Cairo Time (2009)

Iznenađujuće dobra ljubavna drama o amerikanki čiji muž radi za UN organizirajući kampove za izbjeglice u Gazi i egipćaninu, njegovom prijatelju koji zbog njegove zauzetosti preuzima brigu o ženi trudeći se da bude što bolji domaćin. Kako zajedno provode mnogo vremena tako se bude i obostrane simpatije.

Film je snimljen prije Mubarakovog pada i političkih previranja u Egiptu, a Kairo je prikazan sa distance ovlaž se dotičući političkih problema, sukoba modernog i tradicije...što mu naravno nije bio ni primarni cilj, dok nas režiser mudro časti slikama piramida, šarma prašnjavog i prenapučenog Kaira, pijaca i kafana, muzike kao i prirodnih ljepota, vjenčanja, prekrasnih terasa hotela i rijeke Nil, a manje iako sasvim dovoljno prikazuje i neke lošije strane npr. nesigurnost žene na cesti gdje joj svi dobacuju, siromašnije ženske djece zakunute za određeno obrazovanje koje šiju za vlastiti miraz i čija je sudbina unaprijed određena...

U filmu briljira samozatajna Patricia Clarkson i prava je divota gledati njezin nepogrešivi glumački tajming za suzu, na osmjeh, stid, strah, strast ili sjetu. Ona dostojanstveno glumi ženu srednjih godina u kojoj nakon što je ispratila djecu u život se budi žar za koji je milsila da više ne postoji.

Značajna je i sama posjeta piramidama, ali da ne bih previše spojlerisao i kvario užitak. Oni koji vole ljubavne filmove shvatit će i zašto sam spomenuo to. I u Casablanci Ingrid Bergman kaže "Uvijek ćemo imati Pariz".