Enki je Bilal, rekli bi neki, naše gore list, dok drugi tu istu goru smatraju tuđom iliti barem neprijateljskom. No, ako i ostavimo zavrzlamu oko gora po strani, moramo istaknuti kako je Bilal u posljednjih nekoliko godina postao vrlo popularan u bivšoj mu domovini (pa i šire), a svojataju ga svi pomalo, koji, naravno, nemaju ni mrvicu veze s njegovim uspjehom.

Da razjasnimo, rođen je u Beogradu, nema neke veze sa Sarajevom, a pravo mu je prezime Bilal, a ne Bilalović (kako bi neki htjeli). Otac krojač (čak je Titu sašio nekoliko odijela) bio je rodom iz Ljubuškog, dok mu je majka bila Čehinja. Prvih je deset godina života proveo na beogradskom Dorćolu, a crtanja kredom po tamošnjem pločniku rado se sjeća u brojnim intervjuima. U Pariz kreće 1961. zajedno sa sestrom i majkom, te se pridružuje ocu koji je u Francusku emigrirao već pet godina ranije (obitelj bježi zbog političkih razloga).

Djetinjstvo mu je u biti naprasno prekinuto, tako da je melankoliju i otuđenost u novoj sredini liječio crtanjem. Njegov je put kanaliziran već u 14. godini – u tom razdoblju upoznaje Renea Goscinnya (ilustratora 'Asterixa') i slavnog francuskog majstora Jean-Michel Charliera koji su pohvalili njegove crteže te ga potaknuli da se okuša u stripu. Njegova prva priča, utopija 'Le Bol Maudit' (Prokleta posuda) objavljena je 1972. u strip časopisu 'Pilote' nakon pobjede na natječaju.

Karijera mu dobiva na zamahu nakon suradnje sa scenaristom Pierreom Christinom – 1975. zajedničkim snagama izdaju album 'La Croisere de les Oublies' (Krstarenje zaboravljenih), a njihova će plodna simbioza svijetu stripa donijeti još mnoga djela, uključujući 'Le Vaisseau de Pierre', 'La Ville qui n'Existait Pas', 'Les Phalanges de l'Ordre Noir', 'Partie de Chasse' (kojem nekad tepaju kao začetniku političkog stripa) te 'Exterminateur 17'. Od njegovih samostalnih radova najznačajnija je trilogija 'Nikopol' sa pripadajućim joj stripovima – ona ga je definitivno inaugurirala kao jednog od najznačajnijih europskih strip autora, a ovaj mu je rejting samo učvrstio Grand Prix koji je osvojio u francuskom gradu Angoulemeu.

Osim ovih nadasve uspješnih strip ostvarenja, Bilal potpisuje već tri futuristička filma – 'Bunker Palace Hotel' 1987. (koji je by the way snimljen u Beogradu, a jedna od glumica je i Mira Furlan), 'Tykho Moon' 1989. te 'Immortal (Ad Vitam)' rađeni su prema predlošku Nikopola, te zajedno čine trilogiju. Iako filmove smatra inferiornijima strip izričaju, ipak drži da njegova ostvarenja nemaju nikakve veze s tradicionalnim filmskim jezikom, nego predstavljaju spoj najrazličitijih utjecaja. Svoju je energiju također uložio u scenografiju, kostimografiju i dizajn plakata, tako da u svoj bogati score ubraja još i dekor i kostime Prokofjeve opere 'Romeo and Julia'. Stoji iza dizajna filma 'La Vie est un Novel' u režiji Alaina Resnaisa, kao i brojnih covera za knjige i časopise (najbolji objavljeni pod naslovom 'Cruix Universalis').

U brojnim djelima koje je zaista teško sažeti iznova se vraća na problematiku istoka i zapada, političko ozračje Srednje i Istočne Europe, Jugoslaviji, socijalnoj tematici, fašizmu i totalitarizmu. Jednom je prilikom objasnio da je sf-u okrenut zbog toga jer mu je zločine mučno i neukusno prikazivati u sadašnjosti pa stoga koristi vremensku distancu, no ipak ne voli žanrovske kategorizacije.

Zanimljivo je da plavoj boji dodaje malo pepela cigarete tako da njegovi crteži imaju karakterističnu sivkastu nijansu, a ponekad umjesto crvene boje koristi prah maka koji Marokanke koriste umjesto ruža. U svakom je slučaju osebujan umjetnik, pa stoga udrite po bilo čemu njegovom što vam dođe pod ruku :)