95. ...such a lovely place...

   Baho Jeeves lupio je po zvoncu recepcije hotela. Kroz vrata
prostorije s druge strane recepcije dovukla se Ana Živac.

- Što toliko bučiš? Lakše malo! – zagalamila je.

- Molim vas malo poštovanja! Ja sam batler lorda lord Papija
Pound-Dollara. – glavom je napravio kretnju pokazavši čovjek iza sebe – Trebali
biste imati rezervirane dvije jednokrevetne sobe na njegovo ime.

- A i to je neki plemić kad u ovoj našoj rupi odsjeda. –
mrmljala je Ana tražeći ključeve koje je, iz nekog razloga, opet stavila pod
krivi broj.

- Ana! Oprostite mojoj recepcionarki! To su oni dani u
mjesecu… - počeo se ispričavati direktor hotela, Klen Besparica, koji je upravo
naišao.

- Da, one dane u mjesecu kad čekam plaću od pretprošlog
mjeseca! – javila se opet Ana – Na! Tu su vam ključevi. Ako vam još kako mogu
pomoći, obratite se Ediju.

Klen se malo zacrvenio, ali već u idućoj sekundi mahnuo je
rukom prema Ediju Mazgotegliću, liftboju, vrataru i nosaču.

- Edi, ponesi prtljagu gospode, ne bilo to zapovjeđeno. Sobe
206 i 207. Još jednom, dobro došli u Hotel „Posljednji počinak“!

Edi je zgrabio dvije velike torbe i poveo goste prema liftu.

- Usput, ona profesorica klavira…

- Ljubica Doremi?

- E, ona! Naručila je večeru posluženu u sobi.

- OK, vidjet ću što imamo u frižideru pa će Danilo baciti to
na vatru. Ili utopiti u vrućoj vodi

Danilo Fritaja bio je kuhar - kad je bio trijezan, što je
bilo rijetko.

U međuvremenu, Edi, Baho i Papi izašli su iz lifta. Druga
soba na lijevo bila je 206. Edi je taman otključavao sobu kad ga je prekinuo
Baho.

- Oprostite, ali tu nešto zaudara.

- Ne bih znao. – slegnuo je Edi ramenima – Prije nego ste vi
došli, sve je bilo u redu.

Otključavši i 207, sobu nasuprot, Edi je odahnuo kad su
gosti ušli i zatvorili vrata. Čak mu nije smetalo ni to što mu nisu dali
napojnicu. Smrad je uistinu bio nepodnošljiv.

- Još jučer ujutro sam vam prijavio smrad. – začuo se glas s
kraja hodnika.

Soba 213, onaj e-sportaš, prvak u „Pongu“, sjetio se Edi tko
to govori.

- Jučer, pa jučer! Nemamo mi sto ruku i nogu da odmah
doletimo. – otresao se Edi na Subija  Plejku
koji je stajao ispred svoje sobe u trenirci i povezom preko glave – očito je
imao kondicijski trening kad je izašao iz sobe. Edi onjuši zrak, a to ga
natjera na teži napadaj kašlja.

- Mislim da je tu, preko puta mene. – pokazao je Subi sobu 214.

- A da niste opet nekoga zaključali pa zaboravili na njega i
umro vam je od gladi? – sad je izašao i Iso Gamšuiuć, privatni detektiv, u
bademantilu i s „Titlovačkom truzbom“ pod rukom.

- Gospodin Mandarinković je bio gluhonijem pa ga nismo čuli.
Svakome se može dogoditi. – opravdavao se Edi dok je otključavao vrata.

Širom ih je otvorio, a onda su sva trojica pokrila usta dok
je Edi opet zatvorio vrata. Iso je taman otvorio usta kad ga je Edi prekinuo.

- G Iro nije umro od gladi! Ni riječi! Vjerojatno neka
gljivična infekcija ili slično…

- Ne znam da li bi zbog infekcije ostao bez tri četvrtine
tijela. – primijetio je Subi.

Edi je već vadio mobitel.

- Nazvat ću našu sobaricu da to sredi. Halo? Je li to gđica
Boni Schmidt? Komenzibite! Imamo kod 75. Ne, nije umro od gladi! Dođi čim
prije.

1 vukodlak, 1 vidovnjak, 1 izdajnik

Odgovori	Stranica 12 3 30 >