Tri stepenika. Četiri koraka. Vrata. Bilo je prohladno to popodne u
Londonu. Svežina mi je pomagala da razbistrim sve one misli i pitanja
koja stvaraju vrtlog u mojoj glavi, http://www.danas.rs/danasrs/drustvo/terazije/asanz_da_li_bi_me_srbija_izrucila.14.html?news_id=275529#sthash.d17DthK2 - piše "Danas" .
Prolazim bezbednosnu proceduru na ulazu. Čekam u njegovoj sobi,
koja je već godinu i po dana i njegova kancelarija, njegova dnevna soba,
njegova spavaća soba, njegov park, njegova vežbaonica, njegova država,
njegov život. Njegova sloboda.
Čekam da se otvore vrata i razmišljam da li ću se setiti da spomenem
sve što želim. Ovoga puta su mi rekli da imamo samo petnaest minuta, jer
tokom čitavog dana ima sastanak za sastankom, sa svojim pravnim
timovima. Mnoge borbe vodi Džulijan Asanž.
Pojavljuje se nasmejan. Razmišljam da li je čudno što se neko ko skoro dve godine nije izašao napolje, nosi kožnu jaknu.
„Bes mi daje snagu“, odgovara Asanž na moju primedbu da uprkos
činjenici da je skoro 600 dana u Ambasadi Ekvadora u Londonu, odakle ne
može da izađe i pokaže svoju kožnu jaknu.
Zahvaljujem mu se na izdvojenom vremenu i odmah predajem „Albion Books“ izdanje njegove knjige o slobodi i budućnosti interneta „Sajferpanks“ na srpskom.
Upoređujemo kako se ’Džulijan’ piše na srpskom, japanskom i mnogim drugim jezicima na kojima su objavljene njegove knjige.
Raspituje se kako čitaoci u Srbiji reaguju na ovu poslednju knjigu. Kako stoji sloboda u Srbiji?
Svaki put me iznenadi njegova sposobnost da prati svetske događaje, čak i u Srbiji.
Zatiče me donekle nespremnog pitanjem:
„Kakva je situacija sa suđenjem Karadžiću u Hagu? Zvao me je da
svedočim, ali i da je moja situacija drugačija, nisam siguran u kom
svojstvu bih ja mogao da se nađem tamo.“
Njegova sloboda trenutno podrazumeva sobu od petnaestak kvadrata, mnogo knjiga, traku za trčanje i naravno internet.
Pričamo o predstavi „Prometej u lancima“, koju je moj dragi prijatelj
Kokan Mladenović postavio u Temišvaru, a koja je urađena po motivima
njegove biografije.
Razmatramo da li je on moderni Prometej, kakvi su današnji bogovi, da
li su opasniji orlovi koji kruže iznad Kavkaza ili oko Ekvadora. Ideja
mu se mnogo više sviđa od nedavnog filma o njemu. Moli me da ga ne
gledam. Kaže da ne gubim vreme, jer ga ja ipak bolje poznajem.
„Moram da kažem da bacanje 60 miliona dolara na bezvezni film o meni
kojim pokušavaju da promene istoriju smatram komplimentom. Ali sasvim je
logično da je doživeo neuspeh. Ljudi ipak vide istinu“, dodaje
Džulijan.
Prenosim mu da mnogi naši čitaoci pitaju nas kakvi su izgledi da se
njegova trenutna situacija razreši u nekoj bližoj budućnosti.
Uzvraća mi pitanjem:
„Da li bi me izručili iz Srbije, kada bih došao kod vas?“ Razmatramo
da li je lakše kada si, kao on, svestan da se svaki tvoj korak posmatra i
prati, jer vidiš kamere i policajce koji su oko tebe već skoro dve
godine, ili da „odlučiš“ da te to ne zanima. Da li je borba
jednostavnija u državama kao što su Kina i Iran gde su kontrola i
cenzura potpuno očigledne, ili je opasnija samocenzura demokratije?
Nastavljamo sa pitanjima.
Kako da građani povećaju političku cenu za one koji donose loše
odluke? Da li normalna osoba, takozvani običan čovek, može da bude
slobodna u okviru ovakvog sistema? Koliko je evoluirala sloboda koju smo
biološki dobili?
Razgovor neminovno aktuelizujemo.
"Trenutna dešavanja u Siriji i Ukrajini pokazuju intervencionističko
lice Sjedinjenih Država, ali i podjednaku rusku zainteresovanost.
Ova dva primera, tj. interesi koji se prepliću preko njih, nas na
najbolji način postavljaju na glavnu pozornicu svetskog sukoba za
geostratešku prevlast u važnim oblastima“, kaže Asanž.
Kaže „civilizacija je dobra samo onoliko koliko je i dobro znanje
koje poseduje. U budućnosti slobodni će biti samo oni koji su visoko
obrazovani, koji su spremni da uče.“
Objašnjava mi da su jedan od glavnih razloga našeg „prijateljstva“ knjige koje mi u Albion Books-u objavljujemo.
„Knjige, i znanje koje se krije u njima su jedan od načina da bar donekle otmemo slobodu iz ruku nevidljivih sila.“
Ali Džulijan mi daje odgovor i bez glasno postavljenog pitanja, dok
priča kako su neki od njih možda bili toliko zaslepljeni da su mislili
kako će im budućnost biti zahvalna. Žrtve te zablude čekali su zatvori,
dodaje. Ipak, nema drugog načina do borbe.
Shvatam da smo na pozajmljenom vremenu jer je prošlo mnogo više od
petnaest minuta. Dok se fotografišemo, pričam mu planove za promociju
knjige „Sajferpanks“ u Beogradu. Nove ideje samo naviru i pravimo
pakleni plan: Tako da uskoro očekujte direktno obraćanje.
Pozdravljamo se do sledećeg puta „Next time in Quito!“ (Sledeći put u
Kitu!). Dok me engleski bobiji u hodniku i ispred zgrade gledaju kako
izlazim, razmišljam ko je slobodniji – on u svojoj sobi ili mi u svojim
životima.
Vrata. Četiri koraka. Tri stepenika. Iza vrata sloboda... ili zatvor.
|