Da bismo bolje upoznali lik i djelo redatelja koji je inspirirao brojne generacije filmaša, nužno je najprije istaknuti da se znameniti gospodin rodio 5. prosinca 1890. u Beču kao sin arhitekta, što će reći da je taman uhvatio zadnji jek zlatnog austrougarskog imperija, naslijedivši tako od umirućeg carstva samo dobre stvari. 

Rastao je u posve zaštićenoj obitelji, jerbo mu je otac bio izrazito uspješan, a zlatne niti u njegovom opusu obrazovanja definitivno čine tada revolucionarne ideje Friedricha Nietzschea i Sigmunda Freuda, te artistički utjecaji Gustava Klimta. Prve su prepreke Langovoj bezbrižnosti i umjetničkim aspiracijama bili stavovi njegovog oca koji je želio da sin krene njegovim putem.

Zbog očevih je pritisaka čak i napustio slikarstvo kojim se bavio te upisao arhitekturu na Tehnische Hochschule u Beču, no nakon što je napunio 20. odlazi od kuće i putuje diljem egzotičnih krajeva svijeta (sjeverna Afrika, Mala Azija, Kina, Japan) izdržavajući se od prodaje svojih crteža i izrade razglednica. Prvi ga svjetski rat hvata u Parizu gdje upravo postavlja svoju izložbu, pa se vraća u Beč.

Niti tamo nije bio neke sreće – unovačen je i poslan u borbe, a nakon čak četiri ranjavanja dobiva mogućnost povlačenja iz vojske. Rat i sve nedaće koje je proživio u mladim danima, učinile su nepovratno, pa se Lang, da bi se suočio sam sa sobom, okreće pisanju, konstantno razrađujući motive straha, smrti i okrutnosti.

Prije nego je postao sastavni dio pulsirajuće i mlade njemačke kinematografije, radi na nekoliko predstava u Beču gdje se posebno zaljubljuje u mizanscen. Njegov je scenaristički talent zamijetio legendarni Erich Pommer, te ga pozvao da radi za njegovu kompaniju Decla Bioscop. Lang kreće od pozicije čitača scenarija, da bi se u samo godinu dana strelovito popeo do scenarističkih pa i redateljskih zadataka, pokazujući s vremenom sve veću opsesiju spektaklom.

Za njegov redateljski debi važi film 'Halbblut' (1919) koji baš i nije bio posebno zapažen, dok mu je prvi dašak uspjeha donio film 'Der müde Tod' (1920). Te iste godine započinje plodnu vezu s Theom Von Harbou, glumicom i scenaristicom koja stoji iza scenarija gotovo svih njegovih filmova koje možemo uvrsititi u njemački ekspresionizam. Iako su se rastali 1933. kada se ona pridružila nacistima (i pobrala svu njegovu lovu i imovinu), gospođa je uvelike zaslužna za njegov uspjeh.

Već legendarni ekspresionistički mizanscen, mračnjaštvo i upotreba svjetla i sjene do punog izražaja dolazi u filmu 'Dr. Mabuse, Der Spieler' (1922), gdje po prvi put uvodi elemente poput paranoje i zavjere, dok se u filmovima 'Die Nibelungen' (1924) i 'Siegfried' (1925) više okreće legendama. Njegov su stil obilježile snažne kompozicije boja i oštrih linija, ekonomičnost dijaloga te minuciozno stvoreno ozračje strave.

Njegovim se ponajboljim i najbravuroznijim uratcima uvjerljivo drže 'Metropolis' (1926) i nešto kasniji 'M'; 'Metropolis' zbog prikaza futurističkog društva, izvanrednih tehničkih dostignuća (izgradio je virtualni grad) i reputacije najskupljeg njemačkog filma ikad (budžet od pet milijuna maraka gotovo je Ufa studio doveo do bankrota), a 'M' kao prvi njemački zvučni film (legenda kaže da je i samom redatelju upravo on bio omiljeni). 

Langov je uspjeh ponovno ugrozila politika – sve je više jačala nacistička stranka, a kako je u filmu 'Testament des Dr. Mabuse' nacizam koristio kao sinonim za masovno ludilo, film je ubrzo bio zabranjen. Goebbles ga je pozvao na razgovor, te mu uz objašnjenje i ispriku(!) ponudio superviziju nacističke programatske produkcije, no Lang je tog istog dana zbrisao u Pariz. Kada je 1934. dobio ponudu MGM studija, nije časio niti časa, već je karijeru nastavio u Hollywoodu.

Unatoč činjenici da je nastavio stvarati, a da mu se kroz djela provlače poznata glumačka imena (Spencer Tracy, Sylvia Sydney, Joan Bennett, Henry Fonda), Lang je ipak bio prilično nezadovoljan i frustriran, čemu je malo pridonijela i kritika koja je njegovu američku fazu smatrala bljedunjavom u usporedbi s njemačkom. Nije se baš snašao u sustavu velikih studija, podlijegao je komercijalnim utjecajima Hollywooda i puno manje radio na umjetničkom dojmu filma, a još je više propao pedesetih kada je ekonomska kriza i tako na svim poljima odradila svoje.

Osim što je bio perfekcionist, bila ga je reputacija da je vrlo težak, čak i diktator i da se ne libi maltretiranja glumaca (čemu je možda pridonosila činjenica da je bio samac, od razvoda 1934.). Što se tiče njegovih fetiša, poznato je da je skupljao predmete iz primitivnog razdoblja umjetnosti, a neizostavni dio njegovog imidža bio je monokl. Zanimljiv je podatak da je tik prije svoje smrti (umro je gotovo slijep 1976. godine) planirao raditi dokumentarac o hippie kulturi, a neki izvori kažu da se pred samu smrt oženio s Lilly Latte s kojom je blizak bio mnogo godina.

preuzeto sa filmski.net