101. A onda je stigao On

Prvi automobil dovezao se po prašnjavom putu i zastao pred ulazom u selo kod livade gdje su kosci upravo zastali nešto prezalogajiti.

- Zdrvo, ljudi! Što ima? – izašao je iz auta doktor Klen Apaurinković.

- Ej, doktore! A, evo, prigrizli malo. Posluži se! – pozvao ga je domaćin čiju livadu su kosili Metko Kulakovski. – A ti to kupio onu kočiju bez konja? Prvi u selu? Ima se, može se.

- Ma treba mi za obilaziti bolesnike po ovim brdima i kad idem do Titlovaca po lijekove i materijal.

- A, ne znam ja, doktore… Da je bog htio da se vozimo, rađali bi se na rolšuama. – vrtjela je glavom ne odobravajući Metkova supruga, velika vjernica i protivnica svega što je modernije od 15. stoljeća, Ana Kulakovski. – To je sam vrag izmislio. Jesi li vidio kako dimi? Sve je to vražje…

- Ma, kumo, to ti je napredak. – nadovezao se Danilo Moldurić, seoski muzikant.

- Kakav đavolji napredak? To samo zamućuje mozak k'o i ona đavolja slova! Bogu hvala što nikad nisam naučila čitati! Evo, ovaj moj sin, bog da mu dušu prosti, jučer kaže da je čitao kako su ljudi bili na Mjesecu! Odmah sam ga s kuvačom preko labrnje! Kakvi ljudi na mjesecu?! Pa ne stane ni moj prst na Mjesec koliko je malecni! A da ne govorim da bi sveti Ilija sa svojim gromovitim kolima srušio svako auto koje bi išlo na mjesec!

- Raketa, a ne auto, majko. – javio se prozvani sin, 190 cm visoki suhonjavi, tamnokosi i tamnooki Eden Kulakovski.

- Kuš tamo, nesrećo! – obrecnula se Ana na njega.

Eden je htio nešto odgovoriti, ali njegov brat blizanac, plavokosi 150 cm visoki i 100 kg teški, Baho Kulakovski stavio mu je ruku na rame – ili bar pokušao s obzirom na razliku u visini.

- Meni ovaj tvoj auto liči na nekoga. – komentirao je Alen Paorić obilazeći vozilo. – Kako se zove?

- A, ne znam. Netko mu je otkinuo natpis straga. – slegnuo je doktor ramenima.

- Auto djeluje baš narodski. Valjda ima i neko narodno ime. – otpuhnula je dim iz svoje lule baba Ljuba Bajalić, seoska vračara, samim time i kolegica po zanimanju doktoru Klenu.

- Jes', jes'! – pljesnuo je Alen – Dajmo ovom autu narodsko ime! Sad znam na koga mi liči! Ženo, kako se zvao pokojni djed od kume Bojane? Isti u faci k'o ovo auto!

- Čekaj da se sjetim… - kuckala se po bradi razmišljajući Zrinka Paorić. – E, da! Helmuth!

- Tako je! Ovo tvoje auto isti Helmuth! – oduševljeno povika Alen.

- Aoj, ljudi! Pomagajte! – začuli su vrisak, a onda ugledali kćerku Paorićevih, Boni, i mladog magupa Isu Ispipanovića kako trče prema njima.

Sva pozornost usmjerila se na pristigli dvojac.

- Što je, ćerce? – odmah je pohitao prema njoj Alen – Ček'… A što ste vas dvoje radili tamo u nepokošenom?

- Ma pusti to, oče! Evo, bili smo tamo – rukom je Boni pokazala smjer – i taman mi Iso raskop… izvadio trun iz oka kad smo ugledali…

- Što? – sad su zavapili skoro svi u isti glas.

- Neka zvijer je raskomadala učiteljicu Cersei Algebrić! – javio se sad Iso.

- To! Nema škole! – kriknuli su blizanci Kulakovski, a onda odmah ušutjeli kad ih je majka prostrijelila pogledom.

I dok su seljani pošli do mjesta ubojstva, jedino je „Helmuth“ ostao na putu čekajući svoga gazdu.

Eto, sada znate kako su započele nevolje s vukodlacima i zašto se Zastava 101 u cijelom svijetu zove „stojadin“, a jedino u Titlovom Užicu „Helmuth“.

2 vukodlaka, 1 vidovnjak, 1 izjdanik