Irački i afganistanski rat dosad su bili predmet desetina dokumentarnih filmova, od onih koji se bave pojedinim zločinima (“S.O.P.”, “Bitka za Hadithu”) pa do širokih političkih analiza.

Ali, ovogodišnji pobjednik Sundancea - film “Restrepo” Sebastiana Jungera i Tim Hetheringtona - ne nalikuje ni na jedan koji smo vidjeli dosad. Naime, “Restrepo” nije samo dokumentarac o ratu: to je film koji doista dokumentira ratovanje. Redatelji “Restrepa” Junger i Hetherington napravili su nešto što su dosad radili tek poneki fotoreporteri, a dokumentaristi gotovo nikad, jer prije epohe DV-a to nije bilo ni tehnički moguće.

Dobili su dozvolu da se priključe nevelikoj američkoj postrojbi koja odlazi u dolinu Kanegal, jednu od najudaljenijih američkih ispostava duboko u afganistanskom teritoriju koji nadziru talibani. Dvojac redatelja tamo je malim DV-em, a neki put i mobitelom, bilježio svakodnevicu, ali i ratne čarke na “najopasnijem mjestu u Afganistanu”, kako ga je nazvao CNN. 

U filmu vidite vojnike pod izravnom paljbom. Kadar se nerijetko zamuti kad snimatelj uspaničeno pada ničice. Ljudi pred kamerom bivaju ranjeni, saznaju za smrt prijatelja, psihički pucaju od straha. Trojica ljudi koje je film ovjekovječio poginuli su tijekom njegovog snimanja: po jednom od njih, Juanu Restrepu, nazvana je i baza koja filmu daje ime. “Restrepo” je - ukratko - nerazrijeđena slika ratničkog iskustva prve linije i u prvom licu, film koji vam pokazuje zašto ljudi kad se vrate s fronta dobivaju PTSP.

Za razliku od mnogih dokumentaraca o Afganistanu ili Iraku, “Restrepo” nije izravno političan. Dapače, naglasak na drami i heroizmu “naših dečki” mogao bi navesti da ga se tumači kao militaristički, što se (s puno više razloga) prigovaralo ovogodišnjem dobitniku Oscara “Naredniku Jamesu”. Pa ipak, politički podtekst “Restrepa” naznačen je diskretno i pametno. 

Dvojac redatelja brižljivo prati “šure”, plemenska vijeća preko kojih Amerikanci pokušavaju pridobiti domaće. Ta vijeća svojevrsni su razgovor gluhih: Amerikanci pričaju o cesti koju će graditi, progresu i radnim mjestima, domaći pak o ovom ili onom mještaninu kojeg su Amerikanci odveli na ispitivanje i sad mu nema glasa. Na početku se filma zapovjednik Keaney, ne baš najinteligentniji vojničina, udvara domaćima i obećava da će “odsad sve biti drukčije”. Tijekom filma, obećanje se pretvori u dim kad njegova postrojba greškom pobije deset civila u selu koje drže talibani. Američki “projekt modernizacije” prikazuje se kao krvavi, mukotrpni sizifovski posao, a to osjećanje podvlači i podatak koji doznajemo na špici: Amerikanci su se nakon snimanja filma iz Kanegala povukli i nikad se nisu vratili.

Odličan dokumentarac.

Prikaz modernog ratovanja iz (doslovno) prve ruke. Nevjerojatno je u kakve su sve rizične situacije autori išli s kamerom (najhrabriji film ikad?) što je na kraju rezultiralo nekim iznimno snažnim i mučnim snimkama (npr. smrt suborca ili ulazak u selo u kojem su greškom pobili civile). 

S druge strane, u intervjuima s vojnicima i kroz njihovo slobodno vrijeme prikazana je humana strana rata. Zanimljivo, politika im je na zadnjem mjestu, ali zato strahovi kotiraju poprilično dobro.

 

Poanta? Rat je besmislen (vjerojatno najignoriranija poanta u povijesti čovječanstva).

Svakako pogledati.