Pjesnik, slikar, redatelj, esejist, provokator.

Pier Paolo Pasolini se rodio 05. ožujka 1922. u Bologni, tradicionalno vjernoj ljevici, dok mu je s druge strane otac bio poručnik koji se proslavio kao onaj koji je svojom rukom sačuvao upravo Mussolinijev život. Za njegov je umjetnički razvoj ipak presudnija majka učiteljica koja ga je odvela u mali gradić Casarsu nakon što je otac sumnjive političke provenijencije uhićen zbog kockarskih dugova. Djetinjstvo su mu obilježile mnoge selidbe na koje se teško prilagođavao te je već od rane dobi počeo pisati pjesme i mnogo čitao, ostajući uvijek snažno vezan uz majku (koja je dala pečat njegovom umjetničkom izričaju te senzibilnosti), dok je u srednjoj školi s nekolicinom prijatelja osnovao grupu koja se bavila literarnim rasprama.

U vrijeme kad je 1939. diplomirao na sveučilištu u Bologni već se debelo zabavljao filologijom i pisao poeziju, pomalo koketirajući s fašističkim idejama, ne bi li se nakon puta u Njemačku odlučio učlaniti u komunističku stranku. Drugi svjetski rat mu je donio regrutaciju, zatvor, bijeg iz istoga, potresnu smrt brata Guida, koji je bio u partizanima, ali i prvo homoseksualno iskustvo.

Siječanj 1947. godine u Pasolinijevoj intimnoj povijesti ostao je zapamćen po kontroverznoj deklaraciji za novine Liberta: 'Po našem mišljenju, samo je komunizam spreman osigurati novu kulturu', iako, jadan nije bio učlanjen u partiju što je ubrzo ispravio. No, šurovanje nije dugo trajalo – uskoro su ga izbacili na konto zavođenja maloljetnika te obscenih djela u javnosti.

Iako je bio gotovo ekskomuniciran iz javnosti, prošao razdoblje teške bijede i borbe za golu egzistenciju, nakon preseljenja u Rim uspio je preživjeti kao učitelj te se umjesto majčinim rodnim krajolikom počeo zanositi rimskim predgrađima koja su bila prepuna imigranata. Dijalektalna poezija friuvijskog kraja učinila ga je važnim tek 1954. kada ga je i javnost i kritika slavila zbog zbirke 'La meglio gioventu'. Važio je za renomiranog pjesnika, pisca i svugdjeprisutnog intelektualca, no već slijedeće godine (s romanom 'Ragazzi di Vita') počele su kritike da je u najmanju ruku morbidan – od strane komunista, ali i vlade koja je čak najavljivala tužbu protiv njega.

Oslobođen je svih optužbi (a bilo ih je: od krađe, oružane pljačke do poticanja na klađenje), no postao je omiljeno žrtveno janje svih medija za svakakve čudnjikave insinuacije. Da bi napravio prijelaz između poezije i političkog angažmana, kao da je morao zagreznuti u film. Prvi ga je zadesio tek 1961. godine – nakon uspješne suradnje s Fellinijem, Bologninijem i Rosijem, s kojima je radio na scenarijima. 'Accattone' iliti 'Svodnik' je počivao na već utabanim temeljima marginalnosti koju je Pasolini toliko volio.

Kao redatelj, Pasolini već s prvim filmom, ali i s 'Mamma Romom' (1962), važi za kreatora drugog neorealizma – bavi se tužnjikavim (pa čak i depresivnim) konkretnim socijalnim i političkim temama, uvodi tehniku kontaminacije gdje miješa crkveno i svjetovno, eros i smrt, dirajući u osinje gnijezdo takozvanih moralista. Podzemlje, buržoazija, prostitucija, ljudi sumnjive prošlosti, dokumentarac o stavovima Talijana o seksu... iako niz nije logičan, 1964. snimio je 'Evanđelje po Mateju' za koje se u filmskim krugovima još i danas smatra da je najbolja filmska adaptacija Isusova života. Za vrijeme snimanja filma Pasolini je izjavljivao da ga snima iz perspektive vjernika da bi projekcija ipak pokazala da nije izbjegao pokazati svoje stavove.

Njegov filmski doprinos neki zbog navedenog ustvari smatraju doprinosom promjeni talijanskog mentaliteta, no svi se definitivno slažu da je prikazivanjem dotad rijetko viđenih scena, posebice onih vezanih uz seksualnost (a daleko su nadilazile iluzije), utro put revoluciji. I općem neodobravanju. Dan danas njegov trejdmark predstavljaju kratki kadrovi, frontali u ranijim radovima, korištenje prirodnog svjetla i česta suradnja s naturščicima. 1968. godine 'Teorema' je prikazana na Mostri, a filmovi su mu osvajali nagrade na Berlinaleu i u Cannesu.

Salo ili 120 dana Sodome / OPREZ!!! nije za osjetljive želuce

Kontroverze nije prestao izazivati niti svojim političkim djelovanjem. 1969., kada je većina komunista stala uz studente koji su se gerilski borili za autonomiju sveučilišta u Italiji, naš je čovjek stao uz policiju trubeći o njihovim malim plaćama. Istovremeno, žestoko je kritiziramo konzumerizam (otud hranjenje truplima u filmovima), okrivljavajući ga za uništavanje proletarijata, ali i ekonomsku prevlast Sjevera nad Jugom Italije. Bio je, dakle, svestran.

Posljednji su mu se radovi više bavili seks folklorom: 'Tisuću i jedna noć', 'Decameron' te 'Canterburijske priče' dio su 'Trilogije života' i mačji su kašalj prema izrazito nasilnom i dan danas kontroverznom radu 'Salo ili 120 dana Sodome' snimljenom prema De Sadeovom predlošku začinjenom omraženim fašističkim konceptima. Pedofilija, koprofagija, blasfemija... isprepleteni oko 9 mladića i djevojaka koje su fašisti zatvorili i mučili doveli su do toga da je 'Salo' bio zabranjen u mnogim svjetskim zemljama. Neki ga smatraju i njegovim nekrologom - kratko vrijeme nakon snimanja filma je preminuo, a poznanici su potvrdili da je predosjećao kraj.

Smrt ga je iznenadila 1975. godine, 2. studenog, na lokaciji koja je bila tipična za njegove romane. Brutalno je ubijen i nekoliko puta pregažen upravo svojim vlastitim autom. Nalazi patologa pokazuju da mu je prsna kost bila razbijena, srce rasprsnuto, nedostajalo mu je nekoliko prstiju, bilo slomljeno 10 rebara. Iako je uhićeni Pino Pelosi priznao ubojstvo, 2005. ga je povukao te ispričao da su slavnog Pasolinija ubila tri stranca s južnjačkim naglaskom, nazivajući ga prljavim komunistom.

Njegovo ubojstvo još niti danas nije potpuno razjašnjeno – u cijelu je priču prema nekima umješana i tajna služba, postoji nekonzistencija u izjavama i istrazi, a neki podaci ukazuju na to da je ubojstvo bilo incsenirano. Kažu da su ga sredili ili egzorcisti ili mafija.

preuzeto sa filmski.net