Conan the Barbarian (2011)

Conan the Barbarian vraća se nakon 29 godina u remakeu koji je svojom objavom smjesta stvorio intenzivan sukob među obožavateljima, što Conana izvornog autora Howarda koji još nije doživio svoju pravu ekranizaciju, što klasika Conan the Barbarian iz 1982. godine koji sasvim odskače od izvornog Conana, ali je svojom vrijednošću stvorio novi kult, što unaprijed spremnih ljubitelja koje je privukla ideja drugačijeg Conana kojeg utjelovljuje Jason Momoa. Presuda slijedi.

Novi Conan the Barbarian ne oslanja na izvorne radnje iz priča, već preuzima koncept iz filma izdanog 1982. Godine i doista se može govoriti o remakeu. Jasno, dodaje mu i oduzima neke elemente radnje, mijenja detalje i vizualni setting, ali posve jasan u namjerama. Conan je rođen na bojnom polju, simerijanski barbarin. Tijekom rane dobi u kojoj pokazuje iznimne sposobnosti i smatra se prosperitetom svog plemena, pojavljuje se osvajač Khalar Zym (Stephen Lang) koji traga za posljednjim dijelom drevne maske. Ona omogućuje velike moći, i znajući da se nalazi u Conanovom plemenu, napada selo, uništava ga, dobiva posljedni dio maske i ostavlja Conana sudbini pred umirućim ocem Corinom (Ron Perlman). Dvadeset godina kasnije, Conan nailazi na poznato lice iz Khalarove horde koja traga za svećenicom čiste krvi, i time započine Conanov neočekivani put osvete.

Ponekad je već nakon prvih nekoliko stranica knjige, sekundi glazbe ili prve dvije minute filma moguće shvatiti s čime se ima posla. Primjerice, kada nakon - jedine - 3D scene u filmu na lažnom bojnom polju Ron Perlman kao Corin nožem reže svoju ženu, i dok u pozadini repetativno puštaju audio snimku bitke uzdiže uz vrisak krvavo dijete vezano pupčanom vrpcom, možete biti sigurni da vas doista čeka horor, jedno bolno dvosatno šrapneliziranje koje malo tko može podnijeti.

Morgan Freeman kao narator koji nema konkretnu ulogu unutar filma prepričava premise radnje otkrivajući tok filma. Khalar Zym sastaviti će moćnu masku za kojom traga, a Conan će ga na kraju zaustaviti. Slično smo nedavno mogli vidjeti u Pandi 2. Iako je već polovica gledateljstva odustala nakon prve scene, u početku, koliko god film rano pokazivao zbrzanost, nedisciplinu scena, otrcan dijalog i neralnost borbe, uočavamo da film teži brutalnosti i kreativnim tučama, stoga se možemo nadati dobro zabavljajućim borbama. Scena je bila intenzivna, a iako je svaki pokušaj utvrđivanja Conanove sirovitosti posve umjetan i promašen, ne čini se taj aspekt toliko važnim. Kada poslije otkrijemo da su ostale scene tipična borba mačeva, uz iznimku što ovdje i ondje šikne nerealna krv, a većinu ih, bilo na smijeh onih koji uživaju u parodiranju, preostali užas koji se u filmu nalazi nametne se sam od sebe. Jedna od prvih stvari koja se može primijetiti je totalna podređenost žanru u koji spadaju Prince of Persia i The Scorpion King od kojih se Conan razlikuje inferiornom režijom, jer za razliku od ovog Conana, Prince of Persia pun je šarma, a Scorpion King čestit u svojoj jednostavnosti.

Zanemarimo li hrpetinu trash trenutaka koji, kako kome, izazivaju ili smijeh ili kolutanje očima, ili oboje dapače, infantilnost scena, scenarija uopće, graniči s bezobrazlukom, pogotovo ako ste osjetljivi na Conana. Primjerice, maska kao središte filma. Iako Morgan Freeman kaže da ona daje iznimnu moć, film ga osporava. Zym postane kralj, što ne vidimo, i traga za čistokrvnom svećenicom Tamarom (Rachel Nichols) kako bi oživio svoju ženu. Na kraju filma konačno utapa masku u krvi, naglašava njenu moć, stavlja je na glavu i – ništa. Conan i Zym se nepotrebno oduljeno bore i on ga ubija i spašava Tamaru. Stoga je element maske posve besmislen. No Tamara je puno zanimljiviji dio filma, budući da je svećenica od pelena posvećena molitvi, ali u prvoj svojoj sceni iskače iz kočija na konje i lancima hvata protivnike i baca ih s konja, pada s visina bez prijeloma, vera se i skače s ljestava na ljestve i savršeno zarezuje žile kucavice. Također je neozljeđena nakon što se pola sata klima viseći vlastitom težinom s lanca dok se Conan i Zym bore, a i iz blagog zareza na prsima ispušta litre krvi. Sve bi to bilo u redu, da se likovi zapravo ne ponašaju kao da ona doista jest svećenica, i da je konačno Conan nepotrebno ne uhvati za ručicu prilikom bijega iz spilje koja se nepotrebno urušava, i da nije nepotrebno okarakterizirana kao svi ženski likovi takvih filmova, lajavi i napasni. Ona je također akter jedne fantastične nepotrebne scene u kojoj Conan izgovara (izmasakriranu verziju originala) citat takvom poraznom plastičnošću da je natjerala ljude u smijeh, citat za koji su namjenili da će biti pamtljiv, ali se ispostavlja čistom parodijom. To je scena kada se Conan i Tamara poljube i općenito je središte između prethodećih banalnih događaja poput nepotrebne scene Conanove borbe s pješćanim ratnicima, priglupom planu ulaska u zatvor ili nepotrebnog tihog napada teško opremljenih Zymovih vojnika na Conanov brod koji se odvija tijekom noći, da bi sama borba bila tijekom dana, i budućih još banalnijih, poput nepotrebne scene seksa i nepotrebne scene u kojoj Conanov pomoćnik Ela-Shan (Said Taghmaoui) vadi ključeveiz džepa i tako probija u Zymov dvorac u koji, u logici priče, uopće nisu trebali doći, sve u svemu dovodeći Conana s one strane gluposti.

Kroz span scena režiranih tako da svijet djeluje kao da govorimo o kvartovima u Zagrebu, a ne ogromnom prostranstvu, pojavljuje se još mnoštvo sporednih likova koji ne igraju nikakvu značajnu ulogu, ovdje i ondje oduljuju radnju, stereotipni i uglavnom služeći deus ex riješenjima, ili kao info dump, i općenito ih film s vremena na vrijeme posve zaboravi. Stephen Lang je standardni zločesti zloćko i više manje identičan sebi u Avataru, a čarobnica Marique (Rose McGowan), Zymova kćer, tipična pomaknuta gotičarka koja iz nekog razloga uživa u sadomazohizmu. Kratka scena u kojoj Conan grabi žene za grudi, obara ruke s ratnicima i nalijeva se alkoholom najbliže je pak što su došli do izvornog Conana. U borbi prikazuju njegovu sirovitost i zadovoljstvo borbe, Momoa je, osim vizualno sličan, u tom kontektu vrlo dobar, dominatan u scenama, ravnopravan s Langom talentiranim za negativce, a i lijepo ga je vidjeti. No to je sva njegova sličnost s izvornim Conanom, što će opet zasmetati one koji veže izvornom Conanu. 

Nezgodno je, kada se najavi remake, umjesto reboota, povlačeći za sobom nužnu usporedbu s prošlim filmom. Smiješno je, s druge strane, kad je film iz 2011 poražen kult Conanom iz 1982. ne zbog nostalgije, već naprosto kvalitete. Izvorni Conan ima nekoliko loše režiranih trenutaka, ali nigdje u filmu ne možemo naići na trash gluposti kakvih ima u novom Conanu, primjerice odrubljene glave koja nas pogleda! Bu! Izvorni Conan ima naratora koji je dio priče. Izvorni Conan započinje epskim kovanjem mača, onako kako se kuje, dok u ovom kovanje izgleda kao iz Hawk the Slayera, kao da nisu imali niti novaca niti talenta. Izvorni Conan ima jedan od najboljih glazbenih aranžmana uopće, novi Conan ispunjen je generičnom glazbom, što im ipak hvala jer da su se sjetili masakrirati Poledourisovu glazbu, letjele bi glave. Izvorni Conan ispunjen je čarobnjaštvom i mistikom, u novom Conanu magija je posve odsutna. Iz izvornog Conana moguće je nabrojati nekoliko upečatljivih scena koje ostaju obilježene u povijesti, novog Conana zaboravlja se za 15 minuta. Izvorni Conan, makar odužen, polako plete svoju priču i izgrađuje likove i odnose do samog kraja, novi Conan izostaje bilo kakve smislene strukture radnje. Izvorni Conan je također svojom atmosferom puno bliži mračnom dobu Conana, a povezuje razne motive i scene iz samog djela unatoč tome što ima svoju priču, ali priču koja je efikasna, za razliku od novog Conana, koji ne čini ništa od toga, a za 2011. godinu, njegova je priča posve izlizana i prednosti filma svode se samo na ponekad zanimljive borbe. A sada, koliko vas točno uzbuđuje „brutalnost“ kada Conan gurne prst čovjeku u odrezan nos, za pretpostaviti je da je to stvar ukusa.

Kako je Nispel došao do pozicije redatelja Hollywooda, vjerojatno nitko ne zna. Takvi ljudi, ljudi bez osjećaja za dinamiku i bez smisla za takt filma, koji dopuštaju polu-napisane scenarije ljudi koji dvije knjige nisu pročitali i ne mare za direkciju svojih glumaca, u najmanju ruku završe kao Uwe Boll, ne hollywoodski redatelji svjetski poznatih naslova., a i on se, koliko god bio loš redatelj, za svaki svoj film beskrajno više trudi no što je Nispel to činio oko svih svojih filmova zajedno. Tko je upoznat s radovima i sposobnostima redatelja Marcusa Nispela mogao je očekivati nešto slično ovakvom ishodu, ali nitko doista nije bio bez vjere u film. Ovaj je Conan, međutim, film tijekom kojeg bi netko tko se nikada nije sreo s filmskom umjetnosti vrištao od užasa. Ako se ikada nađete u situaciji da se ovaj Conan pojavi pred očima vašeg djeteta, pokrijte mu ih jer u protivnom ono neće moći proći prvi razred osnovne. S druge strane, za one koji vole sebe okarakterizirati kao puštatelje mozga na pašu, film će biti ok. Za one koji vole skIzvorupljati smeća, neprocjenjiv.

izvor: http://www.fantasy-hr.com