Luis Buñuel

U Parizu počinje i Bunuelovo stvaralaštvo. Asistiranjem u filmu Pad kuće Usher Jeana Epsteina, prema priči Edgara Allana Poea, završila se njegova - nazovimo je tako - pretkarijera. Sa Salvadorom Dalijem 1928. režira jedino remek djelo filmskog nadrealizma - Andaluzijski pas. To je djelo nastalo iz susreta jednog njegovog sna s Dalijevim. Taj novi, filmski san počinje najstravičnijim detaljem u povijesti filma - rezanjem oka koje simbolizira nadrealističko htijenje da se prekine nasljeđivati i iskrivljavati gledanje na svijet. Sličnu senzaciju, još veći skandal i zabranu, izazvao je sljedeći samostalno režirani film Zlatno doba (1930.) u kojem se sadržaji iz prvijenca obogaćuju ciničnom kritikom građanstva. Pojavom zvučne tehnologije mijenja poetiku filma, ali Bunuel ostaje i dalje opsjednut nadrealizmom. To pokazuje i njegov dokumentarni film Zemlja bez kruha (1932.) u kojem se prikaz strašnih uvjeta života u jednom dijelu Španjolske osnažuje nadrealističkom simbolikom. No, taj film čini se značajnijim zbog autorova političkog angažmana. To je zapravo djelo prosvjeda: nezadovoljan zaostalošću domovine, okrenut budućnosti, Bunuel se ubrzo pridružuje republikancima i sudjeluje u nekim pokušajima rada na filmu. Nakon poraza republikanaca u građanskom ratu 1939. odlazi u dugotrajni egzil.

Bunuel dolazi u New York gdje radi u filmskom odjelu Muzeja moderne umjetnosti i tamo prevodi filmove na španjolski i sa španjolskog jezika. Do 1945. živi na rubu oskudice. No, ono što je možda još gore on tada za filmsko stvaralaštvo već punih trinaest godina jednostavno ne postoji. I tada se događa nešto čemu je u svijetu filma teško naći odgovarajuću usporedbu. Nakon tako duge apstinencije (1946.) prihvaća poziv producenta Dancigersa da režira igrane filmove u Meksiku, u kinematografiji koja je tada bila malo iznad provincijalne razine. Za Bunuela počinje potpuno nova karijera, nešto u čemu nema nikakvog iskustva. Filmovi stvarani u Parizu bili su eskluzivni u svakom pogledu: proizvodi alternativne produkcije, namijenjeni probranoj publici, predodređeni za povijest i teoriju filma. Od njih se nije očekivao veći utržak, a sada (1946.) Bunuel mora misliti i o toj neumoljivo svjetovnoj dimenziji filma. U Meksiku se Bunuel najprije okušava u tamošnjim žanrovima, mješavini melodrame, plitkih komedija i folklora. Film Zaboravljeni donosi mu nagradu za režiju na filmskom festivalu u Cannesu 1951. godine. Time se Bunuel vraća na pozornicu svjetskog filma i nakon još nekoliko filmova koji predstavljaju vrhunce meksičke proizvodnje dobiva 1956. ponudu francuskih producenata. Vraća se zato u Pariz i nakon toga njegov dalji rad priprada opusu francuskog filma.

Rapidno rastuća gluhoća kao da mu uopće ne smeta, prosječno svaki drugi film kritika zna ocijeniti kao remek djelo. Nazarin (1958.), parafraza Kristova života prema romanu Pereza Galdosa donosi mu specijalnu nagradu u Cannesu. Virdijana koja se pamti po citatu Leonardove Posljednje večere njegov je prvi španjolski film i Bunuelov obračun s institucijom milosrđa kao najlicemjernijim socijalnim palijativom donosi mu Grand Prix na istom festivalu (1961.). Anđeo uništenja (1962.) oduševit će svođenjem nadrealističke simbolike ne samo jedan zahvat u vrlo realistično datoj radnji: iz neobjašnjivog razloga likovi ne mogu prijeći prag sobe - čime je naznačena nemoć buržoazije da se u bilo čemu promijeni. U Dnevniku sobarice (1963.) obračunat će se pak s fašistoidnošću malograđana i niže srednje klase. Ubrzo zatim odlučuje snimati filmove u boji od kojih su neki doista slikovno raskošni. Za film Ljepotica dana dobiva nagradu Zlatni lav na venecijanskom filmskom festivalu 1967. godine. Nakon ovog filma Bunuel stvara i drugi film španjolske proizvodnje - Tristan u kojem glumi njegov omiljeni glumac Fernand Rey. Poslije tog filma slijedi 1972. i Oscar za najbolji strani film. Pred smrt Bunuel piše pismo Salvadoru Daliju. Zbog suprotnih političkih pogleda, ali i zbog nametljive nazočnosti Dalijeve muze Gale, njih su se dvojica već davno posvađali. Sada se Bunuel odlučio na pomirenje što je Dali i prihvatio. Javio se Bunuel i Fritzu Langu. Godine 1972. prvi i posljednji puta susreli su se jedan gluhi i jedan slijepi velikan filma. "I tada sam mu rekao o odlučujućoj ulozi koju su njegovi filmovi odigrali u izboru mojega života, i zamolio sam ga - što nije moj običaj - za posvetu na jednoj fotografiji", kazuje od vlastitih nekonvencionalnosti već vjerovatno umoran Bunuel.

Zanemari li se neutvrdiva uloga Bunuela u stvaranju nekih filmova za vrijeme španjolskog građanskog rata on je režirao 32 filma: jedan dokumentarni, 29 igranih te dva koja se opiru svakom poznatom svrstavanju. Od igranih svega dva - Virdijanu i Tristana - povjesničari priznaju kao španjolske, uvrštavajući ih istodobno među deset najuspjelijih filmova španjolske kinematografije. U tim filmovima Bunuel prikazuje licemjerje, prazinu, posesivnost svih vrsta, pervetiranost i amoralnost svijeta. Napokon, Bunuel kao Španjolac ne može zapostaviti ni pitanje vjere. U zemlji u kojoj svećenstvo ima veoma važnu ulogu - po Bunuelovu mišljenju negativnu - neizbježno je pokazati stajalište o tome. Bunuel je izrazito antiklerikalan, ali tek rijetko polemizira s vjerom kao takvom. On ne podnosi praksu Božjih pastira. Prema njemu ona zna biti u suglasju s nazadnim silama. Bunuel je ateist, no to se u njegovim djelima najviše očituje kao nemoć traženja Boga, i bilo kojeg uporišta. Nekršćansko u njegovim filmovima jest nedostatak nade i utjehe, no s njima se u Španjolskoj i previše manipuliralo. "Budući da odbijam prihvatiti da postoji božanski tvorac čije mi djelo ostaje tajanstvenije od tajne, ostaje mi da živim u izvjesnoj tami. Izbarao sam svoje mjesto: ono je u tajni", reći će Bunuel. Bunuel se razočarao u ljevičarskim političkim programima, a sumnjičav je bio i prema znanosti jer ona želi sve objasniti, i umjesto njenih pravila on se odlučuje za slučajnost. Uzroci slučaja su tajanstveni, slučaj oslobađa mašta, a mašta je - smatra - prva čovjekova prednost.

Kao i gotovo svaka avangarda koja se opire fabuli kao proizvodu preživjele građanske umjetnosti, i Bunuel najprije zazire od fabuliranja, od filma s pričom, dok kasnije, u igranim filmovima, izbjegava lančanu radnju, a ponekad i realističko motiviranje. Kako bilo taj najveći filmski nadrealist jedan je od najžešćih kritičara suvremenog građanskog društva te jedan od tvoraca erotskog filma. Stvorivši remek djela u toliko različitim filmskim razdobljima - nijemom i zvučnom filmu, dokumentarnom, igranom i eksprimentalnom, u nadrealizmu, neorealizmu, klasičnom fabularnom filmu, političkom filmu, modernizmu i postmodernizmu - Bunuel je tvorac opusa koji je jedinstven i kako rekapitulacija i kao osobni komentar cijele povijesti filma od kraja 1920-ih do kraja 1970-ih godina. Preminuo je 29. srpnja 1983. u glavnom gradu Meksika - Ciudad de Méxicu.

Izvor: moljac.hr