|
Lisac i njegovi prijatelji
Fox and His Friends
(Faustrecht
der Freiheit)
Fassbindov 23 od 41 filmova
1975, 123 minutes, color, aspect ratio
1.33:1 – Drama
Sadržaj: dirljiva priča o cirkuskom radniku pederu koji je izvukao
premiju na lutriji, i odjednom se našao okružen mnogobrojnim novim
prijateljima; jedina glavna uloga koju je odigrao Fabinder i to odlično.
Prikaz:
Lisac i njegovi prijatelji je jedan od Fasbinderovih
najdirljivijih i najpristupačnijih filmova. Priča i izvođenje su direktni, a sam
film je uglađen i privlačan. Osim toga to je snažno delo, koje se bavi nekim od
centralnih Fasbinderovih tema, kao što je traganje za ljubavlju, i eksploatacija
u svim njenim oblicima ( i pederi i normalni). Wellspring Media je izdao
prastari film na DVD (koji nikad nije izgledao ili zvučao tako dobro), po brižljivo
restauriranoj novoj kopiji.
Franz “Lisac” Biberkopf (sa Fasbinderom u glavnoj ulozi, što je
izuzetak, koji je dao brilijantno nijansirano izvođenje) je nesretan radnik
peder, čijeg partnera odvode u zatvor u uvodnoj sceni. Sve se menja kad mu se
osmehne sreća na lutriji, i kad se nadje u “krugu” intrigantskih prijatelja, uključujući i
Eugena Tajsa, njegovog šarmantnog novog ljubavnika (koga glumi s idealnom odmerenošću
Peter Katel), i Eugeonove roditelje, koji će oderati Lisca u “nobl” svrhe da bi
sačuvali svoju bankrotiranu kompaniju.
Nemački naslov ovog filma,
"Faustrecht der Freiheit," knjiški znači direkt (udarac u boksu) za
slobodu, što može i da bude parafraza od “sposoban da opstane”. Socijalni
Darvinizam je retko tako zabavano, ili dirljivo oslikan, na filmu. A film je
bio, u svoje vreme, reper za opisivanje gay ljudi s psihološkom i emocionalnom
dubinom, da ne spomenemo zajedljiv humor i obmanjivanje. Intrigantno je, da je
Fasbinder zasnovao svoj scenario po svojoj vezi s jednim mesarom, samo što je
ovde on predstavio sebe kao žrtvu.
Fasbinder je radio s snimateljem Michaelom
Balhausom (s kojim je uradio šesnaest svojih filmova; osim toga Ballhaus je bio
direktor fotografije u većini filmova Martina Scorsesea počev od 1985) i
stvorio jezgrovite slike i zasićene, po izgledu skoro prirodne, boje (koje
izgledaju predivno na ovom DVD). Činjenica je, da je svaki aspekt filma
prvoklasan, od ugladjene montaže do detaljne, i ponekad čak duhovite, postavke
dekora. Skupoceni dekor koji Lisac kupuje na Eugenovo nagovaranje izgleda
drečavo, čak i za moje neiskusne oči. Tako on odaje da je to bio deo još jedne
šeme da se proneveri Lisac, kao je zamislio veliki um njegov nov “prijatelj”, hladan ko led diler
antikvitetima Maks (kojeg igra Karlhajnz Bom, sin legendarnog režisera Karla
Boma, koji je bio nezaboravan kao hladni vođa u Peeping Tom Mihaela Pouela i
Fasbinderovoj Marti). Maks je uhvatio Lisca pre no što je on dobio na lutriji,
posle toga mu nikad nije dozvolio da ode.
Fasbinder je veoma delotvoran u
razbijanju, ili bar u izvrtanju, stereotipa u svojim filmovima, bilo da se oni
dotiču ljudi iz “različitih” klasa (Piljar za četiri godišnja doba), rasa (Ali:
Strah izjeda duše), godina (Majka Kisters odlazi na nebo), ili telesne snage (Kineski Rulet). U Liscu i
njegovim prijateljima on se usredsređuje na gay muškarce, u jednom od prvih
filmova koji opisuje njihove živote – ožiljke i sve ostalo – kao kompleksno
proživljeno iskustvo. (Naravno, u godinama posle 1975 kad je bila premijera
ovog filma, film je prešao dug put u istraživanju raznovrsnosti gay iskustva).
Fasbinder je napravio samo nekoliko drugih filmova koji su se bavili s gay,
lezbijskim, biseksulanim, ili trasgenerisanim ljudima: Gorke suze Petre von
Kant (1972), U godini s trinaest meseci (1978), i svoj poslednji film, Querelle
(1982). Svi su oni bili vredni gledanja; i svaki od njih spada u njegova
najkontraverznija dela. Kao što je Fasbinder jednom kometarisao:
“Homoseksualnost je verovatno faktor u svim mojim filmovima…nemaju svi oni gay subjekt,
ali svi oni imaju tačku gledišta jednog gay muškarca.
Neki ljudi smatraju da je Lisac i
njegovi prijatelji homofobičan film, to je stoga što tu ima mnogo beskrupuloznih normalnih
likova (uključujući Eugenovu majku i oca, i jednog od slatkorečivih advokata da
uvek ulepšaju (osramote) ekran isto koliko i pederi. I, kao i u većini
Fasbinderovih filmova, ovde postoji mnoštvo etičkih tamnih strana o
motivacijama ljudi da prevare Lisca. Istina, Eugen završava s basnoslovnim
apartmanom, (najmanje jedan dobija grozan dekor od Maksa, što kao posledicu ima
profit). Ali njemu i njegovim roditeljima
takođe se čini genijalno da se postaraju
i za propali knjižarski i knjigovezački biznis, i sedamnaest zaposlenih koji će
– zajedno s njima – biti otpušteni ako pretrpe krah.
Takođe, se u filmu pojavljuje nekoliko
brižnih likova koji liče na gay i
transeksulace – Liščevih prijatelja iz kafane – koji su šaroliki po starosti,
po izgledu, i ponašanju (neki glume normalnost, drugi vole da preteruju). I
mada je Lisčeva prva ljubav bila poslata u zatvor, on je prestavljen kao
pristojan, pazljiv muškarac kroz nekoliko zajedničkih scena.
A Fasbinder, u svojoj najzahtevnijoj
ulozi, daje dokazano svoje najbolje tumačenje. Lisac nije samo osoba patosa (kao, recimo, čudesna Đulijeta Masina
u Noći Kabrije). Ili neki grabljiv peder po osobinama, koji se nabacuje slatkim
taticama (na kraju filma, Lisac je sigurno poželeo da nikad nije sreo Maksa:
naravno tada nikad ne bi dobio tiket koji je izvukao premiju). Lisac je prepreden
uličar koji je još nevin, privlačan i snebljiv. On želi da uradi pravu stvar,
bilo da to znači težak rad u knjigoveznici, (koja je tehnički njegova svojina)
ili, na odmoru u Maroku, ne diskriminiše lokalnog muškarca (kojeg igra velika
ljubav Fabinderovog života El Hedi ben Salem). On voli život, ali dopušta sebi
da padne u beznađe. Tu ima više
kompleksnih osobina Lisca, i Fabinder ih sve koristi, od slatkoće do bola od
prkosa do očaja, i još mnogo toga.
Kad sam prvi put video film, pre
petnaest godina, bio sam užasnut završnom scenom (iako je to staromodan
Fasbinder). Sada, kad sam ga ponovo gledao, ja se pitam da li se film stvarno
završava u Liščevoj mašti. Ta metro-podzemna
stanica je neprirodna – sablasna, čista i tiha. Sve je plavo i belo, čak i
odeća koju nose svi likovi koji prolaze. Još se to dešava na kraju jednog od
najviše naturalističkih Fasbinderovih filmova, ništa ranije nije tako
stilizovano. Tako, da li je to samo "Valium 5"- izazvana vizija
košmara? (Ali, kako je jedan prijatelj primetio, ako nameravate da u film
uključite snoviđenje – i uradite to u završnoj sceni – budite sigurni ,
osigurajte se da publika shvati dvosmilenost.) Da li je Lisac naučio, iz svog
iskustva pokradenosti, da je „stil života“ koji je upravo izgubio bio ono što
ga je uništilo ? Možda, samo možda,
Lisac je spreman da se sabere i počne ponovo … ako je završna scena samo
košmar.
Amaterski preveo
subaša
Napomena :
Franc Biberkopf je
takođe i ime glavnog junaka u romanu Alfreda Deblina « Berlin
Aleksanerplac « , po kojem je Fasbinder snimio mamutsku TV seriju. Uticaj
ovog romana prisutan je i u filmu U godini s trinaest meseci, scena u klanici.
Čak dva poglavlja romana posvećena su industriji mesa, počev od statističkih
podataka do realističkog opisa kako je izgledao dovoz i klanje stoke u
berlinskim klanicama dvadestih godina dvadesetog veka. Nisam našao da je neko kometarisao prezime, mislim
da je ono karakterno, dvosmisleno, možda i pogrdno : dabrova glava …
Završna scena
prepičana ukratko : Lisac leži mrtav. Nailaze slučajni prolaznici i
zagledaju ga, udaraju ga nogom da se uvere u kakvom je stanju, osvrću se da vide da li ih neko gleda i
džepare ga. Kreću, ali se odmah vraćaju i skidaju mu čizme. Ponovo polaze, ali
se predomisle, te mu skidaju i jaknu i
pantalone. Lisac leži mrtav i skoro go na stanici
podzemne želežnice…
|