A Man Called Otto (2022)

Kod ovakvih filmova teško je izbjeći usporedbe s prijašnjim verzijama.

Ove i Otto su gunđala velikog srca, u svakom smislu, i tu svaka ključna sličnost prestaje. Sve što je Ove prošao u životu i svi postupci koji su ga odredili kao osobu koja je u trenutku kad film počinje, prikazano je u flashbackovima. Baš sve. Saznajemo i koliko mu je bio bitan odnos s ocem, koliko je bio društveno neprilagođen, koliko mu je bilo teško u školi, koliko ga je pogodila smrt oca, kako se čitav život borio s birokracijom (i koliko srčano i ustrajno), kako je bilo nevjerojatno da on sa svim tim problemima upozna nekog poput Sonje koja mu da smisao životu i koliko ju je cijenio i što je sve napravio da bi se dokazao kao muškarac dostojan njene ljubavi. Saznajemo i na koji način ga je odredilo prijateljstvo sa susjedom i zašto ga je toliko zabolio kraj tog prijateljstva, puno bolje razumijemo i zašto ipak još jednom pruži životu šansu. Na kraju filma, čak i oni koji ne puste suzu, teško mogu izbjeći knedlu u grlu.

U holivudskoj verziji od svega toga ostala je tek sjena ili je u potpunosti izbačeno. Tom Hanks je korektno odradio svoj dio, ali da njega nema za ovaj film bi rijetko tko čuo.

Baš tanko.

Još mi miš ne radi najbolje, levi klik je pakao, sa mukom pravim svaki post i onda mi samo još fale nakaradni simboli koje sa još većom mukom brišem u napornom editovanju.

I viša sila mi poručuje da je vreme da batalim vražiji forum