Film se vrti oko Kenjija Watanabea (Kurosawin stalni glumac Takashi Shimura). On je sarariman ("salary man", "čovjek na plati", birokrat srednje razine) čiji je svakodnevni život dosadan i ne ispunjava ga. Njegovo najveće dostignuće (koje on sasvim ozbiljno shvata) jest to što u 30 godina nije nijedan dan izostao s posla u Građanskom odjelu opštinskog ureda. Ne može se reći da žali zbog banalnosti svoga života, naprosto ne zna nijednu drugu mogućnost. Sve se promijeni kad sazna da ima rak, pa mu je preostalo još malo vremena. U posljednjim mjesecima svoga života Watanabe promišlja svoja dostignuća (nikakva) i svoje prioritete (nikakve) te odluči kako još nije prekasno da promijeni svijet na bolje. Svu svoju energiju posveti izgradnji javnog parka, malo djelo koje svejedno poprimi veliku važnost za Watanabea, kao i za Kurosawu.

Shimura u filmu Ikiru daje izvedbu svoga života. Kad Watanabe sazna za svoju bolest, glumčevo lice nam govori sve što trebamo znati: od bezizražajnosti do poniznosti, u Shimurinim je crtama lica sadržano baš sve. dok se kreće kroz film s pogledom uistinu izmučenoga čovjeka, nemoguće je ne osjetiti Watanabeovu bol.

Iako pun tuge, Ikiru je na kraju film velikoga duševnog poleta. A to je i bila Kurosawbina namjera - da bi se postiglo išta makar i nalik zadovoljstvu ili sreći, mora se patiti. Ikiru veoma pozitivno govori o životu, čak i kad govori o smrti i tuzi. Kurosawin je dar bio u tome da pokaže kako ta raspoloženja nisu međusobno suprostavljen, već ujedinjena kao ido životnog ciklusa. Njegovo iskreno vjerovanje da male stvari mogu napraviti razliku istovremeno je osvježavajuće i dirljivo, posebno u današnjem, ironijom natopljenom globalnom selu.