Enki Bilal

Enki je Bilal, rekli bi neki, naše gore list,dok drugi tu istu goru smatraju tuđom iliti barem neprijateljskom. No,ako i ostavimo zavrzlamu oko gora po strani, moramo istaknuti kako jeBilal u posljednjih nekoliko godina postao vrlo popularan u bivšoj mudomovini (pa i šire), a svojataju ga svi pomalo, koji, naravno, nemajuni mrvicu veze s njegovim uspjehom.

Da razjasnimo, rođen je uBeogradu, nema neke veze sa Sarajevom, a pravo mu je prezime Bilal, ane Bilalović (kako bi neki htjeli). Otac krojač (čak je Titu sašionekoliko odijela) bio je rodom iz Ljubuškog, dok mu je majka bilaČehinja. Prvih je deset godina života proveo na beogradskom Dorćolu, acrtanja kredom po tamošnjem pločniku rado se sjeća u brojnimintervjuima. U Pariz kreće 1961. zajedno sa sestrom i majkom, te sepridružuje ocu koji je u Francusku emigrirao već pet godina ranije(obitelj bježi zbog političkih razloga).

Djetinjstvo mu je ubiti naprasno prekinuto, tako da je melankoliju i otuđenost u novojsredini liječio crtanjem. Njegov je put kanaliziran već u 14. godini –u tom razdoblju upoznaje Renea Goscinnya (ilustratora 'Asterixa') i slavnog francuskog majstora Jean-Michel Charliera koji su pohvalili njegove crteže te ga potaknuli da se okuša u stripu. Njegova prva priča, utopija 'Le Bol Maudit' (Prokleta posuda) objavljena je 1972. u strip časopisu 'Pilote' nakon pobjede na natječaju.

Karijera mu dobiva na zamahu nakon suradnje sa scenaristom Pierreom Christinom – 1975. zajedničkim snagama izdaju album 'La Croisere de les Oublies' (Krstarenje zaboravljenih), a njihova će plodna simbioza svijetu stripa donijeti još mnoga djela, uključujući 'Le Vaisseau de Pierre', 'La Ville qui n'Existait Pas', 'Les Phalanges de l'Ordre Noir', 'Partie de Chasse' (kojem nekad tepaju kao začetniku političkog stripa) te 'Exterminateur 17'. Od njegovih samostalnih radova najznačajnija je trilogija 'Nikopol'sa pripadajućim joj stripovima – ona ga je definitivno inaugurirala kaojednog od najznačajnijih europskih strip autora, a ovaj mu je rejtingsamo učvrstio Grand Prix koji je osvojio u francuskom gradu Angoulemeu.

Osim ovih nadasve uspješnih strip ostvarenja, Bilal potpisuje već tri futuristička filma – 'Bunker Palace Hotel' 1987. (koji je by the way snimljen u Beogradu, a jedna od glumica je i Mira Furlan), 'Tykho Moon' 1989. te 'Immortal (Ad Vitam)'rađeni su prema predlošku Nikopola, te zajedno čine trilogiju. Iakofilmove smatra inferiornijima strip izričaju, ipak drži da njegovaostvarenja nemaju nikakve veze s tradicionalnim filmskim jezikom, negopredstavljaju spoj najrazličitijih utjecaja. Svoju je energiju takođeruložio u scenografiju, kostimografiju i dizajn plakata, tako da u svojbogati score ubraja još i dekor i kostime Prokofjeve opere 'Romeo andJulia'. Stoji iza dizajna filma 'La Vie est un Novel' u režiji AlainaResnaisa, kao i brojnih covera za knjige i časopise (najboljiobjavljeni pod naslovom 'Cruix Universalis').

Ubrojnim djelima koje je zaista teško sažeti iznova se vraća naproblematiku istoka i zapada, političko ozračje Srednje i IstočneEurope, Jugoslaviji, socijalnoj tematici, fašizmu i totalitarizmu.Jednom je prilikom objasnio da je sf-u okrenut zbog toga jer mu jezločine mučno i neukusno prikazivati u sadašnjosti pa stoga koristivremensku distancu, no ipak ne voli žanrovske kategorizacije.

Zanimljivoje da plavoj boji dodaje malo pepela cigarete tako da njegovi crtežiimaju karakterističnu sivkastu nijansu, a ponekad umjesto crvene bojekoristi prah maka koji Marokanke koriste umjesto ruža. U svakom jeslučaju osebujan umjetnik, pa stoga udrite po bilo čemu njegovom štovam dođe pod ruku :)