Aleksandr Nikolajevič Sokurov

Što reći o čovjeku koji je u 90 minuta zaposlio cijeli Ermitaž te natjerao 2 tisuće glumaca da nepokretno stoje dok se stedicam ne dovuče do njihova seta?

Vjerojatno je mnogo filmaša koji se u svojoj karijeri nisu željeli odlučiti za čistu žanrovsku igru, pa su upravo zbog toga pomaknuli letvicu par stupnjeva niže kako bi istražili što je sve moguće u mediju kojim se bave. Je li Aleksandr Sokurov jedan od takvih karizmatičnih i vizionarskih likova teško je reći, no zasad se čini da bi u povijesti mogao biti zapamćen kao redatelj koji je omogućio One take filmski festival jednokadrovskim masterpisom 'Ruska arka' (2002), viđenim i na domaćoj majci televiziji u prijevodu 'Ruski kovčeg' (tako, naime, glasi originalno ime filma - 'Russkij Kovcheg'). Kostimirana fantazija izazivala je mnogo kontroverzi u kritičarskim krugovima, kao uostalom i mnogi drugi životni izbori slavnog Rusa.

Njegova priča počinje u malom gradu Podorvikha u kojem je rođen 1951. godine. Otac mu je bio vojno lice te je cijelu mladost proveo mijenjajući mjesta boravka. Studij povijesti upisuje na Sveučilištu Gorky, a vrijeme studiranja koristi i za honorarčenje na televiziji - prvo kao pomoćnik, a zatim i kao producent. Studij produkcije u Moskvi (VGIK) upisuje kad je diplomirao povijest, a ubrzo dobija i stipendiju Ejzenštajn. No, zbog sukoba sa školskim vođama i državnim kinematografskim uredom Sokurov pokušava završiti studij godinu dana ranije (1979), što je bilo malo teže s obzirom na to da su ga optužili za formalizam i antiruske stavove.

Njegov prvi rad 'The Lonely Voice of a Man' osvojio je brojne nagrade, ali nije bio prihvaćen kao diplomski rad zbog već spomenutih antiruskih ideja. No, upravo tada dobija i prvu pohvalu iz ruskih usta – i to od Tarkovskog, najvećeg filmskog autoriteta koji je vrlo cijenio Sokurovljev prvi filmski pokušaj. Na njegovu pismenu preporuku Aleksandr se i zaposlio u filmskom studiju Leninfilm (1980) gdje je radio na svojim prvim dugometražnim radovima, a istodobno radi u studiju za dokumentarne filmove u kojem je napravio sve svoje dokumentarce tijekom godina.

Njegovi tadašnji filmovi izazivaju velike kontroverze među članovima komunističke partije te su odreda zabranjivani sve do pojave demokracije sredinom 80-ih. Tek su tada postali dostupni javnosti i međunarodnim festivalima na kojima je osvojio podosta vrijednih nagrada (nekoliko FIPRESCI-ja, leoparda na Locarnu, ekumenskog medu na Berlinu...). Istovremeno je radio nekomercijane programe za djecu na radiju, predavao, vodio televizijsku emisiju 'Sokurov's Island' koja je problematizirala kinematografiju u modernoj kulturi, upoznavao se s videotehnologijom te producirao razne filmove za japanske televizijske kuće.

Kao što smo već naglasili u prvoj rečenici, Sokurov svoje radove uglavnom izvodi iz dvije filmske tradicije – dokumentarističke i 'igrane', a bez obzira na to što je dosad snimio već 40-ak filmova još uvijek se može reći da pomno istražuje svaku formu i njihove potencijalne kombinacije. Već i sam pogled na princip rada na 'Ruskoj arci' (kovčegu?), koja je snimljena za samo 90 minuta, što ujedno odgovara i trajanju filma, govori nam da je kod Sokurova teško razdvojiti dokument od fikcije. Tomu u prilog govori i često korištenje naturščika koji su, osim u iranskoj kinematografiji (i u slučaju Severine), upravo glavni akteri dokumentaraca.

U svojim je radovima uglavnom orijentiran na Čovjeka i njegovu Sudbinu, što se najbolje vidi u njegovim dokumentarnim 'Elegijama', prožetima lirskim stanjima krajolika i samih aktera, ali i u igranim filmovima u kojima veličinu ponekad utjelovljuje politička zvjerka (Lenjin i Hitler) ili pak nepoznata žena čija se veličina krije u njezinim postupcima (takvo bismo stajalište prije povezali s tradicionalizmom, nego sa suvremenom kinematografijom ili avangardom). Ipak, zbog čestog eksperimentiranja s tehnologijom, Sokurova je i veliki Scorsese nazvao 'tehnološkim pionirom', a zbog avangardnog 'pristupa' (bolje reći artizma i potencijalne pretencioznosti) koji su mu mnogi prišivali oglasio se i sam u jednom intervjuu, odlučno pobijajući tvrdnje i izjavljujući kako je uvjeren da ne postoji ništa novo u filmskoj umjetnosti, osim umjetnika samih.

U njegovu prilično velikom opusu može se izdvojiti nekoliko filmova koje i danas na zapadu gledaju u neprekinutu nizu iza velikog ruskog dvojca – Ejzenštajn-Tarkovski - iako je čini se paralela s Tarkovskim suđena svima koji dolaze iz Rusije, bez obzira na to jesu li naslijedili ono po čemu je gospodin Andrej danas važan (dugi kadar, filozofičnost i fantastika, velike teme...). 'Majka i sin' (1996), zatim 'Moloh' (1999) u kojem prati posljednje dane u Hitlerovu životu (poput filma 'Konačni pad'), a koji je zamišljen kao prvi dio filmske tetralogije o moćnicima iz 20. stoljeća te 'Taurus' (2000) u kojem na sličan način analizira Lenjina, radovi su koji uz 'Rusku arku' privlače najviše pozornosti u Sokurovljevu igranom opusu.