Životna priča redatelja koji svojom kinematografijom nastoji stvoriti neki most između europske i hollywoodske kinematografije počela je 1953. u malom industrijskom gradu Akronu, nedaleko od Clevelanda. Iako mu je otac bio biznismen vezan uz Goodyear Tire kompaniju, umjetničke je korijene i ambicije naslijedio od majke koja je prije braka radila kao novinarka u Akron-Beacon Journalu. Od ranih je dana Jim želio postati pjesnik ili barem pisac, tako da je najprije 1970. upisao Školu novinarstva na Northwestern sveučilištu, da bi kasnije prešao na Columbia University gdje je diplomirao engleski i američku književnost.

Mentori na Columbii bili su mu David Shapiro i Kenneth Koch, bitni protagonisti newyorkškog avangardnog pjesništva, pa je i Jarmusch najprije krenuo s pisanjem malih fikcijskih komada. Na njegov su izričaj posebno utjecali japanski horori i filmovi Jamesa Bonda na kojima je odrastao u Akronu, no slavni će redatelj u svim intervjuima posebno isticati dva naslova – 'The Night of the Hunter' Charlesa Laughtona te film B-kategorije, 'Thunder Road'. U zadnjem je semestru svog studija Jarmusch posjetio Pariz te preko arhiva Cinematheque Francaise upoznao svjetsku filmsku baštinu o kojoj je do sad samo čitao – oduševili su ga Japanci Imamura, Ozu, Mizoguchi, ali i europski redatelji poput Bressona i  Dreyera.

Po povratku u SAD zamjetio je pozitivnu promjenu u svom stilu pisanja – tekstovi su mu postajali sve više filmični, a mnogo je dobio i na vizualnom dojmu. Stvari su bile jasne, ljubav prema filmu prerasla je sve formate hobija, pa se prijavio na filmski odsjek na Sveučilištu New York gdje ga primiše ponajviše zbog kvalitetnog eseja. Ubrzo se probio do mjesta asistenta redatelja Nicholasa Raya, a surađivao je i s Wimom Wendersom na njegovom dokumentarcu 'Lightning Over Water'.

U tom se istom razdoblju skompao i s post-punk scenom koja je na East Villageu naprosto cvala. Osim što je bio dio inventara legendarnog Mudd Cluba, baš kao svaki drugi stanovnik New Yorka ima svoj bend - počinje pjevati i svirati synth u grupi Del-Byzanteens. Na snimanje prvog filma potaknuo ga je Nicholas Ray (koji je umro dva tjedna prije nego što će Jarmusch zaista skočiti u filmske vode), a priča kaže da je svoj osamminutni prvijenac 'Permanent Vacation' (1979) snimio od stipendije koja je morala pokriti njegovu školarinu. Sveučilište baš i nije prigrlilo film, no on je, unatoč činjenici da nije imao neki veći utjecaj, imao niz sljedbenika u underground filmskim krugovima.

Jarmusch je 1981. počeo brusiti prvi scenarij za kratki film 'The New World' (koji će kasnije poslužiti kao predložak za dugometražni 'Stranger Than Paradise'), a ruku podrške mu je pružio producent njegovog starog poznanika, Wima Wendersa, Chris Sievernich koji mu je dao četrdesetak minuta dugu filmsku traku. Iako bi bilo koji drugi redatelj od toga dobio maksimalno desetominutni film, nadobudni je Jarmusch film snimio za jedan vikend te je korištenjem frameova i dugih kadrova dobio 32-minutni film. 'The New World' je na Rotterdamu osvojio nagradu žirija, a njegov je tata Jarmusch samo trebao producenta i lovu da snimi dugometražnu crno-bijelu verziju, 'Stranger Than Paradise'.

1984. je isti naslov prikazan u Cannesu, a novopečenom je redatelju pripala Camera d'Or (Zlatnu je palmu odnio drug Wenders). Slični je stil i gledanje američke trash/pop kulture kroz oči stranca Jarmush slijedio i u svom slijedećem uratku 'Down By Law' (1986) gdje ponovno glumi njegov frend glazbenik John Lurie (glumi i u 'The New World' i u 'Stranger Than Paradise') potpomognut pjevačem Tomom Waitsom i genijalnim Robertom Benigniem. I dalje njeguje svoj neo-noir izričaj te zanimanje prema marginalcima koji su potpuni pandan isfuranom 'američkom snu'.

Svoj je pogled na Ameriku pokazao kroz tri vinjete 'Mistery Traina' (1989) koji je učvrstio njegov imidž vodećeg nezavisnog redatelja (opet nagrada u Cannesu), iako je više cijenjen u Europi nego u rodnom SAD-u. Utjecaj kratke forme posebno je vidljiv i u njegovom filmu 'Night On Earth' (1991) koji objedinjuje priče ljudi koji se voze u taksiju u pet gradova svijeta, dok mu se 'Dead Man' jedini može svrstati u neku kategoriju – iako je poput ostalih film ceste, ipak ga možemo staviti u western žanr.

Njegovim najkomercijalnijim naslovom smatra se 'Ghost Dog: A Way of the Samurai' (1999), uz kojeg se opet veže jedno glazbeno ime, The Rza, osnivač i producent rap benda The Wu-Tang Clan.

Jarmusch je poznat po činjenici da izbjegava velike studije (iako surađuje s poznatim glumcima), uvijek sam piše scenarij za svoje filmove, a ponekad i sam glumi u filmovima drugih redatelja. Trademark su mu postali nepomična kamera i panoramski američki krajolici, a prilično često su mu glumci u filmovima glazbenici (koji su mu najčešće i prijatelji). Detalje o svojim filmovima i novim projektima vrlo rijetko otkriva javnosti, a do sad je snimio nekoliko shortova na temu 'Coffee and Cigarettes' kojih u budućnosti namjerava snimiti još više.

preuzeto sa filmski.net