Bio je to naizgled običan dan u Titl-Masakrovcu, vrlo zabačenom i vrlo nepopularnom zaseoku Titluše Donje. Iso Krvopijić, poreznik, krenuo je u mesnicu kod svog kuma Nebojše Prikoljića, a onda spazio kako tamo već stoji grupica ljudi.

- Nema! Nema ništa! – mahao je na stepenicama rukama Nebojša.

- Kako nema? Pa kakav si ti to mesar?! – bunila se dr. Boni Čangrizalić.

- A kakav si ti kirurg? Niti jednog pacijenta sa strane nisi priskrbila! – poklopila ju je Ana Prikoljić, Nebojšina sestra blizanka i su-mesarka.

Hmmm… Možda nekome nije nešto jasno? Titl-Masakrovac je zaseok koji svi koji za njega znaju izbjegavaju. Ljudi tamo nestaju. Naravno, oni izvan Titlovačke Republike ne znaju za to pa zalutaju… A onda završe kao kobasice, šunka… Stanovnici Titl-Masakrovca već stoljećima imaju vrlo specifičnu ishranu -. ljudetinu.

- Ja sam ionako na dijeti. – promrmljao je Eden Hjumanflešić, hippie i pjesnik, napola se okrenuvši da krene kući.

- Ti ionako jedeš samo vegansko. – bocnula ga je njegova komšinica Ljuba Tatarski, koja je došla po meso za svoj restoran „Turistov ražanj“.

- Nije istina. Ponekad pojedem i pokojeg vegetarijanca, a ne uvijek samo vegane! – naljutio se Eden.

Ljuba je dala znak rukom svom šoferu Bahi Promilu da se može vratiti s kombijem-hladnjačom natrag u restoran jer svježe robe nema, a on je samo kimnuo potvrdivši da je razumio.

- Pa imao si toliko Čehetine… Kamo je nestala? – bunio se i stari Metalko Gvozdenzubić, vojni penzioner koji je sudjelovao u svim ratovima u proteklih 100 godina na području Titlovačke Republike.

- Prodalo se. Pa ne mogu nam kroz cijelu godinu češki turisti zalutati na Titl-planinu. Oni što ljeti zalutaju s japankama na nogama odmah i planu. Ali imam još malo Amerikanetine… - počeo je Nebojša pogledavši svoju sestru i davši joj znak da iznese navedenu robu.

- Ma jok! Amerikanci su dobri samo za čvarke i mast! To se ne može jesti! – javio se i Subi Fensić, model i najslavniji stanovnik Titl-Masakrovca, koji, iako je prošao pola svijeta, zadržao je svoju ovisnost o „domaćoj kuhinji“.

A onda je buka koju je proizveo Baho s kombijem udarivši kontejner prekinula raspravu.

- Pazi malo, pobogu! Hoćeš da ti napišem kaznu? – ljutio se Danilo Bajbok, prometni policajac koji je taman naišao.

- Ljudi! Ispali su ostaci iz kontejnera! – derala se negdje u pozadini Zrinka Djutifrijić, trgovkinja koja je izašla iz svog dućana.

I doista bile su tu kosti i stvari Robina Trenija, poznate queer-zvijezde noćnog kluba „Hot Boys & Big Sausages“.

- A ima li štogod za iskoristiti? – naguravao se Nebojša.

- Jest', da se ne baci. – složila se Ana.

I tako, dok seljani dijele Robinove ostatke, 2 vukodlaka vrebaju na njih i 1 vidovnjaka, a sve uz pomoć ili odmoć 1 izdajnika.

Glasanje do sutra u 22 h – vidovnjak se može javiti odmah.

- A ništa. Morat ću posegnuti u rezerve.

Tako je rezonirao Eden vadeći zadnje što je imao u frižideru – glavu poznatog gurua fitnesa i veganstva Ire Gudformića, koji je u proljeće u Zekanovoj šumi brao gljive pa upao u rupu sa šiljcima koju je Eden koristio za lov na ljudetinu.

- Irina čorba… - mrmljao je Eden noseći kuhanu glavu na stol, a onda krenuo s večerom. Gotovo potpuna tišina bila je prekidana samo njegovim mljackanjem, a onda i kašljem… Pa još jačim kašljem. Eden se uhvatio za grlo hvatajući zrak, ali uzalud. Srušio se tresući se i koprcajući na pod. A onda se primirio. Zauvijek.

Edena je glave došlo Irino zubalo koje mu je zapelo u grlu, a bio je tek običan ljudožder.

Žuti karton za Boni i Subija.

Vukovi su na redu.

Te večeri nastalo je malo slavlje, a i karmine. Žalilo se za Robinom i Edenom, ali i okretao se Eden na ražnju. Zvjezdano nebo, pjesma, vino i pivo. Metalac je bio zadužen za ražanj i podlijevanje Edena pivom.

Taman ga je zalio bocom piva kad osjeti dah na vratu.

- Tko to… - započeo je on napola se okrenuvši, ali rečenicu nije dovršio.

Dvije tamne sjene odvukle su ga nekamo u šumu i tako je zauvijek nestao izdajnik.

Vidovnjak i ostali kanibali su na redu.