|
1. Dolazak
I
tako ti pričam, bilo već tri i dvajes popodne, a ovaj još ne dolazi.
Amza! A dogovorismo se lepo, ko ljudi, tačno u tri da me sačeka tu pored
stanicu, a on jok. Varoški mangup! Sve se mislim, sto posto se on negde
u kafanu zamajao s oni njegovi drugari, boli ga patka za ujku, sad me
tamo pred nji olajava što se ne mogu snađem po Beograd. Vazda oni oće
seljaka da zajebu, to gi je duševna hrana. Ne znaš ti rođače, nisi bio
gore, nisi upoznao tu velegradsku fukaru. Živi da te prejebe. Prvi put
kad su me vodili u velegrad, davno bilo, sestru Violetu da udajemo, tad
mi mangupi uvlačili nogavice u čarape, tako da idem na svadbu, kažu
moderno. I ja uvuko, poverovao, naivno seljanče, otkud sam znao da me
potkecuju. Smejale mi se tad gradske cure, pokidale se upišulje od
smeha, a ja, posranko, nisam imao pojma zašto, pa se postideo, ucrveneo
ko bulka i oborio pogled, sve mislim rugaju mi se što sam klempav. Tad
mi mnogo teško bilo. I sad opet; tolko godine prošlo, a ja ovde džmijem
ko kuče i maltene se isto osećam. Nema ga moj nesoje, zamočao me ko da
nismo svojta. Pritisla muka dušu, poče' da se kajem što sam uopšte i
dolazio, bem ti Beograd i sestrića i celu ovu zafrkanciju, a pored svega
i stomak mi uvija, četri sata sam se klackao u autobus, nisam se mogo
nigde olakšam. Boli ki pred porođaj. Vrtih se tu, da si nađem ve-ce, i
nađoh ga brzo, fala bogu, al' kad mi rekoše da je pedeset dinara -
izmomenta me bolovi prošli. Rekoh, pre ću da ga pustim niz nogavicu nego
što ću vi dam pare, majke vam ga lopovske.
A moj nesoje konačno
dođe. Ide mi u susret, a nit da se obraduje i nasmeši što vidi ujku,
nego mi samo prišo, metiljavo pružio ruku i pogledao nekako na stranu,
ko da se ne rukuje s čoveka, nego ko da s prut rčka pogan, pa od
gnušanja okreće glavu. Došlo mi bilo da ga udarim, krivo mi što me ne
poštuje sestrić. Al' šta bi tako napravio? Pa ništa, u pravu si rođače,
samo bi zagovnjao stvari. Prećutah i krenuh za njim.
2. Vožnja
Stojadinku
vozi moj sestrić. Gazi je po široke ulice, ki da se trka s ostali —
pretiče on nji, pretiču oni njega, opšta jurnjava. Ja htedoh da ga
obuzdam malo, iskren da budem, stra me od brzu vožnju, pa poče' da ga
zapitkujem za familiju, zdravlje, da l' je završio te visoke škole što
pohađa, kako mi je sestra i tako to, a on, amza, samo ćuti i trza onaj
guvernal. Ni reč da prozbori. Snuždih se, razočaro sam se u sestrića
skroz na skroz, uzdahnuh i prekrstih se, pa zavapih na sav glas — Daj
Bože samo sestru moju da vidim, s nju da se ispričam i izrazgovaram, pa
da si idem doma. Tad progovori sestrić, mrko me pogleda, kaza — Nećeš
još da je vidiš, ujko, jer ne idemo sad kod nje. — A de onda idemo, sestriću? — Videćeš, s razlogom smo te pozvali u Beograd. —
S kaki bre razlozi? De me vodiš? — pitah ga ja, a on zaneme. Zavezao
mutlja jezik i stisnuo gas, stego volan ki slepac kokošku, a ja počeh se
premišljam da l' da izripim iz kola. Učinilo mi se tad da je najbolje
da se skrljam po beogradski asfalt. Nemo se smeješ, rođače, ozbiljno ti
govorim.
3. Inauguracija
U
neku visoku zgradu, u neki memljiv stan me doveo. Sve miriše na tamjan,
u uglu gori sveća, atmosfera ko u crkvu. Prekrstih se ja, za svaki
slučaj, da ne načinim greh nehajno. U fotelju sedi domaćin debeljko, u
neke crne aljine odeven, visok čovek, na prćast nos nadenuo naočare i sa
sitne, pronicljive crne oči gleda kroz njih, odmerava me. Kosu nema
mnogo, retke sede dlake mu se nakostrešile, ko struja da ga drmnula, a
na nji pada jedan od malobrojnih zrakova sunca što su našli put kroz
šupljikave roletne u tamnu prostoriju. Izglada ki oreol da mu je oko
glavu. Domaćica, omanja, bledunjava žena, skuvala nam kafu i sipala
rakiju, sve po tabijatu, a ja za to vreme bio do vecea, jes mi, rođače,
mrsko da sedim po tuđe šolje, al' šta ćeš, nisam mogo da izdržim duže —
viša sila.
Popismo potom kafu i po dve-tri rakije, meni već
postade lagodno, dobra mu prepečenica, greje dušu, te uđosmo u razgovor.
Počeo debeljko da mi priča kako sam ja odabran za neki zadatak, kako su
oni čuli za moje podvige što sam kao mlad pravio po selu; pričali ti
stariji, rođo, kad sam s gole ruke udavio šarplaninca? E, to pomenuo i
još mnoge stvari što sam uradio, a meni sve toplo oko srca, prvi put ga
vidim, stranac, a ceo moj život zna i veliča. Stade da mi objašnjava o
neki magični prstenovi, kao daju ti prsten, a onda preko njega
upravljaju s tebe. Rekoh mu, znam ja to, batke, i ja imam jedan takav,
pa mu pokazah venčanu burmu. Reče da je ovo mnogo gore od toga i
opasnije. Ja slego s ramena, reko ću pomognem kolko mogu, a on sav
srećan, stade da me grli, ljubi, toči rakiju, da se zahvaljuje ko Bogu. — Od sada ti nisi običan čovek — reče — od sada si Ratnik Svetlosti.
4. Zaplet
Debeljkov
se sin jedinac zapleo ki leptir u paukovu mrežu s ovi prstenovi i sile
zla i mraka. On i još dvojica nesretnika učaureni i vrzani, a u sredinu
sedi i upravlja zla žena pauk što im sisa snagu. Navukla mu još ko
srednjoškolcu, mladom i neiskusnom, tu nevolju i već pet godine joj,
siroma, robuje. Sve mi je to potanko debeljko ispričao. Dao mi i
uputstvo šta i kako treba da radim, kako da dođem do njih i do tu ženu i
da mu spasem sina. Nudio još i pare da mi avanzuje, al' ja odbio, ne
treba mi, seljak se za dukati ne prodava.
Dovezo sam se s gradski
autobus do tu kuću. Sestrić mi objasnio kako da dođem dotle, u koj
autobus da sednem i gde iz njega da izlegnem, a ja lepo brojao stanice i
ni jednu nisam omanuo, sve sam uradio kako treba. Na ulaz u
dvorište postavljena kamera i interfon, baš ko što su mi rekli, morao
sam da preripujem ogradu da me ne snime. Preripih, bez problema i
došunjah se polako do prozora. Počeh da zveram unutra, da vidim kako
mogu da ulegnem, tu zmijurinu od žene naprečac da omandam, polako gurnuh
okno, a ono se sa škripu otvori. Sve se naježih. Tiho, ki senka, počeh
da se penjem uza zid, da uđem, kad me odjedama precepi neka džukela što
zalaja na mene. — Mrš, bem ti dete — rekoh mu — čiba džukelo — a on
razjapi čeljusti i dograbi me za nogu. Lele! Boli ki u oči, oštri mu
zubi ki žileti, do kosku došli, i nju će samelju. Piša krv, pola kila
izgubih, a svest mrče, sve mi se muti. Počeh da se koprcam, udaram ga s
ruke, guram mu prste u oči — ne pomaga. Stadoh da ga davim ko onog
šarplaninca, stego sam ga za šiju ki s hidrauliku, počeo pizda da pušta,
na kraju i popusti, zacvile, preseko sam mu vazduh. Reko, saću te
utepam, sve ti je**m, gotov si Džeki, al' odjednom začuh kako mi neko,
što mi se u međuvremenu prišunjao iza leđa, reče — Pusti tog psa! — Oću ku**c — kazah i okrenuh se da vidim ko je, i tad me dočeka motka u glavu. Sve se zacrne.
5. Rasplet
Osvestio
sam se u neki podrum. Vrzali mi ruke na leđa, a noge za stolicu.
Raspleo sam se, rođače, za pet munuta, beogradski fićfirići me vezali na
mašnicu. Ni čvor, brate, ne umeju da vežu da valja. A nogu mi previli
sa zavoj, sve uredno i higijenski. Ja poče' da se smejem, ne znam da l'
sam upao kod krvnika il' u crveni krst. Popeh se gore i nabrzaka
premlatih onu trojicu. Svi bre metiljavi, ko devojčice. Prepoznao sam
debeljkovog sina, njega nisam mnogo tepao, al' sam zato ovu dvojicu
upljeskao ki volove. Kad sam završo s njima, tad sam pošo na gazdaricu,
da raskrstim sa zle sile. Uniđem ti ja kod nje u sobu, kad imaš šta
da vidiš. Visoka crnka, duga kosa joj se razmilela po ramena, u krupne,
plave oči se nebo utopilo, sedi kraj pendžera i zamišljena puši tanku
cigaru na muštiklu, pravi kolutovi. Prekrstila duge noge, razgoljena
bedra sevaju kroz polutamu, lepršava aljina joj se pripila uz divno
telo, a dojke čvrste, bradavice se naziru preko svile. I šta misliš da
sam uradio? Pa nego šta rođače, završio s nju kako dolikuje, po
tabijatu. Ma neću ti pričam o to, još si ti mali za te rabote. Neću bre,
begaj, nemo da navaljuješ, nije to za tvoje uši! Evo, sestra moja,
Violeta, poslala ti šnenokle. Uzmi! Ma video sam se posle s nju,
ispričasmo se i izljubismo kako dolikuje, ko brat i sestra. Dobro je i
zdravo, fala bogu. Sve ve pozdravlja, i tebe i tvoje. Sačekaj rođo za
trenutak, da vidim šta se ovo čuje vani, izgleda da ušlo kuče u
kokošinjac. Saću dođem da ti ispričam šta je bilo s prstenovi...
-------------
|