Vuelven (2017)

Još jedan film o meksičkim bandama, znači preskačemo jelda, dosta je više tih jedno te istih smaračina...

Nije.

Bande unutra jesu, ali film se drznuo pokazati kako to izgleda iz perspektive djece koja su ostala bez roditelja u državi u kojoj život ne vrijedi ni pišljiva boba. Siročad koja se smuca po ulici jer nemaju gdje, bili oni svjedoci ubojstva vlastitih roditelja ili ne, tražena su roba, točnije roblje za oteti i iskoristiti ili prodati. Djeca ne mogu shvatiti koncept seksualnog robovanja, ali se sjećaju bapskih priča, a budući da su na ulici najviše znaju da su gladni pa će zaključiti da ih se otima ili zbog nekakvih crnih misa ili zato da ih se pojede.

Mrtvih će biti, i to te i takve djece, ali ne na patetično-melodramski holivudski način. Umjesto toga, film će radije posegnuti za onim što je bit životarenja u današnjem Meksiku - horor i jeza.

Umjesto kakve babaroge, čudovišta će biti što u stvarnosti i jesu, članovi bandi, a tigar će djeci umjesto opasnog predatora biti izmišljeni zaštitnik u stilu Velog Jože i pojavljivati se kao halucinacija uzrokovana traumom.

Zasebno moram pohvaliti Grofa za prijevod, izvrsno odrađeno bez ikakvog karikiranja rečenica što se čak i iskusnijim prevoditeljima zna omaknuti. Ničim nije ukvario duh filma. Tu i tamo doduše primjetit ćete tipfeler pa kojiput fali slovo ili je pogrešno, ali to treba oprostiti.

Ako pratite ponajviše mejnstrim, ni slučajno ne dirajte u ovaj film. Nećete ga znati cijeniti. Nemojte se ljutiti ali tako je kako je. Jednostavno ovo nije za vas i pljuvat ćete po njemu jer nećete shvatiti što ste upravo pogledali.

Ako vam je dosadilo čitati, gledati i slušati priče o nesposobnosti Meksika da se upristoji i obračuna s kriminalom umjesto da bude USA2 po broju nasilnih smrti dnevno, također preskočite.

Ali ako vam se gleda nešto iz druge (dječje) perspektive puno simbolike, a da to nije holivudsko (diznijevsko?) smeće o nepostojećoj bezbrižnosti, ovaj film nemojte propustiti.

Kako bilo, dopao mi se najvećim delom, negde je realističniji od onoga što bi radio Del Toro, baziran ipak na ovde i sada, well, Mehiko, no da ne cepidlačim. Žanrovski on jeste film jeze, proganjajući, ne nužno i horor, o deci koja nemaju kada to biti. Ovde ne vidimo kako gosn Eskobar ili kakav njegov meksički pandan ne zna više gde da drži džakove novca, sjaj nakita, bazene, moć, sve radosti droge, već unezverenu decu koja žive u realnom naličju tog sveta kojim dominiraju bande. Beznađe se putem bajke u koju se može verovati povremeno maskira, no meni su najefektniji delovi filma upravo oni momenti u njemu kada te bajke nestane, spoznaja maleckog dečaka da su on i njegovi drugari sami, da nema ikoga i ičega što bi ih moglo zaštititi u još jednom nadolazećem talasu nasilja koje im se sprema. Tu negde bih možda (a možda i ne) i imao zamerki, jer povremeno nije najjasnije šta autor želi reći, u čemu možda ima čak i čari, jer nas svojim vođenjem povremeno navodi da i sami verujemo u bajku i u izmaštane čuvare ove nesretne dece.