Marcello Mastroianni

Mastroianni - sinonim latinskog ljubavnika

Ne znam zašto Amerikanci toliko pate i proživljavaju dok se pripremaju za ulogu. Ja jednostavno ustanem, i idem glumiti - gluma je za mene veselje i užitak, moja hrana - i priznajem - egzibicionizam

„Melankolija i postkoitalno razočaranje sjaje u očima Marcella Mastroiannija“, oštro je i hrabro opisao legendarnog talijanskog glumca David Thomson, autor kultnog Biografskog filmskog rječnika. Mastroiannijevu uspjehu kod ženske publike pomalo se čudio i filmski kritičar i povjesničar Alexander Walker koji je analizirao mješavinu njegova hvaljena seksepila, i apatije na rubu impotencije. Bez obzira je li bio naručju Sophije Loren u talijanskim seksi komedijama ili ga je ponižavala Jeanne Moreau u Antonionijevoj Noći ili ga je pak napustila Ursula Andress u filmu Deseta žrtva Elija Petrija, Mastroianni je ostao sinonimom sofisticirane muške privlačnosti i seksualnog zadovoljstva. Walker se pitao je li možda moguće da se Mastroianni toliko sviđa ženama zato jer izgleda prezasićen zadovoljstvima, pa je njegova inertnost zapravo podstrek koji izaziva žensku zaljubljenost? Zanimljivo je da premda je Mastroianni internacionalno bio priznat kao zvijezda, zapravo je rijetko radio izvan Italije. Možda je najbolje odgovarao matrijarhalnoj (talijanskoj) katoličkoj koncepciji muške seksualnosti, kojoj rijetko koja žena može odoljeti. Kako god bilo, ovaj glumac intelektualističke aure bio je i ostao sinonimom latinskog ljubavnika.

Marcello Vincenzo Domenico Mastroianni rođen je 28. rujna 1924. u mjestašcu Fontana Liri, nedaleko od Rima. Marcellov otac, stolar, ispisao ga je u četrnaestoj godini iz škole i poslao u Rim da nađe posao. Dečko se prihvaćao svih poslova do kojih je mogao doći. Najčešće je pomagao pri izradi filmskih kulisa, a povremeno je i statirao. Kad je buknuo rat, nacisti su Marcella deportirali u radni logor na sjeveru Njemačke, odakle je uspio pobjeći. Do kraja rata skrivao se po napuštenim kućama u okolici Venecije, živeći u stalnom strahu i vječito gladan. Kad je rat završio, vratio se u Rim i našao posao u britanskoj kompaniji za distribuciju filmova Eagle Lions. Sprijateljio se sa studentima Akademije za kazališnu umjetnost i često dolazio na njihove probe.

"Počeo sam se oduševljavati onim što rade i kad mi se ukazala prilika, pridružio im se" - ispričao je. Marljivo je učio, svaki dan bio na probama i ubrzo ga je uočio slavni redatelj Luchino Visconti te ga je 1948. angažirao u kazališnim predstavama Smrt trgovačkog putnika, Ujak Vanja, te Tramvaj zvan čežnja. Službeni filmski debut imao je 1948. u Jadnicima, a 1957. Luchino Visconti povjerio mu je glavnu ulogu u filmskoj adaptaciji Bijelih noći Dostojevskoga. Već 1958. igrao je simpatična lopova u komediji Marija Monicellija I soliti ignoti. Njegova je zvijezda zasjala punim sjajem tek 1960. nakon kultna Fellinijeva filma La dolce vita (Slatki život) u kojem je glumio razočarana i bezvoljna novinara rimskog tabloida koji s fotografom Paparazzom prati slavne u noćnom životu mondenih okupljališta na Via Veneto. Prezime njegova filmskoga kolege, Paparazzo (paparazzo je, inače, vrsta komarca udomaćena na Siciliji), kasnije je postalo opći pojam - naziv za fotografe koji vrebaju slavne osobe i potajno ih snimaju. Mastroiannijeva partnerica u Slatkom životu bila je raskošno građena Šveđanka Anita Ekberg, a scena u kojoj ona, u crnoj večernjoj haljini koja joj jedva pokriva grudi, stoji potpuno mokra u rimskoj Fontani di Trevi i doziva Marcella, i danas slovi za jedan od najslavnijih filmskih prizora.

U ulozi novinara, pripadnika rimskog jet-seta u Slatkom životu leži geneza Mastroiannijeve osobnosti 'latinskog ljubavnika'. Taj ljubavnički image sam je Mastroianni volio negirati prihvaćajući uloge pasivnih i senzitivnih muškaraca. S Fellinijem je i poslije radio u nekoliko sjajnih filmova, poput Osam i pol (1963.) , u kojem igra filmskog režisera koji je u kreativnoj i emotivnoj krizi, i u filmu Ginger i Fred (1986.) u kojem igra staroga zabavljača koji se pojavljuje u TV showu.

Marcello Mastroianni je i umorni pisac s bračnim problemima u slavnom intelektualističkom hitu Noć (La notte,1961.) Michelangela Antonionija. Odličan je i kao impotentan mladi čovjek u filmu Il bell'Antonio Maura Bologninija ili kao princ u egzilu u filmu Posljednji lav (1970.) Johna Boormana. „On je prava rijetkost među glumcima. Nije nimalo tašt, što je toliko karakteristično za većinu ljudi koji se bave ovim poslom. Izvor njegova šarma leži u tome što je prirodan, samokritičan i svjestan svojih mogućnosti“ - hvalio je Boorman Mastroiannija. Ipak, sam Mastroianni glumu nikada nije mistificirao:“ Ne znam zašto Amerikanci toliko pate i proživljavaju dok se pripremaju za ulogu. Ja jednostavno ustanem, i idem glumiti - gluma je za mene veselje i užitak, moja hrana - i priznajem - egzibicionizam“.

U filmu braće Taviani Allonsanfan (1974.) portretirao je izdajicu, a senzitivna homoseksualca koji se zaljubio u domaćicu impresivno je odigrao u filmu Poseban dan, (Una giornata particolare, 1977.) autora Ettore Scola. U zadnjem desetljeću života radio je sa sjajnim režiserima poput Theodorosa Angelopoulosa, Bertrand Bliera i Raoul Ruiza, koji mu je pružio priliku da odigra tri divne uloge u filmu Tri života i samo jedna smrt (Trois vies & une seule mort, 1996.). Mastroianni je iste godine (1996.) u Parizu umro od raka gušterače. Prema općem sudu, vrhunac stvaralaštva Marcello Mastroianni ipak postiže u suradnji s Federicom Fellinijem u čijoj je režiji snimio osam filmova, od Slatkog života 1960. do Intervjua 1987. te je zato Američka akademija odlučila da upravo on uruči Felliniju Oscara za životno djelo 1993. godine.

Cijeli život bio je odličan prijatelj Sophije Loren, s kojom je igrao u više filmova, od kojih je najpoznatiji Brak na talijanski način. Sophia Loren opisala je njihov odnos: "Mislim da se takva kemija iznimno rijetko događa među glumcima. No, kod Marcella i mene ona se, od prvog dana, gotovo mogla opipati" - izjavila je slavna Napoletanka koja je bila jedna od rijetkih glumčevih partnerica koja je prijateljevala s njegovom suprugom. Marcello se, naime, još 1950., na početku karijere oženio Florom Carabello, dvije godine mlađom djevojkom koja je imala glumačke ambicije. No, kako je već sljedeće godine, u prosincu, rodila djevojčicu Barbaru, odrekla se svojih snova i posvetila obitelji. Brak je neko vrijeme bio idiličan, no nakon što je Marcello naglo poletio na krilima slave, gospođa Mastroianni sve je više bila supruga samo na papiru. Nakon kratkotrajne avanture s Anitom Ekberg i Monicom Vitti, Mastroianni se zaljubio i u Faye Dunaway, no afera nije dugo trajala - jer on nije znao ni riječ engleskog, kao ni ona talijanskog. Mastroianni je uvijek bio vrlo otvoren u govoru o svojim izvanbračnim vezama, nije patio od malograđanskih običaja, a supruga Flora uvijek ga je strpljivo čekala i praštala. „Nikad niti jednoj ženi - priznao je - nisam ništa obećavao, pa me niti jedna nije mogla optužiti da sam joj ulijevao lažne nade. Od supruge dobivam ljubav i razumijevanje, a od ljubavnica strast. Žene su kao kišobran: nekoliko pravih poteza, i sve je napeto“, pomalo je mačistički komentirao glumac.

I doista je tako bilo, sve dok se nije dogodila Catherine Deneuve. Ljubav se rasplamsala na snimanju filma To se događa samo drugima francuske redateljice Nadine Trintignant, a za glavne uloge odabrala je dvadesetosmogodišnju Catherine Deneuve i četrdesetsedmogodišnjeg Marcella Mastroiannija. Kasnije se pokazalo da su Catherine i Marcello jedan drugom bili najsadržajnijom vezom u životu. Njih su dvoje od prvoga dana bili savršeno jedinstvo suprotnosti: ona anđeoski lijepa, distancirane seksualnosti i pametna, a on - šarmer, zafrkant, beskrajno simpatičan i neodoljiv.

Nakon četiri godine intenzivne veze, i predivne kćerkice Chiare, raskinuli su odnos, a Marcello se vratio u Rim. Cijelog je života redovito viđao kćer, međusobno su se obožavali. Za razliku od velike većine muškaraca i žena koji su prošli kroz slično iskustvo, Catherine i Marcello nisu nikada jedno o drugome izgovorili niti jednu ružnu riječ. Uostalom, Marcello je i umro 1996. u Parizu, okružen ljubavlju Deneuve i Chiare. „Tko jednom upozna Marcella, ne može ga nikada zaboraviti“ - izjavila je Catherine. Ovu rečenicu najiskrenije može ponoviti i svaki filmski gledatelj koji je vidio barem jedan film ovog velikana svjetskog filma.

Napisala - (Alemka Lisinski)