Još jedan tipični film atipičnog (može i obrnuto) Rolf de Heera, meni drag jer konačno ne prikazuje Aboridžine kao žrtve (što svakako jesu) doseljenika i austalijske vlade,
čime se delom zapravo samo nastavlja ne odveć pravedna slika ovog specifičnog naroda, već ovde imamo uglavnom interesantan uvid u njihovu kulturu, tradiciju i običaje, ljubavi i tuge,
plemensku/društvenu dinamiku, folklor...sve to pričano u vremenu pre nego što je doseljenička noga kročila na ovaj veličanstveni, australijski kontinent.
David Gulpili nam započinje priču o priči...o tipičnom pohodu muškog dela plemena na guščija jaja, zahtevnu
ritualnu rabotu pri kojoj muškarci zajedno provode nekoliko dana, u početku u pažljivoj izgradnji kanua
koji će ih potom nositi u dublje močvarne vode iz kojih se love guske i kupe njihova, je li, jaja. No, prava
priča je ona koju plemenski stariji brat priča svom mlađem plemenskom bratu, koji je zaljubljen u najmlađu
ženu prvopomenutog...a ta priča se odvija u još starija vremena, 1000 godina unazad i upravo je parabola
o ljubavi, ljudskosti, plemenskim precima koji su takođe imali razdora zbog ljubavi, koja je vodila u tragediju...
Možda zvuči komplikovano, no ovo je zbilja krajnje jednostavna priča (pričE, ako hoćete), sve ide pitko,
polagano nas uvodeći u čitav jedan plemenski mikro-svet, bojeći film svim emocionalnim bojama. Topao je,
vedar, zabavan, uz to sve i iskren pogled na zapostavljeni, prigušeni drevni narod sa bogatom tradicijom,
uz sve njihove specifičnosti sa ipak itekako univerzalnom, ljudskom pričom, tipično bogatom prelepim bojama
australijske divljine izgubljene u vremenu. Poetičan i lep film. Privilegija je slušati
Gulpilijev glas, bez preterivanja sam se osećao kao još jedan od plemenskih momaka kraj logorske vatre,
opčinjen drevnim mitom o ljudskosti.
|