Selo nadomak šume

Otvorili ste vrata mašte. Iza njih leži jedna nova dimenzija – dimenzija slova, dimenzija gramatike, dimenzija titlova. Ulazite u svijet Hollywooda i Bollywooda, kvalitetnog prijevoda i Google translatora. Upravo ste ušli u – „Zonu Titlovaca“.

U napola gradiću, napola selu, živi skupina ljudi svojim običnim životima. No, ti će se životi za tili čas ispreplesti i promijeniti. Na bolje ili na gore? Prosudimo sami.

Toni Vertigo, mesar-kobasičar, patološki se boji visina. Kad kažem patološki, to i mislim. Pri samoj pomisli da se mora popeti na stolicu, vrti mu se u glavi. Njegov stan je u podrumu, a sve police u mesnici u visini njegovog nosa. I sad kad je stao u gomili ovih ljudi i gledao prizor koji i oni, dobro se čuvao da ne pogleda iznad sebe kako ga ne bi opet preplavila njegova fobija.

Kraj njega stoji mršavi mladić, Eden Ufologovski, student astronomije koji ne spava i ne jede nakon zvukova koje je ulovio svojim radio-teleskopom. Povremeno se i osvrće uvjeren kako ga prate.Ako ga pitate zašto izbjegava jela od tjestenine, riskirate njegov bijeg. Jer on tvrdi da su vanzemaljci ovdje, paraziti nalik makaronima, špagetima… Ako ih pojedete, postat ćete samo prazna ljuštura kojom oni upravljaju.

Ljubica Micantropić, odnedavno bogata udovica. I više nego nesretna udovica. Otkad je suprug poginuo u utrci glisera, stalno je prati crni mačak koji joj ne da spavati. Iako je angažirala poslugu da uklone mačka s njenog posjeda, on se uvijek ponovno pojavljuje. Kako zna da je to isti mačak, pitate se? E pa, stoga što uvijek kad se nanovo pojavi, pokaže joj srednju kandžu.

Giovanni Tutifrutić, mnogima poznatiji kao Džaba Bubašvaba, turbofolk zvijezda. Kao i ostali ovdje prisutni, pita se je li se ovdje našao slučajno ili igrom sudbine. U drhtavim rukama drži kuvertu s pismom jutros primljenim. Nije ga otvorio jer i bez toga zna što u njemu piše i tko mu piše: njegov susjed. Ne bi to bio problem da taj čangrizavi starac Iro Metuzalemović nije umro prije šest mjeseci. A i poruka je uvijek ista: „Vrati moju kosilicu!“

U kišnoj kabanici, s ovratnikom koji mu prekriva lice, prizor promatra Hogar Neurozić, nekoć ugledni psihijatar, a od jutros otpušteni bolesnik iz duševne bolnice. Prizor kojem svjedoči ga ne šokira toliko koliko slike koje ga proganjaju sve ove godine, a za koje su ga uvjeravali da je sve njegova uobrazilja. No, on je siguran da, kad je pucao kroz prozor aviona te olujne noći, na krilu je stvarno Sinan Sakić pokušavao uništiti turbinu.

Dino Dalmatino se među ovim ljudima našao namjerno. Zapravo, bio je siguran da bez ljudi oko njega, on bi prestajao postojati. Sama scena bila mu je manje važna od činjenice da se nalazi u gomili. Svaku večer kad odlazi na spavanje, odlazi sa strahom jer zna da će iduće jutro netko od njegovih znanaca ili obitelji nestati; biti izbrisan kao da nikad nije ni postojao. Niti nije postojao, ako je vjerovati drugim ljudima koji su tvrdili da za navedene osobe nikada nisu čuli. Ono što ga najviše muči je pomisao da će jednog dana i on tako nestati – i nitko se neće sjećati da je postojao. No, preskočimo sada Hogara i krenimo na sljedećeg člana ove grupice ljudi…

Bojana Blitz-Modnopistić, model. Obično dobre volje, osim kad se sjeti one noći kad je u zamjenu za dušu, dobila vječnu mladost. Isprva joj se ta ponuda činila kao tek obična šala, ali, sada se bliži sedamdesetoj, a još uvijek izgleda kao da joj je dvadeset i često se pita tko je bio taj starac koji joj je ponudio tu pogodbu. A mislila je da je došla na običnu prezentacija Zepter posuđa…

Nebojša Klik, fotograf i snimatelj za vjenčanja i sprovode. Od nedavno i vlasnik starinskog fotoaparata s nezgodnom osobinom. Kada napravi sliku i razvije je, ako osoba ima crni X preko lica, ta osoba ubrzo umre. Nervozan je jer je jutros fotografirao sebe u ogledalu, a onda pogledao sliku…

Leđima okrenuta izlogu stala je Cersei Naeks i to s razlogom. Istim onim razlogom zašto je kod kuće razbila sva ogledala i navukla zastore kako se ne bi vidio njen odraz u staklenim predmetima. Prije tjedan dana, kada je pogledala u ogledalo, pored sebe je vidjela lik u crnoj mantiji s kukuljicom preko lica. „Tko si ti?“, upitala je, napola prestrašeno, a napola radoznalo. „Ciroza tvoje jetre.“, odgovorila je sablasna prikaza.

Boni Chong, došljakinja iz Kine koja je u Titlovcima kulturni ataše u konzulatu, muku muči sa sablasnim biciklistom. Figura u kišnom ogrtaču svako jutro i svaku večer prolazi pored njenog stana, a ako je ugleda, raskopča svoj ogrtač, a Boni napne oči da bolje vidi i… Ništa. Nema se što vidjeti jer je ispod ogrtača sve prozirno.

Svi su oni stali na ulici i promatraju beživotno tijelo, ili ono što je od njega ostalo, Mande Rinca i njegove napola sažvakane bokserice s natpisom straga „Badass“. A sada su i svi oni s obje noge čvrsto stali u…. „Zonu Titlovaca“.