Akmareul boattda aka I Saw the Devil (2010)

Serijski ubojica je beskrupulozni monstrum, gubitnik koji vozi školski mini-bus, isfrustriran životom i neuspjehom u njemu, ispunjen nepatvorenom željom za krvlju, sklon sadizmu, ponižavanju svojih žrtvi i, konačno, najtragičnije, lišen bilo kakve grižnje savjesti. To što on je nije produkt društva, on je jednostavno zao i uživa u tom što radi.

Njegova sušta suprotnost, pak, tajni je agent, dotjeran i pedantan, naoko hladan, ali u sretnoj i predanoj vezi koja, nažalost, završava užasnom smrću njegove zaručnice.

Kim vrlo vješto profilira svog protagonista (Soo-hyeon) i antagonista (Kyung-Chul), junaka i antijunaka, ni u jednom trenutku ne upada u zlosretnu mrežu manirizacije (istina, antagonist je antagonist, iskonsko zlo koje se svjesno otklonilo od društva, koje se ne boji neminovne preuranjene smrti i koje ne shvaća pogrešne puteve koje je izabrao), čak štoviše – kako radnja filma odmiče, protagonist, iako opravdano (kako biste vi postupili da vam nemilosrdno ubiju zaručnicu, a imate određene mogućnosti koje vas mogu dovesti do ubojice), u našim očma gubi svoju pravičnost i polagano, ali sigurno njegova se uloga glavnog junaka pretapa u ulogu tragičnog glavnog junaka.

Postalo je popularno donositi zaključak kako je uloge negativaca, pogotovo ako su jednodimenzionalno zlo, najlakše odigrati, ali, kada je u pitanju Choi Min-sik, i u tom leži njegova genijalnost, čak i kada uđe u lik ovakvog monstruma, njega na trenutke razumijemo i sažalijevamo iako to ne želimo. Ipak, najzahvalniji i najzahtjevniji posao u cijelom filmu pripa je Lee Byung-hunu. Njegov izmučeni (anti)junak nije običan svakodnevni čovjek, ali upravo njega predstavlja u ovom filmu i priličnom lakoćom dočarava koliko je zapravo tanka linija između normalnog, funkcionalnog čovjeka i sociopata željnog osvete, pa se na kraju opravdano zapitamo; može li suštinski dobar čovjek, s tim malim guranjem o kojem je govorio Joker u Dark Knight, ispasti s kolosijeka, izgubiti humanost i postati zao? Posljednjim kadrom Kim kao da ne želi ostaviti ni jedno postavljeno pitanje neodgovorenim, pa nam nesuptilno odgovara…

Tko je pogledao Kimove prethodne filmove sigurno zna da je to prvoligaški majstor režije. Tehnička dotjeranost koja nikada nije nauštrb smislene improvizacije, osjećaj za postepenu gradaciju kojom nas vodi do završnog čina, Kim je i majstor diverzije pa nas tako zavarava početnim statičnim kadrovima, a odabirom glazbene podloge ne dopušta da naslutimo ono što nas čeka. Zanimljivim izborom kadrova i vješto ovladanim postulatima (ne)klasične mizanscene pokazuje da nikada ne zapostavlja svoju sklonost inovaciji, pa kada u jednoj od najboljih ovogodišnjih sekvenci spoji nadnaravno zapanjujuće kretanje kamere i ekstatično lice ubojice, očiju razgoračenih od pozitivnog šoka

                                                                                                                                                                     Preuzeto sa:fak-tvojfilm.net