Punokrvnog mađarskog redatelja čiji su
trademark crno bijeli filmovi, višeminutni kadrovi te poboldani stilski
radikalizam u filmske je vode uveo vlastiti amaterizam. Imao je samo
16. godina i još je bio srednjoškolac.
Zahvaljujući tim amaterskim uratcima, zapeo je za oko studiu Bela
Balasz te je uz njihovu podršku već u 22. godini imao svoj pravi
prvijenac: ‘Obiteljsko gnijezdo’ (1977). Već je tim prvim
ozbiljnijim naslovom, onima koji su slijedili i početničkim
asistencijama drugim redateljima postao sudionikom i važnom karikom
žanra dokumentarne fikcije (iako nije tu ostao).
Najvažniji
postulati spomenutog žanra odnosili su se na upotrebu naturščika, samo
djelomično isplaniranog scenarija koji se ispreplitao s improviziranim
dijelovima te korištenjem kamere iz ruke, a ciljevi su bili prije i
iznad svega politički – prikazivanje realnosti bez ikakvog
celofaniranja.
Sam je Tarr svoje ideje živio na sličan način,
no njegov se rani, relizmom obilježen izričaj počeo dramatično
mijenjati početkom osamdesetih. Naime, s tv adaptacijom 'Macbetha'
krenuo je s kadrovima na tragu one-takea dok mu se estetika lagano ali
sigurno pomicala ka metafizici. U jednom je intervjuu pojasnio da on
ima dojam da stalno snima isti film, samo je svaki put sve bolji i
bolji te stilski profiliraniji od onog na koji se nastavlja. Barem u
njegovoj glavi – baš poput nekog putovanja. U svakom slučaju, jasno je
da je svaki kadar vrlo pažljivo koreografiran (bilo kakva greška dovodi
do ponovljenog snimanja) a Tarr ponekad koristi i desetak kamermana
kako bi fotografija bila dovedena do savršenstva.
Zbog svoje
beskompromisnosti nikada nije bio dio mainstreama, često je progovarao
o netrpeljivosti mađarske filmske zajednice prema njegovim radovima a
neki su ga smatrali apsolutnim čudakom koji se zapetljao u koncepciji.
Argumente za navedeno pronalazili su u prosječno 11 minuta dugim
kadrovima. Za samo jedan takav bilo mu je potrebno čak nekoliko
mjeseci. Svaki pokušaj usporedbe s Tarkovskim i Sokurovom ga i danas duboko vrijeđa, poriče da u njegovim djelima ima dosta
alegorije a interpretacija njegovih filmova kritičarima i filmolozima
jedan je od najvećih izazova.
Ipak, uz privatno poslovnu intimu s Agnes Hranitzky koja mu je montažerka (istina bog, nema mnogo za rezati), lik mu je i djelo obilježila suradnja s romanopiscem Laszlom Krasznahorkaiem.
Tom se simbiozom njegovi motivi od tematiziranja ljudske interakcije u
malom prostoru šire na odnose u zajednici, s određenom dozom
apokalipse. Počeli su 1987. raditi na 'Prokletstvu' da bi završili na adaptaciji Krasznohorkaievog romana 'Satantango'
za koju im je trebalo punih sedam godina. Izrodiše 415-minutno remek
djelo. Nakon što je navedeno čedo predstavio međunarodnoj kritici
1994., snimio je još 35-minutno 'Putovanje ravnicom' da bi naglo utihnuo do 2000. godine kada je predstavio film 'Werckmeisterove harmonije'.
Nakon 5 godina izbivanja, trenutno je u tijeku produkcija njegova filma 'Čovjek iz Londona'.
Iako je premijera bila najavljena za Cannes 2005. godine, ista je bila
otkazana zbog samoubojstva producenta i raznih putešestvija u
financiranju. Budući da se film snima na Korzici, svjetski su poznati
redatelji potpisali deklaraciju solidarnosti kako bi upozorili na
neljudske uvjete u kojima Tarr radi te dozvali financijere upomoć.
Iako često napominje da više ne voli geldati filmove i da ih gleda ovisno o raspoloženju, priznaje da cijeni Fassbindera i Cassavettesa.
2006. godine boravio je u Hrvatskoj kao gost 11. međunarodnog splitskog
festivala gdje su mu uručili nagradu za izuzetan doprinos razvoju
umjetnosti pokretnih slika.
preuzeto sa filmski.net