Svart krabba (2022)

Po običaju moje je mišljenje skoro obrnuto.

Ponajprije se neću složiti s odabirom žanrova, ovo je ratni film i to je trebalo navesti kao prvu stvar.

Drame ima skoro nimalo pa je to trebalo ukloniti s popisa.

Ambijent, mrtva priroda, je fantastičan.

Stilski se filmu nema što zamjeriti.

Nije jedini film koji se razbacuje sa raskoši leda i zimskog mrtvila, ali mjesta radnje su savršena.

Savršena za sadržaj. Jer film nije samo stil, nije samo kostur niti anoreksik, ima tu mesa itekako.

Ali ne mislim na akcijske scene i pucačine koje jesu bombon, ne. Likovi i njihove priče su svjetske.

Kroz flashbackove glavne i ponovno izvrsne Noomi, vidjet ćemo kako joj se karakter mijenjao od totalne zbunjole do osobe koja ne vjeruje nikome, a ko ju krivo pogleda nema ga više.

Ona nije nepostojeći lik, ima tvorničku grešku, a ta je njena kćer.

Djelomično PTSP, a djelomično slijepo ludilo tjera je naprijed bez da razmisli što radi.

Sporedni likovi nisu samo ukras.

Zapovjednici nisu "suviše klasični" kako puppetmaster kaže, a ne, nikakve idealizirane moralne vertikale, u pitanju su žešći manipulatori sa motom cilj opravdava sredstvo.

U ekipi će dvojica zaglaviti zbog ljubavi, jedan jer se ne može suspregnuti u neizvjesnoj situaciji, drugi jer se zaljubio srednjoškolski u glavnu junakinju.

Itd da ne spoilam previše.

Moram još spomenuti da od početka do samog kraja ne znamo niti ćemo doznati tko se tu bori protiv koga.

Je li građanski rat u pitanju?

Je li invazija od druge države?

Je li vojska koju pratimo pozitivci ili negativci, tko kaže da nisu domaći izdajnici?

E ovako se radi ratni film!

Jer je na kraju nebitno tko je tu na kojoj strani, glave su gube jer je šačica luđaka odlučila da se mora ratovati te u to uvukli narod.

Na žalost neće put u pakao popločan dobrim namjerama završiti onako kako je to Šenoa briljantno napisao u Kuginoj Kući.

Ovdje "kuga" nije udarila na potomstvo čime se nije dodatno nagradilo emocije gledatelja zadovoljne scenom kad Noomi stuče pi.ku admiralici.

Kamo sreće da je autor otišao u drugom smjeru, da jest ovo bih vjerojatno nazvao masterpisom.

Unatoč tome, ovo je jedan od rijetkih ratnih filmova koje preporučam svima, pa i onima koji ne podnose ratne.

I uostalom trenutak kad je izašao, sada, dok Putin zvecka biokemijskim oružjem ako se to uopće može nazvati zveckanjem, ma nije mogao biti bolje odabran.

puppet_master piše: mislim da jedini u filmu pominje njegov naslov, ime operacije.

Film je radjen po istoimenoj knjizi iz 2002. godine.  U suštini ovo je jedna od zamišljenih mogućih ratnih scenarija i kriza na nekom području ili u zemlji ( ili izmedju država), ali na severnoj hemisferi, skandinavci imaju povremeno iskorake u tom smeru i u književnosti i kinematografiji.

U suštini je ratna akcija i `avantura`, ali ima elemente naučne fantastike i drame.

A mogli su i ranije da adaptiraju jer je bilo sličnih situacija nakon 2002. godine u svetu.

Ideja  svart krabba je preuzeta iz..., kao i put po ledu iz istorije i tada je ljude vise impresionirala od desavanja npr. u pustinji, ili pak po fjordovima.  Akcenat autora knjige je na poverenju i humanosti, i još nekim stvarima, i to je trebalo više da se prožima, kao poruka. Ideja za neimenovanje i stvaranje hipotetičkih država i zemalja je preuzeta iz književnosti, i ima bar dve uloge univerzalnu poruka koja nije podložna da se tumači i izvrće u neke svrhe, ili kroz razlilčite stavove . Ali ima s vremena na vreme, fimova sa antiratnim porukama i o besmislenosti ratovanja, a bazirani na istinitim dogadjajima. Pa i dati treba u tom kontekstu shvatiti, i treba ih  gledati isto umereno.

Nemam neki trenutni utisak, o svim tim stvarima, hipokriziji, demagogiji, spinovanju, montaži, fabrikovanju realnosti, manipulacijama, kapitalističkom kolonijalizmu, ali  npr. osvešćivanje kada je to nama u interesu to mi je zasmetalo i sam kraj. Uopšteno dati scenariji su se dosta provlačili i u književnoti i u kinematografiji na bolje načine, možda bolje da kažem, kroz dublju simboliku i na kreativniji način, ali opet dovoljno da se razume bez prevelike analize, i to je magija.. Relativno skoro sam gledao i čitao npr. 2019.godine. pa mi je dati film u senci datih dela i trenutne situacije u svetu.

Zanimljivo bi bilo da se išlo malo dalje, i šta ...  taj pogled bi me više interesovao. Mada u suštini mi smo nemoćni u tim krizama, a u drugim vidi se ko ispašta.

O datoj temi se priča već 50-60 godina, i krenule su tih godina i realizacije, nije samo to imali smo i druge koji su čak i probani i odbačeni jer nisu mogli da se kontrolišu, odbačeni ali neki ostavljeni za moguće usavršavanje, ali je u senci drugih apokaliptičnih scenarija.  A kako je govorio moj profesor atomske fizike najveće dostignuće nauke tog vremena se ispoljilo 6. i 9. avgusta 1945. godine. Nažalost, tužno je  što su dostignuća nauke prvo otišla u ruke vojske, pa su oni birali šta će zadržati, a zatim prepuštali drugima.

Čemu gledanje filmova još koji put dok ih (skoro skroz) ne zaboraviš?

Nema dovoljno drugih i sve si već pogledao, pa eto, mora se?

Nisi ti jedini. Da mi je samo znati otkud je uopće došla ta filozofija rutine i ponavljanja vizualne umjetnosti.

Briga me (ovde, sa ovim filmom) za eventualno drugačije shvatanje ičega, naglasih da je suviše klasičan, nema iznenađenja ni kod prvog gledanja ali preteći ambijent, teskoba, jurnjava, kao i sav taj led oko njih, krv po snegu i ledu, su nešto što me može uspavati recimo. Bolje nego da uporno puštam sebi klipove pljuskova i grmljavine. Šta mi fali da mi se um opusti i potone u san uz šveCki led, rat i krv.

Ratni film bi trebao imati poruku i smisao?