cukora Let’s Make Love, čije je snimanje trebalo uskoro početi. Simone se vraća u Pariz, a između Yvesa i Marilyn rađa se strasna veza, koja ubrzo postaje tema svih medija i o kojoj se više pričalo nego o samom filmu. Nakon premijere, Montand se pomirio sa suprugom i vratio u Francusku.



OSCAR Pedesetih godina, Simone Signoret pojavljivala se u nekoliko značajnijih francuskih filmova: Therese Raquin (1953.), Les diaboliques (1954.), Les Sorcières de Salem (1957.). Pažnju šire javnosti skrenula je 1950. godine, glumeći prostitutku u filmu La Ronde, koji je

ocijenjen kao nemoralan i čije je prikazivanje bilo zabranjeno u New Yorku. Film Casque d’Or, Jacquesa Beckera, snimljen prema istinitoj priči o uzbudljivom i tragičnom životu Amélie Hélie, pariške prostitutke iz 19. vijeka, oduševio je publiku i donio joj nagradu Britanske filmske akademije. Godine 1959. osvaja Oscara za najbolju žensku ulogu u filmu Soba na vrhu, Jacka Claytona, kao i nagradu Kanskog festivala. Postala je prva francuska glumica i prva žena koja dobija ovakvu vrstu priznanja, nakon čega su uslijedile ponude holivudske produkcije. Signoret ih odbija i nastavlja raditi u Francuskoj i Engleskoj, a par godina kasnije ipak odlazi u Ameriku i snima nekoliko filmova: The Deadly Affair i Morski galeb Sidneya Lumeta, Games Curtisa Harringtona, te Brod luđaka iz 1965., Stanleya Kramera, kada je za ulogu grofice ponovo bila nominirana za Oscara.

KAO DRUGE ŽENE Zadnji put je glumila u filmu L’Etoile du Nord, snimljenom 1981. godine, nakon kojeg se povukla zbog višestrukih zdravstvenih problema. Jedan od njih bilo je teško očno oboljenje zbog kojeg je počela naglo gubiti vid. Svaka Simoneina rola bila je nezaboravna, čak i kada je postajala sve deblja, što zbog godina, što zbog pretjeranog konzumiranja alkohola. Često je bila kritizirana zbog viška kilograma i zapuštenog izgleda, kritičari su je upoređivali s ostarjelim bokserom i Marlonom Brandom. Ali, Simone im nije pridavala značaj; i tada i u mladosti beskrajno je prezirala glamur, a uvijek bila sjajna glumica. Izjavila je kako stari na isti način na koji stare sve ostale žene koje nisu glumice. Umrla je od raka pankreasa u 64. godini, 30. septembra 1985. godine, u svojoj kući na sjeveru Francuske, u mjestu Autheuil-Authoullet, a sahranjena u Parizu na čuvenom groblju Père Lachaise, gdje počivaju mnoge slavne žene: Edith Piaf, Sarah Bernhardt, Isadora Duncan…

ADIEU, SIMONE Nostalgija nije ono što je nekad bila naziv je autobiografije Simone Signoret, objavljene 1976. godine, koja je imala jednak uspjeh kao i njeni filmovi. Napisala je i roman Adieu, Volodia, o grupi jevrejskih migranata iz Rusije i Ukrajine, koji rade u pariškoj filmskoj i pozorišnoj industriji od 1926. do 1945. godine. Objavljen je 1985., iste godine kada je umrla, a kritičari su napisali: “Simone Signoret bila je žena izvanredne ljepote, ali ne samo to. Posjedovala je izuzetan talenat za pisanje, na veoma sugestivan način dočarala atmosferu pariškog života, te čitateljima skretala pažnju na dešavanja jednog vremena, na brzo zaboravljenu evropsku tragediju. Bila je Parižanka koja se znala pretvoriti u proleterku i kao buldožer rušiti sve pred sobom, izgledati prirodno i autoritativno kao djevojka iz predgrađa u ulozi sudije u borbi s noževima dvojice mladića koji se bore za njenu naklonost.”.

Izvor: Gracija

Jedna od posljednjih istinskih filmskih diva, holivudska femme fatale i kraljica noir filmova četrdesetih, Lauren Bacall, u septembru će napuniti 85 godina, a još uvijek je jednako energična, ironična i kritična kao u najboljim danima.

VON TRIER I PEDRO Filmska i pozorišna zvijezda Lauren Bacall našla se 1997. godine na listi 50 najljepših ljudi na svijetu, a prema mišljenju Američkog filmskog instituta jedna je od 25 filmskih legendi prošlog stoljeća. U septembru će napuniti 85 godina, a još uvijek je jednako energična, ironična i kritična kao u najboljim danima. U jednom intervjuu je izjavila: “Obožavam svoju profesiju i veoma je poštujem, ali ne osjećam nikakvo poštovanje prema crvenom tepihu i celebrity sceni koja je postala pravi zoološki vrt. Danas filmove snimaju poslovni ljudi čiji je osnovni i jedini cilj zarada, a ne oni koji zaista vole film. S nekoliko izuzetaka, radi se o nekvalitetnim ostvarenjima koji se snimaju u nastavcima: ako prvi ima uspjeha, obavezno će uslijediti i nekoliko nastavaka. Volim filmove Larsa von Triera i Pedra Almodovara, mog malog Pedra, tako zabavnog i tako inteligentnog.”

DOBA OSREDNJOSTI U intervjuu časopisu Radio Times 2005., nije imala lijepih riječi ni za mlade glumice: “Današnje glumice posjeduju neznatan talent, premršave su i misle samo o slavi. Da bi postale slavne spremne su učiniti sve i žrtvovati sve. Svoju karijeru sam uvijek stavljala iza braka, ali nimalo ne žalim zbog toga. Treba odabrati ono što želite. Ako želite imati dobar brak, posvetite mu dovoljno pažnje, a ako želite biti neovisni, idite sami svojim putem. Ne možete imati oboje. Današnje glumice s vrlo malo talenta ne žele ništa drugo nego žrtvovati sve zbog karijere. Glumci se najviše pojavljuju na televiziji, za koju smatram da nema mnogo zajedničkog s glumom. Dovoljno im je da budu fotografirani i odmah su zadovoljni. Treba mi beskrajno mnogo vremena da uspijem razlikovati jedne od drugih, sve djevojke imaju iste frizure i svaka izgleda anoreksično. Nedostaje im ženstvenosti. Živimo u doba osrednjosti, današnje zvijezde nemaju istu figuru i stas kao nekada Bogie, Jimmy Cagney, Spencer Tracy, Henry Fonda, Jimmy Stewart… Moj omiljeni glumac je Irac Michael Gambon, a izuzetak među onim prosječnog izgleda je šarmantni Hugh Grant. Nije veliki glumac, ali to ne mora ni biti.”

POČECI Rođena je kao Betty Joan Perske u New Yorku, 16. septembra 1924. godine, u porodici jevrejskih imigranata. Majka Natalie, Rumunka porijeklom, radila je kao sekretarica, a otac William je bio Poljak i radio kao prodavač. Kao djevojčica je željela postati balerina, voljela gledati filmove s Fredom Astaireom i Bette Davis. Nakon razvoda roditelja, preselila je s majkom u Kaliforniju. Studirala je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti jer je oduvijek željela biti pozorišna glumica, iako je počela kao model. Posao modela joj je služio samo da zaradi novac i da bude primijećena. Godine 1942. debitira na Broadwayu u predstavi Johnny 2 X 4. Godinu dana kasnije, supruga reditelja Howarda Hawksa primijetila je njenu sliku na naslovnici Harper’s Bazaara, te mu predložila da je uzme za film Imati i nemati. Ubrzo nakon toga potpisala je sedmogodišnji ugovor sa Hawksom, on postaje njen menadžer i zajedno sa suprugom Nancy rade na Laureninom stilu i imidžu. Na njihov prijedlog je promijenila ime i postala Lauren Bacall.

LJEPOTA I SNAGA Nije se smatrala lijepom, više je voljela da je smatraju osobom uvijek spremnom na šalu i smijeh, punom duha, nego ljepoticom. Priznaje da svoje filmove ne voli gledati upravo zbog toga što joj se ne sviđa kako izgleda, ni kako se kreće. Misli kako se ne ponaša prirodno, kako je preukočena. Isprva, gledajući stare filmove, to mišljenje je opravdavala vlastitom mladošću i neiskustvom. Kada se to isto ponovilo i s kasnijim filmovima, potpuno je odustala od gledanja. “Nikad se nisam smatrala lijepom, vjerujem u svoj šarm. Imam veliku unutrašnju snagu jer sam dugo živjela sama. Nervozna sam u prisustvu mnoštva ljudi. Kao djevojka sam sebi napravila svojevrstan oklop, naučila da izgledam sigurna i staložena, iako sam u sebi uvijek drhtala. U jednom trenutku sam postala Humphrey Bogart: usvojila sam njegovu sposobnost reagiranja kako bih preživjela. Ne mogu vjerovati koliko imam godina i nastojim zaboraviti svoje rođendane. Ali, moja djeca mi to ne dozvoljavaju i svake godine mi prirede neko iznenađenje. Taj 16. septembar doživljavam kao napet triler i samo čekam da što prije prođe.”

BACALL & BOGART Zvali su je Baby zbog njenog pogleda, zbog prelijepih očiju i načina na koji je gledala odozdo prema gore. Upravo se u te oči zaljubio Humphrey Bogart kada ju je upoznao kao 19-godišnju djevojku. On je imao 25 više i bio je u mučnom braku s glumicom Mayo Methot, koja je imala problema s alkoholom i depresijom. Lauren i Bogart su se sreli na snimanju filma Imati i nemati, a zajedno snimili još tri: Duboki san, Mračni prolaz i Otok Largo, te postali jedan od najpoznatijih filmskih parova. Vjenčali su se 1945. godine na imanju Bogartovog bliskog prijatelja Louisa Bromfielda, dobitnika Pulitzerove nagrade. Sretno su živjeli u otmjenom dijelu Holmby Hillsa, mada su bili potpuno različiti: Bogie je bio štedljiv i jednostavan, Lauren rastrošna i sklona luksuzu; on je volio biti u kući, ona je obožavala noćne izlaske. Često su se svađali zbog Bogartovog pretjeranog uživanja u alkoholu, ali njihova ljubav je bila neuništiva. Godine 1949. rodila je prvo dijete, sina Stephena Humphreyja Bogarta, a tri godine kasnije kćerku Leslie. Bogart je umro 1957., a Lauren je Sama odgajala njihovo dvoje djece.
O Bogartu je izjavila: “To je bila ljubav na prvi pogled, iako sam sebi obećala da nikad neću biti s oženjenim muškarcem. Dok ga nisam upoznala, mislila sam da je neobrazovan i površan, a onda me sasvim iznenadio. Bio je inteligentan, duhovit, imao je smisla za humor, često smo se smijali. Važno je znati smijati se i u situacijama kada ti ništa nije smiješno, to smatram važnom osobinom. Znao me nasmijati, iznenaditi, nikad nisam znala šta mi sprema i time me neprestano osvajao. Naučio me da ne vjerujem svemu što pročitam u novinama, o sebi i o drugima. Bila sam mlada i nisam skoro ništa znala o odnosima u filmskom svijetu, a njemu sam potpuno vjerovala. Imala sam sreću da je bio beskrajno iskren i pošten čovjek. Ja sam njemu prenijela ljubav prema klasičnoj muzici, počeo je istinski uživati u njoj iako ispočetka nije bio zainteresiran.”

NEMA VIŠE PRAVIH MUŠKARACA Lauren se 1959. udaljava od filma i posvećuje pozorištu, a dvije godine kasnije udaje se za glumca Jasona Robardsa. U drugom braku rodila je treće dijete, sina Sama Robardsa, koji je također glumac i zajedno se pojavljuju u Altmanovom Pret-a-Porteru 1974. godine. Nakon razvoda od drugog muža, Lauren radi isključivo u pozorištu i na televiziji, a na filmu se pojavljuje veoma rijetko i uglavnom u manjim ulogama.
Otkad se rastala od Jasona Robardsa, koji je bio “veliki glumac i divan, ali veoma težak čovjek”, Lauren je sama – jer nema više muškaraca kakvi joj se sviđaju. “Volim duhovite i inteligentne muškarce i voljela bih da sam nekog takvog srela, ali oni više ne postoje. A zašto, ne znam. Nisam upoznala nijednog s kojim bih rado provela jedno veče, a kamoli život.” Lauren Bacall je još uvijek veoma aktivna i nema mnogo slobodnog vremena. Zadnjih godina je naučila koristiti kompjuter, često odlazi u pozorište i rado gleda sport na televiziji. Najsretnija je u društvu prijatelja. Iako većina njenih dobrih prijatelja više nisu među živima, Lauren ne dozvoljava da je previše obuzme sjeta: “Važna je sadašnjost, važno je ne izgubiti danas, jer ne znaš hoćeš li doživjeti sutra. Nastaviti raditi znači nastaviti živjeti.”.

Izvor: Gracia

Karizmatična zvijezda talijanskog neorealizma pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, Anna Magnani, bila je jednostavna, posebna žena, nevjerovatnog talenta, snažnog karaktera i potpuno drugačija od ondašnjih glumica.

RIM, PAPA I ANNA Pojavila se u vrijeme kada su filmovi bili veoma gledani, moćni i bez imalo podilaženja publici. Nudili su mnoštvo karakternih likova i priča koje su na najbolji mogući način dočaravale život. Tih godina je Anna Magnani bila pod budnim okom najslavnijih rediteljskih imena i s izuzetnom lakoćom i životnošću odigrala čitavu galeriju različitih likova u sjajnim filmovima: Rim, otvoreni grad,  Roberta Rossellinija (1945.), Bellissima Luchina Viscontija (1951.), Tetovirana ruža Daniella Manna (1955.), Zmijska koža (1959.) Sidneya Lumeta, Divlji vjetar Georgea Cukora (1957.), Pakao u gradu Renata Castellanija (1958.), Mamma Roma Piera Paola Pasolinija (1962.), Roma Federika Fellinija (1972.)… U vrijeme kad je njena slava bila na vrhuncu, u Rimu su se mogle kupiti samo tri vrste razglednica: s motivima grada, s likom Pape i s Annom Magnani!

ŽENA IZ NARODA Posesivna i eksplozivnog temperamenta, poklonila je svijetu filma čitavu galeriju raznovrsnih likova, snažnih i pronicljivih žena, žena iz naroda koje žive kao što je živjela ona sama, bez sumnji i dvojbi, bez izbora, često se žrtvujući kako se ne bi odrekle ponosa i dostojanstva. Nije bila visoka, zgodna i mršava, nije bila ljepotica, ali je ipak postala seks simbol svog vremena. “Ne znam da li sam glumica, velika glumica ili velika umjetnica. Ne znam da li sam sposobna za glumu. U sebi imam mnogo likova, mnogo žena, dvije hiljade žena – samo imam potrebu da ih sretnem. Trebalo je da se rodim kao seljanka u okolini Rima, da rodim trinaestero djece i da me muž, čim otvorim usta da nešto kažem, išamara. Tako nešto bi bilo u skladu s mojom prirodom. Tako sam trebala uraditi, a ja sam počela glumiti, postala sam Anna Magnani i zauvijek ostala nesretna”, priznala je u jednom intervjuu.

ROĐENA GLUMICA Anna Magnani rođena je sedmog marta 1908. godine u Rimu, kao kćerka krojačice Marine Magnani i nepoznatog oca. Ubrzo nakon rođenja djevojčice, majka je odselila, a Anna ostala s bakom i pet majčinih sestara. Kratko je pohađala školu francuskih časnih sestara, a zatim se posvetila muzici, koju je obožavala kao i baka, te se posvetila klaviru. Poslije bezuspješnog očekivanja majčinog povratka, kao 11-godišnjakinja ju je odlučila sama potražiti. Odlazi u gradić Alessandriju i pokušava zbližiti s majkom, prezauzetom novom porodicom. Anna odlazi nakon jedne godine, shvativši da nikada neće vratiti ljubav žene koja joj je postala potpuno strana. Vraća se u Rim kod bake i, odlučna da se posveti glumi, pohađa Školu Eleonora Duse, u okviru Akademije Canta Cecilia. Silvio D’Amico. Tada jedan od predavača, a kasnije poznati novinar i pozorišni kritičar, rekao je o Anni: “Došla mi je jedna djevojka, crna, sitna, izražajnih očiju. Ne glumi, nego živi tekstove koje izgovara: već je glumica, u školi neće naučiti mnogo više od onog što prirodno nosi u sebi.”

TETOVIRANA RUŽA Godine 1955., kao već kompletna i slavna glumica, Anna je pozvana u Hollywood gdje ju je čekao tekst bliskog prijatelja, američkog pisca Tennesseeja Williamsa, napisan upravo za nju. Uprkos bolu koji je osjećala što je morala ostaviti sina Lucu, puna entuzijazma uputila se u avanturu koja joj je otvorila mogućnost da je upoznaju i s druge strane okeana. Tokom deset dana provedenih na brodu, upravo Williams joj je pomagao da na engleskom (kojeg nije uopće poznavala) nauči svoju ulogu. Film je Tetovirana ruža, melodrama u kojoj je Anna italoamerička krojačica Serafina, a partner joj je Burt Lancaster. Po prirodi skromna, Anna se nije ni pojavila na dodjeli nagrada, smatrala je kako pored holivudskih zvijezda nema šanse. Tek kada ju je neki novinar nazvao usred noći kako bi je pitao kako se osjeća kao dobitnica Oscara, saznala je da je prva talijanska glumica koja je osvojila prestižnu nagradu Akademije.

BEZ ZASLUŽENE LJUBAVI Godine 1928. počinje glumiti u teatru, najčešće u dramatičnim, a ponekad i u komičnim i melodramatičnim ulogama. S pozorišnom trupom odlazi na turneju po cijeloj Italiji, zatim u Argentinu, a baka umire ubrzo nakon Anninog odlaska. Zbog gubitka najvažnije osobe u životu koja joj je zamijenila majku, Anna se osjeća napuštenom i usamljenom, što snažno djeluje na njen karakter. Dobila je neočekivanu snagu i odlučnost da se suprotstavi životu koji joj je već uskratio mnogo zaslužene ljubavi. Početkom 1935. godine Anna se udala za pozorišnog reditelja Goffreda Alessandrinija, s kojim je imala burnu ljubavnu vezu, punu ljubomornih scena i koja je kulminirala rastankom. Ovako je objasnila odnos s Alessandrinijem i muškarcima koje je sretala: “Činjenica je da žene kao što sam ja privlače samo muškarci čiji je karakter jači od njihovog, a ja još nisam naišla na takvog muškarca. Uvijek sam nalazila ljepuškaste muškarce, zbog njih i plakala, a jedini kojem sam privržena zauvijek ostaje moj muž Goffredo. Ni s njim nisu tekli med i mlijeko, udala sam se mlada i u braku bila prevarena mnogo puta.” Nije imala sreće u ljubavi, a najviše ju je povrijedio Roberto Rossellini. Zajednički rad i sentimentalna veza potrajali su do 1948. godine, dolaskom Ingrid Bergman. Rossellini se zaljubio u lijepu švedsku glumicu, te joj ponudio i ulogu u filmu Stromboli: Božija zemlja, prvobitno namijenjenu Anni. Ponovno razočarenje, utučenost i obeshrabrenje zbog jedne ljubavne priče iznenada i loše završene. Pričalo se da je prihvatila ulogu u Vulkanu, Williama Dieterlea, samo iz inata Rosselliniju.

KONAČNO MAJKA Za vrijeme Drugog svjetskog rata desio se jedan od najznačajnijih susreta u Anninom životu, onaj s glumcem Massimom Seratom, ocem njenog sina Luke. Neobično je što ih je rođenje djeteta u oktobru 1942. godine potpuno udaljilo. Anna se u trudnoći potpuno transformirala, postala je ljepša i smirenija. Bila je beskrajno sretna što će joj se konačno, u 33. godini, ostvariti želja da postane majka i što će moći utažiti svoju veliku žeđ za apsolutnom ljubavi. Ali, sreća zbog majčinstva nije dugo trajala, sa samo tri godine Luca je obolio od poliomijelitisa (dječija paraliza). Anna je bila sama u još jednoj teškoj životnoj situaciji i uspjela je pronaći snage da se suoči s tim ogromnim problemom. Maksimalno se posvetila sinu koji je do 1957. najviše vremena provodio na liječenju u Švicarskoj. Zbog Lukine bolesti odbila je i ulogu u De Sikinom filmu La ciociara, za koji je Sofia Loren dobila Oscara.  

OPROŠTAJ OD DIVE Prvih dana septembra 1973. Anna je smještena u bolnicu Mater Dei u Rimu, gdje i umrla 26. septembra u 65. godini od raka pankreasa. Pored nje su bili sin Luca i Roberto Rossellini, koji je želio da bude sahranjena u njegovoj porodičnoj grobnici. Do samog kraja bila je okružena ljubavlju obožavatelja, zaljubljenih u ženu s kojom su svi plakali, smijali se, poznavali njene slabosti koje se nije ustručavala pokazati. Tog dana kao da se cijela Italija zaustavila kako bi joj se poklonila. Desio se neočekivani gest, bez presedana: prateći tužnu povorku, masa je dugotrajno i gromko aplaudirala, a među prisutnima bili su i Orson Welles, Bette Davis, Giulietta Masina, Alberto Moravia… Rim joj se poklonio onako kako je mnogo ranije zaslužila, tek svjestan Annine veličine. Sahranjena je na malom groblju San Felice Circeo u mjestu Latina, u pokrajini Lazio, nedaleko od svoje vile koju je obožavala..

Najslavnija erotska filmska diva sedamdesetih, umrla je 17. oktobra 2012 u šezdesetoj godini od posljedica raka grla. Iako je snimila skoro 60 filmova, najpoznatija je po ulozi Emmanuelle, koja ju je proslavila, ali i zauvijek obilježila. 

Posljednji film koji je holandska glumica Sylvia Kristel snimila jeste hrvatsko ostvarenje iz 2010. godine Dva sunčana dana, reditelja Ognjena Sviličića, koji je rekao: “Bila je mnogo bolja glumica nego što je to uspjela pokazati. Na setu je bila vrlo srčana, a našoj glumačkoj ekipi vrlo ugodna. Vidjelo se da je najduže od nas u ovom poslu. Bila je zaista draga osoba i daleko od lika koji ju je proslavio. Šteta da se nakon Emmanuelle nikada nije dokazala.”

Junakinja erotskog hita iz sedamdesetih godina umrla je 17. oktobra u amsterdamskoj bolnici, nakon duge borbe s rakom grla koji je metastazirao na jetru. “Preminula je u snu”, rekla je njezina glasnogovornica Marieke Verheren.

Djetinjstvo u hotelu
Kćerka Jean-Nicholasa Kristela i Piete, Sylvia Maria Kristel, rođena je u Utrechtu 28. septembra 1952. godine. Odrastala je u strogoj katoličkoj porodici, djetinjstvo provodeći u hotelu koji su vodili roditelji, pa se za karijeru manekenke najvjerovatnije odlučila iz mladalačkog bunta. Vrata u svijet kinematografije otvorila joj je pobjeda na izboru ljepote Miss TV Europea 1973., te je iste godine dobila uloge u tri filma. U to vrijeme mnogo je putovala Evropom, a pratilac joj je bio 23 godine stariji belgijski pisac, slikar i reditelj Hugo Claus, za kojeg se udala i 1975. dobila sina Arthura. Putujući, učila je jezike te savršeno govorila engleski, francuski, njemački i talijanski jezik.

Na jednom od putovanja upoznala je francuskog reditelja Justa Jaeckina, te prihvatila glavnu ulogu u filmu Emmanuelle, jer je producent Yves Rousset-Rouard tražio nepoznato lice za ekranizaciju erotskog bestsellera iz 1959., autorice Emmanuelle Arsan (pseudonim tajlandske spisateljice Marayat Rollet-Andriane, supruge francuskog diplomate). Taj veoma uspješan francuski serijal mekih erotskih filmova proslavio je Sylviju Kristel. Snimanje je počelo 1974., a prvi film je imao nevjerovatnu gledanost: u kinima širom svijeta gledalo ga je oko 300 miliona ljudi, a holandska glumica postala je najpoželjnija žena na zemaljskoj kugli. Prvi film iz serije o promiskuitetnoj kućanici Emmanuelli najprije je bio zabranjen u Francuskoj, da bi postao najuspješniji francuski film sedamdesetih. Snimljeno je sedam službenih dijelova serijala, kao i mnoštvo imitacija.

Neuspješni pokušaji bijega
Uslijedila su zatim slična Sylvijina ostvarenja: majstori filmske erotike Roger Vadim i Walerian Borowczyk povjerili su joj glavne uloge u Vjernoj ženi i Uličarki, ali su je počeli smatrati ozbiljnom glumicom tek 1977. Te godine ju je slavni Claude Chabrol angažirao za neobičan filmski esej Alice ili posljednji bijeg, koji je prošao prilično nezapaženo. U ratnoj drami Pastorala 1943., reditelja Wima Verstappena, glumila je bez honorara jer je željela ulogu u kojoj “neće morati skinuti ni kaput”, ali je film prikazan samo u Holandiji.

Bili su to Sylvijini neuspješni pokušaji bijega od Emmanuelle, koja se ulozi, ipak, morala vratiti kako bi zadovoljila vlastite potrebe za ugodnim i porocima obilježenim životom. Just Jaeckin je bio više nego spreman za ponovnu saradnju, te je Kristelova 1981. snimila novu verziju Ljubavnika Lady Chatterley, naravno u soft-core izdanju. Erotska tinejdžerska komedija iz 1981. Privatni časovi u američkim je kinima prošla bolje od Emmanuelle. Glumila je francusku dadilju koju bogati poduzetnik angažuje da njegovog sina upozna sa svim tajnama seksa. Kako je film obilovao scenama seksa 30-godišnje Sylvije i 16-godišnjeg Erica Browna, glumica i reditelj Alan Myerson bivaju optuženi za pedofiliju. Kristelova je tada razočarala veliki broj obožavatelja, otkrivši da ju je u spornim scenama zamijenila američka glumica Judy Sheldon. Polupornografska filmska biografija Mate Hari, koju je snimila 1984. bila je neuspješna, nije joj pomogao ni tada uspješni Curtis Harrington, koji je režirao neke od boljih epizoda Dinastije.

Ovisnost o kokainu
Godine 1979. Sylvija je napustila Clausa zbog britanskog glumca Iana McShanea, kojeg je upoznala na snimanju filma Peti mušketir. Preselili su u Los Angeles, jer joj je Ian obećao pomoći u pokušaju ostvarivanja holivudske karijere. Tokom petogodišnje veze nije bilo nikakvih značajnih dešavanja na profesionalnom planu, a Sylvia u to vrijeme počinje konzumirati kokain. “To je supervitamin, vrlo moderan dodatak, bez opasnosti, puno uzbudljiviji od ubijanja u alkoholu, ali vrlo skup”, govorila je o svojoj ovisnosti. U autobiografiji Undressing Emmanuelle, iz 2006. godine, napisala je kako su razvod roditelja i seksualno napastvovanje porodičnog prijatelja u devetoj godini ono što ju je najviše pogodilo u životu i zauvijek ga obilježilo. “Imala sam samo 14 godina kad je otac doveo drugu ženu u hotel koji je bio naš dom, koji je vodio zajedno s majkom. Sestru, majku i mene izbacio je na ulicu iz sobe broj 21, u kojoj smo živjele.” Smatrala je velikim životnim uspjehom pobjedu nad porocima, jer je sama otišla na odvikavanje kada je shvatila u kakvom je stanju. Odrekla se kokaina i alkohola, nakon čega je raskinula sadomazohističku vezu s McShaneom. Iako ju je finansijski upropastio drugi suprug, reditelj i producent Philippe Blot, bila je zadovoljna skromnim načinom života na koji je bila prisiljena nakon gubitka kuće i novca. Deset godina bila je u vezi s belgijskim radioproducentom Fredom De Vreeom, sve do njegove smrti 2006. Bila je strastveni pušač, i to cigareta bez filtera, još od 11. godine. Rak grla dijagnosticiran 2001., metastazirao je na pluća i jetru, a u junu ove godine, potpuno slomljena Sylvia doživjela je moždani udar od kojeg se nikad nije oporavila..

Dvostruka oskarovka i najuspješnija američka izvođačica, sa 100 miliona prodatih albuma u Americi i 240 miliona u svijetu, u 71. godini i dalje aktivno glumi, pjeva, režira, bori se za ljudska prava i nikad ne zaboravlja siromaštvo koje je iskusila u djetinjstvu.

Od trenutka kada je 1960. stala za mikrofon njujorškog noćnog kluba The Lion do danas, ostala je neprikosnovena dama sa stilom u svijetu šou biznisa. Barbra Streisand nije pravila skandale niti se ponašala kao razmažena zvijezda. Jedan je od primjera kako se talentirana djevojka radom i upornošću može transformirati u pjevačicu koja je još uvijek prva na američkoj diskografskoj listi ženskih izvođača: do sada ima 100 miliona prodatih albuma u Americi i 240 miliona u svijetu. Tokom pet decenija plodne karijere dobila je dva Oscara, osam Grammyja, četiri Emmyja, nagrade Tony i Peabody. “Nije lako okarakterizirati umjetnost Barbre Streisand. Njena svestranost je nevjerovatna i bez presedana, glumica je, rediteljica, pjevačica i kompozitorica, producentica, scenaristica. Biti izvrstan na jednom polju je rijetkost, a biti izvrstan na više polja je više nego izvanredno. Jednoglasno je mišljenje da posjeduje kvalitete prave renesansne žene”, stoji u obrazloženju Američkog filmskog instituta koji joj je 2001. dodijelio Nagradu za životno djelo. Prema rezultatima istraživanja Reutersa, Barbra Streisand je najveća američka pjevačica poslije Drugog svjetskog rata. Savršena interpretatorica brodvejskog stila i fantastična muzička umjetnica, koja je osvojila sve postojeće nagrade, te je porede samo s Frankom Sinatrom, nikada nije iznevjerila svoju prvu ljubav – glumu. Pokazala je da je talenat presudan: “Beskorisno je učiti ako niste talentirani. Talenat je najvažniji i on je sve što vam treba.”

KAKO BITI JEDINSTVENA
Barbara Joan Streisand rođena je 24. aprila 1942. u njujorškom kvartu Brooklyn, u kojem je provela djetinjstvo, kao druga od troje djece Emanuela Streisanda i Diane Rosen, austrijskih doseljenika. Otac, po zanimanju učitelj, umro je od moždanog udara kad je imala nepunih 15 mjeseci, te je porodica zapala u finansijske poteškoće. Majka se kasnije ponovo udala, a Barbarin odnos s očuhom Louisom Kindom je od samog početka bio veoma napet i problematičan. Devet godina mlađa polusestra Roslyn Kind također je kasnije postala pjevačica. Barbara je pohađala obližnju Erasmus Hall High School, gdje je počela pjevati u horu. Još kao tinejdžerica nastupala je u noćnim klubovima, htjela je postati glumica, te je sudjelovala i u nekoliko off-Broadway produkcija. Neko vrijeme je nastupala u popularnom gay noćnom klubu The Lion, u Greenwich Villageu, kada je i skratila ime u Barbra. “Nisam voljela svoje ime, ali ga nisam htjela ni promijeniti. Bilo bi to previše, nekako lažno. Imala sam 18 i htjela biti jedinstvena, ljudi su mi predlagali razna imena... Kao Joanie Sands, naprimjer, jer je moje srednje ime Joan, ali sam odlučila samo izbaciti jedno slovo, postati Barbra i – opet sam bila jedinstvena.”

Godine 1962. prvi put se pojavila na Broadwayu, u mjuziklu I Can Get It for You Wholesale, s malom ali značajnom ulogom Miss Marmelstein. Ubrzo je potpisala ugovor s producentskom kućom Columbia Records te 1963. objavila debitantski The Barbra Streisand Album, koji je osvojio dvije Grammy nagrade. Pored tog albuma, ostali iz 60-ih, The Third Album, My Name Is Barbra, itd., smatraju se klasičnim izvedbama pozorišnih i kabaretskih komada. Uprkos uspjehu prvih albuma, do 1964. odbijala je nastupati na velikim koncertima kako bi se posvetila brodvejskoj predstavi Funny Girl (Smiješna djevojka), u kojoj je igrala više od dvije godine. Pjesma People iz te predstave bila je Barbrin prvi singl koji se našao među prvih deset na top listama, a istoimeni album bio joj je prvi koji je na njima zauzeo vodeće mjesto.

Godine 1968. debitirala je u Hollywoodu ulogom u romantičnoj muzičkoj komediji Smiješna djevojka Williama Wylera, gdje joj je partner bio Omar Sharif, snimljenoj prema istoimenom brodvejskom hitu. Dobila je prvog Oscara, nakon čega se pokušala okrenuti modernim muzičkim trendovima, ali se u rocku nije snašla kao ni mnogi tadašnji pjevači. Ipak je prevladao njen izniman vokalni talent, te je 1971. postigla veliki uspjeh albumom balada Stoney End. Tokom 70-ih uspješno je uskladila muzičku i filmsku karijeru. Njeni najpoznatiji filmovi iz tog perioda su komedija Što te tata pušta samu?, s Ryanom O’Nealom, te kultna drama s Robertom Redfordom iz 1973. Djevojka koju sam volio (The Way We Were). Drugog Oscara dobila je kao kompozitorica, zajedno s tekstopiscem Paulom Williamsom, za pjesmu Evergreen iz filma Zvijezda je rođena 1976., i postala prva žena kojoj je dodijeljena ta nagrada. Barbrina karijera nezaustavljivo je krenula uzlaznom putanjom, snimila je 35 studijskih albuma, 20 filmova, išla na turneje, čiji su koncerti bilježili rekordne posjete i zaradu. Posljednji Barbrin album, What Matters Most, izašao je 23. augusta prošle godine, a snimljen je, na njeno insistiranje, kao i ostali – uživo, s orkestrom u studiju.

DJEVOJKA KOJU SU VOLJELI
U vrijeme najveće popularnosti pričalo se o njenim mnogobrojnim avanturama i vezama s poznatim ličnostima. Prema eksplozivnoj neautoriziranoj biografiji Barbra: The Way She Is, koju je napisao Christopher Anderson, imala je tajnu ljubavnu aferu s princom Charlesom, koji je jednom izjavio kako je Barbra “moja jedina pin-up djevojka”. Navodno su imali romansu tokom njegovog boravka u Americi novembra 1994. Dvije godine prije toga rastavio se od princeze Diane i počeo vezu s Camillom Parker Bowles. Izvori u biografiji tvrde kako je Charles organizirao privatnu večeru za Barbru, te da je izgledalo kako su “vrlo naklonjeni jednom drugom”.

Princ Charles upoznao je šest godina stariju Barbru 1974. na setu Smiješne djevojke nakon što je svratio u studio Columbia u Hollywoodu u nadi da će je sresti. Podijelili su šoljicu kafe u 20-minutnom razgovoru. Charles je kasnije napisao: “Ja i dalje tvrdim da ona ima veliku seksualnu privlačnost”, dok se Barbra šalila kako bi, da nije bila nervozna kad ga je upoznavala, možda i pobijedila Dianu i postala njegova žena. U knjizi stoji kako se par vidio u Londonu u aprilu 1994. kad je Barbra nastupala na svečanosti Charlesove humanitarne zaklade u Wembley Areni. Barbra mu je tad pjevala i zadirkivala ga o tome kakvi bi naslovi u novinama bili kad bi njih dvoje završili zajedno. Zapravo, na prinčevom putovanju u Los Angeles u novembru iste godine, njih dvoje su navodno postali iznimno bliski, i to na večeri priređenoj u njegovu čast. Nekoliko dana kasnije našli su se na intimnom druženju uz šolju čaja u hotelu Bel Air, gdje je Charles odsjeo. Prema riječima Harolda Brooksa Baker, direktora Burke’s Peeragea, aristokratskog i kraljevskog rodoslova, zvanično objašnjenje je bilo da su Charles i Barbra imali druženje uz čaj. “Pa, princ Charles je godinama imao ‘druženja uz čaj’ s nizom žena. Koliko sam shvatio, bio je potpuno opijen Barbrom… Je li iko ikad odbio Charlesa? Koliko ja znam – nije.” U augustu naredne godine Barbra je stigla u London u pratnji ljubavnika Jona Voighta, oca Angeline Jolie. Nisu zastali da posjete princa na  njegovom seoskom imanju u Highgroveu. U knjizi nadalje piše da je, prema tvrdnjama bivšeg člana Charlesovog ličnog osoblja, princ morao držati odstojanje kako njegova tadašnja ljubavnica Camilla ne bi saznala za njega i Barbru. “Princ i Miss Streisand bili su nježni jedno prema drugom. Ušao sam u sobu u kojoj su boravili i očito ih prekinuo u nečemu – bili su prilično zbinjeni.” Glasnogovornik princa Charlesa kao i Barbra odbili su komentirati navode iz knjige.

U biografiji se tvrdi kako je Streisand imala vezu i s glumcima Warrenom Beattyjem, Liamom Neesonom, Omarom Sharifom, Ryanom O’Nealom i Donom Johnsonom, teniserom Andreom Agassijem, ali i Dianinim ljubavnikom Dodijem Al Fayedom. Anderson razrađuje detalje Barbrine kratke romanse s Dodijem, koji je poginuo s Lady Di u saobraćajnoj nesreći u Parizu. Petnaest godina mlađeg Dodija Barbra je upoznala početkom 80-ih, nakon što je bila impresionirana filmom Vatrene kočije, čiju je produkciju pomogao. Pomalo jezivo, knjiga otkriva kako je tokom jedne vožnje s Barbrom, Dodi, u pokušaju da pobjegne fotografima koji su ih u stopu pratili, naredio vozaču da stisne gas, dok je Barbra u strahu povikala da uspore: “Hej, ubit ćeš nas!” Također, u knjizi se navodi kako je Hillary Clinton bila ubijeđena da je njezin suprug Bill bio opsjednut pjevačicom. Navodno je u martu 1993., dok je Hillary bila u Arkansasu pazeći na oca na samrti, Barbra prespavala u Bijeloj  kući, a narednog jutra Bill Clinton održao je press konferenciju s jasnim ogrebotinama na vratu i licu. Izvori iz Bijele kuće tvrde kako su se supružnici posvađali zbog toga. Navodno je Hillary vikala na muža: “Pobogu Bill! Ja sam ovdje s umirućim ocem, a ti si tamo s Barbrom. Je li stvarno morala prespavati?!”

Početkom 90-ih Barbra se pojavila u javnosti s teniskim asom Andreom Agassijem, za kojeg je rekla da je “vrlo inteligentan, vrlo, vrlo senzitivan, i puno zreliji u odnosu na njegove godine.” Što se tiče njihove veze, Agassi je objasnio: “Odgovaramo jedno drugom, i šta ako je starija 28 godina? To što smo izloženi javnoj osudi samo začinjava naš odnos i naše prijateljstvo čini zabranjenim, tabuom.”

U ČEMU JE TAJNA?
Fatalna Barbra udavala se dvaput. S glumcem Elliottom Gouldom bila je u braku od 1963. do 1971., a sina Jasona Goulda rodila je 1966. godine. Drugi muž, James Brolin, također je glumac, vjenčali su se 1998. godine, nemaju djece i žive u Malibuu. “Mislim da se po prvi put ne plašim ljubavi. Jim je ispunio prazninu u mom životu za koju sam mislila da ju je nemoguće ispuniti. Odrastanje bez oca u meni je stvorilo duboku rupu koju ništa nije moglo ispuniti. On ne samo da je moj ljubavnik i najbolji prijatelj, već i neko ko se s vremena na vrijeme nađe u ulozi moga oca.”

Kada je pitaju koja je tajna njenog mladalačkog izgleda, Barbra kaže da su najvažniji – sreća u ljubavi i sretan brak s Jamesom Brolinom. Jedna je od rijetkih zvijezda koja se ne ustručava pojaviti bez šminke (omiljeni proizvod za njegu lica joj je Gale Hayman Night Cream, koja košta deset dolara), nikada ne vježba, iako je pokušala s jogom, aerobikom, pilatesom, te imala osobnog trenera. “To jednostavno nije za mene, ne volim ni vokalne vježbe, dosadno mi je bilo kakvo vježbanje.” Pokušavala se zdravo hraniti, bila na raznim dijetama, ali odustajala jer previše voli palačinke i jede ih svakog jutra za doručak. Jedini skandal za vrijeme Barbrine višedecenijske karijere je navodni pornofilm snimljen početkom šezdesetih. Crno-bijeli uradak je, prema nekim navodima, izašao u samo 200 kopija, po cijeni od 50 dolara, a naknadno je nazvan Barbra Streisend in Hard Core. U intervjuu koji je dala Playboyu 1977., objasnila je da djevojka iz filma donekle liči na nju, samo što je deblja i ima kvrgave prste. Međutim, prije nego je postala zvijezda, pokazala je grudi u filmu Sova i mačkica iz 1971., te ga kasnije uspjela cenzurirati sudskim putem. 

SVE ZA LJUDSKA PRAVA
Iako je u aprilu proslavila 70. rođendan, ne pada joj na pamet da prestane s radom, te ćemo je krajem godine gledati u filmu The Guilt Trip, rediteljice Anne Fletcher, a počela je sa snimanjem mjuzikla Gipsy, Stephena Sondheima, u kojem igra glavnu ulogu. Poslije 16 godina, nakon filma Ogledalo ima dva lica, odlučila se vratiti režiji: Skinny and Cat je ljubavna priča o piscu Erskineu Caldwellu i njegovoj supruzi fotoreporterki Margaret Bourke-White, u kojoj će glavne uloge tumačiti Cate Blanchett i Colin Firth. Streisandova je izjavila da će režiranje biti veliki izazov poslije duge pauze, a snimanje će početi čim prikupi potrebnih 20 miliona dolara. Barbra je društveno aktivna, podržava demokrate, zalaže se za kontrolu naoružanja, pomoć žrtvama uragana Katrina, podržava reproduktivna prava žena, te LGBT prava, kao što su pravo na usvajanje djece i brak. Pored otvorenih zagovaranja poštovanja ljudskih prava, osnovala je The Streisand Foundation, specijaliziranu za finansiranje projekata koji se bave sidom, ekologijom, rakom dojke i slobodom govora. “Željela bih da smo živjeli u vrijeme kad nam nisu trebali zakoni da nas čuvaju od diskriminacije”, rekla je. Vjeruje da je siromaštvo u kojem je odrastala na nju ostavilo ostavilo dubok trag. “Još uvijek kada odem na krstarenje svojom jahtom ne vjerujem da to sebi mogu priuštiti. Kad si siromašan kao dijete, uvijek si na neki način siromašan. Dio mene je još ona malena djevojčica koja nikad nije imala lutku, a svi drugi su je imali”, objašnjava Barbra koja toliko voli lutke da im je izgradila kuću, te počela saradnju s kompanijom Matell, proizvođačem Barbika, kako bi dizajnirali lutku po uzoru na nju. “Nisam sasvim zadovoljna rezultatom, kosa joj je previše srebrna, a mašna na bluzi prekratka. Ali, mnogo su se trudili, pa je to okej.” Prije dvoje godine objavila je knjigu My Passion For Design, u kojoj donosi vlastita iskustva tokom uređenja kuće u Malibuu, te govori o strasti prema umjetnosti, bojama i uređenju vrta. U knjizi ima i nešto detalja iz Barbrinog privatnog života, što je izdavače podstaknulo na pitanja o izdavanju autobiografije. “To se neće desiti u skorije vrijeme, još nisam spremna biti toliko otvorena prema cijelom svijetu.”