Selo nadomak Sela

Bila jednom dva sela, Titluša Donja i Titluša Gornja, koja su se uvijek nadmetala u svemu. Naravno, ako pitate nekog seljanina iz bilo koje Titluše koja je Titluša bolja, uvijek biste dobili odgovor da je to upravo njegova. Na pola puta između te dvije bratske i miroljubive Titluše nalazi se "Irina kavana". To je mjesto gdje se seljani oba sela redovno okupljaju da demokratski riješe sve nesuglasice. Razbijanjem flaše o glavu, lomljenjem inventara o leđa ili lijepim i uljudnim psovkama. Dakle, mjesto mira i dijaloga.

Tako je baš neki dan Titlogornjanki Boni Buha-Sikirić u zanosu rasprave slučajno ispala iz džepa titlojevka, bomba ručne proizvodnje, kakve u svojoj šupi proizvodi njen prvi komšija Subi Getriba, inače izumitelj i majstor za sve i svašta, a najpoznatiji mu je izum mašina za pranje toalet papira. I tako dakle, dok su svi mještani bili okupljeni kod Ire, začulo se karakteristično šištanje "ššššišššš ćevappppp". Jasno, svi su brzinom munje pohrlili napolje, gazda se snašao i zalegao na svoju poziciju iza šanka. Jedino Hogar Merkjurić, inače Titlodonjanin, koji je po običaju pjevao karaoke - "Mama, aj džast kild d meeeeeeen..." - nije čuo taj zvuk. I dan danas se sa zida pored toaleta mogu sastrugati neki njegovi ostaci. Jedino što je gazda uspio spasiti rogove sa šljema, koje je zakačio na zid odmah pored muflonovih.

Nakon što se razišao dim i kad su seljani skupili hrabrosti da se vrate unutra vidjeli su gazdu kako mirno toči novu turu piva iza šanka. Kad se malo pribrala, Hogarova nesuđena nevjesta, Ana Dišpetspamović, osula je salvu riječi po Boni:

- Stoput sam ti rekla da to ne nosiš ovamo. Lipota moja, kako ga je samo bilo fino slušati. Jadna ja...

- Hajd' ne za... ne zezaj - prekide je Boni - i sama si bježala čim bi otvorio usta. I otac ga se bio odrekao. Robi Živa, pokoj mu duši, kad je odlučio prevesti prezime na engleski. Ili je to bilo zbog onih utegnutih helanki, ko bi znao?

- A jadna ja, 'vako mlada, a već udova. - zavapi Ana.

- Jes', mlada ko rosa u podne - prekinu je Metalomir Kosović, zvani Čupo, najbolji svirač električnih gusala u Titluši Gornjoj, a bome nije bilo boljeg ni u Donjoj. - Nego si fatala zadnji voz.

- Ma dobro je više vas Titlogornjana, stalno nas jašete. Mislite da smo zaboravili kako ste mi neki dan utušili starog, a taman je bio upecao ovolikog soma. - raširi ruke koliko je god mogao Klen Potokpastrmkić, inače sin čuvenog ribolovca, sad već pokojnog, Stoleta Potokpastrmkića.

- Tako je. - umiješa se Ljuba Strahinić, naširoko, nadugo, a i naduboko čuvena travarka, poznata i po salijevanju strahe. - Kad god god berem trave malo poviše Danilovog bunara, pustite one vaše kerove na mene.

Danilov bunar je inače mjesto gdje se prije nekoliko godina ugušio izletnik iz Titlovgrada Danilo Elemnejse i osim "Irine kavane", predstavlja još jednu tačku razgraničenja između dva sela.

- Nije istina, nego mala mi penzija pa ne mogu kupiti nove lance da privežem svog Pujdu i Garova. - uzvrati Titlogornjanka Zrinka Bukvar, penzinirana učiteljica, ali još uvijek u najboljim godinama, kod koje su svi Titlodonjani i Titlogornjani učili svoja prva slova i brojeve, mada ih neki nisu naučili.

- Nemoj tako, uč'telj'ce. Znam da ti to namjerno. Ni mater me nije toliko tukla šibom po rukama kao ti onda. A Subija, koji je bio nemirniji od mene 10 puta nisi ni taknula. To je samo zato što sam ja iz Titluše Donje. - javi se Eden Ćuškalo, najmanji stanovnik ova dva sela, kojeg su svi zbog nečeg ćuškali, inače brat od jednog čovjeka, ali ne znate ga vi. - Platit ćete nam vi sve ovo, ne bio ja jedan kroz jedan, ovaj, Eden.

- Ma ima da izmislim paklenu napravu, kojom ću s lica zemlje pobrisati Titlušu Donju, tako mi FAP-a, MAN-a, a i Tamića. - javi se Subi.

Možete početi glasati za nekog iz susjednog sela.

Vidovnjaci se mogu javiti odmah ili kasnije.

Ukoliko budu pitali za svoje selo i pogode izdajnika, bit će eliminiran pred sam linč (ne prije).

Boni Buha-Sikirić

Subi Getriba

Metalomir Kosović - Čupo

Zrinka Bukvar

Ana Dišpetspamović

Klen Potokpastrmkić

Ljuba Strahinić

Eden Ćuškalo

Hogar Merkjurić - Titlodonjanin

Robi Živa - Titlodonjanin (Hogarov otac)

Stole Potokpastrmkić - Titlodonjanin (Klenov otac)

Danilo Elemnejse - slučajni prolaznik

gazda Iro

"Veju veju pahulje,

mraz po staklu šara,

očistit ću prilaz

i eto meni para..."

Pjevušio je gazda Iro dok je sa svojom lopatom za snijeg, s dvostrukom drškom, koja srećom nije bila Subijev pronalazak, čistio prilaz kafani.

U isto vrijeme u Titluši Gornjoj, vidovnjak je trljao svoju čarobnu kuglu, valjda više da zagrije ruke, nego iz nekog drugog razloga. Kad odjednom, ukaza se slika i prilika Subija Getribe kako pušta golubove (pismonoše, a i one druge) u pravcu Titluše Donje. Sasvim je bilo jasno da on radi za one "odozdola". I proču se tako glas po Titluši Gornjoj. Okupiše se seljani ispred njegove šupe, gdje je uvijek nešto prčkao.

- Ama izlazi napolje dok te nisam opaučio ovim guslama. - povika Metalomir.

- Bolje ti je i to nego da te gađam sikirom. - povika Boni

- Nije to ništa, ako te se ja dočepam, napamet ćeš mi naučiti tablicu množenja i zadnje slovo abecede. - Povika Zrinka.

- Ma nisam ništa uradio, francuskog mi ključa. Znate da se bavim golubarstvom i volim puštati golubove. Šta znam kud su otišli.

- Da se osjetiti, dovde se čuje. - javi se Boni.

- Dobro, dobro, izlazim - javi se Subi, koji je na izlazu iz šupe spotakao o kutiju titlojevki, koje je napravio tog dana, od kojih je jedna počela šištati, opet karakterističnim "Šiiiiiš ćevappp". Nije se stigao ni snaći, a već je letio kroz zrak.

Ostali Titlogornjani su prošli netaknuto, jer su se zbog prd... pardon, golubova, držali podalje od šupe. I tako je otišao izdajnik Titluše Gornje. Ali to još nije kraj priče za njega.

U isto vrijeme, u Titluši Donoj su se u Klenovoj kući dogovarali koga će linčovati.

- Zrinku, Zrinku. - vikala je Ana - Oduvijek mi je išlo na živce što me ispravlja kod padeža.

- Ama Subija, kad vam kažem. - prekinu je Klen - Taj će nam još glave doći.

- U pravu si, vala. - reče Ljuba - On i njegove novotarije. Đavolja su to posla.

- Ma Zrinku. - izviri ispod stolice Eden - Još mi bride dlanovi koliko me je šibala u školi.

I tako, dok su se oni prepirali, Klen izađe da zapali jednu, kad mu s neba pade nešto teško na glavu. Bio je to Subi. Kad su ostali izašli nisu mogli razaznati šta je Klen, a šta Subi.

Ali nije ni važno. Obojica su bili izdajnici. Da. Klen, iako je prorekao da će mu Subi doći glave nije bio vidovit.

E, da. Na kraju su se skupili kod gazde Ire, koji je zadovoljno trljao ruke, jer se nije štedilo da se proslavi odlazak izdajnika.

Sela i vidovnjaci, znate šta vam je činiti. 

Ajd ja bih Anu Kad ništa ne znam

- Boni, onaj čupavi, Zrinka? Hm? - razmišljala je Ana, inače u ružičastom, zbog žalosti na Hogara, okrećući u rukama šoljicu kafe, koju joj je Iro zlovoljno doturio preko šanka.

- Zapadalo danas, ha? Sreća nije ugrijalo, ko bi ga razgrtao po toj vrućini? - reče Iro.

- Jašta. - odgovori poluglasno Ana, nastavivši dalje prebirati misli, otpivši zadnji gutljaj kafe iz šoljice.

U isto vrijeme u Titluši Gornjoj Zrinka je ponovo trljala svoju kuglu.

- Upalilo je s onim izrodom Getribom, možda i danas upali. A malo trljanja ne šteti. - mislila je.

I odjednom joj se ukaza lik Ane kako srče kafu kod gazde Ire. Brže bolje okupi seljane. Čupo nešto nije povjerovao.

- Ma ona travarka mi je sumnjiva, kad vam kažem. - reče Čupo - A sve mi metalci, 'vaki, 'naki. Vidi nje.

- Šta me briga, imam Anu na piku. Vazda mi se nešto kofrči. - reče Boni.

I tako su krenuli put Irine kafane. Usput je Boni napisala veliki transparent, pokupivši vrata Subijeve šupe, jedino što je ostalo od nje, na kom je pisalo: "ANU", a to ne znači "Akademija nauka i umjetnosti", jer sigurno joj nije bilo ni do nauke ni umjetnosti.

U međuvremenu su Eden i Ljuba stigli kod gazde Ire.

- Znaš, one moje trave. Uh, dobre. Al' sve mi onaj metalac s guslama dolazi na pamet. - reče Ljuba Edenu.

- Onda nema druge, mora da je on mutikaša kod onih "odozgora". - reče Eden.

Taman je Ana zamišljeno prevrtala šoljicu po rukama, tražeži kakav znak, stope, slovo, kad se sjetila da u torbi ima svoju kuglu, a na vrata nahrliše Titlogornjani.

Boni zamahnu prema njoj vratima, pardon, transparentom, baš u trenu kad je u kugli ugledala Zrinkin lik. Zadnje što je uspjela izustiti bilo je:

- Drž'te uč'teljcu! Zr... Zrin...

- Zrinku! Znao sam. - izusti Eden, dohvativši kuglu bacivši je direktno u glavu Zrinki.

- Sunce vam kalajsano! Vazda neki nered pravite u kafani. - reče Iro, sklonivši kugle iza šanka i uzevši Zrinkin i Anin leš ispod svake ruke, noseći ih nazad prema zamrzivaču. - Nastavite li ovako ubijati vidovnjake, ima da otvorim teren za boćanje, koliko sam kugli skupio.

I tako odoše vidovnjaci. Ostali seljani su se nastavili svađati i svi su živjeli do svoje smrti. Ali o tome ćemo drugog puta.

Čiča, miča, gotova priča.

NERIJEŠENO.