lica spavajucih

Evo jedan dio iz knjige Vladana Desnice: Proljeca Ivana Galeba na koji sam odljepila. uh, jebeno.

Lica spavajucih ne lazu; tek na njima vidimo pravu bijedu njihovih sopstvenika. Na javi, nasa su lica zategnuta bilo kakvim svjesnim htijenjem ili nesvjesnim stremljenjem, oživljena bilo kakvim ciljem, namjerom, nastojanjem, pa makar nastojanjem da skriju svoj pravi izgled, svoj istinski izraz; maskirana kakvim više ili manje namjernim izrazajem. Osjecaj je na njima ili zatomljivan ili pretjerivan, ali uvijek krivotvoren. Tek u snu, kad je iskopcana poluga volje, kad je nase tijelo bez obrane, prepusteno na milost i nemilost okrutnosti tuđeg oka i tuđe radoznalosti, obezoruzano kao bogalj koji je pred spavanje iskopcao protezu, kad se s nasih lica sapere njihov zastitni izraz - kako li tek tada bijedna izgleda ljudska masina! Nezasticeno, bespomocno, kao prezava okrvavljena tkiva kornjace iscupane iz njenog oklopa. Kad san izgladi nasu laznu krabuljsku nacerenost, kad poravna grimasu bora slozenih u osmijeh, kad popusti grc hotimicnosti - kako li tad iz skrovitih dubina ispluta na lice prisna briga covjekova, njegov rodjeni udes! Na takav prizor uvijek mi se navraca pomisao da bi lica spavajucih, iz pijeteta, trebalo samilosno zastrijeti maramom, kao lica umrlih. Strasno je bdjeti uz bok nekoga koji spava. To je oduvijek rađalo u meni neki panični provalijski nesrazmjer. Prisustvo nijemih dubina podsvijesti u kojima se bice spaja sa praiskonskim, pomalo ispliva na povrsinu, i u nama budi neku jezu antiduvijalne pustosi. To je mozda jedna od najbolnijih strana braka. Između usnulog i budnog supruznika, jedno drugom na dohvat ruke, legne udaljenost od citavih eona, od citavih geoloskih doba. Vlakna vegetativnoga prorastu tkivo svjesnoga zivota kao golem tumor i rana na povrsini svjesnoga sablasno se siri, na ocigled raste i raste, jezivo necujno, kao rupa na dudovu listu pod ustima svilene bube.

Ma, pusti je, mila. Uporno loži sa temama a neće da diskutuje 

vidimo se na kavi

asvalttina piše: uopce nije stvar u tome da necu da diskutiram, nego necu da serem bezveze jer ono je tema po kojoj ja zivim i ako bi objasnila sva moja stajalista u vezi te teme morala bi jako puno toga i otkriti o sebi sto nije za javnost pa mi nije samo tako jednostavno odgovoriti na to a da pritom ne kazem te stvari o sebi.

Kažem ja lepo, loži pa pobegne




p.s. Mila, samo polako. Niko te puškom ne tera