The Bitter Tears of Petra von Kant
(Die Bitteren Tränen der Petra von Kant)
Gorke suze Petre fon Kant
Fassbinderov 13.ti od 41.og filma
1972,
124 minuta, color, aspect ratio 1.33:1 – Drama
Ukratko: Esencijalni Fasbinder. Operske
emocije i čudesan vizualni dizajn povezani u studiji žudnje i moći; izvanredan
DVD takođe sadrži i oba dragocena Fasbinderova kratka filma.
Prikaz
Zasnovan na originalnom Fasbinderovom
pozorišnom komadu, Gorke suze Petre fon Kant je film zadivljujućeg vizalnog
dizajna, s emocijama u operskoj skali, koji istražuje povezanost torture s željom
i moći.
On je podeljen u pet činova, svaki od ovih
činova je u neprekidnom vremenu, priča o Petri fon Kant (Margit Carstensen),
uspešnoj ali arogantnoj modnoj dizajnerki u njenim srednjim tridesetim godinama
koja je strasno zaljubljena u Karin (Hanna Schygulla), lepu, lukavu mladu ženu
koja želi karijeru modela. Kontroliše sve, ali nikada ne izustivši nijednu reč,
zagonetna Marlen (Irm Hermann), sekretarica robinja, koju Petra neprekidno ponižava. Pošto Petra i Karen overe njihovu
novozasnovanu vezu vatrenim poljupcem, film preskače šest meseci unapred da nam
pokaže njihov raskid (Karin se vraća svom mužu), i Petru koja se suočava s posledicama pustoši.
Srećemo Petrinu ćerku Gabi (Eva Mattes) i majku (Gisela Fackeldey), ponovo
vidimo njenu zlobnu prijateljicu Sidoniju (Katrin Schaake), i otkrivamo njenu novu vezu s Marlen.
Iako je on ostao kao jedan od Fasbinderovin
najkontraverznijih filmova – delimično zbog svog oštrog ograničenog opisa života lezbijki (
preciznije biseksualnih žena) - to je
takođe jedan od njegovih najsnažnijih, kako zbog svoje vulkanske emocionalne
snage tako i zbog prikazane nenadmašne vizualne imaginacije.
Razmem i
poštujem ljude koji su uvređeni
grubim i ograničenim prikazom žena u ovom filmu, od pakosne krojačice do
sekretarice robinje. Kad je prikazan u 1972, to je bio možda najzapaženiji film
– zbog Fasbinderove internacionale reputacije, a osim toga opisivao je
lezbijske veze. Na sreću, više filmova s
lezbijskom i biseksualnom tematikom u proteklih trideset godina
predstavilo je žensko iskustvo raznovrsnije i opširnije, tako da sada možda
možemo da bolje procenimo vrednost filma.
Kao i u svojem jednako kontraverznom filmu tri godine
kasnije, Lisac i njegovi prijatelji (u kojem Fasbinder igra glavnu ulogu kojom
opisuje sebe), i ovde postoji više slojeva u Gorkim suzama Petre fon Kant. Može
se dokazati da Petrina emocionalna
pojava na kraju filma konačno, mada privremeno, predstavlja optimističan pogled
snažne ličnosti, posle velike patnje (ne
u smislu glume), da na kraju dođe do novog, dubljeg samorazumevanja. Namerno sam stavio predhodnu rečenicu u reči
neutralne po polu pošto verujem da, iako film prikazuje samo žene, on istražuje osnovnu ljudsku nedoumicu: Šta
se dešava kad osećate žudnju ali niste sposobni da se osećajno vežete za drugu
osobu?
Fasbinderova podela uloga je jednoznačno
jaka u njegovoj karijeri (on obično radi s istim glumcima i ekipom iz njegovih ranih Anti-teatarskih
dana). Ali podela je ovde izvanredna, posebno Margit Carstensen u glavnoj ulozi
(dobila je nekoliko nagrada), Hanna Schygulla (s kojom je Fasbinder napravio 20 filmova) kao Karin Thimm, i Irm Herrman kao misteriozna
Marlen koja, bez da izusti ijednu reč, povremeno dominira u filmu samo svojim
prisustvom. Fasbinder stvara bezbedno mesto u kojem ove glumice mogu da rade,
dopuštajući nekima od njih tako hrabru glumu koja je ikada viđena. Margit Carstensen
posebno pokriva zadivljujući opseg osećanja dok simultano otelotvoruje čvrsto
kontrolisano lukavstvo – i stoga je distancirana – lik koji Fasbinder želi kao deo svog velikog
stilskog , i tematskog, projekta.
Film je takođe čudesan po isprepletanim
sirovim osećanjima s lepim i preciznim
dizajnom. To je klasičan primer “dobre glume”, njegovih pet uloga ograničeno rekvizitima uzdižu radnju, klimaks, i rasplet .
(Pozorišni skript je uključen u antologiju Fasbinderovih komada). Možete da
zamislite kako je on izvođen na bini; lako povišen nivo njegovog jezika izgleda dobro čak i sa balkona. Ali Fasbinder,
koji je napisao 14 pozorišnih komada, je isto toliko savršen filmski stvaralac,
koliko i dramaturg.
Emocionalno ružan i literarno klustofobičan
(nikad nismo napustili taj apartman) – svet u tom filmu daje slike upadljive lepote,
i rezonance. Bogata jesenja paleta dekora (oranž, zlatna, braon, crna, bela i eksplozivno
crvena) je kontrast sa svetlim, neusklađenim bojama kostima (kao što je Gabikin
karikaturalni žuti kostim i purpurna mašna). Fasbinder i direktor fotografije Michael
Ballhaus (koji je snimao oko polovine režiserovih filmova, i sada radi na
svim filmovima Martina Scorsesea) otimaju svaki delić vizualnog
interesa iz jedinstvenog dekora. Beskonačna inventivna dubina fokusa
kompozicija obezbeđuje seriju emocionalno prodornih, i tehnički virtuoznih,
komentara radnje – ironično, aluzivno, simbolično i vizualno sjajnih.
Čini se da je Fasbinder koristio bogatstvo
filma da bi sakrio, umesto da otkrije, svoj komad; da bi pojačao pritisak na
Petru. Ona je često uokvirena pregradama i senkama, i zamrznuta u slikama. A
pokretna kamera snima talasasto – umesto da jednostavno prati njeno kretanje,
kao u konvencionalnim filmovima – okružuje Petru, vezujući je. Zum snimci su
rezervisani za Marlen, vode nas bliže do njenog lica ali ne dovoljno blizu da
razotkrijemo njenu dvosmislenu prirodu. Jedini komparativni film koji se
približio ovom nivou dostignuća – u stvaranju ograničenog fizičkog prostora
potpuno prisile kao film – je Koktoov Les Parents Terribles (1948), ali on je imao svega dva dekora za svoju tragikomediju.
Fasbinder takođe pravi ekstenzivnu, i
gorku, upotrebu svakog pažljivo smeštenog objekta u raskošnom apartmanu. Najviše
uočljiva je giganstki uvećana slika Poussin-a iz 1669 “Midas i Bahus” (duhovito
odrezana s desne strane preko stražnjice jarca- Fasbinder je video ovu sliku – od samo 38.58" x 51.18"
– u Alte Pinakothek u Minhenu), koja pokriva ulazni zid. To nas podseća,
na neki način, da Petra – kao Midas,
čiji je život uništen “zlatnim dodirom” koji mu je poklonio Bahus – treba da bude
oprezna sa svojim željama. Goli Bahus stoji u centru murala – što nije retka Fasbinderova kompozicija – s
telom , lepog grčkog boga većeg od prirodnih muškaraca u filmu u kojem su samo
žene. Neki se kritičari dokazuju da ova zapovednička kulisa predstavlja
patrijarhalni sistem koji je bazni, i možda čak i zlokoban, za vezu Petre i
Karin. Kad Karin najavi da napušta Petru, svetlo ne pada na nju, već na
Bahusove živopisne genitalije koje lebde iznad nje.
Kao i u većini Fasbinderovih filmova, upotrebljena
simbolika, emocinalnost, politika i čak nestašluci – nije laka kako se može
učiniti na prvi pogled. I to važi i za upotrebu “Midasa i Bahusa” , kao i za
tuce krojačkih lutaka koje su
tajanstveno razbacane po apartmanu ( i koje imaju jezivu sličnost sa mršavom
Petrom na njenoj najnižoj tački:
ironično , u svakom slučaju ?) Ili sve
gredice i balustrade često su uokvirene da evociraju zatvorske šipke.
Ili uzmimo Marlenino neprestano tipkanje (molim!), u ljubavnoj sceni –
ili je to uzajamno zavođenje?, Petre i Karin. Ljutito tap-tap-tap možda
izražava Marleninu frustraciju da neko drugi “uzima” Petru, s kojom je ona
verovatno u vezi (Irm Herman glumi žudnju jedva primetno). To takođe rezonira s
jednom od Fasbinderovih stilskih tema: Klasne razlike. Dok elitna Petra uziva s Karin,
Marlen – savesna “plaćena robinja” – mora da radi teško da bi preživela. Tipkanje
takođe funkcioniše kao forma dramatske punktacije: Kad Marlen zastane, kratko,
reči koje izmenjuju Karin i Petra imaju drugačiji
odjek. Fasbinder nas je istovremeno udaljio od scene romanse (za neke gledaoce
početna distanca dolazi zato što je ova tradicionalna ljubavna scena između dve
žene) i na kratko nas utapa dublje u nju. Na još jednom nivou, ovaj “motiv
lupanja u doboš” je povezan s ostalim Fasbinderovim filmovima, uključujući i
The Niklashausen Journey, u kojem se srednjovekovni mesija Boem pojavljuje udarajući u u doboš dok poziva svoj narod u sveti rat.
Naravno, svaki gledalac će otkriti još više mogućih interpretacija za motiv tipkanja.
To nas takođe podseća kakvu metaforčku težinu Fasbinder stalja u zvuk, i
tišinu, u svojim filmovima.
U vedrijim notama, Fasbinder ubacuje
nekoliko duhovitih, čak nestašnih, elemenata u film, da da filmu veću rezonacu,
i da ga sačuva od pada u banalnost. Jedna od prvih stvari koju Petra čini je diktat, Marleni,
pisma "Joseph-u Mankiewicz-u," u kojem kaže da nije u mogućnosti da mu
plati na vreme. Mankiewicz je, naravno, pisac/režiser filma Sve o Evi (1950),
čija je priča smeštena u život zvezde koja je u vezi sa skorojevićem špekulantom što je internacionalna
veza sa Fasbinderovim filmom. (On je režirao i druge nezvanične obrade, još
značajnije transformacije Sirkovog Sve to nebo prašta (All That Heaven Allows
(1955) u Alli: Strah izjeda duše (1974), i fon
Štenbergovog Plavog anđela (1930)
u Lolu (1982). U toku ljubavne scene između Petre i Karin, Fasbinder se igra s
prizorom ikonom, iz Bergmanove Persone (1966), dve žene koje se stapaju jedna u
drugu.
Neki od drugih ironičnih elemenata filma
uključuju Fasbinderovu eklektičku upotrebu muzike: The Platters, The Wallker
Brothers … i Verdija (Alfredov “Un di felice” iz La Traviata: i to je
simbolično – možda zbog Petrine samonametnute
izolacije – on ne nastavlja numeru da uključi Violetin deo da bi nastao duet?).
Sidonijino ime priziva kitnjastu, i darovitu, biseksualnu autorku, Collete
(pravo ime: Sidonie Gabrielle Claudine), poznatu po svojim ljubavnim podvizima,
isto koliko i po romanima Claudine i Gigi. Ovde postoji i najviše uznemirujući rekvizit u svim Fasbinderovim
filmovima: Mala plastična lutka Karin – lice i kosa su nalik mrtvačkim, koju
Sidonija daje kao okrutan dar Petri koja umire od ljubavi.
Još su tu i
nezaboravne perike. Dramatska forma je retko kad bila tako smešno sažeta u
perikama, pošto Petra menja perike (ili je nema) u svakoj od pet scena u filmu
– od braon u crnu, od crne u crvenu, od
crvene u plavu, i konačno bez perike.
Na kraju Petra, kažnjena (i, prvi put od početka filma bez
perike), izgleda da razume greške koje
je napravila, čini prijateljski, brižan gest prema Marlen. Bez da izusti ijednu
reč, Marlen metodički pakuje svoje kofere i ostavlja Petru samu u njenom
mračnom apartmanu… mada ona nosi i Karinu lutku sa sobom. To je kontrast u
odnosu na Fasbinderovu originalnu dramu, koja se završava s mogućim
zbližavanjem dve žene, u svakom slučaju, tamo Marlen ostaje s Petrom.
Ali da li je
završetak filma neminovno mračniji nego u drami? Mnogi kažu da jeste. Dok je
Marlenin odlazak nesumnjivo prelomni momenat u njenom životu, da li to to
indicira da je ona toliki mazohista da zloupotrebivši raskid , mora da
ode ? Ili ona čini prvi korak prema samopoštovanju ? Da li jak bol
zbog gubitka Karen dozvoljava Petri da započne preobražaj same sebe od arogantne,
narcističke žene koju prvo vidimo, u nekog ko je sposoban za istinsku vezu?
Gorke suze Petre
von Kant je tako bogato delo da možete naći odgovore na ova pitanja različito
svaki put kad ga pogledate. Neki filmovi
tako kreativno, i snažno,
uspevaju da podriju našu želju za
katarzom drame dok je istovremeno ispunjavaju.
Ekipa
Režija - Reiner
Werner Fassbinder
Scenario -
Fasbinder po svom originalnom pozorišnom komadu
Producent –
Fasbinder
Snimatelj –
Mihael Balhaus
Montaža – Thea
Eymesz
Dizajner produkcije
– Kurt Raab
Šminka – Peter
Müler
Firzer Margarethe
Ullmann
Menadžer Produkcije –
Salem El Hedi
Asistenti režije Harrz
Baer & Kurt Raab
Uloge
Margit Carstensen kao Petra von Kant
Hanna Schygulla kao Karin Thimm
Katrin Schaake kao Sidonie von Grasenabb
Eva Mattes kao
Gabriele von Kant
Gisela Fackeldey kao Valerie von Kant
Irm Hermann kao Marlene
|