Wes Anderson uspio je u onome što malo tko može: pomiriti vlastite preokupacije i interese s mainstream američkom produkcijom koju najradije zovemo Holywood. No tajna njegovog uspjeha nije prije svega u kompromisu (vjerojatno je bilo i toga), već u mogućnosti da svoje ideje prezentira na dovoljno zanimljiv način da na sebe navuče plašt producentskog razumijevanja i odobravanja. Uostalom, popularnost njegovih filmova govori kako zainteresiranih za pomaknut humor i netipične likove ima sasvim dovoljno: baš koliko i Wes ima ideja.

Rođen i odrastao u Lone Star zemlji po imenu Texas, mladi se Anderson već u ranim danima zainteresirao za film. Magična riječ za njega je bila jednaka onoj koja je označila razvoj brojnih drugih budućih filmaša: super 8 kamera. No prvi pravi ozbiljniji izleti u tom pravcu uzeli su maha za studentskih mu dana na sveučilištu u Austinu gdje je s cimerom Owenom Wilsonom kratio dane uz filmske klasike sedamdesetih. Zajedno su napisali i scenarij za film koji će, malo kasnije se to pokazalo, odrediti karijere obojice.

Snimanje filma 'Bottle Rocket' krenulo je po planu: Wilson se zajedno s dvojicom braće primio glume, a Wes režije. Produkcijski su se krpali kako su mogli i znali, no ubrzo je novčana pipa presušila i ono što je trebalo postati cjelovečernjim filmom pretvoreno je u trinaestominutni, crno – bijeli short. Dovoljno za odlazak na Sundance nakon što su oduševili filmaša Kita Carsona (a gdje je Tex Willer?), inače Wilsonovog prijatelja, koji ih je pak spojio s Polly Platt i James L. Brooksom, iskusnim producentima.

Uslijedio je dogovor s producentskom kućom Columbia koja je financirala dugometražnu inačicu filma (1996), no baš se i nisu pretrgli u promocijskom dijelu. Svejedno, film je na video tržištu postigao sasvim solidan status, a ni prva priznanja nisu izostala. MTV Movie Award sjela je u kategoriji najboljeg novog filmaša. Dvije godine kasnije (1998) stigao je 'Rushmore'. Kritika se raspametila, film je žario i palio po festivalima, a kao kolateralna žrtva pala je posrnula karijera Billa Murraya. Sporedna uloga u gorko – slatkoj romantičnoj komediji osebujnog (pa naravno!) humora, ali i umješno naznačene sjete doslovce je uskrsnula Murraya kao glumca.

'The Royal Tanenbaums' sljedeći su Andersonov film, ali i još uvijek vrhunac karijere. To podjednako vrijedi kako za prijam publike, tako i za kritiku. Totalno intelektualna newyorška obitelj posve spaljenih likova utvrdila je status Wesa Andersona kao jednog od najzanimljivijih redatelja mlade generacije koji bez problema snima posve specifičan i posve svoj film, a istovremeno bez kompleksa surađuje sa razvikanim imenima poput Anjelice Houston, Gena Hackmana ili Gwyneth Paltrow. Zvijezda dakle nije rođena, ali je svakako utvrđena.

Posljednji film, 'Life Aquatic', u mnogočemu je najveći projekt našega Wesa. Rekordni budžet, konačno glavna rola za sada stabiliziranog Billa Murraya i platforma prepoznatljivog redateljskog imena bila je početna pozicija s koje je krenuo u osvajanje gledatelja. Na njegovu žalost sunarodnjaci mu Amerikanci baš i nisu reagirali kako se nadao: podijeljene kritike, ali i mlačni odaziv publike. Možda je nedostajao uobičajeni scenaristički doprinos Owena Wilsona... Utješno u cijeloj situaciji je kako se čvrsta jezgra fanova nije pokolebala niti za trenutak. Andersonove vizualno dorađene tragikomedije fino izbalansiranog originalnog humora i s osjećajem raspoređene depre njima su jednostavno nezamjenjive.

Pojedinosti iz privatnog života osjete mu se i na filmovima. Dugogodišnja djevojka Tara Subkoff dizajnerica je modne linije 'Imitation of Christ', pa dakle sva pitanja na temu kako mu njegovi likovi uspijevaju izgledati tako cool u dobroj mjeri trebalo bi priupitati upravo nju.

preuzeto sa filmski.net