| Prevodi || Titlovi || Преводи || Podnapisi || Prijevodi |
Nerolio (1996) |
Odgovori
|
| Korisnik | |
mita53
Profil člana
Pronađi sve prevode
Pošaljite privatnu poruku
Pronađi postove člana
Dodaj na listu prijatelja
Translator Legend
Pridružen: 29.Rujan/Sep.2008 Status: Offline Points: 145 |
Opcije posta
Thanks(2)
Citiraj Odgovor
Tema: Nerolio (1996)Objavljeno: 02.Kolovoz/Aug.2025 u 18:18 |
|
Nerolio (1996, režija Aurelio Grimaldi)
Naslov filma Nerolio već sam po sebi priziva nedovršeni rukopis Petrolio, poslednji, fragmentarni projekat Pjera Paola Pazolinija, na kojem je radio neposredno pre smrti 1975. godine. Petrolio je trebalo da bude lucidna, politički angažovana i radikalno osobna freska italijanskog društva i nafte kao metafore za moć, pohlepu i potlačenost. Nerolio, međutim, kao da taj projekat preokreće u svoju suprotnost – ne u stvaralačko dopisivanje, već u ciničnu, mračnu parodiju. Umesto slojevite analize, Grimaldijev film nudi proizvoljnu, senzacionalističku i estetski obogaljenu “biografiju”, čije je pravo usmerenje: osporavanje, poniženje i napad.
U strukturalnom smislu, film je niz epizoda iz zamišljenog života Pazolinija – razgovor sa studentom, lutanja po plaži, homoseksualni susreti – koje nisu zasnovane na stvarnim događajima, niti pokušavaju da zahvate unutrašnji svet umetnika. Naprotiv, oni ga redukuju na karikaturu: usamljenog, neurotičnog, dekadentnog čoveka, čiji je život sveden na požudu i frustraciju. Susret sa studentom, oko kojeg se gradi emocionalna osa filma, čista je fikcija – nedosledna, površna i nategnuta.
Najspornija je ipak završna scena – rekonstrukcija Pazolinijevog brutalnog ubistva na plaži Ostije. Ona u velikoj meri prati detalje iz policijskog zapisnika, ali je kontekstualizacija takva da implicira neku vrstu moralne kazne: kao da Pazolini sam priziva smrt, kao da je njegovo nasilje “zasluženo”. Time Nerolio postaje više od lošeg filma – postaje ideološka inverzija, svojevrsna osveta fašistoidnog imaginarijuma protiv umetnika koji je celog života demaskirao licemerje buržoazije, crkve i potrošačkog društva. U tom smislu, Nerolio nije omaž, nego pljuvanje po Pazolinijevom grobu.
Grimaldijeva estetika u filmu – svedena, hladna, sivo-modra – pokušava da emulira Pazolinijevu vizuelnu strogost, ali bez njegovog pogleda, bez etičkog impulsa koji je kod Pazolinija uvek bio prisutan, čak i u najmučnijim scenama. Kod Grimaldija, sve ostaje gola poza. On ne želi da razume Pazolinija – želi da ga razgoliti, obesveti i prikuca na krst izopštenosti.
U tom svetlu, Nerolio se ne može tumačiti kao umetnički pokušaj da se dočara složena figura jednog od najvažnijih evropskih umetnika XX veka. On je, naprotiv, svedočanstvo o potrebi sistema da obezvredi disidente čak i posthumno. On je, simbolično i bukvalno, pokušaj da se “piša po grobu” – kao što je neko jednom rekao za sve one koji ne razumeju, niti žele da razumeju šta je to zapravo značilo: biti Pazolini.
|
|
![]() |
|
Odgovori
|
|
| Pređi na drugi Forum | Forumska ovlašćenja ![]() Vi ne možete objavljivati nove teme na ovom forumu Vi ne možete odgovarati na teme Vi ne možete brisati vaše poruke Vi ne možete urediti svoje poruke Vi ne možete dodati anketu Vi ne možete glasati u anketi |