Nekonvencionalnom melodramom, za razliku od Jules i Jim (1962) Truffaut je napravio odmak od pokreta "nouvelle vague" jednostavnijim i preglednijim fabularnim izričajem. Ovdje se je bavio ljubomorom, bježanjem od trivijalnosti bračnog života, rušenjem toga naoko uređenog života i osvetom. Naoko ničim originalna priča, ali pomniji gledatelji će čitati između redova, čitati na licima i ponašanjima glavnih likova i njihovim odlukama ili potezima. Nakada ćemo imati sažaljenja za njih, nekada će nas živcirati zbog neodručnosti ili povlačenja, slabosti, ali kao što sam naveo u tekstu Truffaut je djelomično ogolio i svoju dušu,kritički se odnoseći spram svog alter ega, kao što naravno svaki živopisni i iskreni autor daje djelić sebe. Ima dosta simbolike i alegorije (recimo kada glavni lik "Pierre" stavlja naočale sa debelim crnim okvirima ala Marcello Mastroianni, znamo da ga taj prethodni događaj izbacio iz takta ili potresao, ili stidljivi fetišizam prema glatkim nogama, nepredvidljivo rastrojstvo prevarene žene, analiza i posmatranja kameo likova u filmu ). Zanimljiva je scena u Reinsu kada Pierre bespomoćno i sa ogromnom tjeskobom u prsima iz lokala gleda kako njegovu ljubavnicu maltretira "nevalentni" muškarac, a on zbog "ugleda" ili pasivnosti da ga ne bi netko uhvatio u preljubu ne reagira džentlmenski i ostavlja je da se sama odbrani od "lešinara" - možda je tu prvi put i gubi i još mnoge zanimljive scene koje se mogu protumačiti na subjektivan način.


Ažurirao A2D2 - 15.Ožujak/Mar.2013 u 12:25