Najbolji pristup biografiji Alejandra Jodorowskog vjerojatno je razmotavanje astrološke karte, bacanje tarot karata, čitanje iz listića za čaj ili utrobe kakve domaće životinje, no možda je dovoljno ustvrditi, zbog nepoznavanja magijsko-astroloških dimenzija svemira i zvijezda, da je kultni redatelj pod vodstvom vodenjaka u punom smislu riječi inovativan, neobičan, otvoren novim iskustvima i da često kroči gdje još nitko prije njega, a ni poslije, nije zakoračio istim intenzitetom.

Aškanazi Židov ruskog podrijetla, rođen u čileanskom gradiću Iquiqueu, Jodorowsky se već s 13 godina odselio u Santiago i upisao na sveučilište zbog svoje velike ljubavi za kazalištem te je neko vrijeme živio kao klaun i lutkar. S 26 odlazi u Pariz studirati pantomimu kod Marcela Marceaua, prekinuvši sve veze s roditeljima, često radi s Mauriceom Chevalierom, od čega se najviše pamti adaptacija drame Thomasa Manna 'The Severed Head' (1957), film koji je, nažalost, izgubljen.

Upoznaje se s nadrealistima i 1962. osniva 'Panic movement', pokret koji slavi boga Pana, među ostalim zaslužnog i za riječ panika. 60-ih godina Paničari su izvodili provokativne happeninge koji će kasnije svoje mjesto naći u Jodrowskyjevim filmovima – klanje guske i rabina na pozornici s golom ženom prekrivenom medom, piletom razapetim na križ i velikom vaginom, dok se u publiku bacaju žive kornjače, primjerice.

Jodorowsky u to vrijeme piše drame, obilazi avangardna kazališta u Parizu i gradu Meksiku, radi strip 'Fabulas Panicas' i ubrzo snima prvi vlastiti film – nadrelističnu ljubavnu priču o Fando i njegovoj paraliziranoj ljubavnici Lis u potrazi za mitskim gradom Tarom - 'Fando y Lis' (1967) - najpoznatiju prema urnebesnim neredima koje je izazvala na filmskom festivalu u Acapulcu, a i par tjedana kasnije u Meksiku kad ga je službeno zabranila meksička vlada, a autora skoro zauvijek deportirala iz države. Takav bi potez - naravno, da se dogodio - gotovo sigurno obeshrabrio Jodorowskog ili barem malo promijenio tijek njegove karijere jer je sve svoje filmove snimio upravo u Meksiku.

Tri godine kasnije već predstavlja film 'El Topo' ('Krtica'), prvog neokrunjenog kralja ponoćnih premijera, a opet tri godine poslije 'The Holy Mountain' (1973). Ta su dva rada stekla nezamisliv kultni status, ne samo zbog nevjerojatne i kontroverzne ikonografije, nego i zbog činjenice da ih je zbog vlasnika prava, menadžera Beatlesa (!) Allena Kleina, do 2004. godine bilo nemoguće vidjeti u SAD-u osim na ilegalnim kopijama. Inače, Allen je otkupio prava za svoj Abkco Films na nagovor Johna Lennona, strastvenog obožavatelja svih Jodorowskyjevih filmova, a kasnije se zbog neslaganja s Alejandrom u mnogo slučajeva pokazao nezgodnim suradnikom.

Skice Barona Harkonena za 'film koji nikada nećete vidjeti', Dinu, rad Jeana Girauda Moebiusa

Godine 1975. redatelj se vraća u Francusku i počinje okupljati ekipu za filmu koji, nažalost, nije nikada snimio – kolosalnu adaptaciju 'Dine' Franka Herberta u kojoj su trebali glumiti Orson Welles, Gloria Swanson i Salvador Dali, za glazbu su bili zaslužni Pink Floydi, a kao majstori vizuala pozvani su Giger, Dan O'Bannon (kasnije su zajedno radili na 'Alienu') i Jean Giraud - Moebius. No, financijeri su se povukli, film je kasnije više-manje uspješno snimio David Lynch, a kažu da je veći dio setova bio iskorišten na snimanju 'Ratova zvijezda'.

Uslijedio je 'Tusk' (1978), po mnogima njegov najslabiji film, te povratak stripovima, animacijama i knjigama u suradnji s Moebiusom, a pravi povratak na velika platna u svom stilu ostvaruje 1989. filmom 'Santa sangre'. Godinu dana kasnije režira fantasy s Omarom Sharifom, Christopherom Leejem i Peterom O'Tooleom, 'The Rainbow Thief', a dugo čekanje najavljivanog nastavka slavnog filma iz 1970, 'The Sons of El Topo', u kojem su među ostalima uloge trebali ostvariti Marilyn Manson i Johnny Depp (!), pretvorio se u još duže čekanje sada drugog filma; zbog problema s financijama i pravima Jodorowsky je odlučio snimiti nuklearno-postapokaliptični 'Abelcain' u kojem se također kao lik pojavljuje El Topo, ali sada promijenjena imena zbog copyrighta – El Toro.

The Rainbow Thief

Ipak, šuška se da Jodorowsky paralelno snima još jedan film, 'Tryptych' (ili 'King Shot'), čije se izdanje planira 2006. godine, pa ako je sreće, možda će oba izaći vrlo skoro i označiti njegov veliki povratak, doduše, na scenu kojom vlada sasvim sam, jer nam je dosad bilo teško zaključiti tko bi osim njega uopće činio tu i takvu scenu.

Glumac u svim svojim filmovima, redatelj, kostimograf, scenarist, producent, skladatelj, pantomimičar, književnik, dramatičar, crtač stripova, psihomagičar, guru, ezoterik, mistik, spiritualist, jedan od najvećih svjetskih poznavatelja tarota, otac trojice sinova koji se pojavljuju u većini njegovih filmova (Brontis, Axel i Adan), dobar prijatelj Federica Fellinija, čiji je scenarij o Don Quijoteu planirao i režirati, mistični svećenik na vjenčanju svojih prijatelja Marilyna Mansona i Dite Von Teese, Jodorowsky je svojedobno izjavio da od filma traži ono što većina ljudi očekuje od psihodeličnih droga. Ako ste ikada i pogledali neki od njegovih radova, vjerujemo da ćete se s time i složiti.

Rijetki su redatelji s toliko prepoznatljivim vizualnim potpisom i sadržajem koji uspijevaju sagraditi iznimno originalan, uvjerljiv, zastrašujuć, a ujedno još i neviđen svijet na celuloidu. Redatelj slične karizme jest svakako Guy Maddin (ili pak spomenuti Lynch i Greenaway), s kojim Jodorowsky zapravo ne dijeli ništa osim zapanjujuće originalnosti, što je, složit ćete se, (danas) iznimno teško postići u dugometražnoj produkciji. No, bez obzira na to koliko nam djela kultnog Čileanca djeluju kao 'zatvorena' cjelina, njegov je svaki rad gotovo drugačije žanrovske vrste, iako su svi odreda naseljeni gustim nizovima simbolike i najnevjerojatnijim bizarnim slikama i situacijama.

Jodorowsky živi u Francuskoj gdje prakticira psihomagiju, teniku ozdravljenja koja se koristi podsviješću ne bi li pobijedila pojedinčeve fobije, fiksacije, opsesije...

Njegove motivske preokupacije i stilske varijacije kreću se od trash horora, metafizičkih vesterna a la Sergio Leone, Fellinijeve i Browningove ljubavi prema cirkusu ('Nakaze', 'Ulica'), Hitchcockova 'Psiha', nadrealizma Luisa Bunuela, novozavjetnih epova i kršćanske tradicije, eksperimentalnog filma i misticizma Kennetha Angera ('The Inauguration of the Pleasure Dome') do simboličnih radova koje bi danas vjerojatno prvi potpisao visokobudžetni umjetnik poput Matthewa Barneyja ('Cremaster').

Veliki triptih koji se često spominje u njegovoj karijeri čine filmovi 'El Topo' (1970), 'The Holy Mountain' (1973) i 'Santa Sangre' (1989) - alegorijski vestern, kršćanska odiseja do ruba pameti i frojdovska noćna mora o majkama, osveti, cirkusu, ludilu i ljubavi.

Prije snimanja 'Svete planine' Jodorowsky je proveo mjesec dana bez spavanja pod nadzorom zen majstora, što umnogome odgovara i dojmu filma – snovitoj, halucinantnoj i luđačkoj odiseji nakrcanoj kršćanskim simbolima koje je veoma teško pohvatati jer je svaka scena gusto natrpana najrazličitijim mogućim značenjima. Film koji nije nužno razumjeti, nego uživati u bizarnostima koje se nižu nesmiljenom žestinom, nadrealistička je epopeja o potrazi za besmrtnošću, šaljiva i brutalna metafizička freska svega i svačega koju otvara kristoliki lik, koji lutajući nailazi na oskaćena patuljka, a zatim i na sedmoricu predstavnika sunčeva sustava s kojima se uputi na Svetu planinu kako bi pronašli besmrtnost (!).

Dijalozi se u filmu pojavljuju tek od sredine, a i tada ih je malo, te se dobiva dojam šutljiva filma u kojem ulogu glavnog Alkemičara (boga) koji koordinira odabranu devetorku tumači, naravno, sam Jodorowsky, ujedno pisac scenarija, redatelj, skladatelj i kostimograf. Kao i u svim ostalim filmovima velikog čileanskog šaljivdžije i završetak ovoga je urnebesan – nakon silnih metafizičkih pitanja kraj se pretvara u metatekstualni geg, odzumiranje kamere usred velikog finala i hihot redatelja (alkemičara / boga) uz riječi: zbogom, Sveta planino, pravi život čeka negdje drugdje...

'Sveta krv' mnogo je pristupačnija i narativnija, a priča je, iako čini samu osnovu psihoanalize, toliko maštovito vizualno ispripovijedana da se vjerojatno i 15-ak godina kasnije može smatrati jednom od zanimljivijih i moćnijih drama na tu temu. Početak filma prati (kristolikog) mladića koji je primljen u ludnicu (točnije, u bolnicu s pacijentima koji boluju od Downova sindroma), a niz flešbekova nam otkriva njegovo turbulentno djetinjstvo i traumu koja ga je tu i dovela.

Živio je u cirkusu s ocem bacačem noževa i majkom, svećenicom heretičke crkve Svete krvi, koja štuje sveticu odrezanih ruku. U trenutku kad ustanovi da je muž vara s tetoviranom ženom, majka ih pokuša ubiti kiselinom, ali joj muž u borbi odreže obje ruke. Sin se nakon nekog vremena u bolnici oporavi, vidjevši majku kroz prozor, te po izlasku iz bolnice nadomiješta mačine odrezane ruke, isprva ubijajući očevu ljubavnicu, a zatim i sve ostale djevojke koje mu se približe, sve dok se jednog dana ne pojavi njegova ljubav iz djetinjstva – nevina štićenica tetovirane žene – i završi niz čudnih ubojstava.

Film završava, kao i prethodan, pravim hičkokovskim raspletom koji krije obrat dostojan 'Psiha' ili 'Plačljive igre'. Redateljevi sinovi Adan i Axel u filmu tumače glavnog junaka Fenixa u različitim životnim dobima, a scenarij potpisuje Dariov mlađi brat Claudio Argento, koji je u film uspio vrlo uvjerljivo uplesti svetice bez ruku, transvestitstvo, orgije, kazalište, cirkus, posesivnu majku, lutke te Isusa u ludnici koji s gomilom djece s Downovim sindromom u jednom trenutku odlazi u bordel i konzumira sve moguće droge.

Cover Jodorowskyjeva vesterna umnogome pomaže pri gledanju filma, naravno, ako se dosad još niste sreli s njegovim radovima – kratko i jasno redatelj kaže: Ako ste vi dobri i 'El Topo' je dobar film, no ako ste ograničeni i 'El Topo' je ograničen. Ime filma i junaka, Krtica, metafora je za underground kinematografiju 60-ih, kad se događalo da se film probije na površinu i postigne neviđen uspjeh u mainstream vodama, kao uostalom i Jodorowskyjev.

Glavni je lik metafizičkog putovanja do iskupljenja istoimeni revolveraš u crnom koji se, da bi dokazao ženi da je voli, otisne na putovanje po pustinji kako bi se riješio četvorice najboljih revolveraša na svijetu, ujedno i majstora koji davno nadišli obične ljudske oblike. Nakon upitnog uspjeha El Topa ostavlja žena, kao što je i on ostavio svog sina na početku, a on završava u čudnoj pećini koju nastanjuju nakaze. Kako bi im pomogao da dođu na površinu, El Topo, sada u ruhu skromnog i reformiranog pokajnika, prosjači ulicama grada iznad pećine i planira iskopati tunel za nesretnike ispod grada. Sve se, naravno, završi u neviđenu pokolju, a kao točku na i u toj nadrealističko-metafizičko meksičkoj vestern varijanti kršćanskog iskupljenja Jodorowsky postavlja pčele na grob samospaljenog junaka, inače čest i nejasan motiv u svim njegovim radovima.

Na optužbe da su za konzumiranje ovakvog filma potrebne teške halucinogene droge, Jodorowsky je odgovarao da je to za gledatelje već obavio redatelj. A što bi i rekao kad se film reklamirao sljedećom rečenicom: Pogledajte gole franjevce koje bičuju kaktusom, svećenika kako odlazi u zalazak sunca s patuljkom i novorođenim djetetom. Što sve to skupa znači, nije jasno, ali sigurno je da nećete zaboraviti.

Isto bi se moglo reći i za sve ostalo što smo ovdje natuknuli, a ako vam ni to nije dosta – svoje znanje upotpunite na čudnom homepageu Alejandra Jodorowskog. I nabavite negdje njegove filmove, stvarno su sve što smo o njima rekli!

preuzeto sa filmski.net