|
Ovo je priča o tridesetčetvorogodišnjem Danijelu, vrlo posebnom momku sa Daunovim sindromom koji je kraj uporne majke uspeo ne samo da upiše "regularnu" školu, već i da potom bude prvi mladić sa ovim stanjem u Evropi koji je uzeo diplomu univerziteta. Sada počinje da radi u kakvoj vladinoj organizaciji koja pruža pomoć osobama sa hendikepom, gde i upoznaje koleginicu Lauru, divlju i vidno izmučenu, lutajuću dušu, večito negde
između svog posla i potucanja (bez "po") na parkinzima i gde već, sa nepoznatim muškarcima koje je tek srela. Laura je takođe jedina osoba koja Danijela tretira kao i svakog drugog, bez izbegavanja, predrasuda, sažaljenja, već iskreno, kao prijatelja. Njihova bliskost raste svakim danom, no Laura ne uspeva da pređe granicu prijateljstva, uprkos njihovom intimnom odnosu i Danijelovoj zaljubljenosti u nju. Istovremeno pratimo i podzaplet sa zaljubljenim parom, Pedrom i Luisom (Luisa, milica, jok tip), oboje sa Daunovim sindromom,koji takođe nailaze na probleme, pre svega sa Luisinom majkom, koja svoju dvadesetčetvorogodišnju kći tretira kao dete, stopirajući svaku intimu koju ona može imati sa Pedrom. U oba slučaja vidimo tu potrebu ljudskih bića za povezanošću, intimom, ljubavlju, ovde (po meni ne odveć spretno predstavljeno) nasuprot tome kako ih tretira društvo.
Nije ovo loš koncept kojim bi se trebalo istraživati različita perspektiva pa i sam pojam "normalnosti", odnosa društva prema osobama sa Daunovim sindromom, njihove tegobe u odnosu sa ljudima, kojekakvim izazovima...no...šta znam...meni je u startu sve to
čudno postavljeno, nisam ekspert, tek meni lično ponešto ne deluje realistično, da ne licitiram sada sa IQ brojkama ljudi o kojima je reč, klizav je teren to za laika poput mene. Da i ne ulazim u to što se tempo svako malo gubi, potom opet taj tipično španski
flert sa melodramom, ovde nepotrebnom, a opet autori uspevaju da odvuku svoju priču u dovoljnoj meri daleko od tretmana kakvog pa televizijskog filma, kakav se najčešče i da videti sa sličnim temama.
Šta znam, sviđa mi se mnogo ova tema, upadljiv je i trud glumaca, dvojica režisera su očito imali volju, teško i veštine da poentiraju, u mojoj knjizi makar, što je šteta. Sam scenario je vrljav ponegde, Laurina priča mi se nije svidela, trudeći se da se pobegne od stereotipa u jednoj deonici priče, olako se uleće u kliše na drugom mestu. Tempo je, rekoh, znao da bude prespor, zadremao sam (zbilja) dva puta, no može biti da su
i krompirići koje ručah učinili svoje, ne mešati mucho ugljenih hidrata sa sporim ritmom filma je staro pravilo, avaj ja volim da kršim pravila, pa šta mi bude potom. Malo sna ne mož' da škodi, pa skidam kapu filmu i na tome.
Sve u svemu...otkud znam, pristojno iako bih zbilja voleo veštijeg autora za ovoliko kompleksnu i zahtevnu temu.
|