Nije prvi evropski superherojski, po knjizi je, nije po stripu.
Ali ako mene pitate, prvi je u ovom stoljeću gledljiv od strane šire publike.

Jer...
Onog Jeega sam brzo ugasio jer je dosadna drametina.
Nevidljivo Derište također ugasio jer je krenuo kao zatupljujuće smeće, nastavak nisam htio niti probati.
A zastarjelu glumu i polubezveznu priču u kapetanu Falkonu sam jedva izdržao do kraja.

Ovdje je ideja da obrnuta od x-mena, ljudi žele imati supermoći, a ne ljude sa supermoćima proganjati, getoizirati, šikanirati, ubijati ili "popravljati".
Ti isti, pohlepni ljudi, neće pitati otkud dolazi supstanca koja će im privremeno dati neku supermoć.
Kao što ni pacijent koji čeka transplataciju ne pita je li to bubreg od nesretnog kineskog zatvorenika koji je pijan rekao nešto nepromišljeno kontra partije.

Receptura za zabavu je tu.
Detektiv optrećen prošlošću kojem posao baš i ne ide, strogi šef, nova kolegica koja će biti bar jednom "dama u nevolji", superheroj koji pati od parkinsonove boleti pa izaziva smiješne situacije, superherojka koja je svima prijateljica ili mama, psihijatrica upitnog morala kojoj će proraditi savjest, oteta djevojčica koju treba spasiti, zlikovac koji prdoklači da želi pomoći ljudima lažući sebe i druge, itd.

Uz ovaj film vrijeme će vam proletjeti jer dosade nema nigdje, tu i tamo ćete sigurno nabaciti osmijeh.
Na žalost sve je ipak ostalo na dobroj ideji upakiranoj u petparački roman za zabaviti se, a potom zaboraviti.

Gledati, ali ne očekivati previše.