Kad mu je bilo osam godina s obitelji je
emigrirao u Extremaduru. Obrazovanje kod salezijanaca i franjevaca, te
katoličke škole koje je prošao kod njega su razvile podozrivost prema
Crkvi koju kasnije često kritizira u filmovima. U tinejdžerskim
godinama, nakon što je pogledao 'Mačku na vrućem limenom krovu' otkriva svoju veliku strast prema filmu, te kompulzivno prati sva moguća događanja na velikim platnima.
Već
u šesnaestoj godini sam, bez love, ali s konkretnom željom da snima
seli u Madrid. Taj grad je šezdesetih, unatoč diktaturi, bio prava Meka
slobode i kulture za provincijskog tinejdžera. Upisati akademiju u
tom mu je trenutku bilo onemogućeno jer ju je Franco iz političkih
razloga zatvorio. U to se vrijeme posvećuje pukom preživljavanju. Radio
je na raznim poslovima, a Super 8 kameru priuštio si je tek nakon
dvanaestogodišnjeg rada za nacionalnu telefonsku kompaniju.
Niz godina skuplja materijale za filmove, brusi svoje umijeće
pričanja priča te upoznaje mizeriju srednje klase s praga
dolazećeg konzumerizma. Za budućeg majstora sve su životne situacije
predstavljale štof za kreativnost. Dok je danju bio administrator, noću
bi tulumario, glumio u nezavisnoj kazališnoj trupi 'Los Gollardos' te
snimao Super 8 filmove. Pisao je za nekoliko alternativnih časopisa kao
što su ‘Star’ I ‘Vibora’, a bio je i član punk-rock grupe 'Almodovar
and MacNamara'. Od 1972. počinje konstantno snimati superosmicom.
Praktički se školuje snimanjem kratkih nijemih filmova. Na opus su mu utjecali redatelji kpoput Billya Wildera, Douglasa Sirka, Alfreda Hitchcocka, Luisa Bunuela, Blakea Edwardsa te neorealisti Marco Ferreri i Fernando Fernan Gomez. Između
ostalog, objavljuje kratki roman, porno foto novele i brojne tekstove
koji su uvelike utjecali na njegov pristup filmu. Premijere
ranih kratkih radova postajale su popularne planetarnom brzinom, a
Almodovar postaje zvijezda 'La Movide' - pop kulturnog pokreta koji je
prevladavao Madridom kasnih 70-tih.
Prvi komercijalni film 'Pepi, Luci, Bom…',
šarmantnu seksualnu satiru, predstavio je tek 1980. Nakon toga
nam redovito servira provokativne, snažno obojene vizije s
postmodernističkim naglaskom na seks, nasilje i religiju. Često
šokantan, ponekad kontroverzan i bizaran, njegov filmski svijet prozor
je u neku novu, drugačiju Španjolsku. Dvije godine kasnije portretira
vulgaran pop-art u 'Labirintu strasti' (1982). Već se za tih prvih radova javljaju mnoge kritike koje ga stigmatiziraju kao premodernog i prepovršnog.
Prve internacionalne odjeke zaradio je filmom 'Žene na rubu živčanog sloma' (1988), te se još jače etablirao kao ženski autor, s posebnim senzibilitetom za temu ženske neovisnosti. Uspjesi su se zaredali filmom 'Veži me' (1990) gdje se njegova muza Victoria Abril
zaljubljuje u svog otmičara. Nakon toga uslijedili su verbalni plotuni
od strane feministica, te raznih ženskih grupa. Zreliji pristup i
drugačije poimanje likova vidljivo je tek u 'Cvijetu moje tajne'
(1995) gdje se posvetio detaljnijem i pozitivnijem oslikavanju muških
likova. Filmovi mu postaju vizualno dojmiljiviji, snažniji, a tematikom
u 'Živom mesu' (1997) približava se problematici ljubavi, gubitka i patnje s raznim kombinacijama seksualnih orijentacija.
Puno ozbiljnija, ali slična dramatika vidljiva je u 'Sve o mojoj majci' (1999), priči sa snažnim naglaskom na snagu obitelji o ženi koja gubi sina. Film je posvetio Bette Davis, Romy Schneider i Geni Rowlands, a 1999. je za njega u Cannesu osvojio Zlatnu palmu. Dvije godine kasnije predstavlja kompleksnu melodramu 'Razgovaraj s njom'
(2002.) koja nas uvodi u živote dviju junakinja u komi. Naljutio je
mnoge, ali i pokupio Oscara za najoriginalniji scenarij te francuskog
Cesara za najbolji nefrancuski film. 2004. opet je izazvao medijsku
buru i linč konzervativaca s uratkom 'Loš odgoj'. Za ovo zadnje
mu djelce svi kažu da je najbliže njegovoj vlastitoj priči i da vrlo
vjerno prikazuje Almodovarove probleme, jer naime i on sam je
homoseksualac.
Nakon tog dramskog izleta, Almodovar se vratio na svoje omiljeno
područje: podžanr šarene melodrame s velikim ženskim ansamblom u kojem
je obavezno Penelope Cruz. 2006. je predstavio 'Vraćam se', a sam naslov bio je višeznačan te je i sam Almodovar objasnio da 'to znači mnogo stvari. Vratio sam se komediji. Zatim sam ponovno u ženskom univerzumu, ponovno u La Manchi.' Nakon toga slijede 'Slomljeni zagrljaji'
koji nisu toliko hvaljeni kao prethodni film, ali svejedno predstavlja
tipični Almodovarov film kojeg će njegovi obožavatelji sigurno voljeti.
preuzeto sa filmski.net