Giallo žanr

1929. godine milanski je izdavački div Mondatori, lansirao seriju knjiga žutih korica - giallo je talijanska riječ za žuto - kao dio velike kampanje u svrhu promocije detetivskog romana. Tu seriju romana sačinjavali su prijevodi s britanskog govornog područja, poput Sherlocka Holmesa o najvećom detktivu svih vremena autora A. C. Doylea i američki detektivski i fantastični romani zasnovani na modelu rada E. A. Poea.

Do 1929. godine pojam detektivskog romana Talijanima je bio slabo poznat, ali to ne znači da nije bilo radova koji su se bavili detekcijom, misterijama i raznim istragama, ta vrsta priča nalazila se u okviru avanturističkog romana. Izdavanje giallo romana krenulo je ulaznom putanjom tijekom tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali uvoz i prijevode američkih autora zabranili su Mussolini i njegove pristaše. Oni su tvrdili kako ti romani imaju negativan utjecaj na talijansku inteligenciju i da veličaju kriminal.

Nije prošlo puno vremena, kad su talijanski autori, pod englskim pseudonimima počeli pisati svoj vlastiti giallo, zasnovan na ranim američkim i britanskim modelima racionalnog razmišljanja i logičkog zaključivanja. Prva prava talijanska forma fantastike pojavila se tek nakon završetka drugov svj. rata i to posebno u opusu Leonarda Sciascija. On ne samo da je objavio svoj vlastiti giallo (uključujući "ll giorno della civetta" i "A ciascuno il suo") već je i obajvio dva polemička članka, pedesetih godina, u kojima se osvrnuo na specifičnosti talijanskog gialla i u kojima poziva taljansk intelektualce da shavte giallo na najozbiljiniji mogući način. Danas talijanski pisci nastavljaju pisati giallo, a na talijanski prevode brojne pisce poput Thomasa Harrisa, Patricije Cornwell itd... "Ime ruže" ("ll nome della rose") Umberta Eca iz 1984. godine je najpoznatiji giallo van granica Italije.

Međutim ovdje nas više zanima kinematografska verzija gialla i njegova pojava tijekom "zlatnog doba" talijanskog filma u ranim šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Jedan od vrlo zanimljivih značajki filmskog gialla je ta da on nije fksiran u žanr kao njegov pisani oblik. Sam termin ne pokazuje kako to sa žanrovima obično biva, samu bit, opisa ili osjećaj. On funkcionira na svojstvniji i fleksbilniji način kao konceptualna kategorija s izrazito pomičnim i propusnim granicama koje se mjenjaju iz godine u godinu, uključujući čak i gotičke horore ("La lama nel corpo", Emilio Scardimaglia, 1966.). policijske priče ("Milano, morte sospetta di una minorenne", Sergio Martino, 1975.), kriminalističke melodrame ("Cosi dolce, cosi perversa" Umberto Lenzi, 1969.) i filmove zavjere ("Terza ipotesi su un casa di perfetta strategia criminale", Giuseppe Vari, 1972.).

Znači, giallo bismo trebali poimati kao nešto potpuno različito od klasičnog shvaćanja žanra. Talijani koriste rieč flone - struja, koja se često upotrebljava glede žanra i određenog vremenskog razdoblja, a povezuje se i s trendovima i današnjom tendencijom u filmskoj industriji. To upućuje na limitiranost teorije žanra zasnovane uglavnom na američkim filmskim žanrovima, ali i na potrebu redeniranja žanrova drugih svjetskih kinematografija. Dakle, ovaj uvod u giallo počinje s prepostavkom da giallo nije toliko žanr, koliko njegova pismena inačica može sugerirati, već oblik filma koji se suprostavlja definiciji žanra.

Po svojoj specifičnoj prirodi, giallo izaziva naše prepostavke o tome kako bi trebalo klasificirati neameriček filmove, on ide iznad anglo.američkog određivanja žanrovskih granica i u filmskoj industriji i u filmskoj kritici, iako se opire pukoj definiciji, giallo ipak posjeduje određene tematske i stilističke odrednice. To je triler u naširem smislu s puno neočeikavnih obrata, nasilja, krvi, čudnih i bizarnih scena s elemntima horora.

Godine 1963, Mario Bava je režirao prvi pravi talijanski giallo "La ragazza che sapeva troppo" . Može se raspravljati o tome da se giallo pojavio 1943, s filmom "Ossesione" Luchina Viscontija, međutim razlog zašto je Bava početak je nejgov eksplicitan i uspješan pokušaj da se gledateljstvu kaže "Talijanski giallo je stigao"

Film otvara scena u kojoj Nora Davis ( Leticia Roman) čita giallo roman u avionu. Cijeli prizor sadržava sve bitne osobine giallo filmova u budućnosti. razvoj literarnih korijena gialla kroz priče koje se isprepliću na više razina: stranci koji dolaze u Italiju opsjednuti arhitekturom i spomenicama renesanse (brojna ubojstva na poznatim trgovima, pored kulturnih spomenika renesanse i naravno, moda i stil.) Amerikanci su preveli Bavin film kao "The Evil Eye" kako bi dočarali opsesiju gialla s osjetilom vida i sa svjedocima.
Šezdesete godine označile su spor, ali siguran ulazak gialla u talijanska kina. razdoblje nakon filma Maria Bave bilo je trasiranje novog puta za talijanske redatelje, ne samo što se tiče gialla, vć i horor filma. Giallo od početka do sredine šezdesetih nije pokazao snagu ostalih žanriva svog vremena poput vesterna i horora. Ipak, jedna fantastična činjenica je dugovječnost gialla. Iako ponekad bio vrlo slabo zastupljen, on se provlači kroz četiri desetljeća talijanske kinematografije, s pretposljednjim filmom DARIA ARGENTA iz 2006. godine "Mother of Tears". Taj film ne predstavlja samo redateljev povratak originalnoj formi već i signalizira preispitivanje njegovog prvijenca " Lucello dale piume di cristallo" iz 1969. godine.

Umjesto smještanja gialla u određene žanrovske i povijesne odrednice možemo ga promatrati na jedan opširniji način, kao nešto što je astavljeno od raznih asocijacija, u kontekstu vremena i nekih specifičnoti talijanske konematografije. Činjenica je da se radnja giallo filmova vrti oko ubojstava i misterija, istraga, psihoanaliza, neočekivanih obrta s elemtima horora.

PSIHOANALIZA
Giallo doslvno žudi za psihoanalitičkom istargom, Inače se taj proces odvija prko ženskih časopisa, ali u nekim slučajevima, kao kod nekih Argentovih filmova, muževnost se pojavljuje u glavnom fokusu. Tipični protagonist Argentovih filmova je žrtva/svjedok traume koji se mora vraćati n mjesto zločin (u filmu je to obično prikazano pomoću fashback sekvenci), koji je najčešće počinio ubojica koji jednostavno ne može odoliti serijskim ubojstvima (psihoanalitički nagon za ponavljanje zločina).

KINEMATOGRAFIJA - KNJIŽEVNOST
Ako se vratimo na korijene gialla u tridesete godine 20. stoljeća s prijevodima engleskih i američkih romana misterije, čini se da kinematografski diallo nikad ustavri nije zaboravio koliko duguje književnosti. Najočitiji primjer toga je pojava gialla knjige kao objekta u filmu "Laragazza che sapeva troppo".

Iako pomalo zapostavljena, Agatha Christie je glavni izvor insoiracije za "Concerto per un pistola" Michela Lupe, 1970. i "Cinque bambole per la luna d agosto" Marija Bave 1970.

E. A. Poe je također zastupljen u filmu "Sette note in nero" Lucia Fulcija 1977, a da ne spominjem Argentovo preslikavanje svijeta E. A Poea "Crna Mačka" u filmu "Due occhi diabolici" Darija Argenta i Georgea Romera, 1990.

NAJVAŽNIJI GIALLO FILMOVI I REDATELJI

1. "La ragazza che sapeva troppo" - Mario Bava
2. "L Uccelo dale piume di cristalo" - Dario Argento
3. "Cinque bambole per la lun d agosto" - Mario Bava
4. "Una lcertola con la pelle di donna" - Lucio Fulci
5. "ll gato o nove code" - Dario Argento
6. "La corta notte del bambole di vetro" - Aldo Lado
7. "ll coltello di ghiaccio" . Umberto Lenzi
8. "A dragonfy for Each Corps" - Leon Klimovsky
9. "Profondo rosso" - Dario Argento
10. "La casa dalle fnestre che ridono" - Pupi Avati
11. "ll Diavolo nel cervello" - Sergio Solina
12. "l tre volti della Paura"
13. "Tenebre" - Dario Argento

14. "Suspiria" - Dario Argento (Klasik horor žanra. Film koji je ovome žanru donio pridjev - filmovi atmosfere.

15. "Inferno" - Dario Argento

preuzeto sa forum.hr

Ažurirao bubba ho-tep - 22.Rujan/Sep.2010 u 15:29