Punokrvnog mađarskog redatelja čiji sutrademark crno bijeli filmovi, višeminutni kadrovi te poboldani stilskiradikalizam u filmske je vode uveo vlastiti amaterizam. Imao je samo16. godina i još je bio srednjoškolac.

Zahvaljujući tim amaterskim uratcima, zapeo je za oko studiu BelaBalasz te je uz njihovu podršku već u 22. godini imao svoj praviprvijenac: ‘Obiteljsko gnijezdo’ (1977). Već je tim prvimozbiljnijim naslovom, onima koji su slijedili i početničkimasistencijama drugim redateljima postao sudionikom i važnom karikomžanra dokumentarne fikcije (iako nije tu ostao).

Najvažnijipostulati spomenutog žanra odnosili su se na upotrebu naturščika, samodjelomično isplaniranog scenarija koji se ispreplitao s improviziranimdijelovima te korištenjem kamere iz ruke, a ciljevi su bili prije iiznad svega politički – prikazivanje realnosti bez ikakvogcelofaniranja.

Sam je Tarr svoje ideje živio na sličan način,no njegov se rani, relizmom obilježen izričaj počeo dramatičnomijenjati početkom osamdesetih. Naime, s tv adaptacijom 'Macbetha'krenuo je s kadrovima na tragu one-takea dok mu se estetika lagano alisigurno pomicala ka metafizici. U jednom je intervjuu pojasnio da onima dojam da stalno snima isti film, samo je svaki put sve bolji ibolji te stilski profiliraniji od onog na koji se nastavlja. Barem unjegovoj glavi – baš poput nekog putovanja. U svakom slučaju, jasno jeda je svaki kadar vrlo pažljivo koreografiran (bilo kakva greška dovodido ponovljenog snimanja) a Tarr ponekad koristi i desetak kamermanakako bi fotografija bila dovedena do savršenstva.

Zbog svojebeskompromisnosti nikada nije bio dio mainstreama, često je progovaraoo netrpeljivosti mađarske filmske zajednice prema njegovim radovima aneki su ga smatrali apsolutnim čudakom koji se zapetljao u koncepciji.Argumente za navedeno pronalazili su u prosječno 11 minuta dugimkadrovima. Za samo jedan takav bilo mu je potrebno čak nekolikomjeseci. Svaki pokušaj usporedbe s Tarkovskim i Sokurovom ga i danas duboko vrijeđa, poriče da u njegovim djelima ima dostaalegorije a interpretacija njegovih filmova kritičarima i filmolozimajedan je od najvećih izazova.

Ipak, uz privatno poslovnu intimu s Agnes Hranitzky koja mu je montažerka (istina bog, nema mnogo za rezati), lik mu je i djelo obilježila suradnja s romanopiscem Laszlom Krasznahorkaiem.Tom se simbiozom njegovi motivi od tematiziranja ljudske interakcije umalom prostoru šire na odnose u zajednici, s određenom dozomapokalipse. Počeli su 1987. raditi na 'Prokletstvu' da bi završili na adaptaciji Krasznohorkaievog romana 'Satantango'za koju im je trebalo punih sedam godina. Izrodiše 415-minutno remekdjelo. Nakon što je navedeno čedo predstavio međunarodnoj kritici1994., snimio je još 35-minutno 'Putovanje ravnicom' da bi naglo utihnuo do 2000. godine kada je predstavio film 'Werckmeisterove harmonije'.

Nakon 5 godina izbivanja, trenutno je u tijeku produkcija njegova filma 'Čovjek iz Londona'.Iako je premijera bila najavljena za Cannes 2005. godine, ista je bilaotkazana zbog samoubojstva producenta i raznih putešestvija ufinanciranju. Budući da se film snima na Korzici, svjetski su poznatiredatelji potpisali deklaraciju solidarnosti kako bi upozorili naneljudske uvjete u kojima Tarr radi te dozvali financijere upomoć.

Iako često napominje da više ne voli geldati filmove i da ih gleda ovisno o raspoloženju, priznaje da cijeni Fassbindera i Cassavettesa.2006. godine boravio je u Hrvatskoj kao gost 11. međunarodnog splitskogfestivala gdje su mu uručili nagradu za izuzetan doprinos razvojuumjetnosti pokretnih slika.

preuzeto sa filmski.net