Kao neko ko nikad ne čita radnju filma i ne informiše se, kako bi u hodu otkrivao sve što trebam da otkrijem o nekom filmu, ovo sam počeo da gledam očekivajući neku prosječnu komediju o toretovom sindromu. Međutim, kako je film odmicao, shvatao sam da ja gledam nešto što je božanske klase, nešto što je iznad svih očekivanja. 

Ne znam da li je savršenija koncepcija, scenario ili gluma, naročito kod glavnog glumca Roberta Amaja. Ovaj čovjek je toliko perfektno odigrao ulogu, da sam morao da ga izguglam da vidim da li on zaista ima toretov sindrom ili je samo previše talentovan glumac. Pohvale i na račun mladog Skota Elisa Votsona, koji igra ulogu Džona u prvih pola sata filma i , baš poput Amaja, to radi besprjekorno.

Ovo je najsmješnija i najduhovitija nekomedija koju sam gledao. Ovo prosto nije komedija, ovo je drama, koja govori o teškoj bolesti. Film u kojem se saosjećate sa Džonom, ali i sa svima sa kojima Džon ostvaruje interakciju. Svjesni ste da gledate tešku priču, tešku i tužnu dramu o momku, koji ima bolest. A opet, umirete od smijeha gledajući. 

To je najoriginalniji filmski poduhvat koji sam vidio u posljednje vrijeme. Režiser Kirk Džouns je ranije radio razne komedije, ali ovaj put je stvorio filmsko remek - djelo, duhovitije od svih njegovih komedija, a kao što rekoh, ovo nije komedija. 

Ovaj film me jako podsjeća na film 'C.O.D.A', u koji sam se te 2021. godine zaljubio na prvi pogled i odmah rekao da je za oskara. Na dodjeli, moja želja se ostvarila, moj favorit je pobijedio, a uz 'Best Picture' za 'C.O.D.A-u', Troj Kotsur je postao druga osoba sa oštećenim sluhom koja je dobila oskara za najbolju sporednu ulogu. Preponosan sam bio gledajući sve to, a sada ponovo imam sličan osjećaj. 

Šta će biti s ovim filmom, ne znam, ali ovo mora da dobije mnogo više pažnje, nego što je to do sada bio slučaj. 

Meni je dobar film, da je bilo prostora da se malo dotera , da se produbi malo, bilo je, ali mi i ovako ne smeta, uvid i da se posalje poruka.

 Onako ljudski film, vredi pogledati.