Slavu koja ga danas prati, kao i svoj nadimak 'Beat', stekao je ranih sedamdesetih u manzai-komediji kao polovica dua Two Beats koji publiku šarmiraju svojim brzopoteznim prepucavanjem i satiričnim humorom. U osamdesetima Kitano glumi u mnogim filmovima, od kojih je najpoznatiji 'Merry Christmas Mr. Lawrence' Nagishe Oshime (1983). Njegovo portretiranje narednika Hare dozirajući brutalnost i patos postat će jedan od lajtmotiva njegovih kasnijih samorežirajućih radova.

1989. Kitano se 'kiti' još jednom profesionalnom titulom - režiserskom. Trebao je glumiti u policijskom trileru veterana gagsterskog filma Kinji Fukasakua, no kada potonji odlazi s filmskoh projekta, producenti režisersku palicu nude Kitanu. On prerađuje scenarij, a rezultat je poznat kao 'Violent Cop', delirično nasilno remek djelo koje mu donosi međunarodne pohvale.

Tim filmom Kitano definira svoj režiserski stil karakteriziran dugim kadrovima, minimalnim dijalogom i čvrstom kompozicijom. Uvodi i svojevrsnog, šakama sklonog antiheroja, osobu koja će se, uz varijacije, pojavljivati u kasnijim njegovim radovima. Ta, ne baš laka, mješavina komedije i brutalnosti postat će trade mark njegovih kasnijih krimića: 'Boiling Point' (1990), 'Sonatine' (1993) i 'Hana-bi' (pobjednički film venecijanskog filmskog festivala 1997).

Iako ponajprije poznat po svojim kriminalnim epskim pričama, Kitano je našao vremena i za laganu dramu o gluhonjemom skupljaću smeća koji uči surfati u filmu 'Scene by the Sea' (1991), za slapstick komediju satiričnog pogleda na japansku kulturu u 'Getting Any?' (1995), te za 'Kids Return' (1996), priču o odrastanju dvoje školskih propalica.

Karijera i život su mu se gotovo završili 2. kolovoza 1994. kada je stradao u saobraćajnoj nesreći. Gotovo šest tjedana oporavljao se od ozljeda glave, a slijedilo je još par mjeseci fizikalne terapije. Tijekom oporavka, Kitano igra malu ulogu u filmu Takashi Ishiija 'Gonin' (1995), u kojem njegov lik ima povez preko očiju, ostatak iz realnosti u kojoj zamalo nije pobjegao smrti.

Iako su internacionalna prikazivanja njegovih prijašnjih filmova polučila pozitivne kritičarske iskaze, naišla su na prosjećan odaziv publike. 2000. se Kitano našao jako blizu holivudskog uspjeha svojim prvim međunarodnim uratkom 'Brother'. 2001. pojavljuje se u kontroverznom Japanskom hitu 'Battle Royale', filmu o srednjoškolcima koji su dovezeni na otok kako bi ubili jedan drugoga.

2002. po prvi put u šest godina Takeshi Kitano ostao je iza kamere. Film 'Dolls' bio je njegov deseti scenarističko-režiserski uradak. U svom zadnjem uratku, 'Zatoichi' (2003), Kitano potpisuje scenarij, režiju, a igra i naslovnog lika. Film je klasični samurajski ep o slijepom ubojici što se očajnički trudi ostati vjeran i dostojan strogih samurajskih pravila.

Uvriježeno je pravilo da se kao Beat Takeshi potpisuje pod svoje glumačke, a s Takeshi Kitano pod redateljske uratke.

Kitano je imao i svoj komični serijal, na svoj način sličan "Igrama bez granica": "Takeshijev dvorac" (Takeshi's Castle).

izvor wikipedia