Mračna, izrazito melanholična prica o srednjoškolcima, ako ne već generacijski film a ono sigurno film o jednoj generaciji, ovde je to australijska srednja škola, no ona moze biti manje-vise bilo gde u svetu.
Film se otvara u naslovljeno vreme 2:37, što je zapravo vreme smrti još nepoznatog učenika iza zaključanih vrata školskog wc-a, te se priča, dok učenici i profesor lupaju na vrata ispod kojih krv lagano teče, seli u početak kobnog dana, upoznajući nas sa šestoro učenika koji se spremaju za još jedan školski dan...
2:37 u sebi nosi prilično jeze, prikazan je čitav spektar košmara adolescencije, srednja škola je ovde prikazana kao mnogo gore bojište negoli u tipičnim teen dramama sa tamošnjim podelama (meni dalekim jer kod nas toga bilo nije), ovo je mnogo depresivniji svet gde je najčešće nebitno da li je neko u društvu neprimetno bubalo, popularni sportista, sponzoruša, iz ove ili one klase, demoni ove dece su neuporedivo gori i od potrage za pripadnošću, njihove priče su sumorne, iz njih vrišti beznađe, ovo nisu tek teške godine odrastanja koje će oni vrlo brzo ostaviti iza sebe...u jednom momentu pomislih da je u izvesnom smislu potpuno svejedno ko će se zapravo na kraju filma naći u lokvi krvi, to može biti bilo ko od učenika, svaka sudbina je mučna i užasavajuća
ili kako jedna junakinja zastrašujuće istinito reče za mrtvu osobu "on(a) je samo imao/la sreće, mnogo sreće" što dovoljno govori o stanju svesti, unakaženom duhu i posledicama koje ove tinejdžere tek čekaju.
Ima filmić i svojih mana, no autor, istovremeno scenarista i režiser Murali K. Thalluri je imao 21. godinu kada je snimao ovaj film, naravno da ću prećutati mane i skinuti kapu dečkiću na talentu i osećaju za svoju generaciju. Za jedan autorski debi, film pored osetnog kvaliteta itekako i udara u stomak. Ovo je takodje lep debi i za slatkicu, Teresu Palmer. (radila je u to neko vreme i Wolf Creek no tamo je gotovo statista, ovde ostvaruje prvu, težu i svakako upečatljiviju rolu)
|