Eric Rohmer (1920 - 2010)

"Kad bi ovisilo isključivo o meni, umjesto da ljude privlačim k svojim filmovima nastojao bih ih usmjeriti drugamo. Rado bih im rekao da su moji filmovi daleko teži no što doista jesu, i to zato što ih ne volim razočarati. Volim prikazivati svoje filmove osobama koje su ih u stanju cijeniti. Ne zanima me broj gledatelja. Naravno, svjestan sam da je film investicija koja bi trebala povratiti uloženi novac. Ali, kako moji filmovi nisu skupi, ne držim da mi je potrebno brojno gledateljstvo i uvijek sam smatrao da ih treba projicirati u ne odveć prostranim dvoranama. Intimnost mojih filmova ne odgovara prevelikoj dvorani ili publici. Također, mislim da ne odgovaraju ni masovnom ili kolektivnom doživljaju. Bolje je da ih gledatelj doživljava sasvim osobno. Svaki bi doživljaj trebao biti jedinstven, individualan, drugačiji."

"Eric Rohmer"

Biografija

Rođen 1920. u Nancyju, pod imenom Maurice Scherer, tijekom 50-ih godine uključio se u krug kritičara i filmofila oko časopisa Cahiers du cinema (1951.) u kojem su uz njega i drugi budući autori “nouvelle vaguea” - Truffaut, Godard, Chabrol, Rivette...

U tom razdoblju piše i relevantnu monografiju o Hitchcocku, a od 1957. do 1963. glavni je urednik Cahiersa. Upravo u tom razdoblju većina bivših suradnika časopisa snima prve filmove i preko noći postaju klasici. Rohmer/Scherer bavi se kritikom, snima kratke filmove i još je uvijek daleko od redateljske reputacije. Stvari se počinju mijenjati sredinom 60-ih, s ciklusom šest filmova “Moralne priče”, od kojih su treći, četvrti i peti - “Kolekcionarka” (1967), “Noć kod gospođice Maud” (1969) i “Claireino koljeno” (1970)- danas najprikazivaniji Rohmerovi klasici.

La Collectionneuse (1967)

Ma nuit chez Maud (1969)

Le genou de Claire (1970)

Ponajbolji među filmovima, Rohmerovo kvintesencijalno remekdjelo – Moja noć kod Maud (Ma nuit chez Maud, 1969), elaborativan je primjer s tipičnim redateljevim kontradiktornim i smušenim muškim protagonistom (utjelovljuje ga Jean-Louis Trintignant), nemoćnim objasniti aluzivnost prema složenoj, nedokučivoj mu ženi. Boreći se s kušnjom da slijedi impulse naspram već ukorijenjenih uvjerenja, prednost daje moralnom (ili barem onom što smatra da moralno jest) pred boemštinom, vjeri (utjelovljenoj u Françoise) pred senzualnim (utjelovljenim u Maud), vjernosti pred aferom. Pronicave i precizne, rafinirane pseudofilozofske debate o matematici i Bogu, jansenizmu i Pascalu, zapravo su priče o ljudima rascijepljenima između riječi i djela, i o tome kako se život uroti da im omogući da žive upravo prema onom u što vjeruju. Filmsko štivo o lijepoj Maud (Françoise Fabian), otjelovljenju feminističke oslobođene žene, svakako je na sebi svojstven revolucioniran način imponiralo mladim intelektualcima i studentima 60-ih godina 20. stoljeća, kao uostalom i ostatak Rohmerova opusa.

Na tragu mu je i Claireino koljeno (Le genou de Claire, 1970.), maestralno uravnoteženo između etičkih slojevitosti i intelektualnih kalambura – rasprava, analiza, seciranja vlastitih postupaka vezanih uz žudnju, ljubav i prijateljstvo likova, prepunih internalnih konflikata; ovdje igre izazova za mladog Jeromea orkestrira spisateljica u najboljim godinama, Aurora, postajući svojevrsnom markizom Isabelle de Merteuil iz De Laclosovih Opasnih veza; Jeromea posljedično pretvarajući u Valmonta, ovaj put u raskošnom rokoko-stilu (verbalno analitički) rastrgana među dvjema tinejdžerskim sestrama – artikuliranom, zrelom i senzibilnom Laurom (lijepa Beatrice Romand) i zavodljivo nevinom Claire te vlastitom zaručnicom.

Vrhom Rohmerova opusa smatra se i film iz ciklusa Komedije i izreke – Pauline na plaži (Pauline a la plage, 1983), još jedno djelo o ambigvitetnim moralnim zasadama suvremenih trideset-i-nešto-godišnjaka, iz vizure tinejdžerice Pauline, fuzirano (gotovo goldonijevskim) pikantnim humorom, filozofskim kontemplacijama i spontanim dijalogom koji zvuči vrlo improvizirano, a garnirano je cirkularnom, kružnom formom (uvod i završetak prezentirani su vratima ladanjske kuće). Komedijama i izrekama pripada i Lijep brak (Le beau mariage, 1982), s Beatrice Romand u glavnoj ulozi sponzoruše čiji je jedini cilj udaja, prezentiran u ultralaganome tonu. Film je često uspoređivan s Emmom Jane Austin, iako je Rohmerov primaran interes istražiti može li se netko zaljubiti samo pukom snagom volje i odlukom da to učini. Jednako je lagan i lepršav i film Prijatelj moje prijateljice (L'ami de mon amie, 1987), možda jedina redateljeva posveta holivudskoj komediji, u kojoj gazi ponešto konvencionalnije i predvidljivije tlo, slijedeći obrazac nalik onomu američke mjuzikl-komedije iz pedesetih, poput primjerice Calamity Jane Davida Butlera, u kojoj junakinja dugogodišnjega deadwoodskog simpatiju predaje prijateljici, a sama završi s vječnim verbalnim rivalom –- Divljim Billom Hickokom.

Le beau mariage (1982)

Završna scena iz filma Le rayon Vert (1986)

L'ami de mon ami (1987)

Pauline a la plage (1983)

U svojim ciklusima (Šest moralnih priča, Komedije i izreke, Priče o četiri godišnja doba), kreirajući varijacije na istu temu (konverzacijski interaktivan senzualno-ljubavni trokut,), Rohmer bira naizgled nasumične segmente života, čiji cilj nikad nije razrješenje, a posredna je akcija u razgovoru, nikada banalnu, na prvu loptu; uvijek višeznačnu, slojevitu, bremenitu psihološkim značenjem.

Ipak, riječ nije o parabolama o moralnim borbama i kušnjama. Redateljeva moralnost / moralizam / moraliziranje / moral u ciklusu Moralnih priča, naime, iako se često naglašava njegova čvrsta ukorijenjenost u rigidnom katoličanstvu (vs. seksualna revolucija, marksističke ideje), ne može se svesti pod klasičnu definiciju. Istražujući moralno u svojih likova, ali bez osude i s ironijskim odmakom, Rohmer nema namjeru biti didaktičan; radije upućuje na kakve-takve, makar i upitne vrline, i svakako postojeći moralni kod kojim su protagonisti vođeni i prema kojemu djeluju. Iako, primjerice, preferira brak kao ponajbolje postignuće, njegov je pijetet analitičkoga duha te trezveni i mudri autor uvijek promatra i raščlanjuje ulogu slučajnosti / sinkroniciteta, izbora, slobodne volje, ali i sudbine, i ne bi se moglo reći da ijednu od njih u potpunosti prihvaća ili odbacuje kao vlastito stajalište – prije bi se mogao nazvati suvremenim pristašom Zelandova transurfing-modela prostora varijanti kao teorije po kojoj svatko preuzima odgovornost za vlastitu sudbinu, ovakvim ili onakvim životnim izborom.

Conte d'automne (1998) - poster

Upute Eric Rohmera glavnoj glumici (L'ami mon amie)

Premda je među velikanima novog vala bio onaj koji se najkasnije i najsporije afirmirao, Rohmer je uspješnije od njih odolijevao vremenu. Ugled mu je samo rastao, a filmovi su mu, što je bio stariji, bili bolji. Genijalnu “Jesensku priču” - posljednju među “Godišnjim dobima” - snimio je 1998., u 78. godini, a posljednji film, “Ljubav Astree i Celadona”, u 87. Rohmerovi filmovi uglavnom se zbivaju u ambijentu obrazovana francuskog građanstva, vrlo često na ladanjama ili u idiličnom okružju, u kojem kroz dijaloge gradi međuljudske tenzije, erotsku i psihološku napetost.

Kako mu filmovi izrazito počivaju na dijalogu (kao kritike lika Genea Hackmana u filmu „Night moves“ „Pogledao sam Rohmerov film jednom... Bilo je to kao da gledate boju kako se suši.“), površniji su filmofili prigovarali kako je Rohmer u stvari “radio sa slikom”, no ništa ne može biti pogrešnije od toga - jer, filmovi su mu uvijek bili kinematički zanimljivi, režija kontrolirano suzdržana ali filigranski točna, a rad s glumcima najjači adut. Rohmera naprosto nije zanimalo da film opterećuje onim što u njemu nije bitno. Kad je kao starac 2001. snimao “Engleskinju i kneza”, dramu iz doba francuske revolucije, nije imao novaca za scenografiju i statiste, pa je iza glumaca stavio obične kartonske kulise s crtežom ambijenata u kredi.

Rohmerovi autorski svijet bio je - slično kao Ozuov ili Hitchcockov - klasno posve zatvoren: nije ga zanimalo socijalno, nikad se nije bavio nižim klasama, u njegovim se filmovima tek sporadično radi. Kad je snimio “Engleskinju i kneza”, izazvao je buru u Francuskoj, gdje je njegov film optuživan kao promonarhistički i kao blaćenje francuske revolucije. S druge strane, Rohmer je bio nenadmašan tvorac karaktera. I u dubokoj starosti znao je portretirati uvjerljive tinejdžere, a filmskim ambijentima uzduž je premrežio Francusku.

U šumi velikana koju je u kratkom zlatnom razdoblju od 1958. do 1961. iznjedrio “nouvelle vague”, Rohmer je, kako su prolazile godine, od epizodista postajao protagonist. Truffaut je danas napola zaboravljen, Godardu se mahom gledaju tri-četiri rana filma, kod Chabrola od šume često ne vidite stablo. Rohmer je, pak, sporo rastao, ali je porastao velik, postavši ravnopravnim članom modernističkog kluba velikih koji u rangu Fellinija, Antonionija, Bergmana i Tarkovskog ...

Filmografija

Ljubav Astreje i Celadona (Les amours d'Astrée et de Céladon, 2007)
Le canapé rouge (2005) (kratkometražni)
Triple Agent (2004)
L'anglaise et le duc (2001)
Conte d'automne (1998)
Conte d'été (1996)
Les rendez-vous de Paris (1995)
L'arbre, le maire et la médiathèque (1993)
Conte d'hiver (1992)
Conte de printemps (1990)
L'ami de mon amie (1987)
4 aventures de Reinette et Mirabelle (1987)
Zelena zraka (Le rayon vert, 1986)
Noći punog mjeseca (Les nuits de la pleine lune, 1984)
Loup y es-tu? (1983) (kratkometažni)
Pauline na plaži (Pauline a la plage, 1983)
Lijep brak (Le beau mariage, 1982)
La femme de l'aviateur (1980)
Perceval le Gallois (1978)
Die Marquise von O (1976)
Ljubav poslijepodne (L'amour l'apres-midi, 1972)
Claireino koljeno (Le genou de Claire, 1970)
Moja noć kod Maud (Ma nuit chez Maud, 1969)
Kolekcionarka (La collectionneuse, 1967) (kratkometražni)
Une étudiante d'aujourd'hui (1966) (kratkometražni)
Paris vu par… (1965) (koredatelj)
Nadja a Paris (1964) (kratkometražni)
La boulangere de Monceau (1963) (kratkometražni)
La carriare de Suzanne (1963) (srednjemetražni)
U znaku lava (Le signe du lion, 1959)
Véronique et son cancre (1958) (kratkometražni)
La sonate a Kreutzer (1956) (kratkometražni)
Bérénice (1954) (kratkometražni)
Présentation ou Charlotte et son steak (1951) (kratkometražni)
Journal d'un scélérat (1950) (kratkometražni)

Izvor teksta : Jutarnji list (Jurica Pavičić), Hrvatski filmski savez (Katerina Matić), knjiga "Dvije ili tri stvari koje znam o filmu" - Eric Rohmer, filmski-programi. hr ...