137. Danas je veliki dan...

Bio je to veliki dan za Titlušu Gornju i velika prilika za likovanje nad vječitim omraženim susjedima iz puno poznatije Titluše Donje. Oduvijek je postojao rivalitet između ta dva naselja na rubu Titovaca, ali naročito zadnjih desetak godina – otkad je Titluša Donja pobijedila Titlušu Gornju u play-offu za ulazak u 12. titlovačku ligu golom iz ofsajda – ili regularnim golom – ovisi koju stranu pitate – pa tako stanovnici Titluše Donje zovu svoje susjede Titlušogovnjani, umjesto Titlušogornjani, a ovi njih Titlušodronjci, umjesto Titlušodonjci.

Velika zavist je bila i prije koju godinu  kad su u Titluši Donjoj podigli spomenik Iri Makazici, njihovom mjesnom frizeru, kao slavnom sumještaninu zato što je jedan njegov status na Facebooku lajkao John Cuthair, frizer koji je jednom skoro šišao predsjednika SAD-a Donalda Trumpa.

No danas i Titluša Gornja ima svoga konja za utrku. Ili, bolje reći, svoga Robina. Naime, Robin Mićo Bjukanonić  bio je glavni spasitelj na jezeru Velika Kaljuža gdje se – nitko nema pojma kako i zašto – prije nekoliko godina zatekla Megan Fox. Odjednom, pojavio se veliki val – neki kažu da je to dokaz kako u jezeru ipak živi Kaljužessy – i poklopio nekoliko kupača. Svi su uspjeli isplivati osim Megan i dvoje djece. Robin je hrabro skočio u jezero, a svi prisutni zaustavili su dah. Minutu kasnije, isplivao je držeći u desnoj ruci jedno dijete, u lijevoj drugo, a Megan u zubima – to jest, zubima je zgrabio njene tange i tako je držao.

Takvo herojstvo zaslužuje barem spomenik i to je ono zašto je danas na Trgu neznanog prevoditelja gužva. Velika cerada prekriva spomenik koji će danas biti otkriven. Nažalost, Robin neće biti nazočan – u međuvremenu je preselio u Hollywood i otvorio salon za prirodnu depilaciju – depilira vlastitim zubima, ali zato su tu svi viđeniji Titlušogovnjani… pardon, Titlušogornjani, a da otkrivanje spomenika dobije i nacionalnu dimenziju, svečano će ga otkriti posebni izaslanik vlade Titlovačke Republike – zamjenik pomoćnog tajnika Ministarstva za istraživanje mulja i lobiranje, g. Brojko Gustav-Eustahije Slović. On preferira da ga ljudi zovu Gustav-Eustahije, no, iz nekog razloga, svi ga zovu Brojko.

On je upravo na pozornici provjeravao radi li mikrofon dok je šef ceremonije, predsjednik mjesnog odbora, Baho Buhtla, pregledavao jesu li svi oni koji trebaju biti na pozornici uistinu tu.

Neki od tih koji trebaju tu biti je i Danilo Vajarov, poznati umjetnik iz Titlbugarske koji je i autor spomenika – jer svi znaju da su spomenici vrijedni samo ako ih napravi stranac.

Iz publike, sve je posprdno promatrao Ajron Gipsan-Bronzić, lokalni kipar i slikar, ljubomoran što je za izradu odabran stranac, a ne on.

- Požuri se! Ne smijemo zakasniti!

- Da, draga.

Buka koja se čula s ulice označavala je dolazak gđe Ane Zrinić, frizerke, i njenog jadnog supruga Klena Zrinića, automehaničara.

-  Što bi ti bez mene! Još bi tamo prtljao po autima i propustio ovo! – držala je Ana bukvicu Klenu vukući ga za ruku.

- Da, draga. – pognute glave je odgovorio ovaj.

- Dobro je, ona rospija još nije došla!

- Da, draga.

- Pa ti mene uopće ne slušaš!

- Da, drag… - refleksno je odgovorio Klen i dobio suncobranom po glavi od svoje drage supruge.

A ta „rospija“ koju je ovaj puta gđa Zrinić pretekla bila je njena, nekadašnja, najbolja prijateljica: gđa Zrinka Anić, cvjećarka. Prijateljstvo je prestalo kad su se našle na novogodišnjem dočeku u istim haljinama, a koje su obje kupile u uvjerenju kako se radi o dizajnerskom unikatnom komadu. Pale su teške riječi o tome tko ima original, a tko je kupio kopiju od lokalnog švercera, Gere Puškomitraljezića – u povjerenju: obje su kupile od njega.

I, niti minutu iza bračnog para Zrinić, ulicom je prema trgu  užurbano kročila Zrinka Anić, vukući svoga supruga, mesara Alena Anića.

- Vidi je! Prestigla nas je! Za sve si ti kriv! – korila je Zrinka Alena.

- Da, draga. – pokorno se javio on.

Inače, Alen i Klen bili su prijatelji od djetinjstva i, misleći kako će to ostati do kraja života, oženili su dvije, isto tako, najbolje prijateljice… Sada ne smiju ni jedan drugoga pozdraviti – bar ne u prisutnosti svojih ljupkih supruga.

- Trebao bi biti presretan što si mene dobio za ženu! Tko zna gdje bi sada bio bez mene!

- Da, draga. – refleksno je odgovorio Alen.

- A što sam ja to u tebi vidjela, da mi je znati?! Koja sam ja glupača.

- Da, drag… - Zrinkin suncobran pokazao se jednako opakim po grublji spol baš kao i Anin netom prije.

- A vi na otkrivanje spomenika? – začuli su s ulaza lokalne krčme „Cirozin kutić“.

- Nego, a vi nećete na ceremoniju, gđice Halterić?

- Ne, sve vidim s terase mog lokala.

- Dobar dan, gđice Halterić. – iskezio se i Alen.

Boniljka Halterić, vlasnica krčme, bila je vrlo popularna među muškim stanovništvom – što zbog jeftinog alkohola, što zbog izazovne odjeće - Boniljka je znala kako napuniti krčmu. Ono što pak nitko nije znao je da je Boniljka, koja je doselila u Titlušu Gornju prije pet godina, nekada radila na baušteli u Titlnjemačkoj i zvala se Bonko. Ah, ta čuda moderne medicine.

Zrinka laktom odvali svog dragog u rebra vidjevši njegovu pretjeranu ljubaznost prema Boniljki, a onda se ljubazno osmjehne i nastavi prema pozornici.

Tamo su već u prvi red sjeli i dvoje od troje spašenih – naime, spašena djeca, sada već tinejdžeri, Runa Vejić i Isivoj Štreberković, bili su počasni gosti. Runa je poslušno sjedila i čekala da počen ceremonija, a Isivoj je na svom smartphoneu igrao „My Little Pony World“.

Ali ceremonija nije mogla početi. Na pozornici su bili članovi najpoznatijeg lokalnog benda „Deformirana četvrtinka“ koje su izvukli iz penzionerskog doma – za bubnjevima je sjedio 102-godišnji Eden Bumtresić, a bas-gitaru je oko vrata upravo stavio najmlađi član benda – kojeg ostali zovu Klinac, 94-godišnji Subi Kilmisterović, no… 105-godišnji gitarist i pjevač, Hogar Hendriš, nije bio tu.

- Čujte, meni vlada plaća putne troškove samo za prijepodne. Ne možemo odgađati. – potiho se požalio zamjenik pomoćnog tajnika Brojko Gustav-Eustahije Slović predsjedniku mjesnog odbora Bahi Buhtli.

A onda, neplanirano, nalet vjetra podigao je ceradu i zabcio je sa spomenika i svi su ostali skamenjeni. Da li zbog pogleda na spomenik – neidentificiranu nakupinu bronce nalik na ljudsko biće koje u rukama drži… kasice-prasice? Nešto? I loptu s još dvije veće lopte u zubima – ili mjestu gdje bi trebala biti usta.

A možda, opet, ipak ih je šokiralo raskomadano tijelo koje su samo po umjetnom kuku od titanija i zubalu uspjeli kasnije identificirati kao Hogara Hendriša?

2 vukodlaka, 1 vidovnjak, 1 izdajnik.

Glasanje do sutra u 22 (plus akademska četvrt) – vidovnjak se može odmah javiti.