Ghost Lab (2021)

Najprije uvod u film - koji nije u filmu.

Nema spoilera, samo ono što bi išlo prije početka filma.

To da tajlanđani u svojim hororima mućkaju svašta nešto otprije je poznato.

Ovdje su složili priču o dvojici koji će pokušati dokazati da duhovi postoje ili ne.

Priča će se kretati skroz čudnim putovima.

Dirat će se promjena u karakteru, pitanja opravdava li cilj baš svaka sredstva, pa i svojevrsne filozofije o postojanju uopće.

Ta neobičnost grananja priče će možda nekome izgledati neuvjerljiva.

Međutim ako ste već prije gledali tajlandske horore znate da njihov mentalitet nije ni blizu našemu i da tu ne treba tražili logiku kakva bi bila da je film o našim ljudima.

Za mentalitet sličan našemu, držite se korejaca.

Problem, veliki, je taj što film šara po raznim nespojivim stilovima.

Odmah na početku ćete prepoznati tipični veseli stil tajlandskih b produkcija sa zvukovima koji bi trebali biti u crtanom, a ne u igranom filmu.

Pa će vas ošamutiti scene sa ekstremnim lens flerom.

Potom će film, srećom kratko, postati kopija iritantnog bler wič projekta.

Ako tu niste ugasili, a ne biste trebali jer to je samo tu par minuta i nema više, vidjet ćete još raznih šema, primjerice predugi kadar s odrazom bolesne majke u naočalama njenog sina.

Na žalost režiser je valjda htio pokazati "ja mogu sve" i onda je to ispalo bezvezna kombinacija.

Bolje bi bilo da se skoncentrirao više na glumce i dijaloge umjesto da je demonstrirao režijske vještine.

Jer glumačka ekipa se trudila, ali u nekim trenucima baš izgleda da ni sami ne znaju kako bi točno izveli scenu, a da to izgleda barem pristojno ako već ne može ne naj.

Meni nije žao što sam ga pogledao jer volim razne azijske egzotike, ali ne mogu ga svima preporučiti.

Uzmite ga samo ako ste prethodno pogledali još koji tajlandski film, ne mora biti horor.

Ako niste, nemoj da vam ovaj bude prvi.