- Što toliko bučiš? Lakše malo! – zagalamila je.

- Molim vas malo poštovanja! Ja sam batler lorda lord Papija Pound-Dollara. – glavom je napravio kretnju pokazavši čovjek iza sebe – Trebali biste imati rezervirane dvije jednokrevetne sobe na njegovo ime.

- A i to je neki plemić kad u ovoj našoj rupi odsjeda. – mrmljala je Ana tražeći ključeve koje je, iz nekog razloga, opet stavila pod krivi broj.

- Ana! Oprostite mojoj recepcionarki! To su oni dani u mjesecu… - počeo se ispričavati direktor hotela, Klen Besparica, koji je upravo naišao.

- Da, one dane u mjesecu kad čekam plaću od pretprošlog mjeseca! – javila se opet Ana – Na! Tu su vam ključevi. Ako vam još kako mogu pomoći, obratite se Ediju.

Klen se malo zacrvenio, ali već u idućoj sekundi mahnuo je rukom prema Ediju Mazgotegliću, liftboju, vrataru i nosaču.

- Edi, ponesi prtljagu gospode, ne bilo to zapovjeđeno. Sobe 206 i 207. Još jednom, dobro došli u Hotel „Posljednji počinak“!

Edi je zgrabio dvije velike torbe i poveo goste prema liftu.

- Usput, ona profesorica klavira…

- Ljubica Doremi?

- E, ona! Naručila je večeru posluženu u sobi.

- OK, vidjet ću što imamo u frižideru pa će Danilo baciti to na vatru. Ili utopiti u vrućoj vodi

Danilo Fritaja bio je kuhar - kad je bio trijezan, što je bilo rijetko.

U međuvremenu, Edi, Baho i Papi izašli su iz lifta. Druga soba na lijevo bila je 206. Edi je taman otključavao sobu kad ga je prekinuo Baho.

- Oprostite, ali tu nešto zaudara.

- Ne bih znao. – slegnuo je Edi ramenima – Prije nego ste vi došli, sve je bilo u redu.

Otključavši i 207, sobu nasuprot, Edi je odahnuo kad su gosti ušli i zatvorili vrata. Čak mu nije smetalo ni to što mu nisu dali napojnicu. Smrad je uistinu bio nepodnošljiv.

- Još jučer ujutro sam vam prijavio smrad. – začuo se glas s kraja hodnika.

Soba 213, onaj e-sportaš, prvak u „Pongu“, sjetio se Edi tko to govori.

- Jučer, pa jučer! Nemamo mi sto ruku i nogu da odmah doletimo. – otresao se Edi na Subija  Plejku koji je stajao ispred svoje sobe u trenirci i povezom preko glave – očito je imao kondicijski trening kad je izašao iz sobe. Edi onjuši zrak, a to ga natjera na teži napadaj kašlja.

- Mislim da je tu, preko puta mene. – pokazao je Subi sobu 214.

- A da niste opet nekoga zaključali pa zaboravili na njega i umro vam je od gladi? – sad je izašao i Iso Gamšuiuć, privatni detektiv, u bademantilu i s „Titlovačkom truzbom“ pod rukom.

- Gospodin Mandarinković je bio gluhonijem pa ga nismo čuli. Svakome se može dogoditi. – opravdavao se Edi dok je otključavao vrata.

Širom ih je otvorio, a onda su sva trojica pokrila usta dok je Edi opet zatvorio vrata. Iso je taman otvorio usta kad ga je Edi prekinuo.

- G Iro nije umro od gladi! Ni riječi! Vjerojatno neka gljivična infekcija ili slično…

- Ne znam da li bi zbog infekcije ostao bez tri četvrtine tijela. – primijetio je Subi.

Edi je već vadio mobitel.

- Nazvat ću našu sobaricu da to sredi. Halo? Je li to gđica Boni Schmidt? Komenzibite! Imamo kod 75. Ne, nije umro od gladi! Dođi čim prije.

1 vukodlak, 1 vidovnjak, 1 izdajnik