|
HOWL 2010
Režija: Rob Epstein, Jeffrey Friedman
Scenario: Rob Epstein, Jeffrey Friedman
Uloge tumače: James Franco, Aaron Tveit, Jon Hamm, David
Strathairn, Mary-Louise Parker, Jon Prescott, Alessandro Nivola, Bob Balaban,
Jeff Daniels, Treat Williams
“ koji su izbacivani sa akademija zbog ludosti i i izdavanja
opscenih oda na prozorima lobanje,”
– Allen Ginsberg, “Howl”
Marta 25, 1957, carinski službenici zapleli su 520 primeraka
pesme Alena Ginzberga “Urlik” kad je
bila uvezena od izdavača iz Londona — zaplena je bila izvršena zbog stiha: “
koji su dopuštali svetačkim motociklistima da ih jebu u dupe i vrištali od
radosti,” Protiv domaćeg izdavača pesme,
Lawrence Ferlinghetti-jevog City Lights Bookstore, poveden je proces pod optužbom za opscenost.
Howl prikazuje
suđenje zbog opcenosti, oslanjajući se na dijalog uzet doslovno iz zapisnika sa
suđenja. Howl takođe tumači “Urlik” preko jednog intevjua koji je Ginsberg dao
magazinu Life kao i čitanje same pesme; animirane interpretacije Ginsbergovog “Urlika” studija Monk ubačene su između.
Prema Ginsbergovom intervjuu u magazinu Life, “Urlik” govori o iskrenosti i otvorenoj diskusiji o
kulturnim tabuima. U Urliku, Ginsberg i
“Urlik” jesu prozori u mnogo veću raspravu o tome kako se tumači umetnost i ko
je kvalifikovan ( i autorizovan) da tumači umetnost na osnovu svojih moralnih i
etčkih poruka. Šta je važnije: sloboda izraza ili pravoverne hrišćanske
vrednosti? Preko Ferlighetti-jevog
elokventnog branioca Jake Ehrlich (Jon Hamm), Urlik takođe donosi poruku o
snazi retorike koja menja mišljenja.
Iako nije neophodno “gay film,” Urlik veoma jasno
predstavlja “drugu” perspektivu LGBT zajednice
kojoj se, čak i danas, govori da je manje vredna od heteroseksulane zajednice.
“Urlik” je bio napisan kad je homoseksulanost bila krivično delo i smatrala se
za mentalnu bolest (Ginsberg je i sam proveo osam meseci u “odeljku ćaknutih” dok
nije obećao da će biti normalan). Urlik (i “Urlik”) traži od publike da slavi
radost neprilagođenosti i da bude kreativna, širokih shvatanja i slobodna.
Preko njegove slobodne i tangencijalne narativne strukture,
Urlik predstavlja aletnativni pristup kinematografiji. (Urlik krši
mnogo kinematografskih pravila kao što je to “Urlik” svojevremeno uradio
u poeziji.) Jedini pravi zaplet je onaj
u sudnici, ali retko kad ostanemo u sudnici više od nekoliko minuta — tehnika koja efikasno stavlja naglasak više na
slučajne ujede tužioca (David Strathairn) i advokata odbrane nego na ceo proces
suđenja. Urlik može da koristi reči iz
rasprave ali to nije rasprava o suđenju opscenosti, baš kao što film nije o
intervjuju magazinu Life ili o samoj pesmi. Tim scenarista-režisera-producenata Rob Epstein i
Jeffrey Friedman stvara tapiseriju reči iz tri izvora, isprelićući ih na takav
način da bi se otkrio veći značaj, svrha i smisao. Rezultat je brilijantan.
Kinematografija je poetična i lepa; kostimi i scenografija
su svrsishodni. A što se tiče animacije, pa…ja razumem da je stvaranje vizualne
interpretacije pesme nesiguran posao uglavnom zato što se neće svi složiti s
interpretacijom. Slike su same po sebi lepe (mada to zavisi od toga da li će se publika složiti
s ovom interpretacijom “Urlika” — pesma
je otvorena za bezbrojna tumačenja), ali meni je problematičan stil animacije
koji je The Monk Studio koristio za predstavljanje Ginsbergovih reči. Povremeno (meni) ovo liči
na programiran muzički rok video, drugi put kao da je uzeto iz Alan Parkerovog Pink Floyd- The Wall (kad ja zaišljam “Urlik” ne vidim ništa čak ni izdaleka nalik
na Pink Floydov The Wall).
Strathairn je savršen kao konzervativni tužilac sklon
pravljenju grubih grešaka Ralph McIntosh; Hamm je jednako privlačan kao Jake
Ehrlich. Franco je pogodio Ginsbergov
jedinstveni nagasak, kadencu, i snagu dihjfragme; ali ja ne mogu da prestanem
da mislim, “Ovo je James Franco.” To je sjajna gluma, ali postoji neštko kod Franka
što me sprečava da ga potpuno prihvatim kao Ginsberga. Možda ću biti u stanju
da otkrijem šta je to. (Možda naočare i garderoba bitnika nisu bile dovoljne da me ubede?)
Suđenje opscensti je dobilo široki publicitet (uključujući
članke u magazinima Time i Life) što je
jasno iniciralo i hranilo popularnost i ozloglašenost „Urlika.” (Suđenje je
objavio Ferlinghetti-jev vodeći advokat Jake Ehrlich u knjizi pod nazivom Urlik
cenzora.) Ferlinghetti je dobio slučaj kad je sudija Clayton Horn odlučio da pesma ima “iskupljujući
društveni značaj.” Ja delim to mišljenje!
” da bi nanovo stvorili sintaksu i meru sirote ljudske proze…”
– Allen Ginsberg, “Howl”
|